Књижевне новине

IZLOG ČASOPISA

VANI

U ZNAKU ANDRIČEVOG JUBILEJA ·

Deseti broj „Izraza“ u znaku je proslave sedamdesetogodišnjice rođenja Iva Andrića. Govoreći o značenju strukture Andrićevih romana, Branko 'Milanović navodi da je epska prirođa Andrićevog Kknjiževnog talenta tek u romanima došla do izražaja kao prožima– nje realističkog epskog pričanja sa modernim kontrapunktskim načinom kazivanja. Andrićevo delo je napor da se dosegnu bit i koren pojava, a njegova umetnička struktura pregnuće koje hoće da ocrta, ali i prevaziđe, pojedinačnost ljudskog iskustva, pri čemu se neprestano prelama pojedinačno u opštem i ople u pojedi-

načnom. Struktura romana od-

ređuje se kontinuitetom u vremenu i prostoru. Postoji organska veza „svega sa svim“: „Sve je opet bilo isto kako je bilo i ranije i oduvek: isto pritajeno slukćenje kao nekad, pre više od sto godina, kad su na Panosu gorele ustaničke vatre..., ista vera u dobar kraj tamo negde na kraju svih krajeva“ („Na Drini ćuprija“). Milanović navodi da se monolitnost Andrićevog romana nc može sagledati u potpunosti ako se u kompoziciji pored tektonskog zanemari muzički alemenat. Postoje u Andrića tektonski elementi, koji se ogledaju u zaokruženosti delova, ali postoje i muzički elementi koji su eviđentni u činjenici đa se pojedini opisi ili ideje od vremena do vremena javljaju kao signalni znaci „velike i promenljive i većito iste drame ljudskog postojanja („Na kamenu, u Počitelju“). U svakom delu Andrićevog romana Živi eclemenat poctskog saživljavanja i Kritično-

sti — kao slobodan umetnički doživljaji koji se upliće u prirodu materije. s tim da prevlađava čas jeđan, čas drugi tonalitet. Andrić ostvaruje umeetnički kontrapunkt između čovekovog nagona đa život „deli na trenutne utiske i neposredne potrebe“ i da u traganju za „onim što odoleva svakoj stihiji“ nađe uporište svoje lične jednačine.

Dragan M, Jeremić u teorijskom eseju „Pripovetka i roman“ razmatra zanimljivu tozu o razlikama između ove dve književne vrste. Jeremić podvlači da je neodredljiva granica između pripovetke i romana, ali pri tom iznosi niz argumenata koji napominju suštinsku razliku između njih. On iznosi ideju Anre Moroa po kojoj je pripovetka „bliža pozorištu nego romanu“. Kao i pozorište, i pripovetka ima potrebu za čvrstim „planom, za veštim padom, ukratko: za jednom „zavesom“, Dok je u pripoveci bitan efekat, koji je u stvari niz dobro složenih detalja, u romanu pisac prikazuje život zamahom i obimom svoga zahvata pri čemu se efekat i detalj zanemaruju. Stilske razlike su u tome što se romanopiscu više nego pripoveđaču dozvoljava haotičnost, nemarnost i sloboda iztaza. U pripoveci ništa ne sme da bude suvišno; „sve što se ne odnosi neposredno na pripovetku treba nemilosrdno odbaciti“ (Čehov). Pripovedač na život gleda diskretno, dok se predđ romanopiscem „otvara kontinuirana i kompleksna realnost. Časopis pored toga donosi napis Radovana Vučkovića o Andriću i Njegošu, Milana Rankovića o literaturi i muzici, Slavka Leovca o antici u sivaralaštvu "Todora Manojlovića, ređovnu hroniku kulturnog života (Midhad Begić) kao i napise o novim knjigama.

(O. Đ.,)

„Safurđay Nui

PESNIK I PSIHOANALITIČAR

Jedan od američkih pisaca klasika, o kojima je najviše pisano, koji su predmet največeg broja monografija sa veoma kontraverznim gledištima, štaviše, jedan od pisaca oko čije ličnosti se još nije stišala Kkritičarska raspra, kome istorija Kknjiževnosti nije odredila mesto i predala ga zaboravu, svakako je Edgar Alan Po. To dokazuje i nova monografija Viljema Bitnera, „Po — jedna biografija“, koja predstavlja još jeđan doprinos u obimnoj građi o ovoj zanimljivoj ličnosti.

Povodom štampanja Bitnerove knjige Henri T. Mur u broju od 13. oktobra objavljuje članak s gornjim naslovom u kome ističe da autor OVOE dela o Pou obraća najviše pažnje njegovom životu. Mur smatra da je tematika kojom se Bitner bavi uglavnom iscrpena, ali da je njegov tretman svež i, često, pun dramatike. Bitnerovo gledište, naime, suprotstavlja se gledištu sa kog su polazile mnoge psiTioanalitičke interpretacije Poa.

pBitner vidi velikog pesnika me toliko kao srušenog neurotika nego više kao žrtvu do-

LE PIGARO LITTERAIRE

KNJIZEVNOST SAMO POSTAVLJA A NE ODGOVARA NA PITANJA

Odgovarajući na anketu o gavremenom romanu, koju vodi Pjer Fison, Rolan Bart, pisac nekoliko zapaženih eseja, dao je u svome odgovoru ove zanimljive misli:

— Ja sam esejista, a želeo bih dđa pišem novele, ali zastajem na prvoj teškoći kad treba đa se nađe stil kojim bih se izražavao. Zato sam ostao na eseju. Ono što me naročito zanima to je način kako pisci čine svoj svet razumljivim. To je istovremeno i pustolovina za razumljivošću, večna borba za značenje. Ljuđi daju izvesno značenje sVOme načinu pisanja: pomoću pisane reči stvara se izvesno značenje koje same reči nisu imale na početku. To je ono Što treba shvatiti, t to je i

Đ

gađaja koji su bili iznad njegove moći. Neđavno štampana autobiografija jednog od veterana američke Kritike Džozefa Vud Krača, „Više nego jedan život“, nudi neka objašnjenja o „kultu Poa“ i reafirmiše frojdijanske dđedukcije koje je Krač još 1926. godine primenio u svojoj knjizi o Pou, a otad su u velikom delu publike bile prihvaćene. Bitmer se samo indirektno osvrće na Kračeve teorije. kao i na mišljenje Mari Bonaparte koja je 19933. pronašla da je Po bolovao od „latentne sadonekrofilije“, Bitner, kao što i sam naglašava u pogovoru, ima malo poverenja u „psihoanalizu nad grobom“ i trudi se svim silama đa Poa pređstavi kao normalnu ličnost 'ignorišući mnoga shvatanja o Pou, uključujući i ono o „LOlita-kompleksu“ koji je izazvao mnoge neđaće u pesnikovom životu.

Kritičari se još nisu saglasiJi: da ]i je Po samo vešt stihotvorac i trgovac retorikom i melođramatičnim drhtavicama u pričama ili je „najveći američki pisac“: Bitner iz ove dileme ižlazi na taj način što dokazuje da je Po „veliki majstor fikcije“, što, kako au-

tor recenzije misli, nije ni malo neodrživo mišljenje. (B. A. P,)

ono što pokušavam da izrazim. Ako se želi govoriti o novom romanu, on je jedan fenomen koji treba tačno izraziti, Treba biti načisto sa činjenicom da je društvo uspelo da obuhvati pisca. Pisac nije više parija, on ne zavisi više od nekog mecene, nije više u službi neke određene klase. To su konstatacije i iz njih se ne izvlače nikakvi zaključci, ali to treba uzeti u obzir ako se želi da se razume. S jedne strane nalazi se srećni pisac, s druge složeno društvo u punoj „bremenitosti, ispunjeno kontrađikcijama.

Šta se obično kaže za novi roman? Da se udaljio ođ stvamog i da je istražujući izvesnu specifičnost napustio svoje odgovornosti. Kađ se to kaže, čovek misli na velike primere iz književnosti, na Balzaka, Stendala itd. "Treba primetiti da ti pisci izražava– Ju jedno određeno „društvo, dobro sagrađeno i da su hjihovi romani bili tada realistički; romani su ti značili jed-

THB WR: TIMES LITERARY SUPPLEMENT

IZRAELSKA „KNJIŽEVNOSN U TRAŽENJU NOVOG IDENTITETA

Nedavno je jeđan od vodećih izraelskih knjižara izjavio da oko 60 posto prodatih knjiga tokom jedne godine predstavlja dela uvezena iz inostranstva. To nije čudo kad se zna da oko dve trećine stanovnika Izraela živi u toj zemlji tek petnaest godina i da oni nisu dovoljno dobro savladali jezik da bi mogli da lako čitaju ozbiljnu literaturu na hebrejskom jeziku. S druge strane i književna prođukcija izraelskih autora „prilično je slaba. Jedno od vodećih izdavačkih „preduzeća u Izraeiu „Am Oved“ objavilo je tokom prošle gođine samo tri knjige domaćih pisaca. Najveći deo knjiga prevodi se sa engleskog, nešto manje sa francuskog, nemačkog i italijanskog. Na taj način mladi izraelski pisci razvijaju se pod uticajem književnosti Zapadne Evrope i Amerike, kao i Biblije i hebrejskih Kklasika koji sc učc u školi, Starije generacije pisaca više su proučavale srednjevekovne jevrejse spise i filosofiju i bili su pođ neposrednijim uticajem ruske i nemačke literature. Ocrtavajuci ovako opštu literarnu situaciju u današnjem Izraelu autor teksta „Izrael u traženju novog identiteta“, objavljenog u broju ođ 21. septembra, upoznaje engleskog čitaoca sa postignućima i Vrednostima na?istaknutijih izraelskih bprozaika. „Nova generacija pisaca je nihilistička“, primetio je Izrael Ffros, profesor hebrejske književnosti i jevrejske filosofije na univerzitetu u Tel Avivu. „Beznadežnost je osnovna ideja njihove poezije i OSsnovna iđeja njihovih priča“,

Jedan od vodećih izraeiskih pisaca je Ižar Smilanski. Najnovije delo ovog četrđesetogodišnjaka je roman o ratu između Arapa i Jevreja koji so vođio 1948. gođine. Madđa je ovo delo od 1200 strana dobilo ranoga priznanja i nagrade, retki su prosečni čitaoci koji su uspeli da se probiju do njegove poslednje glave. Zaplet je nevažan i očigledno je da je ovaj roman, „Dani Zaklaga“, pisan pod neposrednim uticajem „džojsovskog romana toka svesti i prustovskog traganja za prošlim „vremenom. Ličnosti „premišijaju o svrsi svoga života, o etici, icligiji, obrazovanju i drugim »itanjima. Pisac, međutim, samo postavlja pitanja, ne daje odgovore. Događaj koji je najviše tokom ove godine uzbudio izraelske kritičare bio Je roman jedne izraelske domaćice, koja je' sramežljivo donela rukonis svoga dela izđavaču i zatražila da čuje kakvo je njegovo mišljenje. Kad se „Pcto nebo“ pojavilo kritičari su bili vadivljeni snagom ove proze, izvanrednom sposobnošću autora da dočara atmosferu, raspoloženje, situaciju i dijaiog. Pisac „Petog neba“ Rahela Eitan ima dvadeset devet Bgodina i u mladosti je dobila klasično jevrejsko obrazovanje, karakteristično za jevrejske zajednice iz istočne Mvrope. Njen roman priča sudbinu jedne grupe mladih devojaka za vreme rata, i njihov

nu stvarnost i neki put, ono što se nije često podvlačilo, jednu stvarnost sa žaljenjem za prošlošću.

Danas, „politički „događaji, društveni nemiri, rat u Alžiru, vrlo su malo prisutni u novom romanu. Obično se kaže: ova dela nisu „angažovana“. To je istina, ali ipak sami pisci kao građani još kako su „angažovani“, i oni tu obavezu hrabro snose.

Kaže se: „Pisac treba da angažuje svoje delo“, Ali to je teorija, jer svakoga dana ono „dolazi u škripac“. Može se čovek zapitati: zašto? Prosto zato što je pisanje veština postavljanja pitanja, a nije u tome da odgovara na njih i da ih rešava.

Danas je naše društvo izuzetno teško razumeti, Čovek koji živi u njemu ne može ga gotovo ni analizirati, Problemi Klasa danas se ne mogu postaviti onako kako su bili postavljeni pre pedeset godina. Mi preživljujemo danas u isto vreme i društvo klasa i

život u jednoj instituciji blizu Tel Aviva.

Moše Šamir se kao pisac javio posle rata. Rođen u Tel Avivu, živeo je šest godina u kibucu i neke njegove priče predstavljaju reprodukciju izvesnih njegovih doživljaja iz vremena života i rađa u kolektivu. On je najistaknutiji kao pisac istorijskih romana i kao dramatičar: Njegovo Yemek-delo „Kralj tela i krvi“ prevedeno je na engleski jezik i, dramatizovano, imalo mnogo uspeha na pozornici.

Aharon Meged, romansijer, dramski pisac i novelista, izražava u svojim delima beznadežnost mlađe generacije zbog neđostatka idealizma kod njihovih roditelja, Njegova najpoznatija pripovetka je „Volim Majka“, koja je, dramatizovana, prikazivana u pozžorištu „Habima“ i po kojoj je snimljen film. Glavna tema ovoga dela je revolt jedne mlade devojke koju njeni rodite1lji hoće da ožene jednim američkim milionerom.

Mladi pisci stvaraju pod snažnim uticajem Hemingveja i

„.Foknera. Na njih svojim de-

iom takođe veoma snažno de-

luje Šmuel Jozef Agnon, doa-

jen „hebrejskih „romansijera. Ovaj pisac, star sedamdeset četiri godine, rođen je u Galiciji i doselio se u Jerusalem 1994. godine. Glavne teme njegovih romana su vezane za stari jevrejski svet u Evropi, njegovu pobožnost, mučeništvo, ljubav i čežnju za Obećanom zemljom. Njegovo najnovije đelo „Vatra i šuma“ potpuno se uklapa u opšti tok njegovih stvaralačkih preokupacija. I Haim Haziz, takođe pisac stare generacije, piše o jevrejskim zajednicama u starom svetu. Rođen u Rusiji, on je bio prvi pisac koji je po čeo da obrađuje život Jevreja sa Orijenta. Njegova trilogija „Jaiš“ opisuje idealizam i lecpotu života kao i sukob generacija među Jevrejima u Je-

menu.

Među pesnicima hebrejskog jezika kontrast između predratnih pisaca i nove generacije mnogo je naglašeniji. Abraham Šlonski, Natan Altevman i Uri Cvi Grinberg stvarali su pod uticajem Majakovskog, Jesenjina, Bloka i drugih ruskih pesnika. Mlade daleko više privlači stvaralaštvo T. S. Eliota, Jehuda Amihai, Natan- Zah, Amir Gilboa i Čarni Karmi, stari oko triđeset godina, napustili su sve regularne forme. Ritam njihove poezije je veoma senzitivan, nervozan, unutrašnji. Pesme su im kratke i uglavnom se koncentrišu na stvaranje pesničkih slika. Svi su pesimisti. Jedan od njih je, po rečima profesora Efrosa, kazao: „Nema se kud ići“. „Koji? To nije važno. Oni svi govore istim glasom. Oni su deo istog hora“. Grupu pesnika koja je predstavljala reakciju na ovaj nihilizam vodio je izvesno Vreme Jonatan Ratoš, čiji stihovi izražavaju ljubav i strast prema paganskom „Rkananizmu. Ali njega su njegovi sledbenici napustili. (D. P.)

društvo masa. Veliki problemi, direktni problemi, čine se pomućeni,

Zamislite jedan duh sličan Brehtu pred današnjim životom; čak i takav duh bi se našao paralizovan pređ komplikovanošću današnjice. Svet postaje sve bogatiji impulsivnostima, a to Su faktori koji se ne mogu negirati.

Zato se čovek pita: pa koje je pitanje postavio novi roman? Postavio je jedno unakrsno pitanje, novo i začuđujuće jednostavno.

Novi roman se zapitao: „Da li stvari znače nešto?“

Do sada književnost nije nikad stavila u sumnju značenje stvari. Time hoće da se kaže, u ovom slučaju, sveukupnost onoga što nas okružuje: događaj isto tako kao i predmet. Dakle, književnost ima za ulogu da postavi to pitanje, đa je postavi kroz priču, kroz ličnost ili predmet.

Neko će reći: zašto prmedmet? Treba učiniti napor. Čovek je predmetu davao uvek izvesno značenje, iako pred”

MAJRJAJKUJR,

POVLAČENJE OD REČI

„Na početku beše reč — Kkaže Jevanđelje — ali o kraju nam ne daje nikakvu izvesnost“, Tim rečima počinje svoju raspravu sa gornjim naslovom u 172. broju ovog časopisa Georg Štajner (George Steiner), navođeći da je do XVII veka vladala neoboriva vera u to da se svekolika istina i stvarnost, s izuzetkom sasvim uskog, mističnog sloja na najvišem nivou, može uobličiti u reči. Ova vera danas više nije u potpunosti na snazi. Raspravljajući o tome kako se razne nauke povlače od upotrebe reči i sve više služe analitičkim instrumentima za dokazivanje svojih „postavki, Štajner kaže da je najodlučnija promena u stavu našeg duhovnog žgvota u tome što SVE prostranije oblasti nauke padaju pod uticaj matematičkih metođa. Privreda, sociologija, filosofi)a, etika, matematička logika, koje su se po prevashodstvu služile rečima, danas sve više beže od njih i trude se da iziđu iz kruga govora. Da i ne govorimo o umetnosti. Slikama i skulpturama se više ne daju naslovi. A muzika, Ona ima izričitu vezu s govorom samo tad ako joj u osnovi leži neki tekst ili ako se servira u svečanim prilikama. Inače, ona uvek ima svoju sopstvenu sintaksu, svoi sopstveni rečnik i svoja sopstvena simbolička sredstva. Ona je, u stvari, pored matematike, najvažnije sredstvo duha za izražavanje kad se ovaj nalazi u vangovornom stanju. Pa ipak je i u muzici bilo pokreta koji su se jasno želeli izdvojiti iz područja reči. Ukratko — kaže Štajner muzika, a u manjoj meri i reprodukcije likovnih umetnosti, postupno preuzimanju u obrazovanom društvu „mesto koje je nekad pripadalo reči.

Ono što se u savremenoj !iteraturi najpre može da označi kao izuzetak stil, to je iz nužde napravilo vrlinu. Bezbrojni podražavaoci Hemingvejeve škrte, lakonske i, kraj sve Mratkoće, visoko umetničke askeze izražavanja, „stanjili“ su govor mnogih dela najnovije literature i osudili ih na osrednjost. Posle Šekspira i Bartona engleska literatura nije imala većeg sladokusca jezika ođ Džojsa. Njegovo delo podseća englesko uho na sjajno jezičko nasleđe. Pa ipak, on nema originalnog „naslednika. Ili možda ovakav talenat, koji tako bezrezervno iscrpljuje „svoje mogućnosti, i ne može imati naslednika.

Ali, u ovoj univerzalnoj krizi reči literatura igra samo malu ulogu. Pisac je doduše pravi stvaralac govora, ali on ne može sam da ispuni ovaj zadatak. Uloga pisca u našem društvu i u životu jezika, veli Štajner, izgubila je mnogo od svog značaja. Većina nauka nije dostupna piscu i on može svoje ideale da razvije i da izrazi kroj jasnu i domišljanjem „bogatu formulaciju samo na vrlo ograničenom polju. Treba li to da znači, pita se Štajner, da mi tako važna polja kao što su istorijska i socijalna istraživanja, u kojima ima da vlađa reč, moramo prepustiti žargonu „pseudonauke? (A. P.)

met nije nikad služio kao književna materija. Predmeti nisu važni u romanu. Uzmite za primer klasični roman „Opasne veze“; jedini predmet Wu ovom romanu je jedna harfa, u koju se stavljaju poruke, Novi roman je pokušao da gleda predmete lišene njihovog tekućeg značenja. RobGrije je dao predmetu jedno novo ovetljenje. Prikazao ga je bez uspomena, bez poezije. To je suvo opisivanje, ne realističko. Predmet se prikazuje bez onog čitavog ciklusa značenja, i iz toga se rađa neobično uznemirenje, koje je

čisto metafizičko značenje. To je pokušaj veoma veliki, koji je s jedne strane čisto tehnički, sa druge filosofski, Ima velike razlike između svih tih dela, ali ona možda imaju zajedničku manu; postoji izvesni nesklad između mogućnosti dela i oblika koji im je dat. Pesma vas drži što je kratka, dugačka pesma gubi svoju snagu; isto se događa i sa novim romanom. ({N. ',)

PREVEDENI

Alfred KAZIN

STEJNBEKOV

Stejnbek, stojeći po strani i od savremenih naturalista i od novog romana sensibiliteta, koji susrećemo kod Foknera i Vilfa, uneo je svežu notu u savremenu proznu književnost, jer je on obećavao realizam manje opterećen užasom nego što je bio slučaj sa romanima o depresiji, a ipak pun pažnje, prema duhovnoj obamrlosti toga vremena, realizam ravan u izvesnoj meri, mada samo po svojim težnjama, humanosti i celovitosti realizma u jednom postojanijem razdoblju. Ipak se ne može reći da je Stejnbekovo delo, koje postaje sve istančanije pa čak i sentimentalno, stvarno odgovorilo na ovu potrebu. Što se tiče Farela, kako god opresivno uzak bio njegov svet, čovek bar zna gde on stoji njegov integritet, njegov materijalizam, potpuni obim njegovog verovanja. Stejnbek je veći humanista, i u izvesnim njegovim najboljim delima, naročito u pričama iz Duge dolime i u Pašnjacima gospodnjim, ima poezije kakvu natura"listi Farelovog kova nikada nisu mogli da ostvare. Ali postoji nešto nesavršeno uobličeno u Stenjbekovom delu, u njemu nema kreativnih likova. Uz svu njegovu moralnu ozbiljnost, saosećajno razumevanje za ljude izložene pritisku, koje čini jedan roman o štrajku, kao što je U neizvesnoj bici, tako značajnim u socijalnoj prozi toga perioda, Stejnbekovi ljudi uvek su na ivici da postanu ljudska bića, ali to nikad noc uspevaju. U njegovim knjigama oseća se stalna nemoć da se ljudski život shvati u potpunosti, dok su likovi u mnogim američkim naturalističkim romanima jednostavno prestali da nose obeležje ljudskih bića. Posle dvanaestak knjiga Stejnbek još uvek podseća na odličnog šegrta, a ono što u njegovim delima naročito pada u oči jeste njegova nekonkluzivnost, njegov dirljiv pristup životu i njegov promašaj da u odnosu na život bude kreativan (..).

Zbog svoje čuvene „raznovrsnosti“ on je najpre stekao slavu — svoje sposobnosti da nakon Stama Tortilje napiše U neizvesnoj bici, a nakon Miševa i ljudi Plodove gneva — ali ovo je bila stvar najmanje vredna pažnje i ona je počinjala sve više i više da sugeriše ne raznovrsnost, nego potrebu da oseti svoj put. Njegova velika vrednost kao pisca nije bilo interesovanje za zanat ili eksperimentalni duh; bila je to neobična jednostavnost, urođena nežnost i lakoća njegovog odnosa sa kalifornijskim svetom; artistički, naročito u ranim delima kao što su Nepoznatom bogu i Pašnjaci gospodmji, ona se javljala kao sramežljivo vešt primitivizam koji je podsećao na Šervuda Andersona. a u njegovom dečačkom kalifornijskom misticizmu, na Frenka Norisa. Ali u dubini Stejnbekov talenat nije bio u tolikoj meri jedan literaran dar koliko karakteristično harmoničan i pacifistički pogled na život. U jednom periodu kada se toliko boljih pisaca iscrplo, on se sjedinio sa životom doline Salinas i uživao u postojanosti, nerazdvojno se združujući sa životnim ciklusima gradinara iz dolina, mistika i pustolova, uranjajući u njene procese razvoja iz neposredne zainteresovnosti za biologiju ljudskog života. Stejnbekova utonulost u život njegove rodne doline pružala mu je saosećajnu perspektivu na animalnn prirodu ljudskog života, sredstvo izm!renja sa ljudima kao ljudima. Naturalisti iz vremena depresije posmatrali su život kao jednu ogromnu čikašku klanicu, gerilski rat, bombaški napad. Stejnbek Jjc prihvatio okrepljujuću veru u ljudsko drugarsivo; on je naučio da sc povinuje ritmu života,

(..) „Neobespokojavajuće kušanje života“, kao što je kazao Edmund Vilson, dalo je Stejnbekovom delu njegovu neobičnu nežnost, dalo je njegovoj pitomoj jednostavnosti povoljnu perspektivu na savremene društvene probleme. Sa njegovim dubokim amaterskim interesovanjem za biologiju, ono mu je dalo nužnu nepristrasnost i slabu radoznalost da se približi modernom dwuštvenom sukobu kao tiragikomediji životinjskih nagona koji su, kao što najbolji delovi Plodova gneva i U meizvesmoj bici svedoče, značili probuđeno saučešće i razumevanje bola koji ljudska životinja može da podnese i grešaka koje ona može da počini,

[...] Ljudi u Stejnbekovom delu, sveukupno uzeti, često su zli; društvo koje se kreće po principu zbirne masc samo sebe lagano truje izopačavajući svoje sopstvene članove. Ali po strani od svog pitomog uverenja u zlo prisutno u svakom društvu gde su ljudi uzajamno izloženi na milost i nemilost svom sopstvenom animalizmu, Stejnbek je, u delima kao što su Duga dolina, U meizvesmoj bici i Plodovi gneva, znao kako da razlikuje animalni život od društvenog lišavanja. Protivno svojoj vadoznalosti, snazi zemljoradničke tradicije u njemu, Stejnbek je mogao da zaodene seobu Džoudsovih, ako ne svoje jednobojne ličnosti, istinski tra=gičnim kvalitetima baš zato što je tako duboko osećao za njih i što je iz prve ruke video jaz između njihove jednostavne vere u život i njihove degradacije. On nije pokvario kraj Plodova gneva; on je bio dirnut zlom učinjenim ljud skom rukom koje su Okijevi morali da podnesu; i on ga je poznavao kao nešto što ljudi mogu da izleče. Tamo gde je neki drugi realista mogao da pobrka mračne uglove koje je opisivao sa životom u celini, Stejnbek je imao prednost svog zapadnjačkog vaspitanja, njegovog prostodušnog poverenja u ljude. Stari pionir, deđa iz Duge doline, sećajući sc ljudskih surovosti prilikom velikog putovanja isto se tako dovoljno jasno sećao njegove slave da bi mogao da kaže:

„Nisu indijanci bil važni, ni postolovine, čak. mi dolazak ovamo... Rad, smo najposle ugledali planine, zaplakali smo — suvi. Ali sam, dolazak ovamo mije bio važam, bilo je važna kretanje i prodor ma zapad. Doneli smo život ovamo i udavili mu temelje kao što oni mravi mose jaja. Ja sam bio bođ. Prodđo” ma zapad bio je velik kao Bog, i lagani koraci koji su činil, naše kretanje, gomilali su se jedam ma drugi sve dok kontinent mije bio pređen“.

Ove asocijacije doprinele su uspehu Plodova gneva i učinile to delo najuticajnijim socijalnim romanom toga vremena. Mađa je ta knjiga bila isto tako prešan i isto tako

___—_L I_FE) < TK ZHSLIAKIAKJs—mđ—C _–– –––—P vVv_ : Too _ r Cs —._—•-nI—”

KNJIŽEVNE NOVINE