Књижевне новине

DNEVNIK O STERIJINOM POZORJU

Nastavak sa 1. strame

ranog i ratnog Krležu na sceni, i kako bismo svi radosno pozdravili sve one, koje bi realizacije, na materiji Krležine literature, išle linijom nekanonskog, ne= oficijelnog oživljavanja i inače žive Krležine reči na daskama. Krleža bi·morao. već jednom da postane nezamenijiva lektira za dramaturge naših pozorišta. I to integralni Krleža, dabogme.

Nadnesšsen nad repertoar ovogodišnjeg „Sterijinog pozorja“, koji od Krležinih tekstova obuhvata dve predstave Lede, U agomiji i, kao jedan jedini izlet u eksperimenfalno, Kristofora Kolumba, ja na tog integralnog Krležu pomišljam bez prestanka. Hiljadu mogućnosti scenskih rešenja stoji iza tog genijalnog opusa. U njegovom prisustvu mi i dalje, avaj, sledimo stope već poznate i puteve sigurnog uspeha, a hrabrost i dalje ostaje nepoznata, i to mnogima, i to za mnoge,

Jutros je Dušan Matić, očevidno zbuđen, govorio na oltvaramju izložbe Miroslav KrYrleža wa scenama jugoslo-= venskih, pozorišta o Krležinom dramskom geniju: „Uostalom, ako Hegel ima pravo, a on ima pravo kad kaže da: je dramska književnost vrhovni oblik poezije, da u sebi sažima lirsku i epsku poeziju i vraća pisanu reč ljudskom glasu i ljudskoj ličnosti, koje na sceni treba da ožive pisanu reč, i da tako svojom očiglednošću govore najočiglednije ljudima, kroz glas, izraz, pokret fela i ljudsku radnju, onda celovitom, sintetičkom duhu Krležinom, drama i pozorište su bili predodređeni, bili najpogodnije sredstvo da se izrazi, da se Đuno i potpuno izrazi. I da najneposrednije govori ljudima o ljudima svoga vremena. I on je, zalsta, bio dramski pisac, od prvog trenutka. Po=čev od Maskerate, Salome i, za mene izuzetno divnog, Kraljeva, pa sve do Areteja i, verovatno, do neke nove drame ili komedije, koja se nalazi u nekoj od njegovih ladica =>- Krleža je neumoran i od njega se sve može oče= kivati; i za njega se može reći und kein Ende, kao što je Gete govorio za Šekspira. On je bio dramski pisac i u svojim pesmama, i u svojim romanima, i u svojim pripovetkama, i u svVOjim esejima, i u svojim polemikama, i u svojim pamf{fletima, i " svojim. govorima, u svakom svom retku“.

Večeras gledamo Kristojora. Kolumba u izvođenju „Srpskog narodmog pozorišta“, u režiji Josipa lLešića. Disciplinovano, u planiranom neredu, kreću se scenom gomile mornara i Galiota, u neprijateljskoj, u organskoj pobuni protiv admirala Kolumba. Bez krivice kriv, patetičan i uman, fraje to pred nama Kolumbo kao usamljena, u tminu i zagonetku kretanja, zvezda zagledana savest epohe, U interpretaciji Đorđa Jelisića, kome ta rola očevidno ne leži, Kolumbo deluje kao kmnjiška ličnost koja deklamuje replike napa“ met, glasnogovornički.

5. MAJ

Banović Strahinja Borislava Mihajlovića na već davno postavljeno pitanje o tome gde je naša klasika, zaista odgovara, kao i Dušan Matim, očima uprtim u pravcu epskih i dramskih blokova jedne poznate narodne pesme. Mogu samo da ponovim utisak koji sam, ranije, imao čitajući Mihajlovićevu dramu. Po slobodi interpretacije, po na> činu na koji je iznela — svejedno što nistorijski — milje, ova.drama ostaje presedan u svim našim roman= sijerskim, dramskim i kakvim sve ne incijativama na materiji medijevalnog vremena. Toliko tananog sluha za ljudske relacije jednog bivšeg vremena, toliko visprenih replika u krugu .Jugoondašnjim (svagdašnjim) psihologijama, toliko vispernih replika u krugu Jugovića, toliko duha, najzad, videlo se još nije u svim „istorijskim“ i neistorijskim tekstovima na teme iz našeg medijevalnog vremena. Da je u tekstu bilo maynje insistiranja na odbrani, na advokatisanju stavova jedne njene ličnosti, koja se može shvatiti kao rezonerska, da je u prvom delu bilo manje insistiranja na dokonim i ne svagda duhovitim informativnim pasažima koji su, uglavnom, svagda predimenzionirani, Mihajlovićeva drama dobila bi na ceni, Ovako, ona pruža gledaocima mogućnost, da vide jednu ne naročito izuzetnu režiju Mate Miloševića, izVTsnog Milorada Samardžića u ulozi Vlah Alije, ćaskanju i malim efektima naklonjenog Jug Bogdana istog Miloševića, kao i čisti profil Olge Savić kao Žene.

6. MAJ

Uigrana, disciplinovana ekipa Janeza Rohačeka, Dara Ulaga, Rudija Kosmača, Andreja Kurenta i Tarasa Kermau-– nera, tumači Dijaloge Primoža Kozaka. Tekst nimalo uzbudljiv, ali neki njegovi pasaži ostaju nezaboravni baš i zahva– ljujući režiji Tarasa Kermaunera i Franca Križaja.

7. MAJ Maštovita, raspevana predstava Kapetana Džoma Piplfoksa od Dušana Radovića, u izvođenju Dečjeg pozorišta „Boško Buha“. Toliko spontanog, vedrog duha, toliko invencije i iznenadnih

KNIŽEVNWE WOW TT

scenskih rešenja Još na ovom „Pozorju“ viđeno nije. Adaptacija Miroslava Belovića kao da je posebno pogodovaja mlađom, darovitom Božidaru Stošiću da briljira u ulozi Lanaboja. „Taj mladić raspolaže jednim ljupkim i lakim darom koji, kao što je to u glumačkoj umetnosti normalno, leži koliko u onome što govori, toliko i u onome što iz njega fizički emanira“. (Boško Petrović) Inače, celom ansamblu je s punim pravom upućen buket aplauza, i celom bredstavom dominira, = stvari ozarena, mladalačka, neumirljiva, duhovita reč pesnika Dušana Radovića, plasirana kako se samo poželeti može.

& MAJ . Otkazano estradno veče poezije VlaOaaura Majakovskog na „Tribini mla=ih“. |

9. MAJ Leda Miroslava Krleže u izvođenju „Mađarske drame Narodnog pozorišta“ u Subotici u režiji Mihalja Viraga.

10. MAJ

U fusnoti za jednu besmu Dušana Matića stoji i ovakva rečenica: „Neophodno je da se vašem glasu, kod čitanja, pridraži drugi glas koji ga prati, i s kojim on traje u efektnom dijalogu, neprekinutom“. Na tu rečenicu volim da mislim baš povodom večera= šnje predstave Ruže vetrova, tog „dramoleta u jednom švungu“, koji je interpretirao kvartet Slobodana Aligrudića, Dejana Čavića, Milutina Butkovića i Bosiljke Boci u živom skladu, poneseno i vibratno. Taj drugi glas, taj večiti saputnik, taj u stalnom nesporazumevanju i sporazumevanju ogrezli pratilac, taj odjek, tai zvuk okrenut sebi i unutrašnjosti bića, taj damar koji osluškuje tajanstvene funkcije organa i veliku noć koja počinje odmah iza prozora — fo je taj ključ za ulazak u kraljevstvo poezije Dućana Matića.

Ruža »etroa insistira na višeglasnosti i u njoj pojedine parlije, iako čiste i nenatrunjene, traju svoj vek kao fragmenti celine za koju se sve bori. Svim sredstvima, do sita. Veliki kolaž, veliko međuvreme u koje se sve ukla=pa, Buža vetropa, se postavlja ispred smisla i besmisla, sna koji se sanja u svakom od nas. I to more, i taj san, ona ne tumači na način frivolnih informa= tora i vulgarizatorskih komentara. I ta more, i tu zamrlu Panoniju ispred kalemegdanske terase, i ljubav i mržnju, i nejasne porive svesti ,i nailaženje no= vih kvaliteta osećajnosti, i smrt, i prolaznost, Matićeva Ruža vetrova sugerira razgovorno i koketno. Lakoreka i lepo= reka, sa devizom da sve reči koje kuljaju na naša usta mogu tek ponešto da kažu o nama, Ruža vetrova dozvoljava i jednu scensku postavu. Velika poetska avantura, ona tada neminovno postaje i scenska avantura. Njen upečatljivi napor da se iskaže samo dno života, samo krvavo tkivo živog bića, prenosi se, tada, na scenu sa svim u-– slovnostima koje i inače podrazumeva. Ništa ne objašnjavajući, i ničemu se konvencionalno ne prilagođavajući u smislu formalnom i formalističkom, Ruža, vetrova traga za živim smislom. Za nepomućenim glasom spontanosti.

Na scenj, u režiji Bode Markovića čija predisponiranost, za animiranje poetske reči na način nov i neuobičajen nije. poznata samo od juče, Ruža eftrova je očevidno razočarala sve ome koji su očekivali dramsku radnju, raspričanu fabulu, dešavanje koje traje satima. Zvižduci negodovanja, koji su se tokom predstave mogli čuti, očigledno su rezultat tog i takvog razočaranja, Pažljivo se nadnoseći na Živu, neporoznu, nadahnutu Matićevu frazu, pribran i eksperimentu naklonjen, Marković je značajno potcrtao komponentu traganja za vremenom budućim i iščezlim, i postavio je kao jedno od krupnih pitanja poetskog smisla. Na crti njegovih. ostvarenja, Ruža vetrova je bila ona predstava u kojoj je on ponajčešće pokušavao nemoguće, režirao nepostojeće. Veliku slobodu adaptacije jednog otvorenog poetskog teksta Marković je

shvažio nimalo anarhičmo. Izgrađujući čitavu predstavu kao glasovni kvartet, insistirajući na poetskom zvuku, on je, očigledno, prevideo (ili tek samo odbacio) mnoštvo potencijalnih scenskih rešenja. x Valja i sada reći da je glas Bosilj=ke Boci plasirao pojedine refrene Matićeve poezije tako autentično i tako na liniji vlastitog kreativnog rasta, tako iznijansirano i tako prilagođeno trenutku, da prvi aplauz zacelo najpre ide njenom zamenitom dam.

11. MAJ Jubilej od Janeza Žmavca, u izvođenju „Slovenskog ljudskog gledališća“ iz Celja.

12. MAJ Na, zelenoj Tec, &m, od Arsena Djklića, u izvođenju Narodnog pozorišta „Toša Jovanović“ iz Zrenjanina..Kapablanku tumači izvrsni Boris Kovač.

13. MAJ

Izvan konkurencije, kao počasni gost, „Sterijinog pozorja“, gostuje u Veselom pozorištu Ben Akiba „Mala scena Narodnog pozorišta“ iz Beograđa sa Dugi životom, kyalja Osvalda, od Velimira Liukića. Predstava koja je dobila visoka priznanja. na „Festivalu malih scena“, ovde, u Novom Sadu, traje šarmantno, u živom dahu, lakoreka i lepršava. U dahovitoj režiji i scenografiji Braslava Borozana, Lukićev tekst dejstvuje sveže i nezlobivo. Poučna za mnoge tenatre koji su na ovogodišnjem Pozorju bili u konkurenciji za zvanične nagrade, oma se jednog (ovog) dana poigrala s pažnjom redovnih posetilaca „Sterijinog pozorja“, vedra i nasmešena. Bez vertikale, krečući se po površini dosetke i anegdote, ova predstava je donela niz značajnih ostvarenja koja su i u novosadskoj sredini pronašla realnu rezonansu. To su, pre svega, Antonije Pejić, Mirko Milisavljević i Ksenija Jovanović,

14. MAJ

U agoniji od Miroslava Krleže U izvođenju „Slovenskog narodmog gledališča“ 'iz Ljubljane.

„Režija Framca Jamnika, u okviru visokih težnji, išla je za „formalnom briljantnošću“, za prikazom „punog Žživota ı fino izbrušenoj kristalnoj vazi“. Otuda u celoj predstavi njje bilo puko= tina, ni senki, ni nedorađenih pojedinosti; sva je ona čvrsta, celina, u potpunosti podređena osnovnim intencijama režisera, sva u dograđenim i čistim situacijamn i proverenim gestovima,. U toj plastičnoj celini nije bilo mesta ni daha za prosijavanje tremutne inmspiracije. Time šu zadatak i težnja režisera imali pouzdano uporište i osiguran put ka ostvarenju jednog sugestivnog rezaltata; ali, time su bile i iscrpene sve bitne mogućnosti koncepcije predstave i sveđene na obeležja stila i metoda visokog stepena, neosporno, no zatvore nog u sebe, u svoje odredbe i uslovljenosti. Otuda su se u predstavi uporedo posvedočavala dva činioca: jeđan koji je glumačka duhovna i umetnička disciplina, ali i pun, stvaran, neodoljiv doživljaj, i drugi koji je strogost arhitektonike pokreta i izraza, ali i rutina bez snažnije životnosti.

Kad mislim na prvi činilac, ja ukazujem prvenstveno na Savu Severovu "u ulozi Laure Lenbah. Bila je to, vansporno, briljantna Laura. Ipak ne samo u stilu „živofa u fino izbrušenoj kristalnoj vazi“, no i onog koji nas svojim arterijama vezuje i povezuje, koji odzvanja ljudskim zvucima i potresa se ljudskim jadima. Znak je prostudirane i ıuhodane discipline kad Laurina mka pada mrtvo i beživotno preko naslona stolice, ali je to, istovremeno, i simbol jednog drugog pada, ličmog i porodičnog, totalnog rušenja svih osnova i tofalnog pucanja svih opruga kojima se život drži, kojima mora i može da se drži, Veje iz te uloge i njethe glume ne

Si

samo oho što je savladamo za svaki trenutak i svako mesto, već i ono što je puna, izražajna sugestivnost i dejstvenost umetničkog ostvarenja. Sava Severova ispunjavala je pozornicu i u trenucima kad nije na njoj bila centralna ličnost, kad je, kao u trećem činu pretežno, bila samo onaj kontrast ugla i i dimenzije... U celini — uloga „je to da se pam{fi, da traje kao doživljaj“. (Boško Novaković) .

15. MAJ

IU prepunoj dvorani „Narodnog univerziteta“ danas popodne govorili su Sava Severova, Stane Sever, Ljubiša Jovanović, Raša Plaović, protagonisti Krležinih drama. Oni su govorili na temu relacije s dramama i juhacima Krležinim i, u jednom trenutku, kao da je pala svaka ogradđa: pred nama su, zapravo, bili protagonisti Krležnih drama, oni isti čije glasove slušamo već' decenijama i čije profile pamtimo nezaboravno. Trenutak čiste evokacije i bistre memorije.

Intimme pbYiče od Mile Marković, u izvođenju „Stıpskog narodnog pozorišta“, donose nam i danas četiri reporterski ispričane male celine koje na okupu više drži zajednički, partermi fretman sagledavanja određenih stvarnosti, nego ciklična spona buketa ljubičica koji se, kao signatura jednog bivšeg dara, pojavljuje na početku i na kraju predstave. Na temu povratka iz rata, starenja, bračnih neverstava Mila Marković je govorila, kroz usta novosadskih glumaca, feljtonski raspričano, ali ne i ne= zanimljivo. U režiji Milenka Šuvakovića četvrta! priča, pod naslovom Kanarinac y mačjim, šapama, dakle upravo ona koja je literarno ponajmanje zanimljiva i koja traje sva u nekakvim melanholčnim varijacijama na temu starenja, živnula je u punoj svetlosti svežih interpretacija Franje Živni kao Ede Rozmarinskog, i Mirjane Banjac kao Adel.

16. MAJ Scenski prikaz Balada Petrice Ketembpuha na novosadskoj „Tribini mladih“ je otkazan.

Na kraju Pozora jedan neoftkazam ali izneveren Krleža: Leda vw izvođenju · „Hrvatskog narodnog kazališta“, a reižiji Bojana' Stupice. Poverena mlađim snagama „Hrvafskog narodnog kazališta“, ta drama je delovala kao velika čitačka etida, U dve dimenzije obliko-

vana, s naklonostima za karikaturu Va= nje Draha kao Aurela i s mekom reljefnošću Relje Bašića, Leda. je trajala pred nama kno repetacija predstava koje smo ranije viđeli i znali.

17. MAJ Najčistiju predstavu Pozorja priredio je, može biti, ipak „Collegium musicum“ iz Novog Sada svojim koncertom u čast dobitnika Sterijinih nagrada. Svirajući Baha, Hajdđna, Respigija i Slavenskog, „Collegium musicum“ ostvario je u gledalištu Pozorja svečanu atmosferu i inače standardnom, konfekčijskom načinu proglašavanja nagrada dao jedan viši ton i, akcentirao naročit smisao. Ostaje to zabeleženo Kkao čist doprinos mko me savremenoj domaćoj drami, a ono svakako organizaciji „Ste rijinog pozorja“, Draško REĐEP

pisma uredništvu. ~

JEDNA NAKNADNA ISPRAVKA

U PRETPROŠLOM. 196. broju „Književnih vıovina“, u rubrici „Vesti“, donijeli ste vijest Dr Franjo Švelec priprema za štampu dela starih zadarskih pisaca“, koju je, prije izyjesnog vremena, objavio „Narodni list“ u Zadru. w

Međutim, breštampavajući ovu vijest, deišlo Vam se isto što i autoru ovih redđaka koji uređuje kulturnu rubriku u pomenutom zađarskom listu — bprenijeli ste je mathinalno, na brzinu, ne dospjevši da je prethodno korigirate.

No, pogledajte još jedmom tu vijest pa ćete vidjeti da ste, spominjući novu biblioteku Matice hrvatske i izdavačkog poduzeća „Zora“, naveli 125 umjesto 150 knjiga koje će biti objavljene, i uočit ćete da ste na kraju člančića pogrešno konstatirali da su posljednja izdanja Jurja Barakovića i Petra Zoranića „izišla pre sto i više gođima u izdanju JAZU u Zagrebu“!

Pravo da Vam kažem, kađ smo i mi dobiH. ovm vijest od mladog zađarskog pjesnika WV?adim?hrz TPavića — koji je razgovarnso

Nada IFVELJIĆ O

TIMIDRNI DMME

” oploruki dame, srećo tek osmjehnm»ito,

znam, te, dok oblak prođe Dok se usne me rastoe in Lijep i užasan od. prisustva sutonć

Otiđi, me kumim

" Ali reci ono što jest

Da si me

Da sam te osjećala sa srcem, u grlu

i užasom, u očima

Tvoje tople ruke zaljubljene ma mom, Tramenu hladnom, zbog odlaska.

+ | IZA ZAVOJA

G ledam, prema smy”ti a vidim, život Plamen wa, smijedu |

Dok sam, njime bila osupmnmuta. podudarao se sa smrću Njem osmijeh, u vastporemnim, ustima, jabuke

Bilo je u stvarni.\isto To ispred i iza zavoja Smnrtmo lijepo i lijepo smrtno

+ Srboljub MITIC

OBOŽAVANJE SMMSIM

KAMEN MUDROSTI

O kamenje zeleno kamenje Sivo o kamenje cYno

U snovima zlatnožufto

O kamenje živo goboremje

Nemušto stosmislemo

Čudo meodgonetmuto

O zmijo pritajena o mumjo Nesaglediva o zlatna

Žico smisla meođoljiba Pomakmi se w kamemu

IZAZOV NEDOKUČENOM

““UDO u kamenu, u zemlji ČUDO w kostima.

pod čelom, ČUDO w,

jezgru, sunca u

korenu... pokreta 4

syži made ČUDO u

sYcu žibotmosti Mi

oku slućemnja kaži se

meni bezglavom meosvetljemom, beznadmom,

kaži se meni stunovwratmo žibom

o pomakii me wa

ibicu, provalije ako sem, kome, ako sam, zemlja

da se Yaspadmem,

ako sam, kostur ako sam,

zrmce mozga

vriskom, da se razmnemaštim, ako sam živ

strah praznim, u, Yemi da Yuzdyobi pesmu, letenja, padamnjem,

da ispebam,

ako sam mrtvo stabio

o wništi me tajno besna da te kostima prokažem,

omrzmufta, | pepeo moj u tboje ime će se zgriušati da te oda

| sa pomenutim sveućčilišnim profesorom, ma

ovdašnjem Filozofskom fakultetu +— nisu nam odmah iskrsle činjenice da je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti osnovana, u stvari, tek 1866. godine i da su djela zadarskih pisaca, o kojima je Tri» ječ, izišla 1888 (Djela Petra Zoranića, An-

tuna Sasina i Savka Gučetića Bendeviševi-–·

ća) i 1889. gođime (Djela Jurja Barakovića), kao MXVI i XVII svezak serije „Stari pisci hrvatski“. Prema tome, djela ove dvojice

poznatih zadarskih pisaca štampana su pri –-

je 'M, odnosno 7, godina a nc „pre što i više godina“,

Iskreno žaleći što ste ovu našu nesmo trenost doslovce prenijeli u svoj list, kojeg neobično cijenimo, bilo bi nam drago kad

biste u jednom od marednih brojeva „Književnih novina" o ovome donijeli ispravak u interesu pravilnog informiranja svojih čitalaca.