Књижевне новине

IZMEDU PATNJE I DOSTOJAVSTVA

Vjekoslav Kaleb: „OGLEDALO“; bor Ranka Marinkovića; predgovor Vlatka Pavletića; „Prosveta“, Beograd

1962.

SVOJIM STVARALAŠTVOM Kaleb hoće da spozna čoveka. Njegov zadatak je — fiksirati mračno koje okiva ličnost, otkriti plemenito koje je vodi ka prerastanju sudbine. Težak zadatak. Tim teži šlo mu je mogućno svakojako prići, što za njegovo rešavanje stoje na raspolaganju mnoga sredstva. Kaleb bira ono koje najviše odgovara njegovoj predstavi o svetu: sugestivnu, snažnu, gotovo ubitačnu objektivnost. On postupa onako kako su postupili vcliki majstori realizma: život koji je snagom svog delovanja prodro u umetnikovu svest — samog sebe izražava. Prečišćen, dakle, uzdignut realizam, naročito komponovan. Tu je elemenat »romantičnosti kontrasta«: obračuni ljudski dešavaju se na svetlosti, u tišini sunčanoj, pod beskrajno plavim nebom. Tu je humor, ali napregnut i grčevit, tamne boje. Tu je, konačno, grofeska, svetla i nekako vedra (zanimljiv kontrast): svaka reč, svako stanje, svaka ličnost upućuje na nju, pa se pitamo, često, je li to uopšte život ili njegova, u visini nadljudskog viđenja, izobličena slika, tako da je dan užarena ploča, noć baruština, sunce pauk a ljudi bedom i zlom opijene bube.

Prerasti sudbinu — znači razrešiti je. To je čitava drama, kompleks sudara živog i mrtvog, da bi se živo oduhovilo a mrtvo pokorilo. Tu Kaleb postupa egzakino i inventivno. On daje okvir razrešenja sudbina, materijal za

ta razrešenja i sam čin razrešenja, u '

uslovima mučnog života predratne Dalmacije. Okvir razrešenja sudbina jeste zapravo okvir firagedije određenog postojanja, zgusnutog i sveprisutnog gneva (i nemoći) koji zahteva izmenu apsolutno svih uslova života. »... Tu golo kamenje, gladna i krhka zemlja, suho klonulo bilje, golo brdo i sivoplavo nepomično nebo boluje od smirenja i umire zajedno sa življenjem, i gubi se jedno u drugome, predaje se jedno drugome praznih ruku, bez dara...« MKpidemije, bolovanja, smrti. Kad se razboli — boluje se dugo i beznadno, gotovo sramno: niko, ni đavo, ni bog, ni čovek ne može pomoći telu izmučenom glađu, potamnelom u borbi da pojača kosti i krv, da izbegne pretvaranje u »hladno meso, mesarsko«. Tiha umiranja, strašna svojom jednostavnošću: »Mali Ante Tokin preminuo je juče. Otegao se pod lopočikom kao pile. Vukao se u vrućici, s velikim čirom pod vratom, desetak dana, pa napokon svršio račun«. Besmislena ubistva. Počinja ih ljudsko biće olako, jer kontrola svesti ne može da zaustavi plimu mračnog na samom dnu duše,

Materijal za razrešenje sudbina čine same sudbine, tačnije — ljudi »pospani iz praznog želuca«, stavljeni na vetrometinu »sna i jave, između patnje i zaborava«. Čudesno vitalni: nemajući, rečeno biološki, ni najpotrebnije za normalnu razmenu materije u svom felu, ispijeni i kosturasti, oni su, uprkos tome i svim nesrećama, spremni da se ne pomire ni s glađu, ni s beznađem. Žive kao grm gloga, pucaju na suncu kao kamen, ali traju kao nebo — naporno i postojano, uz smene zamračenja i obasjanja. Pritisnuti neveselim mislima o neveselom svetu, o sebi usamljenima u njemu, dok uokolo, pod istim zvezdama, buja život buba i trava »koji tako raznoliko, a fiho, živi, oploduje se skriveno, zbrinjuje nastavak« ljudi se boje maštanja, shvataju surovu neđovoljnost bajki o bilo kojim »dalekim krajevima«, o bilo kojoj »pravoj ljepoti«. Sa vodopadom ih valja uporediti: »I ma u foj skupnoj snazi vode nešto nemoćno, bolno, ta je snaga padanje — padanje, padanje, klonuće — a opet sve ostaje tu, sve stoji kao prije«.

»O čovječe, kako si prosiak!« — kaže Kaleb. A zatim: »Prosjaci ne idu noću, oni su djeca dana«. Evo biti njegove poruke: čovek je možda još uvek prosšjak, ali on je još u vek i težnja svetlosti. Zbog toga Kaleba naročito

KNJIŽEVNI NOVINE

IZ-

zanimaju sudbine »poniženih i uvredenih«: ljudi mahom gladnih, otupelih od jalovog a napornog rada. Kao da se rukovodi vidovitom mišlju. Ti ljudi, tako svirepo prepušteni životnom slučaju, ništi stomakom, napregnuti duhom, biće ona »veličanstvena armija« koja će u ime svoje patnje svaku patnju suzbiti do minimuma ne naročito karakteristične pojave. Ovo ljudstvo, utonulo u nemir od pustih želja do kamena, kao da zahteva mirovanje tela, nepokretnost duha — ne bi li sve što sačinjava osnovu bivstvovanja ostalo okvir, ne prerastajući u podstrek. Svaki podstrek kao da bi odveo do aktivnosti okončane u samoj sebi, pošto su nade u pobedu nad bedom minimalne: onda bi, naprotiv, zlo krenulo u svoj vanvremenski, vanprostorni a konkretni pohod. Ali to je tako samo na prvi pogled. Problem Kalebovih junaka nije nikako problem lične sreće ili očuvanja ljudskog dostojanstva. Održanje života, golo i trogloditsko, u prvom je planu njihove celovitosti. Otuda kod njih previše direktnog očaja, prejakog primitivnog egoizma, snažne podložnosti zlu, naivnosti i nevinosti (i kad zabadaju nož između rebara). I otuda, konačno, kod njih proste težnje za prilikom koja bi dozvolila puno ispoljavanje dostojanstva. Oni, zaista, prevazilaze svoju vezanost za posao bez nagrade, za očekivanje bez podloge, pobeđuju neljudsko, održavaju ljudsko, rastu izvan zahteva svakog proviđenja, izvan zakona ftežačke ili zanatlijske perspektive. Kako? Onim mogućnostima, onim snagama kojima raspolažu. Umiru nečujno i jednostavno, kao drvo; »gospodskog psa« primaju s pobožnom pažnjom, radosni što je lep i slobodan; šalju decu u svet, u pečalbu bez kraja i konca, možda za čitav život, a oblače ih kao za svečanost;-udaraju po bogu i oltaru, po svemu što poručuje: trpi i ćuti, podnosi i ne istražuj.

Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

ŽIVI PLAMEN PESNISTVA

Izet Sarajlić: „TRANZI Veselin Masleša“, Sarajevo 1968.

Crni a li II A VW

KRITIKA JE BILA ODVIŠE GORDA tvrda da u knjizi Izeta Sarazlića Posveta otkrije jednu od najljudskijih pesničkih knjiga decemitragaju za

za Svoj sroš i odviše

prethodnoj

je. Među pesnicima koji srcem drugog čoveka Sarajlić iz Posvete je bio najopremljenijji; čak i katreperavog duševnog pulisiranja grešio uobičajenih „Zakona“ održavanja ritmičkog hoda ili,

da je u žurbi proitijiv

pak, ne baš uvek srećno koristio svoju simpatičnu zalihu iznenađujućih rima, on je posedovao takvu meru nežnosti prema ljudima, koju nijedna pesnička tehnika niti spremna poslušnost prema „kritike“

teorijskim zahtevima nisu

kadri da kompenziraju.

Sarajlić se i pre Posvete predstavio kao vesnik solidarnosti svih ljudi u ime ljubavi, u ime sećanja na preživele teške dame, u ime opšteljudske čežnje za srećom, Njegova Posveta je, u tom smislu, bila naivmo

lepršava posveta

svim ljudima, za koje poezija znači

mogućnost; približavanja čoveka čovec-.

ku. U novoj zbirci Tranzit dominanino

osećanije je opet ljubav, ali, čini se, ovo

osećanje je sada transponovano zrelije, kompriminanije, s večom merom askeze prema vlastitom izrazu i bujici emocija.

U Tranzitu ljubav putuje svetom, i ako je u prethodnoj knjizi njeno žezlo bilo bojažljivije i, istovremeno, detinjasto nrazdragano i neuravnoteženo katkad, ovde je pesnik odlučniji u disticanju svog prava da ljubavlju blagosilja i posveti svet. Dok su u Posveti preovlađivali stihovi upućeni ženi, dok su se sve muhke svakodnevice pesnika odigravale ipak pod znakom“ volšebne, isceljujuće prisnosti s voljenom, u Tranmzitu je Sarajlić — evideniniji putnik, smeliji ronilac u srce drugog čoveka, budniji ispitivač ljudske spremnosti da iskraju u necizvesnom

pesnik sam vaspostavlja granicu između čoveka koji je previše venovao

bodiu ; života. Mislimo da je pesma Rani Sa- ,. rajlić u ovom pogledu karakteristična;

“. 2.

„Svakome i svima“, koji je u prvim danima slobode mislio „jedino da ode“, i današnjeg pesmika, koji je spoznao gorčinu skepse, lepotu elegičnog doživljaja prošlosti i radost neuništive Vcze sa ljudima. Svojevremeno je jedam dobronamemi kritičar Posvete poskavio pitamje novine ovog pesničkog saopštenja, inspinisanog idejom ljubavi i bratstva ljudi; rekli bismo da u pnroširenju dijapazona poruke Tramzita, u napuštanju izvesnih okvira kamernosti pesničke teme, u iznijansiranoj, uzdržljivoj gorčini i elegičnosti u dodiru s prošlošću i sadašnjošću, s poslovima svakodnevice i pitanjima večnosti, i leži ta novina, to, doduše, škrto odmereno premeštanje koordinata poezije srca u nova podneblja, u sferu produbljenih osećanja. I, u jsti mah, a potpuno u sklađu sa zamisli Sanajlićeve neobične memoarske proze Pesmici, objavljene prošle godine u časopisu „Život”, u najnovijoj zbirci se sa izmenjenom svešću pokreće važna tema pesničkog bratstva, sudbine pesnika srca uopšte, koja se u ramijim 7Rkmjigama. čini se, Sarajliću takođe nametala, ali ju je on izbegavao, zaobilazio, gledajući u njoj neminovnost oproštaja sa mladošću. Vešto dovedene u vezu, neke pesme "Tramzita sačinjavaju isečke nenapisane poeme o ulozi i sudbini pesmika, koji oseća kako je mladost prošla i kako. kao u pesmi Momtftre, umor od rvanja sa životnim raznozvučjima ponekad probudi sumnju u svrsishodnost poetske reči. Nota summje, mada nagoveštena i jasno ocrtana, nije i naglašena, što Sarajlićevoj poetskoj ideji, naročito u pesmama Na vest o smrti jedmog gimnaziste, Sarajevo, Konstantin Bibl i A kakva će biti tvoja poslednja zima? pridaje značaj jednog samostalnog pesničkog saznamja, dostojnog ozbiljnijeg i potpumijeg tretmana. Bez obzira na istoriju tragedije pesnika od Vijona do Majakovskog i Bibla, Sarajlić pokušava da u ime svih onih koji su drukčije postupili rehabilituje misao o dostojanstvu života po svaku cemu, koja je za njega duboko mnaoionalna i samim karakterom te svoje nacionalmosti duboko kosmopolitska, opšteljudska. Čak i neshvaćen (pesma Na vest o smrti jednog gimmnaziste), pesnik je du-

žam da živi među svojima, da oseća radost opštenja s ljudima i da im Dposvećuje svoje pesme, bez ostatka i bež rezerve; lepota žŽivola po svaku cenu kod Samajlića je jedna stoička pozicija, kojom je nekadašnji dečak, s večitim stihovima ljubavi i maštarija na usnama, preobnaćen u sanjara po osećanju dužnosti prema veku, koji prosto moll da „u takmičenju sa životom unapred ne predajemo bitku, u takmičenju s lopolama, u takmičenju sa samim sobom?“ (Miting na Trgu Konstitucije). U isto} pesmi Sarajlić kaže: „Na žalost, pisati je postalo isto tako teško kao i umirati Na svu sreću, pisati je postalo isto taka neizbežno kao i disati”; sasvim je jasna da iz ovakvog shvatanja odnosa života ı poezije potiču i sve njegove ideje « „tranzitu“ večito lepih ljudskih oseća· nja kroz svet, o vrednosti pesničke solidarnosti (vidi ciklus Iz pisama prija: teljima), o uzdržano-samilosnom od. nosu prema ljudskim greškama, o beznačajnosti proticanja vremena u svetu naoružanmom ljubavlju (Ipak, elegija). Iako obraćena svima i svesna da ji obraćenost svima ne podreduje kaa sagovornicu umeinosti vekova, Sarajlićeva poezija ipak nije estradnog Kkaraktera. Njen domen je — liho razmišljanje o sebi i drugima, njen domet plememitost i mudrost poslanica, koj: seju zrnevlje solidarnosti, razumevanja i blagih emocija. Sarajlić je veliki poslušnik autentičnog poslanja koje dolazi iz srca; on je neizmenljiv kao ı svet koji ga večito pokorava i uzbuduje. Kao u slučaju njegove srpske pes· ničke braće Raičkovića, Markovića, .Timotijevića, Antića i drugih, predstoj«“ svakako detaljnije analize · poetskih dostignuća, koja su godinama odolevala nametljivom pomodarstvu i vladavini promašenog ukusa; tađa će biti kazan i pouzdamiije reči. o pravim vrednostimg Sarajlićeve autentične poezije. Zasad, u suočavaniju sa presekom poetskog čina u sazrevanju, možemo kazati da jć Sarajlićevo poetsko delo krenulo dobrim putem u obuzdavanju i onog drugog protlivnika u sebi, opominjući da je plamen manje varničav i prividno+nraskošam, ai zato više prisutan“ taa mogućnost novih kazivanja o ljudima i ljudskom srcu. Milipoje JOVANOVIĆ

O | == IRI S By S SEK O a NR OLI IBRO NRG i a a ILA n aa o —— ——-——____

SASVIM JE OČBVIDNO da Špoljar pridaje izuzetnu važnosti prvoj pesmi u svojoj knjizi i pesnički priličmo nadahnutom proznom tekstu na njenom kraju. Oni mu, sva je prilika, služe kao objašnijemje onoga što je smešteno između početka i kraja, kao izvesno osmišljiava nje, kao ispomoć čitaocu. Ulnatko, pesma Da bih postojao, sa đfunlkcijom prologa, treba da Kaže: ovo Što sledi nastalo je tako i tako, a predstavlja to i to, tekst s naslovom We mogu ostati bez vas, epiloškog karakera, a s tomom naravoučenija, sugeriše sledeće: ovo što ste čuli nije to nego nešto drugo, a to drugo izgleda ovako... No, da ne bi pre vremema došlo do nesporazuma i konfuzije — idimo redđom.

Ako sam dobro shvatio smisao prve Špoljarove pesme — a nema mrazloga da ne bude tako jer stihovi su prilično komumikativni — ona treba da saopšti jednu pesnikovu psihološku silkuaciju čiji je proizvod najveći deo ove knjige. „Između strepnje i ljubavi moj se Živof: zamrsio sa stvarima“ — veli pesnik jednim svojim stihom u rečenoj pesmi, da bi malo miže objasmio svoj pesnički cilj:

Podražavpam, samo prividno mačin, ove

mesigurme borbe

Da bih osigurao za sebe trag jedmog

nadahnuća

Volim, tu uslrajnost isprazmih, života

Kao što i rijetko viđemu zoru

Život je svijetlost što nam zasljepljuje

oči

'Ali on se malazi i u nizinama.

Reč je, dakle, o stihovima koji u pesnikovom živofu imaju vrednost kata rse („Ovom prostoru i stvarima zahva-– ljujem pročišćenje / I mir ptice ubijene kamenom“), oslobađanja jednog emocionalnog i psihološkog tereta uznokovanog sećanjem na tešku prošlost, sagledavanjem mračnih strana života i niza ličnih problema. Vrednost očišćenja iz kog će — nadati se — rezultirati Spoznavanje pravog smisla života,

O O e

ti NP

4 ie ..

Tri trećine svoje knjige Špoljar posvećuje pokušaju da izazove odzvanjanje akorda našeg vremena, najšire shvaćemog, među „kojima mnajjači ton treba da buđe izolacija jedimike, beznadežnost, dezintegracija osećamja. Vreme je iugstoličilo moć mašine, nelo je večito alktuelan strah od move apokalipse, nametnulo osećamje opšte prolaznosti intenzivnije nego ikad. Viladaju, tak:oreći, animadlmi zakoni i pravo jačeg. Ljubav je mogućma samo kao isforsirano osećamje, a zamenjuje je besspomoćnost, neodlučnost, pasivnost. Čaj i spomenici nekadašnjih kultura besmisleni su pred ubrzanim hodđom vremena. Sažeto i ukratko: „Iza svakog cvijeta otkrivam sićušni prostor nastanjen prevanom“.

Imajući i dalje u vidu da je ovakvo shvatanje života izraženo, istina, hvale vrednim umetničkim sredstvima — izraz pesnikove trenutne krize, čitalac ne može da ne uoči izvesne, nešto udaljeme, sličnosti sa idejama koje je T. S. Eliot izrazio u svojim ključnim delima: Pusta zemlja, Ljubavna pesma, Dž. A. Prufroka i Šuplji ljudi. Ma koliko da se pomenute Eliobove pesme, čiji je jedam od osnovnih smislova u isticanju kontrasta između nekih uzvišenih aspekata prošlosti i mračnih aspekalta sadašnjosti, prividno vezuju za jedno određeno vreme, ma isti mnačim kao i Kafkimo delo, one imaju Svoj opšti i mmiverzalni smisao koji se me

do- ·

DS raje,

Neko će možda shvatiti

Krsto Špoljar: „RAJ“; Zagreb 1962.

mora usvojiti, ali se moma uzimati u obzir. Čitavim. nizom „pesama, koje predstavljaju kontinuinani i Romplelsni tok misli, sećanja, slika i utisaka, pri čemu je slika u jasmoj asocijaftivmoj vezi sa emocijom. ili smislom — naravno bez osnovne Eliotove teze po kojoj naša prošlost determiniše mašu sadašnjost — Špoljar, zadržavajući se uglavnom na sadašnjosti, podseća ma Eliota ne samo u idejama mego ii u postupikcu. Reč je, naravno, o poslupku Koji su primenjuivali imažisti, a koji se sastoji u slikanju stvari, u egzaktnom saopštavanju detalja, tako da „poetska sredstva služe ne da izraze misao nego da je sugerišu. Uporedđdimo primere:

Hajdmo, dakle, ti i ja,

Kada se večer pruža do meba,

Kao što se bonik pruža u narkozži kaže Eliot u Ljubavnoj pesmi Dž. A. Prufroka, a Šbpoljar

Slagali smo u pretince sboje povjerenje ali: smo ga postepeno gubili Kao što se okrutnošću prirodmih, zakona gasio dan ili wa | ...Do ulica, što teku, ko svađe ljud I konačmo 'te smutte... (Bliot) „vidim, život Sad čist i pun, Jamtazije, sad, opet prevrtljib,

kao prividno uslužni trgovac koji vara i ma automatskoj bazi. (Špoljar)

Valja priznati da je Špoljar, mada se u nekoliko mahova otrgao, vraćajući poveremje čistim osećanjima i ve droj budućnosti (u jednoj pesmi čak, u toku sna o ostvarenoj ljubavi nailazimo na spremnost da se naprasno o Svemu iz osnova promeni sud), dao uglavnom. zaokružemu i kompletnu viziju opšte sterilnosti u kojoj čovek otaljava svoje dane. Njegov umetnički napor i snaga imaginacije, koja je pri tom ISpoljena, stvonili su nekoliko veoma ·sugestivnih i snažnih pesama, u Č#kkoje breba ubrojati i pesme sa idslomijskim temama iz ciklusa Sat marodne povijesti. Čitaocu je sve izgledalo jasmo: naslov knjige Raj je ironičan, Đmocional-= nei psihološke peripetije, i pored svet-~: lih momenata, mnogo su bliže „krugovima inferma. Nikome ne pada na pamet da se bilo čemu suprofstavlja, jer je sve lepo unapred objašnjeno... Ali pesnik sam objašnjava, objašnjava objašnjeno i savršemo jasno: shvailbite. još jednom, sve je to bila trenufna slabost, to nisam bio ja, došao je deus ex machina i doneo smisao: „,Tek zaboravivši sebe nađograđuje se život drugima”. I na kraju, pod naslovom Ne mogu ostati bez vas, dolazi jedna zanosna i nadđahnuta poema stvaralačkom naporu, požrivovanju, umu ailli i slabostima čovekovim, nalaženje smisla tu idemfifikaciji sa svim vidovima altivnog Života.. Ostaje nam posle svega da se upitamo — mada nam {io venovaino pre poslednjih dvaju tekstova ne bi ni na um palo — uz šta se vezuje, i 8 kakvom inftomacijom, naslov knjige Raj i šta u svemu ovome predstavlja izraz pesnikove ličnosti.

Nelko će možda shvatiti. Ja nisam. Bogdan, 'A., POPOVIĆ

a