Књижевне новине

S

\

esejistika'.:

Nastavak sa 1. strane

Djelo je postalo i svakim časom sve više postaje nepreskočiyv bedem između života tijela i života duha, A kad bi im to pošlo za rukom, sigurno je da bi s one strane bili pogrđeni, možda i ka-

LM, menovani, Opravdano, jer iznevjeriše

važnost poruke, skriviše zasluženo slavlje što je bitka dobijena, Njihova je suđbina đa budu spoj između srca i raz

bojišta kao što je sudbina palih uvje-. ____tovala njihovu. Lanac uzročnosti

ne smije se prekinuti: slavlje pobjede mo-

_ ra biti potpuno, treba mu se pokoriti

zbog sebe j svih učesnika u njemu. Du| ša zavjetovana djelu više se ničim ne da i ne smije iskupiti. Može se samo izmoliti njena novog vlasnika da joj produži vijek, da razmakne cilj od polazišta i da je tako sasvim ujarmi u djelo, da je iscrpi potpuno. Još se sađa samo može govoriti o odnosu volje i duha, ti. volje ı djela u koje se duh pretočio. Kad se sasvim poklope znak je, da su pjesnikovi dani odbrojeni. On se čitav dao. Uziđan u smisao jezika kojim je pjevao i sudbinu naroda kojemu je pripadao, a to Je jedno te isto, ulazi u krv zemlje, govori pejzažom svoje domovine. Sjetimo se Njegoša i Ujevića, Uz to jedna napomena: stvarajući, stva= rali su sami sebe. Ali samo do stanovite gramice, do momenfa kad im riječ dobi proročko

i molityeno značenje. Jer

poruka nije ista onđa kađ

je pjesnik prima i omda kađ je predaje. Nžen smisao od polazišta prema cilju raste obrnuto proporcionalno smislu pjesnilcovn, glasniko va života. Nosloca biva ma nje dok djelo sablasno raste. Ravnciteža je „zauvijek narušena. U životu je time istinski pjesnik nužno tragičan, Riječ je probavila njihovo tijelo i njihov duh, grob im je u životu vlastite pjesme. Preobraženje. Pjesnik je postao jezikom svoga narođa, on je ta poruka koju je nosio, smisao koji daje tok povijesti. Etički i etnički biva neprekoračiv htio to netko ili ne. Okvenuvši pogled u prošlost ne možemo a đa se ne užasnemo blaženom jezom od mnoštva žrtava nužnih da bi trajanje imalo smisla, da bi minulo vrijeme istinski bilo povijesno. Iz te tame naiglasnije progovaraju pjesnici; oni odnmtle jeđino i mogu progovoriti. Dok je glasnik nosio vijest mogao je biti svačim smatran. Svoju pravu mjeru dobio je tek onda kad ju ie snopćio i u potvrđu njene istinitosti pao mrtav. S druge strane, ovdje je osnovni i jeđino mogući smisao umjetnikove angažiranosti. Da bi nas moglo biti u buđućnosfti, nužno je neprestance osluškivati njihov glas, nuŽno je neproestance čekati na vijest o pobjedi koju će netko ipak donijeti. Time se i sami angažiramo i time nam je zagarantirano da nećemo biti obmanuti, jer vijest donose najhrabriji i najmoćniji. Donose i nestaju, Ovaj oblik stvaraočeve smrti najviše obavezuje. Ove su žrtve lišene sumnjičenja, njihova poruka nema biljega preuranjenosti. Zato je i odviše nečovječno nazvati ih bogovima, oni su samo dokaz đa prepreke uvijek sami postavljamo, sami preskačemo. Ne đa bismo pokazali vieštinu, već da bismo iskušali vrijeđi li mam misao.

Ali sudbina pravih pjesnika ne za=vršava se uvjiiek ovako — žrtvom koja potvrđuie dđielo, i obratno, Njihov put do smrti ničim nije trebalo usmjeravati. U krajnjoj liniji oni i nisu tragični, oni su posvećeni jer svojoj tragičmosti dadoše smisao kroz nas koji ih živimo kroz vlastito im djelo. Sada mislim na one koji, u trenufiku kad dosegnuše svoju najđublju đubinu i kađ se vinuše da bi u se skočili radi samosuočenja preskočiše se. Možda više stoga što su bili odviše moćni negoli što bi neprecizmo odmjerili rubove pomora. U ovom slučaju pjesnik je naitragičniji ier izloživši svoju tajnu svijetu, otkrivši svoju moć do kraja upotrebljienu, ostade gol s druge strane sebe. Moćan a pogrđen! Njegova izdvojenost nije više izabraništvo. Izabraništvo ie evo prokockamo, izdvojenost više nema svrhe. Poruka koju je ponio i kroz tolike busije nosio i u krive ruke pređao, onima koji je nisu mi očekivali. Omamljen · „svojom snagom i važnošću zadatka, projurio ie mimo pravog cilja i ne zastavši. Dakle, čitav pothvat sasvim gubi smisao, jer ako ništa drugo takve bitke više ne može biti i slična a uloga više nikadn ne može zapasti. Uzaluđ se motrošio i lišio smisla za koji bi vriiedđilo tragati, koji je s toliko skrušenosti izmolio. Karl bi bio moguć povratak i kađ bi se bitka ikako mogla ponoviti, vratila bi se i nađa vjesniku da ponovo buđe izabran. Možda uspjeh sada ne bi izostao. Ali: otkuda snaga da se u svoj propočetak vratimo i ponovo, sada opreznije, zasnujemo svoju drumu, ponovljenu suđbinu, kađ nikad nitke dvije sudbine nije imao.

Možda se prebacujemo i odviše presigurno zaključujemo sada kađ je sve gotovo, stoga promotrimo problem prije negoli je trka započela, u momentu kađ ie primio poruku i kađ mu je bilo naloženo đa je pređa. Predočimo sebi pjesnika u onoi presuđnoj, odlučujućoj pripremi za polazak, u času kad je nužno preispitati kako koju dionicu treba pretrčati. Ne nalazi li se već tu klica promašaja? Sigurno. Zapravo mogućnost promašaja s kojim pjesnik teško da je računao, presiguran u svoju snagu i misao, u svoi plan za niihovo odjelotvorenje. Nije li možđa odveć nestrpljivo čekao na momennt kađ će ta snaga i ta mismo dobiti istinsku dimenzionalnost u životu djela, nije li ga pre rano, zainteresirala pobjeda, rađost onih

6

V. Veličković: VELIKO STRAŠILO

katarza se može olbjelofvoriti jeđino kroz nag svjedoke, Mi tako bivamo pjesnikovim osvetnikom, a on „našom opomenom.

I naposljetku: je li strpljenje ono što ulijeva nadu da će pjesma biti sretno okončana i je li nađa ono što pjesnika đovođi do pjesme, što ga pretače u pjesmu? Strpljenje, nada i poniznost. A zamislimo one koji o svemu tome ne imadoše vremena ni r0misliti, a kamoli promisliti i odvagnuti, koje je od početka „rukovođio jedino nagon duha u akciji do samouništenja. Ovdje je klica trećeg oblika pjesnikove smrti. Nastranu svaki #?atalizam, ali roditi se s duhom već unaprijed određenim za žrtvu, ne imati vremena odmjeriti* put od polazišta do stajališta, od stajališta do smrti, garantira tragediju. Bačen u život da ga vidi i iskaže, ali lišen mogućnosti da se uvjeri u ono što je vidio, pjesnik omamljen novim žudnjama hita svom svršetku ni ne sluteći udes što ga tako sigurno čeka. Ovdje više nema vremena da se stvara život stvarajući djelo. Korelacija je sasvim izostala od samog početka: život i pjesma su jedno: sebeneznanstvo. I ne zna se zapravo tko od koga živi. Most između pjesnikn i svijeta uopće ne DO-

stoji, a toliko je nužan, jer pjesnik je ovdje svijet i svijet je u njemu. Ipak ||

tako dugo ne može, takva je ravnoteža privremena. Glas koji nosi nije potpun, jer bitka još nije završena, on se

RI OBLIKA

koji očekuju vijest? Ako je tako, onda je već ovdje nenadoknadivo okasnio lišivši se principa da je stvaranje mogućno isključivo onda kad sebe stvaramo, kad rastemo ili kad se uništavamo, svejedno. Razdvojivši ova dva korelativa, njegov život i njegovo đelo stadoše u opreku. Početak promašaja na ovom je stajalištu. A križ odavđe do Golgote postaje nesvrhovit. Konac tragedije ne može uroditi katarzom, prije bjesomučnim škrgutima. A sve je bilo na dohvatu i foliko sigurno! Djelo je ipak izostalo i stvaraoca mimoišlo mjesto koje mu u povjesti pripađa. To će mjesto zauvijek ostati prazno kao znak da se nešto nije dogodilo. I kad god se prema njemu okrenemo, osupne nas praznina i zagluši vapaj za tvorbom koja sada nije nigdje, koja podsjeća na duh osuđen da vječno luta ispaštajući grijeh koji se ne da ispostiti. Jer nositi poruku i zaboraviti je isto je što i na odredište stići nijem, Ponavljam: ne stoga što bi pjesnik bio nemoćan za toliku stazu, nego zato što se prerano uzoholio, što je istovremeno računao na mogućnost i snažna djela i prođužena života: uplašila ga je nužnost smrti nakon saopćene vijesti o pobjedi. I da li je sada, pitamo se, pjesnik utaman prošao kroz život time što mu se desilo pa nije sačinio obećano djelo? Možda. Ali isto tako: njegov je promašaj daleko viteškiji od ostvarenja za koje se ništa nije žrtvovalo. Je li mogućno ikakvim argumentima s uvjerenjem potpisati presudu pogrešnu pjesniku? Teško. Jer su olakšavajuće okolnosti tolike i takve da, je optužba apsurdna, premđa krivnja činjenično čak postoji. Ali ne što bismo je mi konstutuirali, nego što se ona poistovetila s pjesnikom. Ničega više u njemu nema čime bi se on ofkupio. U najboljem slučaju još postoji volja da se krivnja uništi, da se svijetu, onom koji je očekivmo vijest, više ne gleda u oči, I nužno slijedi smrt od vlastite ruke ili prizvana slučaja, kad se već zbilo da je izostala ona posvećena djelom, Skončanje dijametralno suprotno onom prvom, smrt koju pjesnik nije upriličio pjesmom, koja ga zaskače ne kao nagrada, već kao kazna. Tu je konac tragedije, a

PJESNIKOVE SMRTI

neprestano mora vraćati po nove vije= sti da bi uđovoljio sebi i znatiželjnima. TI tako pjesnika biva sve manje — poruke ga prerazuju, bitka ustrajno traje. A može se dogoditi da je bitka okončana nepredviđeno rano, pa je nuŽna pustolovina da bi se onima što čekaju ipak nešto reklo. Vjesnik se poistovećuje sa svojim zadatkom. A vrijeme i situacija nalažu diobu. GWtvaralac tu dđiobu već unaprijed počinje slutiti kao začetak udesa koji ga čeka. Kad bi bilo mogućno pa tu zastati, sabrati se i prikupljenom snagom dočekati okončanje bitke, vijest bi bila konačna i istinita. Ovako: svakoga se časa mora poricati. Nekima je to i pošlo za Tukom, ohima što završiše posv"enom smrću. Većina međutim skončava ovdje, na pragu vrata otvorenih u strašnu iznutricu svijeta, Sjetimo se zloguke misli Branka Miljkovića, đa će poginuti od prejake riječi, Ili Pjesama o tijelu A. B. Šimića. Ti stihovi su izrečeni negdie na polovini niihova Đuta. Nisu mogli zastati, zalet im je bio i odviše snažan. Niti ih je uplašila slutnia. Štaviše. ona kao da je bila osnovni movens njihova hitanja. Svakin danom. svakim stihom, postajaše snanžnija. T kad je više nisu mogli izdržati, kad se ona sasvim dogotovila u pjesmi, obrnuše se skoro sumanuti i pogledaše odakle je pjesma proizišln. Mjesto njena istoka biiaše otvorena rana na fijelu svijeta. Nije krvarila, pjesma joi je svoiom vatrom opržila rubove, ali jie otkrila ono Do pjesnik fatalno viđenje: viđio je iznutricu svijeta, utrobu života. Nenaviknut, prenerašžen i zatečen, niie imao ni vremena nı snage da se prilagodi, da smogne dovoljno snage za gledanje. On užasnut sklapa frepavice i gine od prejaka viđenja. Oplakivanje njegove sudbine sasvim je izlišno, jer ona je svoju svrhu ispunila, rodila je makar torzo. '\Uostalom, nijedna se sudbina i ne da oplakivati. Ona je svoj tvorac i svoja narikača. Stoga je svaka smrti ipak \okazom uskrsnuća koje se navješćuje novom pjesmom „novoS zavjetnika

smrti. Jozo LAUŠIĆ

'pozorište SRNA

<SBUMNE ZASTAVE SE(B6bHbE

„NA RUBU PAMETI“ Miroslava Krleže — „KIŠE PROFB· SORA NOJA“ Jovana Mihailovića

RETKO SE DOGAĐA da naše interesovanje za celovitost scenske vizije spontano preraste okvire umetnički komponovane i nadahnute predstave kao što je Na rubu pameti u prežiji Mate Miloševića, a na pozornici Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Ta potreba za još potpunijim suočavanjem sa apsurdnošću i haosom jednog grozomornog sveta i njegovom otrov-

· nom etikom može se shvatiti samo kao

imperativ piščeve reči đa se nađemo i s onu stranu „njenog / značenja i smisla. |

Na toj relaciji morali smo se razići sa autorom adaptacije Verom Crvenčamin. Jer, ona se sva usredsredila na to da ovu neobičnu knjigu, bez obzira nazvali je romanom ili esejom, uklopiu stanđardne sheme scenskih stilizacija. Zaneta melodijom reči, Crvenčaninova se zadovoljila time što ih je po svom izboru izdvajala iz grozničavog, buj-

“ nog i do očajanja gorkog momologa i,

odmah zatim) pedanino nizala kroz upravni govor u dijalogizirane monologe. Svet kome se tako suprofstavlja Doktor, kao glavna ličnost, stilizovana je masa, hor marioneta i kreatura. Otud forma, kojom se Mata Milošević služi pri njihovom prezentiramju, nije toliko nova koliko u ovakvoj adaptaciji jedino mogućna. Samo — da li je takva stilizacija dovoljno inventivna i duboka da bi otkrila jezivu grubost koja stoji iza svake groteske?

Čini se da za snalaženje u ovako stravičnom košmaru to ipak nije do kraja pouzdan i efektan metod idemtifikacije. Potrebno je daleko više stabilnosti kako bi čak i površno kari-

ENTERIJER

Milo Dimitrijević:

kiran oblik ličnosti mogao da obeleži izvitoperenu nakaznost njihove suštine. Time se prevazilazi desgkripoija, opisivanje događaja i činilaca drame, pa više nije ni primaran naš odnos prema likovima već, pre Svega, prema njihovim međusobnim vezama unutar mehanizma kao iznmaza te podmukle stvarnosti.

Mata Milošević je, i mimo drama– tizacije, osetio tu duhovnu strukturu Krležinog teksta. „Zato u psihološkoj analizi Doktor ispada iz' kruga i postaje pojam stranog tela prema kome se ostali svrstavaju u kompakimnu i netrpeljivu masu. U svem tom osećaju su eclegantni i umešni prsti sposobni da iznađu čitav niz zanimljivih vizuelnih rešenja unutar same . stilizacije (večera kod Domaćinskog, šetnja uznemirene gospode, trenutak tišine pod kišobranima, vešto korišćenje rotacije i zverinjak na kraju) — u svemu stešnjeni krug kao obruč misli, navika, ponašanja i shvatanja,

Ne treba zaboraviti, međutim, da se mentalitet društva ne iscrpljuje samo

u formalnim okvirima kruga već i moralu mase kao sredstva za USpostavljanje odmosa među ljudima. aj

moral je, po Krleži, alergičan ma svako indiviđualno shvatanje i traži slepu pokornost volje i razuma. U modernim sociološkim inlerpretaojijama ceo pritisak, kojem je izložen Doktor, mogao bi se izraziti kao „dirigovanma agresija mase“. Samo tako ove posuvra– ćene ličnosti neće ostati na nivou naivnog, „komično-grotesnog | pamfleta, već će postati izraz smage obmanutog ubeđenja, a Dolktorov monolog iznmzov agresivnosti određene klase kaputaša. Nije li to Krležina želja da se, istovremeno, izmeri stepen brutalnosti celog tog društva i robusinost kojom je ono spremno da se baci u borbu za stečene privilegije?

Milošević faj krug vidi i analizira isključivo kroz radoznalo uzbučemje Krležinog junaka. Zato se na trenutke čini da taj svet postoji samo zbog tog uzbuđenja i da se suprotstavljanje jedimo izražava kroz nekakav emotivni verbaligam kao psihološku „evoluciju otuđene jedinke. Ljuba Tadić u ovakvoj postavci uspeva da ostane veran tom radoznalom uzbuđenju i daje ga u posebnom pripovedačkom, dokciranom maniru. Zato njegov Doktor nije uvek pokazivao omaj oslobođeni mrevolt, feskobu, a ni subjektivnu ' sliku haotičnog društva koje mam opisuje u svom monologu večeri. Pa ipak, može se reći da je bilo više srećnih oRolnosti u kojima je Tadić našao sebe kao glumca i koje su mu, noseći ga, pomogle da se pomoću „svog umetničkog instinkta domogne patetičnog ljudskog grcanja i nespokojstva.

NO. ovperquiiinibuqiraniiipjuninuui e ue uu en Sare aje au ananasa re nina r era e i eni VA VPA

filozofija.

ODLIKE

I SLABOSTI TEORIJSIKOG ČOVEKA

ma oblik života poznat pod imenpm

racionalizma, oblik života teorij-

skog čoveka, koji smatra da se samo pojmovnim ili racionalnim mišljenjem dolazi do saznanja, i koji saznava– nje postavlja kao najvažnije ispoljavamje ljudske prirode. Ovaj oblik života ima ponekad i metafizičko zaleđe, jer uzima da je osnova sveta neki um, neka ideja. Po njemu, svrha života može se sastojali samo u tome da se čovek snalazi u sredini u kojoj postoji i onom što mu je dano, dakle da posmatra. oko sebe život i prilike i da se u tome snalazi. Ovo snalaženje može opet imati sasvim teorijsko obeležje, kao čisto sa·znavanje, i tako nastaje ideal naučnika, ali može imati i izvesno praktičko

obeležje, i pri tome se vezuje s utilitarističko - eudemonističkim | motivima, .Osim toga, kad se ovaj tip racionalizma prenosi u oblast delanja, on može umu

pripisivati izvesnu snagu za ostvarivanje etičkih vrednosti.

'U radikalnom, ekstremnom obliku on je zastupljen u Sokratovu stavu: „Niko ne greši svojom voljom“. Svako greši zato što ne zna kako je pravo, a ne zato što neće pravo; ljudskim delanjem ne upravlja volja nego razum, Kad čovek odneguje i usavrši razum, kad stekne pravo znanje, odmah će znati šta je pravo a šta nije; vrlina je znanje i mudrost, Jer vrlina se sastoji u tome da čovek hoće dobro, a nikoga nema ko ne bi hteo dobro, samo ako zna šta je dobro. A ko dobro hoće i dela, njemu je dobro, on je srećam i blažen. ,

Ogleđajmo posebice pojeđine od tih oblika.

Uzme li se da je saznavanje najviša funkcija ljudskog duha, onda ovo mišljenje u svom blažem ili realističnijem obliku ne zaoštrava, doduše, suprotnost između subjekta i objekta, ali ono saznavanje i uopšte ceo razumski rađ smatra samo sredstvom za čovekovo snalaženje u realnim prilikama i za uživljavanje u njih. Potreba toga snalaženja i uživljavanja opravdava se korišću i težnjama za uživanjem. Sva saznanja služe isprva za podmirivanje potreba za održavanjem fizičkog života, za dobivanje spoljašnjih uslova postojanja. Iz životnih potreba razvile su se sve nauke: botanika, na primer, iz traženja korisnog i lekovitog bilja i potreba farmacije i medicine; geografija iz traženja putova radi poznavanja zemlje u interesu trgovine i saobraćaja; geometrija iz praktičkog merenja zemlje, nivelisanja i omeđivanja; astro-

nomija iz praktičke potrebe podele vremena i orijentisanja u prostoru i vremenu, i prve mere dalo je poznava– nje hoda sunca, meseca i zvezda, Saznavanje je, dakle, na neki način svetlost koja čoveku služi za pravo osvetljavanje predmeta. Ono stoji u službi eudemonigtičko – utilitarističkih zahteva života. U takvu shvatanju život je svagda za rad čula te ima izvesno realistično obeležje.

1}:

OVO STAJALIŠTE može, možda za izvesne svrhe Života biti podesno, ali ono mije dovoljno da celom životu d& smisao i vrednost. Na tome stajalištu može se ceniti oštrina razuma, može se uvažavaiti njegova hitrina kako se ispoljava u dovitljivosti, prevejanosti i lukavosti, ali ako razum i njegova delatnost treba da služe zadovoljavanju utilitarističko-eudemonističkih „potreba u njihovu sasvim praktičko - realističkom smeru, onda Je čovek očevidno u opasnosti da ne shvati vrednost razuma i uma po sebi, onđa dolazi u opasnost da vrednost nauke ograniči samo · na praktičku korist,

Ovaj tip života nije, doduše, zastupljen u naučnim sistemima, na primer u filosofijskim, ali je to više tip života kako ga zamišlja prosečan čovek i ljudi praktičkih zanimanja. Ako se razumska aktivnost jednom obrati sama sebi, dakle ako se ona oslobodi službe u koju je stavlja prosečan čovek, onda se oblik života ponajviše prebacuje u jednu krajnost u kojoj je suprotnost subjekta i objekta, vidljivog i nevidljivog sveta, povisuje toliko da u toj suprof-

|

nosti realni elementi sasvim iščezava-– ju. Tada ideal Života postaje čisto teorijsko saznavanje i gledanje, znanje dobiva vrednost samo po sebi kao znanje, a iz toga onda u etičkom pogledu Dponajviše proizlazi zanemarivanje čulnog života, štaviše i negacija života ukoliko je on uz čulnost moguć. Primer takva života:· crta Platon u Pedomnu, gde on na usta Sokratova, kaže: „Ne bi li (tj. saznanje svake stvari), dakle, naj čistije učinio onaj koji bi u najvećoj meri samim umom pristupio svemu, a ne bi se u razmišljanju oslanjao na vid, niti bi potezao ijedno drugo čulo poređ poimanja, nego bi čistom mišlju, sa– · mom po sebi, pokušavao da dokučuje svako biće samo po sebi, oslobođen što je mogućno više od očiju, i ušiju, i celoga tako reći tela, jer ono dušu zbuniu je i ne da joj, kad je zajedno s njom, da postigne istinu i saznanje?... I dok živimo, bićemo, kako se čini, znanju najbliži onda ako se budemo, koliko je god mogućno, klonili saobraćaja s telom i dolazili s njim u zajednicu samo utoliko ukoliko je bezuslovno nužno, i ako se ne budemo ispunjavali njegovom prirodom, nego ako se budemo čbistili od njega, kao što je prilika, „zajedno s drugim čistotama i saznaćemo sami po sebi sve što je po sebi često i jasno; a to je zacelo istima.

Pored svoje jednostranosti, ovaj oblik racionalizma sadrži jednu vrednost koja treba da se istakne. Ta vrednost sastoji se u,tome što se teorijskoj aktivnosti pridaje samostalnost, što se ceni po njegovoj naročitosti, dakle ne samo kao sredstvo nego i kao svrha. Umnoe sposobnosti aju vrednosti ne samo zato

KNJIŽEVNE NOVINE