Књижевне новине

%

AM AMA ROM AM

USPEŠAN DEBI ~

„Hladno, guščija džigerica“ Vuka Vuča u Ateljeu 212

PRE PREMIJERE SVOG KOMADA Hladna guščija džigerica, koja je nedavno održana u „Ateljeu 212“, Vuk Vučo, poznat kao prozni pišac i PDOozorišni kritičar, izjavio je da je njegova prva drama inspirisana sudbinom Kerila Česmena. Međutim, Česmenov slučaj, koji je godinama ispunjavao stranice svetske štampe, veoma je malo uticao na stvaranje ove drame. Izuzev početne ideje i situnmcije „na belom hlebu“, ništa od tog slučaja nema u ovoj drami. To ne znači da ova činjenica diskvalifikuje dramu, nego da u drami ne treba tražiti postavljanje problema krivice, okajavanja krivice, i opravdanosti smrtne kazne. Vučo nije promena u karakteru krivca, društvemog udela u krivici osuđenog na smrt

iopravđanosti smrtne kazne. Vučo nije

napisao problemsku dramu ili dramu s tezom. '

Teško je utvrđiti kojoj vrsti pripada Vučova drama. U programu stoji da je to tragična farsa. Ali nije jasno šta se u njoj persiflira i razobličava. Ova farsa ima tri različita i nejeđnaka čina, U prvom činu ulazimo u ćeliju u kojoj četvorica ošuđenih na smrt čekaju nz izvršenje presude: jedan decoubičća, jedan palikuća velikog stila, jedan berberin koji je ubio svoju baku i Romus, glavna ličnost komada. Pošto smo se upoznali s ovim ličnostima, njihovim strastima i mianama i njihovom nesposobnošću da shvate veličinu svoje krivice, dolazi do postupnog izvršenja kazne. Jednom po jednom osuđeniku, po običaju, donose hladnu guščiju džigericu i jedan po jedan, uz zvuke vergla, odlazi na gubilište. Jedino Romugs biva pošteđen: on je u poslednjem času DOmilovan. Ali u đrugom i trećem činu nastaje preokret. Iz programa vidimo da je 8Očan i zanimljiv prvi čin bio samo „san“. Romus je, u stvarnosti, jedini osuđenik na smrt. U njegovoj sobi je prijatno, ima cveća, svira muzika sa gramofona, njega goste pred izvršenje kazne, njegovi dželati čak veruju da je on kra+ ljEv „odak, pošto je uspeo da već deset, godina odlaže izvršenje smrine kazne. Ali Romus samo ćuti, Uzaludni ua svi pokušaji zatvorske adminisizacijć da ga navedu da progovori. On neće da progovori ni po koju cenu. Kralj je ljut zbog njegovog ponašanja, Romusovo čutanje smatra za ličnu uvredu i obečava mu pomilovanje ako progovori, ali Romus odbija. Onda koriste posledmju šansu: dovode mu jednu devojku iz ravne kuće. To je, ispostavi se, devojka za čije je ubistvo Romus osuđen na smrt po njegovom sopstvenom priznanju, ali on ne želi kompromise i odlazi u smrt.

Zašto Romus odlazi u smrt, pošto je deset godina nastojao da se izvuče od smrine kazne? Zašto je izgubio volju z: životom? Da li zato što pa njegov i sestra nagovaraju da, kako.bi oni dobili oremiju osiguranja, sebi oduzme život nekoliko minuta pre izvršenja smrtne kazne? Ta li zato što je otkrio da je devojka kucju je voleo, i mislio da je ubio, postala prostitutka? Da li se Romusu iznenada zgadio život za koji se tako dugo i uporno borio? To se ne zna, to svakako miko ne zna. Farsa je jedna ubojita dramska vrsta, ali nije jasno protiv čega je uperena ova farsa.

Svojim dramski prvencem Vuk Vučo ie pokazao sposobnost da zamisli jednu zanimljivu situaciju, da napiše žive i plastične dijaloge, da ocrta bizarne karaktere, da ispuni duhovitim nabojima reči svojih junaka, da ispuhi scenu živim zbivanjem, kretanjem i dramatikom. Ali on nije pokazao spremnost da zahvati jednu temu iz života, da pokrene jedan ljudski problem, da dobro organizuje svoj komad i da mu da iednu misaonu vertikalu. Njegov tekst, je nesumnjivo mogao da bude mnogo polji da ga je on osmislio jednom idejom. i nastojao da zauzme stav prema jednoj životnoj situaciji. Međutim, izvleda kao da je Romusovo ćutanje izazvano Vučovim ustezanjem da nam nešto osmišljeno kaže.

· Od tri čina ove drame, prvi čin je nesumnjivo najbolji i on je mogao da

posluži kao vrlo dobra osnova komadu.”

Ali drugi i troći čin su pisani bez ika kve veze s prvim činom. Prvi, najživlji, najbolje pisani i najzanimljiviji čin je, u stvari. bio Romusovo snoviđenje. 7h-

KNJIŽEVNE NOVIMNK

slugom pišća, a i reditelja, ovaj čin je ispao kao prava stvarnost, a druga dva čina: kao košmasko i nejasno snov:đemje U njima je tragikomika iz prvog čina postala burleska, a crni humot se pret vorio u pravljenje otrcanih šala i bo=bijevskih viceva. Tamo gde je trebalo otpočeti komad, on je naglo pao u za nimljivosti, dijalogu, duhovitosti.

Vučo je svoj komad koncipirao kao niz slobodnih asocijacija nanizanih na jednu temu, ali asocijacije, ponekad isuviše udaljene od „teme“, otele su so eventualnoj ideji, nadvladđdale je i počele samostalno i neobavezno da lutaju po raznim oblastima života, U ornamentima tih slobodnih asocijacija mo gsle su da se prepoznaju i nazru mnoge teme iz života i razni vidovi gledanja na život. (Najživotnija od tih tema je briga oca da svojoj kćeri nabavi miraz bomoću žrtvovanja svoga sina) U tom mozaiku tema mogle su da se dozovu u Svest Situacije ranije viđenih komađa MBeketa, Direnmata, Mrožeka, pa čak i neke ideje Sartra (Romusove reči da svako treba da izabere svoj „stav i da je on izabrao ćutanje).

Ovaj maštovit i mestimično duhovit komađ režirao je Aleksanda+ Glovacki vrlo dobro u detaljima, ali ni on nije mogao iz komađa da izvuče jednu mi-

sao koje u njemu nema, I on, kao i slikar. kostima Životad Kukić potpomogli su da ono što je san u komadu postane živa i neposredna java, a ono što je java, postane neka vrsta košmarskog sna. I oni su, kao i pisac, pokazali mašte, verva i osećanje ritma, ali nisu doneli jedno osmišljenje predstave, koje je, najvećim delom, trebalo da bude briga autora komada. Od glumaca, od kojih su neki igrali i dvostruke uloge, u snu i na javi, mislim da treba istaći Dejana Dubajića, Nikolu Milića i Ružicu Sokić. Oliveža Vučo je podsećala na jednu mlađu i neiskušniju Miru Stupicu,

U celini uzev, može se heći da je ovim komadom Vuk Vučo pokazao nesumnjiv dar da uđe u dramsku materiju, smisao za dijaloge, ·slobodu da zagrize u složene situacije, ali je podbacio u pogledu konstrukcije komada i njegovog misaonog, fundiranja. S nešto više životnog iskustva i koncentrisanja na iđejnu stranu dramsltog zbivanja, verujem da će Vučo napisati mnog#o bolje i značajnije drame, 'o je stvar vremena, pošmatranja i iskustva i to će, kađ je prisutan talenat, doći skoro samo po sebi. Stoga mislim đa se njegov prvi komad može oceniti kao uspešan debi. Dragan M. JERBMIČ

Husein

i žavetom što Kkrož

TAHMIŠČIĆ

NAMA IMMRSNA,

(| istote nam, kazuju vatrostalnu prirodu, Yodilje. . 'Trajne su pesmovitih prosjaj i pomračenje

njenoga wna.

Sa glašom opiranja W, donetom plodu, mleko taće usnu poroda,

rodilja je težišna tačka smirema u grču i reč w slabi, w, pokori, u šsamoubistv.

Ne malaksaj, šetalico odmene, na, licu rodilje. Čuda su pesmovitih meso i senka mjegobva. predela.

Sa znanjem vatre u očima

i dahom sveta ma uhu poroda,

rodilja je bruj potonjih žrtvemnmikoa,

i prezaposlema prirodw.

| Pred sudbom otvorena 5TCG.

kolajno posmovitih,

naša gordđimja da li grca?

JOOPOGTUKOVRNNNENETNUUTUUTUL"ECG

TOPOVSKO MESO ~

„Operacija Lisistrata* u Savremenom pozorištu

POSLEDNJA PREMIJERA beograd~-

skog „Savremenog pozorišta“, Operacija Lisistrata Juena Makola u dramaturškoj adaptaciji i režiji Dimitrija Đurkovića, inscenaciji Dušana Stanića, RoO-> stimima Božane Jovanović | muzičkoj ilustraciji Mihaila Živanovića, predstava je odđ mnogostrane poučnosti, zna čajna pre svega kao reagens nacrnjeg i najbeznadnijeg naličja naše trenutne

teatazske situacije, Njen duhovni pra~ .

otac. izvesni gospodin Makol, čovek s

112. a

RAZGOVOR | SA VILEMOM ZAVADOM

Klasično ı mod(enrom ruhu

e OTPOČNIMO NAŠ RAZGOVOR interesovanjem za mladu čehoslobačkw, poeziju. Koji 8u, po Vašem, mišljenju, njeni kvualiteti i mjeme osobenosti? .

U poslednje vreme kođ nas, u Ce» hoslovačkoj, pojavilo se mnogo talentovanih mladih pesnika. Svi oni, bez

razlike u temperamentu ili poetskom:

raspoloženju, nastoje da obogate našu poeziju vrednostima i uticajima svetske kulture, Podjednako, na primer, primaju ono što je značajno kako od govjetske, tako i od američke poezije. Ja bih izdvojio dva mlada pesnika: Jusefa Hanzlika i Antonina Brouseka,

e STA MISLITE, koja je dužnost pesnika damas?

· Mislim da pesnik treba đa govori ne za sebe, već za društvo, za narod, za većinu ljudi. Svi naši veliki pesnici tako su rađili.

e KARVA JE PERSPEKTIVA, kakav je put poezije? Kakvi su mjeni izgledi u budućnost? ;

Neki misle da u našem veku ato ma, televizije i automobila za poeziju nema mesta. Ja, narotiv, mislim da 3e baš u civilizaciji uloga poezije velika i da će, iz dana U dan, biti sve značajnija i složenija. Naš „Klub ljubitelja poezije“, na prime?, organizuje večeri poezije na \cojima prisuštvuje mnogo ljudi, i starih i mladih. Oni poeziju prihvataju kao religiju.

e DA LI STE ZADOVOLJNI posštojećim, kulturnim, vezama između, maš0. duva maroda? Ili smatrate da te veže tYrebq još više ojačati?

Ja sam stari poznanik i prijatelj Jugoslovena. Postoje vitalne tradicije prijateljstva i ljubavi između naša dva naroda. 1 nadam se da Će ta tradicija biti produbljena i oplemenjena. Ja, lično, osećam se sada kao da sam Se Sreo sa svojim starim prijateljima, od kojih sam se, tako reći, juče rastao. To sam rekao i u Ljubljani, a imao sam u vidu Bratka Krefta, Antona Ingoliča, profesora Krala, Desanku Maksimović, Jaru Ribnikar, Iva Andrića i mnoge dobre i prisne prijatelje.

e STA MISLITE, kakve 8u mogućnosti pesnika, pisca uopšte, u pbližavanju maroda? |

Pesnik može mnogo učiniti u ple-

WN JAM UA

Ođ 4. do 18. decembra ove godine u našoj zemlji je boravila đelegacija čehoslovačkih pisaca: pesnik Vilem Za vada i književni kritičar Milan Jung-

man, Delegacija je posetila Zagreb, Ljubljanu, Bled i Beograd, gde je VOđdila razgovore sa našim piscima.

U Beogradu je delegacija bila gost Saveza, hnjiževnika Jugoslavije i re-

đakcija „Savremenika“ i „Književnih novina“, QU razgovoru sa čehoslovačkim piscima, u „Književnim mnovinama“, učestvovali su MDesanka Maksimović, Erih Koš, Mlađen Oljača, Dra gan M. Jeremić, Predrag Palavestra, Božiđar Timotijević i drugi, Tom prilikom zamolili smo najvećeg živog čećhoslovačkog pesnika Vilema Zavadu da nam odgovori ma mekoliko pitanja. Vilem Zavada se ljubazno odazvao na šoj molbi, a njegovi odgovori su utoliko značajnij što on vrlo retko govori o poeziji, posebno o SVOJOJ.

Videm Zavada rođem je 1905. u selu Hrabove, blizu Moravske Ostrave. Seljačkog porekla, fasciniran dimamikom i tegobom rudnika i železara svog kraratu, Zavađa še sam izdržava u gimna– pečat tužnog, ugroženog doetinistva. Otac:mu..je! poBijnuo::11.. prvom svptskom

:, ratu, Zavada sesam izdržava. u, gimna~-

ziji, gdersu vga” primetili nastavnici i neki od njih ga već onda podržavali kao talenat. U Pragu studira filozofiju i istoriju literature. 1927. izlazi njegova prva zbirka pesama „Panihida”, kojoj slede: „Sirena“ (1932), “Peške“ć (1937), „Gradska kula“ (1940), „Ustali iz mrtvihć (1946), „Građ svetlosti“ (1950), „Poljsko eveće“ (1955) i „Jedan život“ (1962).

menitom poslu zbližavanja kultura i naroda. Štaviše, ja smatram da Je to njegova obaveza.

0 KAKO STE POČELI da pišete stihove?

Počeo sam kao i svi: stihovima koje pišu svi početnici, Kao pesnik sam se, međutim, oformio negde oko svoje dvadesetitreće godine.

& NA ČEMU SADA RADITE, o čemu pišete?

„Klub ljubitelja poezije“, institucija koja rađi u okviru našeg Saveza književnika, štampao je ovih dana moju. zbirku stihova Jedan život. Tema zbirke je istorija ljudskog života od mladosti do smrti, kroz ljubav. Pormalno, trudio sam se da dam sintezu klasičnog i mo> dernog, da klasičnoj formi pribavim novo, slobodnije ruho. Uz knjigu je priložena i gramofonska ploča. Stihove čitaju autor i glumac, to jest, ja kao pes-

Vilem

ZAVADA oje ime he stoji ma plakat, ine glumim sa glumcima ma, sceni Ne nosim skupo ođelo u zlatu, život običmih, 1}udi drag je meni,

ljudi koji su dizqali u 2mo)u, kule Što su se bod nebesa dale, tvrđave, grobnice u čast heroja, gradove, vodovode, katedrale,

ljudi čije su za Tatove čete a, bitkama bile tvrđe od stenmja, a u meprijatelja kad. polete, potresala se zemlja iž korenja.

S ožiljicom su se vraćali domu

i, kakc za smenom dolazi smena, vadili su, kamenje w kamenolomu za gradove i sela uništema.

nik, glumac kao junak knjige, Knjiga je i ilustrovana, ali ne po temama Desama, već tako što fotografije dočaravaju atmosferu mog rodnog kraja, zavičajnu atmosferu.

e POMENULI STE već dva-tri puta „Klub ljubitelja poezije“. Stiče se utie sak da je to vrlo značajna institucija. Kakvi su njeni zadaci?

„Klub ljubitelja poezije“ objavljuje dela kako naših, čehoslovačkih, tako i svetskih pesnika. On ima preko 22000 članova, Svaki je od njih dužan đa godišnje kupi četiri knjige, a može dobiti i svih deset.

e KOJU BISTB Vašu pesmu, želeli da prevedemo ma maš jezik?

Želeo bih da prevedete pesmu Bežimeni. To je pesma protiv svih kultova i dogmi. To je pesma za čoveka.

(B.A.P. i D.S.1,)

Bezimeni

Oni nisu ti kojima, se prave spomenici na postolju bronzanom.

} mada im mije stalo do slabe, spomenik sebi dižu svojim diamom.

Spomenik taj 5u proplamci na gori i polipene krvlju barikade,

na, zelenim poljima beli dvori, zemlja stvorema u vrtove mlade.

Moje ime me stoji ma plakatu i me glumim sa glumcima ma Sce?i, Ne nosim skupo ođelo u zlatu, *ibot običnih ljudi dat je meni,

ali gordost sija sa moga lika,

iz oka gleda mikad, mesmamnjemd.

ona moć sto hjiljada neznamikq,

ona slava ljudi bež imena. „Prevele: Jara Ribnikar i Desanka Maksimović

osveštanom reputacijom „radničkog i populističkog“ spisatelja, a inače bež sumnje jedan od najslabašnijih epigon= čića i vulgarizatora slavnog Bertolda Brehta, sačinio je sredinom pedesetih godina izvesno „potpuno samostalno delo inspirisano Aristofanom“, nasuvši u taj čabar truleži brojne slaboumnosti u tečnom stanju, neophodne za svaki golicavi erotski kokiel s pacifističkom tendencijom. Taj galimatijas lažnog anti militarizma, inspirisan revijalno kabaretskim žanrom i brehtovskim predstavljačkim tfeatrom, beogradski reditelj i adaptator Dimitrije Đurković shvatio je kao duhovitu i vragolastu parođiju na besmisleni ubilački i vojnički nagon, koji u ljudima traje od helenskih dana do atomskog doba, i.niječ se libio da investira u njega sve &vOje stvaralačke snage za ljubav konstituisanja jedne široke, gotovo epske, luć-. kaste i groteskne freske sa seksualnoratnom tematikom.

Taj Đurkovićev napor grezultirao ić poraznim rezultatom, Scena „Savremenog pozorišta“ možda ni jednom do ovih dana nije bila poprište takvog nepatvorenog provincijalnog ncukusa, brutalnog ekshibicionističkog golicanja, idejne obmane i konfuzije, vulgariziranja pozorišta i glumačke urnetnoBjb uopšleć Koristeći ovu tribinu da svim glumci- . ma, izvođačima ovog jadnog i sramotnog spektakla, uručim odista iskrene čestitke na stvaralačkom strpljenju, samosavlađivanju i zadivljujućoj disciplinovanosti s kojom su svoj poziv, stisnutih zuba, izvrgnuli ruglu, osećam se obaveznim da postavim pitanje nije li kucnuo poslednji čas da princip k olektivnog upravljanja integri-” ramo i u naše teatarske organizme. Da je taj princip u ovom slučaju bio iole dosledno sproveden, učesnici ove predstave, smeo bih da se kladim, sprečili bi reditelja Operacije Lisistrata da časno okonča svoj nečasni posao i once mogućili bi nam da ih, drastičnije no ikađ ranije, vidimo u ulozi „topovskoB mesa“ kojim se hrane najniži nagoni Ž najlascivija ždrela pozorišnih gleda laca, ,

U duši gledaočevoj, u duši pozorišnog poklonika, pri finalu ove predstave na premijeri u „Savremenom požorištu“, buntovno i revoltirano, sazrevalo je pitanje: postoji li način đa se omeđipašnjak te troglave provincijske ale koja žeže bestidnostima i skrnavi pretencioznostima, koja se čak.nije libila da:u finalnoj scemi Operaciji Lisistrata iza polunagih ženskih stražnjićs isturi osveštani amblem Ujedinjenih nacija | zapečati to skmavljenje tvistovanim partizanskim maršem.

Autor muzike Mihajlo Živanović, verni sledbenik Đurkovićeve ređiteljske zamisli, ostvarujući muzičku ilustraciji Liststrate, okitio je ovu predstavu, kao svadbenu cigansku čergu, bezbrojnim fragmentima i amputiranim temama iz. ogromne skale muzičke literature, bež ikakve jasne i dosledne koncepcije, koristeći s podjednako nebuloznom egzaItacijom klasične motive kao i poslednje tekovine šansonjerstva i zabavne muzike. I pored ovako oštre recenzije, pisac ovih ređova oseća se krivim i postiđenim što se na premijeri Operacije Lisistrata nije pridružio nekolicini mladih, čestitih ljudi kojisu mu za leđima strašljivo dali maha svom negođovanju uzdržanim zvižđukom, Takve junoše, još neinficirane savremenom ikoni{ormističkom pozorišnom etikom, bezuslovno treba podržati protestom i krikom.

Vuk VUČO

4