Књижевне новине

Mirko Kovač: „Gubilište

ODLICI SAVREMENOG: ROMANA razvijaju se i granaju u znaku ogromne raznovrsnosti. Svaka generacija zoman– sijera nastoji da umetr:2'i romana da. svoj doprinos, da novim ili ponovo Otkrivenim e:ementima prevaziđe roman= sijersku tehniku star:jih ili neposrednih prethodnika. Savremeni čitalse se često nađe u nedoumici pred obiljem stilskih, metodskih ili kompozicionih novina koje prate razvoj i, manje često, 'ast romana; on ih u mnogo slučajeva doživljava kao prepreke između sebe i dela, kao kamon spot:canja u procesu doživljavanja, primanja i ocenjivanja vrednosti knjiZe koja je pred njim. Stara je istina da stvaraoce-novatore uvek ukorak prati horda nestvaralaca-imitatora koji, bez ikakvog udela imaginacije, imaju izvanredno razvijenu sposobnost asimilovanja i gotovo mehan:čkog prenošenja novih elemenata koji, tu rukama drugih, predstavljaju stvaran doprinos razvoju romans:ijerske tehpike. Dok prvi stvaraju svoja dela i otkrivaju nova područja duboko ukorenjeni u samu srž života, drugi svoje korenje vuku iz književne konvencije. Lov u mutnom predstavlja jednu od najvećih opasnosti za savremenu literaturu, pošto su česti slučajevi da prevejani literarni hohštapleri stiču slavu kiteći se perjem književnih novatora i zakletih boraca za literarni progres. Savfemeni čitalac, zbunjen i ošamućen mnoštvom dela koja bi po svaku cenu da budu moderna, snebivljivo odma-– huje glavom i, nemoćan da odvoji Fzavo od lažnog, veoma često traži utočište u svetu strogo određenih vrednosti književne istorije.

Mirko Kovač je mlad bisac i Gubilište je njegova prva knjiga. On nije ostao postrani od modernih struja koje obilato natapaju naše književne obale. Ali je on, očigledno, najpre kao čitalac, pa potom kao stvaralac. umeo da odeli pravo od lažnog, autentično od Kkrivotvorenog, da, koristeći' se iskusšivima potvrdenin umetničkih v»ednhosti savremenć proze, izbegne zamhć koje mu je stvaralački postupak kome je pribegao postavljao i napiše jedno u punom smislu reči modernu knjigu.

Kovačevo Gubilište je đaleko od romana shvaćenog u klasičnom smisiu reči. Ovom delu, čal., nedostaju osnovnt elementi koji bi ga mogti približiti bilo kojoj podvrsšti ovog književnog roda koji se tako uporno opire tačnoj, kratkoj i sveobuhvatnoj' definiciji: u njemu nema određenog tc::a događaja, radnje koja bi se postupno razvijala, nema jedne ili više ličnosti kroz čiju bismo se svest kontinuirani kretali ili čije bismo doživljaje pratili. · .

Tzdavač u kratkoj popratnoj belešci naziva Gubilište „autentičnim poetskim delom“. Mađa je nesumnjivo da poetski elementi ove knjige mogu da se ubroje” među najlepše njene vrline, nama se ipak čini đa bi prvo delo Mirka Kovača daleko bolje bilo nazvati, uslovno i priličmo neodređeno rečeno, romanom atmosfere ili, još uslovnije i šire, romanom podneblja. Upravo izrazita almosfera (dočarana pre poetskim nego romansijerskim postupkom) i strogo određeno podneblje pod kojim se njegove ličnosti kreću i žive (ne mareći mnogo za vremenski kontinuitet ;li za logiku vremenskog redosleda), daju ovom delu celovitost i dovršenost romana. Bez ova dva objedinjujuća elementa Kovačevo delo bi se pre moglo Pnazvati poteskom prozom nego romanom. Sudbine svojih junaka Kovač ocrtava i njihove istorije priča posmatza-

“.

U ŽIZI SUNCA I ZLA

: „Progres“, Novi Sad 1962.

jući ih u jednom geografski strogo određenom krugu. To je Hercegovina između Gacka, Toriča i Bileće, lusijana kugla u čijoj se žiži nalazi Bileće, ljudsko obitavalište u kome su, kao svugde u Hercegovini, glad, rđa i sunce najčešće reči, Atmosferu Kovač ušpostavlja i razvija dovođenjem sunca u F“vi plan — sunca usijanog i zaustavljenog, blještave kugle koja bezdušno donosi smrt i suš" Pod njegovim nevidljivim plamenom, pod nagozelim nebom na kome svetlo ı mrak imaju pod,ednaku boju,ljudi počinju da veruju „u ono što do tada nije n:šta značilo“, Neki prvi put uspevaju da shvate da su ljudi, Svi postaju jednaki pred „neljudski zapaijjenim nebom i suncem što nepomično stoji“. Pred žegom koja „kuva oči u glavi“ i koja toliko peče „da oba oka pobele“ ljudi čekaju i traže milost, kišu i noć, Pod nebom koje podrhtava od jare, u potocima znoja koji se odasvud slivaju, Kovač pokazuje kako sunce meri snagu s ljudskim podlostima i vrlinama. „Verovali smo“, kaže on, „da početak može biti samo sunce, mada smo sigurni da sunce bez ljudi ne može biti početak“. ( Užareno nebo, „prazno sunce“ i ljudi izjednačeni u,švojoj nemoći pred zlom koje ih pritiska, pred neminovnošću svoje beznadežnosti, pred traženjem slobode koja ne prestaje da bude zaludna nada, u središtu su Kovačevićeve pažnje. Likovi koji se košmarski kreću u njegovom užarenom svetu brojni su. Oni se svi upinju da, proti= veči, se zlostima sudb:ne, ispisuju, kroz bolibedu koji suim dosuđeni, tragove autentičnog ljudskog trajanja. Bilo da su samo ovlaš naznačene ili da su pođrobno iscrtane, Kovščeve Jličnosti su toliko ž.ve da njihove sudbine, uprkos stoSoj odtređenosti podneblja u kome žive, svojim kretanjem kroz vreme pretvaraju ovaj roman u m”r~označnu i

višesmislenu parabolu o zlu u čČoveku'

i oko njega, .o čoveku pred zlom. Ispredajuči gusto i sočno tk;vo svoje prozže, u kojoj. ima više. poezije no u. mnogi

takozvanim pesničkim zbirkama, ocrta-

vajući ljudske sudbine koje provode svoj vek tragično odeljeni od drugih,

Movač nije prezao ni od visoke bDpate- \

tike ni od tragične groteske, ali se njima kc-istio izvanredno funkcionalno. Kađ opisuje ličnosti, kađ dočarava atmosferu koja vlada u njihovim međusobnim odnosima, kad govori o podneblju pod kojim se kreću, kad uopšteno razmišlja. o putevima sudbine podstaknut individualnim ljudskim slučajevima, Kovač potvrđuje osobine jednog već zrelog i izvanredno darovitog pisca. Njegcv tekst,kao svaki pravi poet-

ski tekst, nije lako analizirati. Za neposredno tekstovno tumačenje ličnosti i

prirodnih fenomena koje on stavlja u središte svoje knjige, dajući im karakterističan simbolični značaj, bilo bi pofrebno veoma mnogo prostora. Ali čita'ocu koga zabljuskuju gusti talasi Kovačevih monologa nikakva analiza ·nije potrebna. Dovoljan mu. je snažan i neposređan doživljaj koje ono izaziva. Nije lako odabrati odeljak u kome je Kovačeva književna zrelost najsuverenije potvrđena. Da li je to monolog Davida VI, čoveka kojibihteo da ga proglase čovekom, da stane među ljude, da dokaže da može služiti čoveku; da li je to povest o Isidoru čije crte lica pričaju da je još od detinjstva bio unesrećen, ličnost koja u tragičnom, košmarskom 'finalu gubi trku sa zmijom: ili je to tragična ispovest bilećkog letopisca i njegova rečita pobuna protiv samoće? Neka ona, ovom prilikom, posluž' kao kratka ilustracija:

„On je mrtav. Neka se niko od MHercegovaca ne usudi

da održi govor nad njegovim grobom. Ve> rujte kađ bi on ustao u tom frenutku on bi to shvatio kao najobičnije lajanje, kao ogovaranje., :

NJegov Život dokaz je ove smrti pred kojom stojite nepomični. Iako iza sebe nije ostavio decu ni IimahJa, mora se kazati da je on bio Jedini čove« u Bileći koji Je pi-

sao hroniku toga grada To je po n)Jegovom uverenju veća stvar mego biti učitelj ili železničar, to je stvar ravna oficirima i to onim sa višim ćinovima. Ostavite njegovo telo na bregu ill ga bacite u Trebišnjiću. Ne mučite se, jer on ne veruje u ljubav, nezahvalan Je on. Jer zna da sada poštujete smrt, a njegov život nikađa niste priznavali Nije on valjds zato bio živ da ga prezirete, da ga ismyevate, Imao je om svojih

ciljeva, i te kako je voleo život, bio je spreman da izgine za otadžbinu, ali vi to

niste priznali. I zar. je on toliki podlac da .,

dozvoli da mu se drži govor, da predsednik opštine kaže: bio je to dobar čovek to ne, to ne dozvoljava njegov ponos, njegpva vera u sebe, zbog koJe su ga i odbacill, njegova tradicija, ne. prijatelji, gord

je on, ne prašta tako lako, zato ga ostavite .

samog i u smrti, biće srećan ako samo javite njegovoj sestri kojoj se ızgubio svaki

trag. a koju je bezmerno' voleo. da je njen . sam, pored Do-

brat umro u svojo) sobi, stojevskog i da bi ga trebalo sahraniti bez uobičajene svečanosti ı da želi da samo ti budeš 1ža njegovog kovčega, da ti jedina plačeš, ne zato što on veruje da ga voliš, već zato što on zna da je tebi lako zaplakati. . ·

Neka Jela ne tuži nađ njegovim grobom, jer i nju dobro zna, ona će nabrojati dvadesetak Junaka i pridružiće ga njima, predđaće im ga, a sve te junake on nikada nije poštovao i on je verovao da se heroj postaje na nečiju štetu, a da su oni, ti njegovi rođaci i prijatelji, postali junaci !z drugih ražloga što bi on želeo da ostane večita tajna. Ostavite njegovo telo na miru i pazite svoJa posla, prijatelji.

To bi bila moja pobuna protiv samoće, protiv te kratkotrajne ljubavi od dva sata“,

Kad čitalac pročita i poslednju stranicu prvog dela ovog mladog pisca i zamisli ge nad svetom o kome se u njemu govori, setiće se reči koje su bile ispisane negde na početku: „da je Bileća prisutna svuda, na svakoj cešti u šva–

kom gradu u svakom čoveku i kud: god · kroči čovek, kud god ga đavo 'nane-'

se...“, da „svak nosi Bileću ·u sebi, prljavu, crnu, bolesnu“... „ovo kobno gubilište“. Pre"azilazeći uske okvire individualnih ljudskih sudbina i geografskih međa koje su mu prividno date, ovo delo iscrpljuje se na jednom širem, opštijem i daleko dubljem planu. Kada, na kraju, završavajući ovaj to«-

liko nepotpuni razgovor 6 Gubilištu pod- ~

vučemo da Kovačevo delo xavvaramo više zadivljeni darom koji je oh u njemu potv~dio, nego zadovoljni rezultatom koji ono predstavlja, hoćemo da kažemo jedino da verujemo da su Ko-

„vaču dostupne daleko više književne vertikale, a LS

S BART M

RA PESNICKU PISMENOST

. uzrokuje 'nog govora estetikom prodorne

·činjava suma

Dušan PUVAČIĆ'

_

VEĆ SKORO DECENIJU 1I PO naši retki čitaoci poezije saživl:avaju se 8

Promenama u svom omiljenom štivu

koje, najopštijim termin:ma izraženo,

„zamena estetike uglađe-~

metafore“. Kada bi se cenilo samo po kriterijumu najviših dometa, ha oSsnovu pesništva Pope, Raičkovića, Miljkovića i drugih — recimc tu reč — velikih pesnika tog razdoblja, ne bismo imali mnogo razloga da očajavamo što se s tom činjen:com rvemo toliko vremena posle svih iskustava koja je publika mnogih evropskih, pa i ne samo evropskih, nacija stigla đa nataloži. Uz

. pomoć svojstvene nam ljupke narcisoiđ-

nosti konstatovali bismo da smo narod koji ume da skače, pa i đa preskače (mađa bi mnogo korisnije bilo da umemo da žurimo) i da buduće generacije,

koje će o ovom vremenu u našoj poe-'

ziji govoriti, po svoj prilici, na osnovu pomenutih pesnika, neće pred „kulturnim“ svetom morati da crvene.

Ali, ne zavaravajmo se, sveukupnost poetskog iskustva jedne generacije ne ogleda se samo u njenim maksimalnim dometima. Možda čak i više: nju saiskustava do koje je u datom trenutku — jer mi živimo i za ovaj trenutak — dospeo pesnički prosek koji je auditcrijum, uz pomoć kritike, sebi uspeo đa približi. Ako tako gledamo na stvar, to jest ako je okrenemo s njene druge strane, bićemo primorani da priznamo da smo prošli (ako još uvek ne prolazimo?!) kroz vreme pozvtskih mist:fikacija, kroz vreme u kome je ogroman broj pesnika-krivotvoritelja uspeo da se eksponira, koristeći se upravo našim skokovitim osvajanjem kulture, formirajući ono što se naziva (lošim) prosekom poezije. I kao da je bio u pravu veselnik koji je

' tvrdio da danas imamo više „modernih“ | pesnika nego pismenih ljudi; a mi, ja-

sno nam je sve više, najmanje pism e-

· nih pesnika imamo.

' Zato je, mislim, kada še pojave če-

_ tri mlada (mahje' pg“ gođinama, a više

Vesna PARUN

TIJER{DVI Ih PTICE

itko ne otvara vrata iščezla za pješčarama,

Crna oduvijek razroko stablo tropskog p:oda

Ne znam gdje su se skrile da odboluju ovo ljeto Podioljalih grozdova pšenice posrnulih Yijeka

Nepomična. viječ. ma mepcima obzorja čekao

Nitko me otvara vrata iščezla za pješčarama.,

Vatre me sazrijevaju pod bičem praskozorja Noć je žakržljala od vjekobmog umora selice Ako samo jedmo bolesno jato mne prizna

Ovaj naš lomni vidokrug naše obično jutro

Za svoje slijepo uzgla»vlje, mi smo izgubljemš! Vatre ne sazrijevaju pod bičem praskozorja

Kovrgave ruke podneva Yuke ljubavi užasmaute Crvene oči sumca Yaspečaćuju lišće topola Ptice su zalutale otkrite ım, mirise

Livadu pokošemu čistu djetelinu povratka Cvrkut od ugaraka vremena corkut samoće Kuvorgave ruke podneva ruke ljubavi užasmute

Vratite im, zvijezdu oblinu vinograđa trg žara Veliko ptičje srce uhvaćemo u travama

Srp pripravljem za žetvu neobranjib sjaj

Tih dana prije i poslije svoga .zborja

Tih ušća prije i poslije svog zelenila

Vratite im, zvijezdu obimnu vihograda trg žara

Skromno blavetnilo biva suvišno sro

Svjetlost oprašta sve ona zove da je bohodđimo Pjevice w kvascu zore u korijenju neusnule Još budme u groznici Yazapetih šatora očiju Misli očajnika razgome ljuba» btica

Skromno ploavetnilo biva suvišno sYcu

Bijeg, bijeg, bijeg iz cvijeta što tone iz oblaka Nagorjelih Jao Jutro one čekaju obogaljeme

Dobrodušnosti praznika i mesuvisle mržnje jave Bijeg bijeg bijeg iz cvijeta što tone iz oblaka magorjelih

Iz semlje torde kao mač iz gluhe opojnosti ilovače Olovno jezdenje prašine jedima btico

Povedi sa sobom ovo gorko jutro prepozmoj ga Luk sunčev što tvoju strijelu čeka visoka travo lLijuljaj se ljuljaj ožednjela ogrlico kiše

Zemlja tvrda kao mač opojnost ilovače

Ptice bi pasle za omvadom večeri ptica međužno Odane štvarnoj čežnji O. vratite im povratak Posljednji oorkut dano mirisma paučina

· Obnažonn »ermljo pohrnnjepp Sjetil ke Bol Panorama bnančema jetru ma pYDoj okuci beznađa Ptice btice bi za ooradom, wečeri Ptice

why eposa ani aan iundi pan ue ueeuuu uni bscee Ćal LIKOVNE PRILOGE TI VINJETE U OVOM BROJU TZRADIO DRAGOSLAV STOJANOVIĆ-SIP

Svoj dnevni obrok sumca raskoš opsjednutih, Dajte im sadašnjost svu njenu mespokojnost tu zbrku

Bi Neđužno.

ŽIVADIN LUKIĆ: „RAZBOLJENA SKOLJKA%, , IVAN MARTINAG: „ELIPSE“ 4 JUDITA ŠSALGO: „OBALOM“,

BORA HORVAT: „NIKOM OD MENE" „MATICA SRPSKA“, NOVI SAD 1902.

SkapauaadauadauI—

po tome što se javljaju prvom plaketom stihova) pesnika, kao Što su Ziva đin Lukić, Ivan Martinac, Judita Šalgo i Bora Horvat, koji ulaze u jednu igru, bremenitu opasnostima i iskušenjima, i traže u njoj svoje mesto, na:važniJje reći im sledeće: prihvatajući maksimalnu semantičku posrednost, ako je autenti-

čan izraz ličnosti, ali zahtevajući emocionalnu neposrednost, mi vas, dragi naši mlađi pesnici, molimo .

— ne verujte i ne uveravajte nas da stihovi

Na razvalinmama woći vitka mačkica jutra pokazuje očima. lepotu rađamja

i lepotu

sveta

(Ž. Lukić} . predstavljaju dražesnu metaforu, đa "ku izraz mere i ukusa i, najmanje, da .su moderni;

— ne mislite da su stihovi

komoarci mile u krug | zjapi Yug O čeprkanja ma dušu... žmo/rci SI

u varci tuđeg leđa izlegao se nepokret

iz muteža na moj svijet buljav patuljak. gleda...

(I. Martinac)

naročito pogodni „za prostotu opseniti“ jer ni po inspiraciji ni po tonu ni bd fakturi u ovoj našoj poeziji ne predstavljaju naročitu novinu ni originalnost; . |

— ne upinjite se suviše da po svaku cenu nađete metaforu poput

Ne gledaj sie moge moga dana na umo?Tu.. zad . Sagledaj njegovo lice ji u mešu mladoga neba... „čeka (3. Šalgo)

SIT B9

ĐaDS0LE

— nemojte nam bolje reći ništa ako je sve što imate da nam kažete Noćas, u dvorištoma mask besplatno će da zalaje mesec noćas, kada zamirišu mandoline slepih mornara iz Orebića. (B. Horvat)

Da bi povod i običaj bili zadovoljeni, o svakom od ovih pesnika trebalo ' bi reći nešto. 1 što je najzanimljivije. u pokušaju da se njihov pesnički pristup interpretira, domisli, po mogućnosti, gotovo o svakome bi i ponešto pozitivno moglo da se kaže. |

Živadin Lukić je najstariji.među njima (28 godina) i već prilično dugo objavljuje. On je svoju pesničku ličnost formirao, izabrao je svoj stil i jezik. doveo ga do stepena pismenosti: koji, u našim okolnostima, ne treba potcenjivati. Svojim stihovima on se' trudi da prikaže čoveka podložnog prolaznosti, čoveka koji se utrkuje sa smrću. čoveka koji traga za ljubavlju, čovekš žrtvu nesporazuma, Njegove stihove is punjava pesimistički intonirano sećanje, osećanje ljubavi — oni su, u stvai, mnoštvo lirskih zapisa i crtica, ponekađ šarmantnih, ponekad slikovitih, ali nikad iznad proseka, nikad na onom ni«= vou na kome se u čitaocu budi uverenje da je reč o izuzetnom pesniku. ?

Ivan Martinac je besnik Koji najčešće čitaoca postavlja u sitaciju-. da striktno boveruje da reči, kad im se u pesničkim spojevima oduzme logički smisao, gube svoj osnovni kvalitet i bivaju dehumanizovane. Njegova' poezija sačinjena je sva od ritmova, očevidno je da je pisana pod snažnim impulsom, ne može se prevideti da on ostvaruje izvesnu atmosferu, da SUgcriše pomisao da u tom mladom čoveku ima nečeg veoma snažnog — ali šfa 'je to što on kazuje, koja su to osećanja i misli, gotovo je nemogućno utvrditi... Ako se forma automatizuje, kako kod Martinca često biva, to otubljuje šmi~

sao poezije, ono što stih ima da MWaže. otupljuje njegov krajnji zvuk. Ako sg#držina ne ispuni okvire stiha, pesnik

biva neodbrznjivo odvučen prema m29hinalnim rešenjima forme čija se spontana nemoć predstavlja kao rešenje

KNJIŽEVNE NOVINE