Књижевне новине

dr Radomir ____LUKIĆ

O JEDINSTVU

JUGOSLOVENSKE KULTURE

Nastavak sa 1. strane

samo iz apstraktno idealističkih i humanih pobuda (mada su i one plemenite i ne treba ih potcenjivati) nego i iz čisto praktičnih razloga, jer ova kulturna zaostalost širokih narodnih masa predstavlja isto toliku (ako ne i veću) prepreku našem bržem razvoju kao i naše materijalno siromaštvo.

Drugo, nema kulture koja je potpuno samostalna i nezavisna od drugih tj. koja nema elemenata zajedničkih sa svima ostalima. Postoje, u stvari, samo izvesni „samostalni elementi, dok je ostalo zajedničko sa užim ili širim drugim ljudskim skupinama, pa i s celim čovečamstvom. T upravo ovo postojanje raznovrsnih elemenata (sa-– mosvojnih i zajedničkih u najraznovrsnijim obimima}) predstavlja osnovu kulturnog bogatstva i razvijenost kulture. Težeći, prema fome, za #većim jedinstvom samosvojne jugoslovenske kulture, ne smemo nikako preći izvesnu meru u toj težnji. I fo u oba pravca — u pravcu održanja izvesnih samosvojnih elemenata postojećih posebnih, pre svega nacionalnih (ali i užih) kultura u okviru Jugoslavije, kao i u pravcu usvajanja i razvijanja i elemenata širih kultura od jugoslovenske, idući sve do opštečovečanske kulture. Ovu meru ne smemo preći ne samo zato što bi ona vodđila „poništavanju posebnih jugoslovenskih kultura (a ovo bi bilo, recimo, politički štetno), odn. izolovanju od opštečovečanske kulture, — nego prosto zato što bi to značilo osiromašavanje naše kulture, a to znači i osiromašavanie materijalno i osiromašavanje čoveka kao čoveka. Razvoj jedinstvene jugoslovenske kulture, pak, kako odavde jasno izlazi, nije poželjan samo, recimo, s političkog gledišta, radi jačanja jedinstva Jugoslavije kao temelja opstanka „svih jugoslovenskih naroda, nego je i nužan uslov za puniji razvoj svake nacionalne kulture posebno. Jer suviše male i izolovane nacionalne kulture danas ne mogu da se razviju do onog stupnja koji savremena kultura dostiže, a osnovni je nacionalni interes svake nacije takav razvoj. Uzajamno se prožimajući i obogaćujući u okviru jedinstven jugoslovenske kulture, naše posebne nacionalne kulture imaju dovoljno širok prostor da drže korak sa najsavremenijim „kulturama u svetu.

Što se tiče činilaca koji utiču na stvaranje naše jedinstvene kulture, sociologija nam već unapred može ukazati na izvesne čimioce' koji nesumnjivo deluju i u nas i koje treba podrobno proučiti da bi se na osnovu toga preduzele eventualne praktične mere usmeravanja kulturnog razvoja.

Dva su osnovna takva činioca ra-

zvoja kulture. Jedan je stvaranje kulture u zajedničkom životu .ljudi u

ı jednom jedinstvenom društvu; drugi je

ugledanje na drugu kulturu, stvorenu u drugom društvu, odn. pozajmljivamnje. Tako na prvi pogled vrlo suprotni po tome što je prvi samostalno stvaranje, a drugi pozajmljivanje nečeg što je stvorio drugi, ipak među njima ima mmogo više zajedničkog no što to na prvi pogled izgleda. Naime, prilikom pozajmljivanja onaj koji uzajmljuje takođe je donekle stvaralac. On vrši odbir. Upoznavši se s jednom kulturom, on, ako je dovoljno kulturno jak, ako je zaista samostalan kulturni subjekt, odabira iz ove samo ono što njemu odgovora, tj. ono što se može organski spojiti s njegovom sopstvenom kulturom i tako je obogatiti, Tako on pozajmljenoj kulturi ipak stavlja svoj sopstveni pečat, zadržavši i dalje svojstvo posebnog i stvaralačkog kulturnog subjekta. Ovaj proces, doduše, ne ide uvek bez teškoća, pa i dubokih razdora i protivrečnosti, naročito ako su razlike između sopstvene i pozajmljene kulture velike, a potreba za što većim i hitnijim pozajmljivanjem znatna. Ali se na kraju sve u osnovi usklađuje u (doduše, izmenjenu, ali ipak) svoju sopstvenu kulturu. Dovoljno je u ovom smislu ukazati ma primer Japanaca, koji su u velikoj meri i vrlo brzo pozajmili zapadnu kulturu, ali ipak uspeli da je uključe kao element u svoju sopstvenu kulturu i da „ostanu samostalan i stvaralački kulturan subjekt. U suprotnom slučaju, dotadđanji kulturni subjekt to prestaje biti i prosto nestaje, utapajući se u tuđu kulturu i time i u tuđe društvo.

Ako sa ovog gledišta posmatramo naše posebne, pre svega „nacionalne kulture u odnosu prema jedinstvenoj jugoslovenskoj kulturi, lako ćemo utvrditi neke nesumnjive činjenice. Naše posebne «nacionalne (a tako i druge uže, pa i one koje se oblikuju vertikalno, u pojedinim društvenim slojevima itd.) kulture posledica su, očigledno, pre svega relativno „dugog odvojenog života usled nesrećnih istorijskih okolnosti. Pa ipak, taj život nije bio sasvim odvojen, a postojali su i elementi stare kulture, stvorene zajedničkim životom u dalekoj prošlosti. Sve je to činilo da su u svim našim posebnim kulturama uvek postojali jaki zajednički elementi (dovoljno je pomenuti jezik i običaje, „ustrojstvo svojine i porodice itd.). Novi zajednički život u Jugoslaviji, i osobito ujedinjavajući procesi koje smo napred pomenuli, deluju vrlo snažno na dalje jačanje starih zajedničkih elemenata, kao, i naročito, na pojavu sasvim novih, koji su za stvaranje jedinstvene

AAA AAN A VV VV VV VV ~

od truda radnika, a ne od proleterske revolucionarne osobine da se rizikuje sve — u tome je razlika u shvatanju proleterske umetnosti između njega i i)one“, pisao je o Volkeru, najtalentovanijem predstavniku proleterskog posiskog talasa. A Tajgeov put je otišao tamo kamo Nezval nikada nije hteo i ajje mogao otići: u apstrakciju. Ta arajnost je bila Nezvalu organski neprihvatljiva. Dvadeseti vek je običnom čoveku približio beskraj i nametnuo mu složenost punu nijansi kojima se bitno razikuje od svog prethodnika iz devetnaestog veka. Nezval je video pred sobom jedan sasvim novi senzibilitet i pratio je fascinantnu pojavu tog zamršenog emolivnog razvoja. Gledao je kako se u okviru svakodnevnog života, posle završetka drugog svetskog rata i Oktobarske revolucije, uz bučni tehnički razvitak, dijapazon ljudskog senzibiliteta, brže nego ikad u istoriji, proŠtruje. Tajna svakodnevnog | običnog Sa je hipnotisala. Crveni jastuci na zoru periferijske kuće. Sivo jutro O koje nejasne siluete radnika žure n posao, Prancuske kape. Izlizane stolice gradskih kafana. Snovi prodavačica, misli i sanjarenja radnica kraj noprekidne trake, želje siromašnih krojačica. VET losti velegradskih ulica. Mostovi ı o zovi, Biografije naučnika. Vesti VOOSe njih listova. Automatski tekst o ga 5 se kasnije govorilo u nadrealizmu SC zval je odavno negovao i ne ZnaJM šta radi. Sa svojim drugom, VeC Ovi 6 čak, zabavljao se na taj TP AeGia ić postavljao razna pitanja na | o trebalo odgovoriti neposredno, až eća mišljanja, brzo. Bila je to Ja :_ koju je kasnije, a alizmau ~Rorigtio, svoje delo u na : 3, ee tada O še svestan da tu može nai ae terijal za neki deo konačhod u Ova kog proizvoda. Nezval nije š a O. tomaiske tekstove kao umetni ko aa znao je da iz automatskoB. TOO PLP je mašte odabira ono što je hte

nja. meša sa svesnim Pr oo poetiNadrealizam u koji Je Prim dotada-

zam ostaje obojen Nezva OVI oleterŠnjim razvitkom. U njemilaie Ce ambi" ska umetnost, u TUE 50 nadyealiZam

; i rTinudio Nezvalu nove mog BOE aga u vanja potamnelih slojeva 1 ti, u njeSrcu čoveka, u njegoVOoJ a ebbahli od Bovoj žudnji za životom, U to korak Smrti, Činilo mu se da JŠ. +; našao napred prema suštini. On J

KNJIŽEVNE NOVINE

veću mogućnost, pronalaženja jedinstva iskonskog sveta sa savremenim, dečjeg sa zrelim, mogućnost prodora u prasvet predstava gde pesnik može odvažno i uzbuđeno da traži čistu i duboku suštinu žudnje koja je jedini pravi pokretač čovečjeg života. Ne odstupajući od svoje vere u revoluciju i u istorijsku ulogu radničke klase, on je nadrealizam upotrebljavao kao ašov i motiku, kao lopatu i buldožer, kao bušilicu i kran. Spojiti poeziju s nasušnim potrebama svog naroda. Otkriti čoveku izvore nemira. Pomoći mu da shvati svoju sopstvenu Žžudnju. Neočekivana metafora, neuobičajeni ritam koji ne možemo prebrojiti, nova slika, mogu da u našem intimnom svetu izazovu onu reč koja na dnu psihe strogo čuva neko od osnovnih praljudskih osećanja“ (Nezval, Htela je da pokrade lorda Blaningtoma).

Nezval je osnovao češku grupu nadrealista 1935. godine i bio glavni njen teoretičar i inspirator. 1988. on grupu raspušta, Međutim, u njegovom stvaranju nema nikakve oštre granice između nadrealističke etape i one koja

je usledila, kao što je teško reći gde.

prestaje njegov poetizam. U stvari njegovo stvaranje, sve do poslednjih radova, toliko je nadahnuta izuzetnom ličnošću i toliko tim pečatom određeno da ne trpi okvire pravaca i grupa. Možemo bez ikakvog kolebanja reći da njegovo delo predstavlja u razvitku češke literature Jednu posebnu epohu, epohu u kojoj se, kroz Nezvalovu ličnost, ta literatura uključuje u kretanje svetskog razvitka umetnosti. Smrću ovog velikog pesnika završava se ta epoha. Ko će imati snage, talenta i energije da nastavi tamo gde je Nezval prekinuo? Nastaviti, to je nemogućno. Treba nanovo izmisliti. Treba krenuti ispočetka. Treba biti užasno izuzetan. Jirži Sotola, jedan od „najdarovitijih pesnika mlađe” generacije, rekao je da je Nezval bio mlađi i moderniji od cele savremene generacije

čeških pesnika.

jugoslovenske kulture možda i važniji. Ovaj zajednički život je osnova jedinstva naše kulture.

Ali i pozajmljivanje izvesnih ele menata pojedinih naših posebnih kultura može i treba da bude značajan činilac jedinstva jugoslovenske kulture. Da bi se ovo ostvarilo, potrebno je pre svega poznavanje dotičnih elemenata. Zajednički život je nesumnjivo i ovde osnovan činilac — tek u takvom životu pripadnici naših pojedinih posebnih kultura upoznaju „duboko i prisno elemente drugih takvih kultura i mogu ih uzajmljivati i prisvajati. No. naravno, to nije i jedini činilac i u tom pravcu se nesumnjivo može dosta učiniti.

Ostaje, međutim, pitanje koje je za stvaranje jedinstvene jugoslovenske kulture bitno. Naime, dokle može ići ovo jedinstvo, tj. dokle će ovi elementi ujedinjavanja dovesti? Hoće li oni dovesti do stvaranja iedne potpuno jedinstvene jugoslovenske kulture, tako da posebne kulture postanu samo njeni sastavni delovi, fako da se stvori jedan jedini samostalan jugoslovenski kulturni subjekt, a ostali da iščeznu? Izgleda da se na ovo može. bar za dogledno vreme i u odnosu nu nacionalne kulture, odgovoriti samo odrečno. Glavne naše nacionalne kulture pokazale su svoju veliku životnost ne samo u istoriji nego i danas, pogotovu danas, kad im je omogućen nesmetan razvoj. Ovi kulturni subjekti su toliko samostalni i jaki da će bez velike teškoće i štete po svoju samostalnost moći usvojiti i ugraditi u svoju sopstvenu kulturu kako nove, opštejugoslovenske elemente, koji nastaju novim zajedničkim „životom, tako i elemente pozajmljene iz drugih posebnih jugoslovenskih kultura. To im ništa neće smetati da se svaki njihov pripadnik, a i oni sami kao kolektivni subjekti osećaju istovremeno, i svi više, pripadnicima i nosiocima i zajedničke jugoslovenske kulture, kao što neće smetati ni jačanju posebnog jugoslovenskog kulturnog subjekta.

Šta bi trebalo učiniti, na osnovu svega ovog, da pospešimo razvoj ovako shvaćene jedinstvene jugoslovenske kulture, koja ne bi poricala posebne nacionalne kulture, kao ni šire, pa nı opštečovečanske kulturne elemente? Treba biti svestan da se, doduše, orgsnizovanim i svesnim merama „može mnogo postići i u ovom pogledu, alı da to nije bitno. Bitan je zajednički život. Taj element postoji i sve više će se razvijati. To je nesumnjivo, jer čak kad bi neko i hteo da zaustavi njegov razvoj, to ne bi mogao učiniti. Ipak, izvesne mere mogu da doprinesu da razvoj teče brže, nesmetanije i usklađenije. i

Mislimo da bi neophodan korak bio stvaranje jedne ozbiljne naučne ustsnove čiji bi zadatak bio izučavanje današnje jugoslovenske kulture i preporučivanje, pa i izvođenje odgovarajućih mera za njen razvoj u označenom pravcu. Ova ustanova bi đ„ ostvarila osnovni preduslov za sve moguće mere — tj. poznavanje, naučno „pouzdano, sadanjeg stanja naše kulture i činilaca koji na nju deluju u raznim pravcima. Time bismo znali pre svega koliko je ona već jedinstveno jugoslovenska i u kojim oblastima treba učiniti napor da ona to postane u još većoj meri, Na osnovu toga bi teea ustanova preporučila mere koje treba preduzeti u tom pravcu, a koje bi unapređivale, s jedne strane, zajednički život a, s druge strane, upoznavanje drugih kultura i pozajmljivanje od njih, Očigledno je da se u ovom pravcu može preduzeti niz efikasnih mera, a neke su već i preduzimaju, kao što su neke već stekle i tradiciju.

Ukazali bismo samo na dve. Jedna se tiče zajedničkog života. Razumljivo, osnovna grana tog života je privreda i druge društvene delatnosti koje su uslov egzistencije. Ovde nije moguće mnogo učiniti, jer je svaki vezam „za svoje radno mesto i stalno boravište, što je i osnov nastanka posebne kulture. Ali van oblasti privrede i ovih delatnosti može se vrlo mnogo učiniti za takav život. Počev od zajedničkih radnih akcija (osobito omladinskih) pa do zajedničkih zabavnih i drugih sloĐodnovremenskih delatnosti, može se organizovati niz oblika zajedničkog života koji će imati odgovarajuće dejstvo i u oblasti kulture. Ovđe i tako značajan vid savremenog života kao što je turizam može biti veoma efikasno iskorišćem.

Zajednički život, rekli smo, znači i upoznavanje s drugim kulturama, a ne samo stvaranje nove, zajedničke kulture. Ali se upoznavanje može i mora vršiti i van tog života. Jedan od očigledno najvažnijih činilaca u tom pogledu je vaspitanje u najširem smislu, i to ne samo sticanje znanja nego, i naročito, usvajanje jednog „načina života i izgrađivanje jednog lika čoveka. Među činiocima vaspitavanja, pak, nesumnjivo je najvažnija škola, Nju pre svega freba temeljno proučiti s Ovog gledišta i sprovesti odgovarajuće promene. Izgleda nam nesumnjivo da i škola, kao i svi drugi pomenuti činioci, uglavnom ispunjavaju svoje zadatke, ali nam se isto tako čini da se tu još mnogo i mnogo može i mora uraditi, -

13:

Mžom StejnBbeli

inostrane 'teme'

i ljudi, 1937. godine („Of Mice and Men“) donela mu je priličan uspeh a jedan producemt sa Brodveja ga je pozvao da dođe u Njujork kako bi mu pomogao oko briprema za postavljanje na scenu dramske verzije avog dela. Oklevao je, premišljao, nije mu se išlo... U njegovom sećanju još uvek su bile sveže rane od neuspeh dđoživlienog pre čitwive decenije. Premišliar Jx — 1 ipak Rrenuo bi Dut. „Moje drugo osvajanje Njujorka na

juriš bilo je nešto drugačije, ali zatc ništa manje smešno od prvog“, kaže Stejnbek. „Posle mnogo pokušaja, imaq sam i nekakvog uspeha... Postao sam petorazredna veličina“, Grad mu se, GVOg puta, učinio nešto pitomijim neSo 1925. godine, ali su ga zato Hknjiževni krugovi potpuno zbunili. Nije mogzo da se snađe na kniževnim poselima, mrzeo je iz dna duše potpisivanje knjiga, traženja fotografija |. autograma, pozive za rpzne govore |

HpaBbelovzie 96%.

Ovogodišnji nobelovac, Džon Stejnbek rođen je krajem februara 1902. godine u gradu Salinas, u Kaliforniji, koji je tada imao jedva 5.000 stanovnika. Gradić se prostirao u dolini istoimene reke, a od obala Pacifika delio ga je uzani prostor od nekih pedesetak kilometara. Oko kuće njegovih roditelja prostirale su se farme, veliki lisnati hrastovi, polja pamuka preko brežuljaka na istoku, sprženi ugari na okolnim uzvišicama i Dolina Paharo prema severu, prepuna s plantažama jabuka. Sam Stejnbek kaže da njegov rodni gradić nije bio lep. žaleći se da su ga okružavale mnogobrojne močvare i gušile česte magle.

Kada su prvi ratnici počeli da se vraćaju iz Evrope, iz rata koji je tek minuo, Džon Stejnbek je završavano srednju školu. Jedno kraće vreme bavio se raznim poslovima, a onda se 1919. godine upisao na univerzitef Stenford, u kome je s prekidima probavio šest godina, ipak ne smogavši snage da konačno diplomira i postane akademski građanin. Sa Stenforda je odlazio uproleće, u vreme kada polja ozelene a farme ožive, ili pak onda kada su njegovi profesori gubili s njim strpljenje zbog upornosti koju je pokazivao u posećivahju samo onih časova iz predmeta koji su ga privlačili. Napuštanje Stenforda je „ponekad bila moja, a ponekađ njihova ideja“, pi-

ra AAA ~

Kako piše Slejnbek?

Malkolm KAULI

Džon Stejnbek ima Rkomplikovani stvaralački Yaetod: om, majpre o romanu misli mesecima, čak i godinu dana, dok mu w glavi sve ne postame jasmo, pa jednog jutra započinje prvu gla%u, pišući je Tukom. Po obavljenom, poslu, predviđenom, «za faj dam, omo što je mapisao Tukom izdiktira u diktafon, menjajući tokom diktiranja tekst; dik-

predavanja i sve ono što prati ovakav javni „život pisaca u usponu. Čim je pronašao mogućnost ukrcao se na jcdan teretnjak i krenuo — razume se, kao i mnogi pisci pre njega — u Evropu. U međuvremenu, napisao je delo U meizvesnoj bici, 1937. godine („In Dubious Battle“) — inače neizvesno i bo vrednosti samog teksta, 1938. obJaVio je svoju prvu zbirku pripoveda– ka Duga dolina „The Long Valley“) u kojoj je posebnu pažnju privukla noveleta Crveni pomi.

Kada se vratio u ovaj grad, 1939. godine. dočekala ga je slava kakvoj se nije mogao nadati i kakvu je doživeo retko koji pisac pre njega. Razlog ovome bila je pojava na Mnjižarskom tržištu njegovog, u mnogo čemu dosad neprevaziđenog, romana Plodovi gneva („The Grapes of Wrath*). Nepopravimi individualist nije mogao da podnese ni slavu ništa bolje od neuspeha; ipak dospeo je i do Holivuda, Ostao je neko vreme u ovom gradu, uzeo novac od autorskih. prava i onda krenuo s privatnom ekspedicijom na ostrva Galapagos, a poton u Meksiko. Konačno se naselio u Njujorku uprkos svim neprijatnostima, ali čvrsta rešen da u njemu živi onako kako on to želi. Međutim, s izbijanjem rata, našao se opet na putu za Evropu. ali, ovoga puta, ne kao putnik-lutalica vee

tiranje je bitan deo procesa jer ono Što om piše predstavlja govoTnu proža. Njegova sekretarica prepisuje swimak i Stoejnbel: ispravlja njem prepis. Kad je Yoman gotov, rukopis se još jednom prekucava i ispravlja; ponekad se mora dva puta prekucati pre mego što bude spremam za štampu.

(Iz „Književne situavije“)

aa a VV A A AA AA AA A AA AA A AA ~.

sao je docnije. Još u to vreme počinjao je da piše. On se seća jedne svoje nastavnice književnosti za koju kaže da je bila jedina osoba koja ga je nečemu naučila. Za pisanje je ova nastavnica postavljala tri pravila: „ono treba da bude zanimljivo; pisac treba da zna o čemu piše; i ne pisati tri stranice teksta ukoliko se tema ne može složiti u jednoj jedinoj rečenici“.

Najzad, 1925. godine, ne položivši poslednje ispite, napustio je Stenford i krenuo na svoje veliko putovanje u Njujork, u daleku prestonicu velikog biznisa. U gradiću u kome se rodio i odrastao život je bio skučen, a on je od života želeo nešto više, dok je u sebi već imao čvrsto izgrađenu želju da postane pisac. Bio je smislio da put u književnost vodi preko novina, a Njujork je bio centar sve pismenosti — prema tome i mesto kuđa treba neizostavno poći.

U Njujorku je prvi put u životu ugledao ogromne oblakodere, milione stranih ljudi i neopisivu gužvu. Zaposlio se kao reporter u „Njujorškom žurnalu“ — i, posle izvesnog vremena, potpuno razočarao u izabrani poziv. Rad u velikom gradskom listu nije sasvim odgovarao njegovim očekivanjima. Urednicima se nisu dopadale njegove reportaže, jer u njima nije bilo činjeničnog štiva. Sva ta poezija koju je unosio u svoje napise njima se činila besmislena, a njemu se opet činilo besmisleno toliko insistirahje na činjenicama. Naravno, ubtrzo je bio otpuštem.

. Vratio se u rodni kraj, ožalošćem i izranavljen, đa bi među svetom koji je poznavao i koji je njega znao pisao „pomane i priče... i radio u šumama“, 1929. godine konačno je objavio svoju prvu knjigu, Zlatni pehar („Cup of Gold“), koja je doživela bednu proču; romani Pašnjaci gospodnji, 1932. („The Pastures of Heaven“) i Zemlji i mebu, 1938. („To a God Unknown"), nisu bili bolje sreće. Trebalo je da prođe desetak mučnih godina da bi mu se Kknmjiževna sreća malo osmehvwula: trebalo je da 1935, napiše i objavi romam Stam Tortia („Tortila Flat“). Njegova sledeća knjiga, Miševi

kao ratni dopisnik. Iz ovoga razdoblja ponikle su njegove knjige Bombe, 1949 (Bombs Away“), Mesec je zašao („The Moon Is Down"|) i zbirka ratnih reportaža Jednom bio nekakav rat („,Once There Was a War"), 1943.

Po povratku iz rata sredio je svo-

je beleške iz razdoblja krize. kada je boravio u Montreju, orimorskom gradiću udaljenom šezdesetak kilometara od njegovog Silinosa i tko je nastala Jedna od njegovih najduhovitijih knjiga o lumpenproleterima iz fabrike ribljih konzervi, Ulica sardina („Cannary Rowš), 1944. Posle ovoga nastaje čitav mali niz romana Zabludeli autobus („The Wayward Bus“), 1047. Biser („The Pearl“), 1948, Istočno od raja („East of Eden“), 1953, Slatki četvrtak („Sweet Thursday“). 1954, roman i drama Blistava zora („Burning Bright“) i Dnevnik iz Rusije („Russian Journal“), koju je posetio 1947. godine zajedno sa čuvenim fotografom Robertom Kapom. 1957. godin» napisao je svoj humoristično – satirični roman Kratka vladavina Pipima IV („The Short Reign of Pippin IV“), persi{lirajući francuske političke prilike čeirdesete i pedesete decenije našeg veka. . Prošle godine izišao jc njegov ToOman Zima na maše mezađovoljstbo („The Winter of Our Discontent“), koji je u mnogome podsetio na njegove Plodove gneva, prvi roman koji je privukao svetsku pažnju na ovoga pisca i svakako opredelio Švedsku akademiju da mu dodeli svoju veliku književnu „nagrađu. Poslednja „njegova knjiga, izišla Ove godine, dnevnik je sa putovanja po Americi, na naslov joj je Putovanja s Čarlijem, („Travels With Charley“).

Pored ovih dela, Stejnbek je napisao i knjigu o lepotamm mora i životu prirodnjaka · MortecoDo more („The Sea of Cortez“, 1941. godine. Najnoviji Nobelovac sada piše novi romati, za koji je poverio novinarjma tek toliko đa ga smatra svojim životnim delom. U našoj zemlji brPvedena su, takoreći, sva njegova dela.

~(N. S

5:

Šš.

u