Књижевне новине

i | |

| |

|

U SEVEROISTOČNOM DELU Slovenije, bliže „austrijskoj granici no Mariboru, nasred širokog Murskog polja ıı severnom · podnožju Slovenskih Gorica leži seoce Slatina Radenci i, kraj njega, poznato slovenačko lečilište „Radenska Slatina“. Mineralni izvori, koji čine prirodnu bnzu ove izvrsno uređene banje, poznati su nam s boca „Radenske“, zapravo s tri crvena srca na etiketi ovih flaša, a od 20. sepDtembra ove godine rađensko lečilište se klo je jake šanse da postane pojum i o reprezentaciji muzičkog života u našoj zemlji, slično Dubrovniku, Splitu,

"Zagrebu (sedištu Međunarodnog bijenala) ili Opatiji.

Malo pre pomenutog datuma jednn skromni imformativni prospekt obnavestio je muzičke ustamove i orgomizacije, u glavnim centrima, o festivalu savremene kamerne muzike. koji će se održati od 20. do 9292. septembra u iegdnom od nekoliko domova lečilišta, n pismo priloženo tom programu trndnevnih muzičkih priredbi predstavlialo ie poziv za učešće u predviđenim “ickusijama, i sadržalo ideino-umefničicu deklaraciju grupe slovenačkih muzičara koja je zamislila i organizovala ovai mali Ramerno-muzički festival. „Festival stavlja sebi u zadatak — kaže se u cirgkularnom pismu priređivačkog odbora — da ı mnošfvu savremenih mu-– zičkih pravaca, stilova i „komcepcjia prikaže, u muzički stilizovanoji i estetski zaokruženoj celovitosti, kommpizicije koje su, uprkos heterogenosti savremenih muzičko-izražajnih sredstava, sačuvale JEDINSTVO U RAZNOVRSNOSTI, dakle umefnička dela koja po svom muzičkom izrazu ulaze ı trainu

svojinu muzičke kulture čovečanstva“. Na području takozvanme „ozbiljme“

— koja i u celini maftno zaza fakozvanom

muzike ostaje u popularnosti

Slobodan M ARKOPIĆ

UMILJATI APOSTOL

OVČARSRO—RABLARSKA KLISURA,

i —=

„zabavnom” muzikom -— kamerna muzika je svakako majmanje „popularni sektor. Svedena na malene instrumen–talističke sastave (tria, kvartete, sve do noneta), obuhvatajući u sebi izvođenje solo pesama s instrumentalnom (najčešće klavirskom) pratnjom i klavirističke resitale (koji se, međutim, priređuju i u velikim koncerinim dvoranama), kamerna muzika mora se odreći naročitog efekta zvučnog intenziteta, raskošnog „tonskog bojadisania, svojstvenog orkestarskom zvuku, džinovskih kompleksnosti simfonijske arhitektonike. To je, čini se, dovolino dn oslabe njeni izgledi na uspeh pred širim auditorijumom, u ovom vremeni Svalkovrsne velike buke i galame, čija ogrubela žestina ne može mimoići ni evoluciju (ili degeneraciju) ljudskog smisla i ukusa za muzičku umetnost. No uprkos tim socijalno-psihološkim osnovima smanjene privlačnosti kamerDe muzike u našem vremenu, upravo glad za tišinom, potrebe za jasnim konturama svakog glasa „koji bi imao i hteo nešto da nam saopšti, želia i žudnia savremenog čoveka da prihvatanu reč ili opaženu zvučmu formaciju primi kao izvesni smisao (poverliivu ispovesf. ili utehu, ili obodrenje, ili pripomoč i savet za izlaz iz lične nevolje) — sve te zajlkržijale i ponova oživele „gladi“ duha otvaraju buf značajiu intimnog polušapata udvoje, put tihoj konverzaciji. put indiviđualiziranom glasu poruke i put — kamernoji muzici. Možda je to put skore buđućnosfi, put sledeće etape subjektivnog bežanja od prenaftrpanosti čulnim utiscima i spasavanja čovekovog ođ umora, mo stupanie ma {au stazu već damas, đok smo još uvek u kovitlacu mnogobroinih „značainih“ događaja i novinskih vesfi o njimn. ne samo da je delo rizika nego i delo plemenite hrabrosti, humanog zalagnania za kulturu, frezvenog gledomia „.dalje ođ nosa“,

ŽENSKI MANASTIR. „NIROLJE“

24. JUL 1963, GODINE, SRBIJA

U miljati apostol je lep kao planina koja

tome u zali» Palerma.

Njegov hod, je dostojamstvem, i zapaža ga Svet.

Ma levoj Yuci sokola mosi, a u. desmoj cvet.

"aj cvet kao i On sam, usamljew do zla Boga,

Ne zna on za uobičajeni red.

On je došao ma svet da bi se stvorila Sloga

i da bi Pčele svima dale med.

Smešan je čas molitve koju licemeri mole.

Gleda ih Om, a vozovi tutmje.

I povijaju se u moći mad mjima topole, pune tuge i ćutnje.

Visok je On, taj Apostol drag,

koji se više i ne hrami.

On vidi pomor ma svakoj gram

i blagosilja tvoj prag,

Tvoj prag. Rozali, prag oca T%og.

Radosna si ti, jer nisi u semci, mi wu listu.

Ko' spomenik. si kad stameš ma stog i pogledaš u daljinu čistu.

O, Umiljati, zar ti grešiš s Njom, A već se i mrak šal.

Preključe rasturio si dom, a danas, ko ga žali?

Apostole moj, monah si smeram I ma tvoj put mesec ko' dinja pada. /

Što u pijanstou pričaš kako si veram, a oterao si je iz Grada.

Ima u tome žaloswih pega, i one sve ko! mušice lete.

Ako ne umreš do Prvog smege imaćeš još jedmo dete.

To dete neće imati oči, · već fenjere koji se vide daleko.

I tako ćeš i ti poštapajući se u moći oslušmuti srce meko.

I večno obuzet Sobom, i mučem isto fako.

negde, gde te me zma miko,

ući ćeš, i sesti, da bi plako il da bi ko Lav riko!

Tvoj kyaj je mepozmat,

i tvoga Udarca svako se živ kloni.

Negde, u, crkveno dvorište draga će uplakana poći

da kao monahinja zvomi.

I to će biti jek, i to će osetiti svako,

„~ REC PRIZNANJA

STEFA4NO . E (BLUR PIĆ lestivalu savremene kamerne muzike u Radencima

I sada, kad vam kažem da je materijalnu, đakle finansijsku, stranu organizovanja ovog skromnog i probnog festivala u slovenačkom Pomurju preuzelo na sebe jedno lečilište, jedno i zdravstveno i ugostiteljsko preduzeće u isti mah, što će reći preduzeće sa samostalnim finansiranjem (dakle, samoizdržavanjem), valjda će vam biti jasno da je to jedinsiven primer kulturne dalekovidosti u našoj zemlji, jedinstven primer visokog nivoa društvene svesti, primer koji nas mora začuditi i prijatno iznenaditi. Može se, naravno, primetiti (ali pomalo zlobno primetiti) da lečilište „Rađenska Slatina“, pomažući muzički život Slovenije, i to ponajma– nje privlačnu vrstu muzike, kamernu muziku, čini time reklamu i samom sebi, povećava svoju sopstvenu klijentelu: no i onda, ako bi dalekosmerne privredne kalkulacije jednog preduzeća i taj momenat sopstvene koristi predvidele, „mecenaftski odnos ovog lečilišta prema muzici i muzičarima jeste i osfsje podvis za tri put „ura“ i „Dbravo“. Jer, budimo u fo sigurni svi mi iz sveta umetnosti, utrošeni novac za organizaciju ovog kamermuzičkog festivala mogao se bar u sto daleko rentabilniiih pothvata uložiti!

Međutim. ako se zapitamo isplaćuje li se u gotovom ugled, poštovanje, kulfturna privlačnost i na kulturi zasnovama simpatija koju jedna drušivena sredina stiče i uživa (isprva u lokalnim granicama a zatim, postepeno, i u sve širim, intermacionalnim), i ako na to pitanje odmah negativno odgovorimo. moramo smesta reći da je ovai prvi festival savremene kamerne muzike u Radđencima pretvorio jednu dobro uredđenu banju u cemfripetalnu žižu ne samo muzičkog sveta nego i svih onih brojnih duhovno umomih a istinskog duhovnog osveženja željnih ljudi. Četiri visoko kvalitativne muzičke pri-

Niko! Jedam, fenjer stanični. Jedma mnoćma, btica. I jedna Rozali koju wisi hteo.

Ona je, tek kad si mrtav, došla do tboga lica, i rekla ti RERVIJEM ceo.

To su bile reči žqlosnije od. kiše.

Niko ih prevesti me može. Srpski gore!

O, kako je Rozali vikala da te nema više,

da si utekao pre zore.

Pa, ko je Apostole kriv što si umro rano?

Ko je taj!?

Da. pođem s moževbima ma, mjega!

Nemaš reči. Sve je za tebe stramo...

Grob ti je wu podmožju brega.

Tu devojče zalutalo u greh, svYyati, da se teši, iz Korstače tvoje kao da meko lame.

Posle je mi.

Paprat se po malo smeši.

Dogovanaju se grame.

A ti si legao u moćni hlad,

i sve fi je bolje.

Ibio si se mlađ, kad gore Gore i Polje. A svuda će pričati Rozali kako je misi hteo.

I svet će smatrati da je Rozali skrenula.

Dvadeset peti je jul, o, tek je započeo zaborav ma kog se smrt osmehwula.

'Apostole moj, što si bio tako žučam, što misi i ti pristao ma uobičajeme laži?

Govor ti je bio lep i čudmo »bučam,

a rečenice — pejzaži.

'Apostole moj, počivaj tu, u gori gde divlje košnice i borovi šume!

Sin, tvoj, neka se umesto tebe bori! Pomozi mu, udaljeni drume!

Kćeri tvoje meka ostanu cvetovi, meka se pored

njih me diše!

Svako tvoj, neka umre gord i mepovažem! Apostole, zbogom mema te više!

Crni coet ma humci tvojoj slažem. |

Već kiši... umire cveće!

jer se me bojiš moći,

dok se u, dolini Grad bude valjao od stida.

Apostole, junački sebe si samog smako! 4 ko žali za tobom! Ko rida?

________ ____________ " —_ı—ı

\

KNJIŽEVNE NOVINE

'A osećam težak bol, gušenje, šta li? Sve se ka,

_— OS

KARUSEL okreće.

kiši, Mili moj, Mali,

VINJETE U OVOM BROJU IZRADIO BRANKO PROTIČ

redbe u tri dama, s programom koji je obuhvatio estetski značajna i immpresivna kamerna ostvarenja svetskih majstora muzike ovog veka i niz raznovrsno poetičnih fonskih realizacija savremenih jugoslovenskih kompozitora (počev od naših „klasika“ Slavenskog i Osterca pa sve do Dušana Radića i Milka Kelemena), svi ti opusi i opuskula u interpretaciji koja se izdiže od krajnje solidne do stvaralački nadahnute — sve je, za ova tri muzička dana u Slatini Radencima, bilo na istinski evropskom mnivou, u pravom i punom smislu te reči, bez ikakvog jugoslovenskog lokal-patriotskog gledanja kroz prste i onog često praktikovanog a u stvari uvredljivog izvinjavanja da je dobro i odlično „za naše prilike* i „pod našim uslovima“. Hoću ovim da kažem da su naše prilike i naši uslovi — kada se znalački i sa visokim ukusom oda–beru prava muzička dela i pravi ljudi za njihova ostvarenja — opšte svetske i evropske prilike, opšti svetski i evrobski uslovi. A grupa solvenniih muzičara koji su sarađivali na sastavu programa i izboru izvođača zbilja su umeli da odaberu i da prikažu — jedinstvo vrednosti muzičkih struktura kao simbola opšteljudskih vrednosti u širokoj raznovrsnosti muzičkih pravaca, stilova i idejnih koncepcija.

Ako ovde pomenem Bartokov Pri gudački kvartet (iz 1908. god.), rafinirano nostalgičnu zvučnu aromu Ravelovog septeta za harfu, guđački kvartet, flautu i klarinet Introdukcija i Alegro (1905/6 god.), Tri komada za klarimet solo Igora Stravinskog (u izvrsnoj imterpretaciii Mihe Gumzeka), dve lakonski sažete kamerne kompozicije Šenbergovih učenika Albanma Berga i Antona Veberna, dve kamerne sonate Paula Hindemita i stravično dramatičnu viziju pustošne smrti i ljudskog prkosa prema njezinoj neumitnosti u čuvenom Šostakovičevom Tri, za klavir, violinu i violončelo, prizvao sam auditaftivnu predstavu stvaralačkih likova svetskog nivoa savremene kamerne muzike: ali kađa odmah uz njih pominiem sve sa ovog frodnevnog programa kameme muzike u jednoj tihoi slovenačkoj bamji — Kkvinftet Josipa Slavenskog Sa sela i njegov nadaleko čuveni Drugi gudđački kvartet (nazvam „lirski“, što zaista ova kompozicija, naročito svojim „basnoslovnim drugim stavom, i jeste), kao i veoma kompleksno sadržaini Nomet Slavka Osterca, ja samo Rkomsta= fujem jedno prosto i lako opazivo činjenično stanje stvari: da su pomenuta dvojica naših jugoslovemskih „,klasika”. savremene muzike (kojima bismo morali pridodati i imena Petra Konjovića i Ljubice Marić) u istoji Kvalitativnoi ravni s priznatim svetskim majstorima muzike ovog veka, i da se stoga razvojni procesi muzičkog stvaralaštva u raznim pravcima iz ovih „dubokih korena” mogu rasipati dalje, u svima mogučim pravcima, takođe na nivou svetiskog muzičkog stvaralaštva.

Ljubljanski kamerni amnsamhbl „Slavko Osterc“, jedna „promenljiva grupa odličnih solista pod rukovodstvom falenfovanmog i vrednog dirigenfa Iva Petriča, „briljantni Zagrebački gudački kvartet, četvorica rutiniranih i skoro uvek raspevanih guđačkih solista iz Zagreba, zatim jeđinstveni kamemi pevač, Mitia Gregorač, perfekfna harfistkinja Paula Uršič-Petrič, rođena vjolinistkinja mlađa liubljanska umetnica Olga Skalar, odlični flautist Boris Čampa i već pomenuti klarinetist Miha Gunzek — bili su đostojni tumači zvučnih međitacija i tonske poezije na programu ovog trođnevmog skupa u Radencima. ı

Priređivački odbor sazvao je risutne i na jedmu „diskusiiu o daljim razvojnim putevima festivala savremene kamerne muzike. Solidni i pregledni referat slovenačkog kompozitora Pavela Šivica, umnožen i razdat prisut-

ljudi i. godine

Sećanje na

R. Ratkovića

istu „Ratkovića poznavao sam mnogo godina, ali nikad nismo prisnije i toplije razgovarali Dobro sam znao njegovu poeziju i prozu, jer su za onoga ko je pratio časopise njegovi prilozi bili vidljivi, izdvajali su se iz onih mmogobrojnih sličnih glasova, oblika i formi. Njegove retke

pesme domosile su svoj izraz i proživ~ ,

ljenost. I to je naterivalo da se dožive i zapamte. Isto tako delovali su i fragmenti njegovog romana Nevidbog. Kritike ili bolje reći beleška, koje je neko vreme objavljivao u „Srıpskom Književnom glasniku“, otkrivale su čoveka koji ume da gleda i đa vidi. Istina, taj swd se svodio „katkad na mucanje.

sanatorijumsikoj

VINJETA BRANKA PROTIČA

nima pre početka festivala, nije u toj diskusiji, kojom .je rukovodio sam Šivic, ni pomenut, a ja ovde tu Čdir:eenicu navodim sa željom da ukažem so divnu elastičnost, prilagodljivost m alnoj situaciji ovog svestranog muzičara, ove vredne krtice radđdenskog festivala, ovog izvrsnog muzičara u najširem smislu te reči, čoveka koji je DOkazao ogromnu elastičnost i foleranciju prema najrazličitijim meuzičko-estetskim shvatanjima i pogledima, dobronamernog pedagoga koji je svako argumentirano mišljenje umeo wusvojiti, klaviriste koji je, s primernom snalažljivošću, umeo zameniti odsutnog Marjana Iipovšeka. Jeđan od orgamizatora ovog festivala, mladi slovenački muzičar Ladđislav Vereš, inače istraživalac međumurskog i prekomurskog muzičkog foiklora, pokazao je u ovoji irodnevnoj wwamermuzičkoj đelaimosti fipične osobenosti slovenačke vrednoće, radinosti, ljubaznosfti i istimske pređusretljivosti prema svima i svakome. Videli smo fu. pored mjega, muzičare koji se misu libili da vuku feški klavir u kafani, · „mprefvorenoj za ovu priliku u Rkoncertnu dvoranu, viđeli smo jednu širinu duha, toleranciiu ideja. asimilacionu sposobnost usvajanja nepredviđenih i mepblamiranih estetsko-idejnih stavova, jednu gipku Pbumomost i prilagodliivost „majlepšcs tipa i stila, ukratko. jednu izvanredno dobru voliu za sve što služi i doprinosi humanisfščkoj Kulfuri u pravom smisli te reči. Zato mislim da neću pogrešiti ako upravo fu društvenu „atmosferi malog fesfivala savremene kamerne mzike u Rademcima stavim uz bek muzičkom programu i visokom kvalitetu izvođačke realizacije njegove nutarmie, iđeino~emocionalne suštine.

Trećeg festivalskog prepodneva pro» fesor Muzičke akađemije u Gracu, đr Karl Haidmajer, kao gost, informiseo je prisutne o tokovima savremene kamerne muzike u susednoj Austriji. Neki prikazani primeri, s magnetofonske trake, mogli su nas uverjti đa za pregled i obaveštenost o dđuhovnoi klimi ovog sveta ne moramo uvek ići u daleka inostranstva i da izvesnu {iipičnu duhovnu aromu tog savrememog sveta, prevodliivog ma jezik muzike, možemo naći i u naibližem susedstvu. kao i u svojoi sopstvenoj MWućči-otadžbini.

Jedini imostrami gost-izvođač «ma ovoi kamermuzičkoj, smotri 'bio jed „Trio – Pbert“ iz Beča. Dva:brata (kla vir i violončelo) i nilhova rođena sestra (violinistkinja) izveli su. na kraju irećeg dama festivala, divlii i strašni, duboko dramatični i mpotresni Sostakovičev Trio za ovaj ansambl. Ostala nam je fa plamena, tamnim odblescima ljudske fragike postojanja i Žživljenja obasjavana, poema u mezaboravnoi uspomeni. Tri mlađa čoveka iz austrijskog kulturnog cenmtra imaju duboko intuitivno razumevanje za divlii i surovi topot još neđavnog drugog svetskog rata, kako je ovai odjekmuo u subjektivnoj muzičkoi framspoziciji jiednmog znamemitog, izmučenog i ponositog sovjetskog stvaraoca! Ta činienica bila bi pitanie za sebe, no meni se njime magovestio jeđan ohrabrujući i ozdravljujući idejni, estetski i moralni putokaz: ratovi mogu biti prevaziđeni, a za jedinstvo u raznovrsnosti sveta, za opštehumano brafstvo među narođima bori se, plemenito, i muzička umetnost, i mali, skromni, iđejno čisti, etički uz-– višeni festival savremene kamerne mu zike ut Rkamievski simboličnom 1lecčilištu „Rađenska Slatina“. Tri srca. na etiketi mineralne vode usvojićemo, ?zafo, ođ sađa kao trijalni simbol dobre volje, tolerancije i ljubavi.

*

Z. DŽUMHUR: RISTO RATKOVIĆ

ostajao je u skici, nije bio razvijen, ali je pokazivao čoveka koji misli, govori na svoj način, svojim rečima i mislima, i o svemu ima svoje poglede.

Nastavak na 6. strani