Књижевне новине
TRAGIKA
USA!
GOSTOVANJE . pariskog pozoništa „Odeon“, u svakom pogledu izuzeno i nekonvencionalno, pružilo
nam je retku priliku da se informišemo o novim misaonim preokupacijama Samuela Beketa posredstvom njegovog dela Oh, srećmi dami i divimo briljantnoj glumačkoj egzibiciji proslavljene Madlen Reno. Svakako — dve stvari koje u našem ~7„pozorišnom svetu nisu naišle na podiednako interesovanje i oduševljenje, To je sasvim razumljivo, jer prems ovakvim Beketovim waspoloženjima +teško je naći razumevanja u gledalištu.
Reč nije o drami situacije u uobičajenom, pa čak ni u antiteatarskom smislu, već takozvanoj monodrami svesti. Skloni smo verovanju da je u pitanju dramaturški oblik izražavanja u kome i Beket kao pisac dolazi do izražaja, Istina, možda na manje atraktivanm načim nego u njegovom, za naše pozorišne pojmove izuzetnom, komadu Čekajući Godoa, ali u svakom. slučaju priznati je, prilično jasno, bez obzira na sav olpor koji u svojoj prirodi nosimo prema'piščevoj
filosofiji. Beket svoju ličnost, odnosno junakinju, dovodi u beznadežnu situa-
ciju ništavila, Pa ipak, to ništavilo, ma kako bio i kraj života, čak i u fizičkom smislu, „samo je uslovljena čovekova sivarnost i vreme, kako to egzistencijalistička filosofska shema rado objašnjava. Beket se ne zadovoljava tragikom situacije, On čak u njoj ne pokušava da isprovocira Uuznemirenost čoveka saznanjem” real nosti i ništavila. Naprotiv, želja pisca je da se i u takvoj svesti. kao jedino mogućnoj, i oegzisteninoj, osete neke vrednosti života. Otud dolazi do sinteze — onog što je bilo u prošlosti ili / · : “ što je trebalo da se dogodi i može da se dogodi — pa se gube vremenske relacije i zbivanje svodi na simboličnu sadašnjost i predmete kojima je okruženo tragično lice ove igre. Beketovs ličnost je tako osuđena na samu sebe te joj, zatrpanoj u pesku, i ne preostaje ništa drugo no da mašta o sebi i životu, dakle da StVOLa predstave o čoveku i njegovim VvTreGnostima. Upbravo ova sartrovska pozicija omogućuje Beketu kao. dramskom piscu i pesniku ništavila Ga ocrta nekoliko veoma jednostavni i dramatičnih pasaža punih životne ubedljivosti i istinitosti. I u SRO IZUPG cijama, na dohvat revolvera kojim | se sve moglo prekratiti. život i smr su shvaćeni kao određene činien ie) ali različitih vrednosti i značenja. + Osebno, jasno je odrećien odnos prema smrti — zbog njenog prisustva” ne treba očajavati niti uznemiravati e do te mere da bi bio pomračen OPtmizam i verovanje u vrednosti koje
čovek od samog sebe stvara. Otud ovaj komad — ma kako se na trenutke ponekad i nedovoljno
činio mračam, __neć no razumljiv sa svojim asocijacijama nile balada samo o pesimizmu i beznadežnosti. -
ua nad i indikaciia o ljudskom ortimizmu. haravno. opet u jed" noj posebnoj svetlosti koja nije sasvim originalno beketovška. jer io ispoljava u saznanju _Janakiie O njoj ipak postoji neki njen sve O kar on bio isprovociram vlasti 3 voljom i situacijom. Znači. mogućni svet postoji i sada ostalćč da se vid da li će ga ona iskoristiti kao način da se prevaziđe ova situacija be dežnosti. Međutim, ona ne
KNJIŽEVNE NOVINHM
LJENOSTI.
'tetno novo u svetu scenske
i
pokušava.
„Oh, srećni dani“ Samuela Beketa
u izvođenju pariskog pozorišta „Odeon“
da izmeni svoju realnost, ali je to ne obeshrabruje niti čini tužnom. Njena ravnođužnost premla izvesnim injenicama u objektivnom svetu je tako uslovljena onim emotivnim zadovoljstvom koje nalazi u «sebi samoj upravo u trenutku kada prestaje stvarno postojanje i ona preobražava u biće smrti. Time će Beketovo glavno lice unekoliko i izdiže iznad svojih prilika i ne određuje nikakvim tradicionalnim okvirima već, naiprotiv, samim svojim ličnim životom i zadovolistvima pnrizivanim iz ramijeg bitisanja.
Upravo u to) osamljemosti čoveka,
optimizmu koji je uslovljen njegovim vlastitim mogućnostima, krije se stravična .drama otuđenog čoveka, poetsko osećanje ironije prema svemu što je fizičko prisuino i superiornost nad subinom čiia žrtva, po Beketu, čovek mora da postane. . Rože Blen, u svojoj rediteljskoj viziji ove neobične, ali zato ne manje potresne drame nastojao je da upravo ma vizuelno adekvatan način dočara fu #č\tragiku osamljenog čoveka. U tom pogledu njegova pozornica lišena je svega nepotrebnog, čak umrtvljena do te mere da se gledalac mora, napregnuti kako bi, u doticaju sa patiniranom peskovitom vetrometiimom mogao oslušniuti i u sebi samom fo bešumno presipanje peska i zatrpavanje jedne istine na sceni tako stravično prisutne u liku Madlen Reno.
Upravo suptilna aktivnost Madlen Reno na ovako koncipiranoj sceni iscrpljuje se u neobičnom viđu kroz iskričave mervne vibracije i sasvim preciznu strukturu duha u naispektakularnijem smislu. Tek kada se oseti ta čudna i nesvakidašnja glumačka moć. postaje jasno i prirodno što je sam Žan Luj Baro, dugogođišnii saradnik i poznavalac prave prirode talenta ove umetnice, tražio od Beketa da napiše upravo ovakvu monodramu u kojoj će lice. izraz i oči doći do apsolutnog izražaja. U tome, uostalom, nema ništa neobičnog: zar nisu monodrame pisane za Saru Bernar, Elen Teri i Evu Gramatiku?
Prema · onom kakvu“ smo videli u delu Oh! srećni dani, Mađien Reno je oličenje najčistije francuske konverzacije koja je blistala u salonima XVII i XVIII veka. Kad se sluša reč Madlen Reno, čini se. kao da je njen način jizimžavanja odnegovan u tim salonima gdđe se u prvom redu cenila suptilna oštroumnost zamotama u
lepršavu . svilu govora. Ta vitalnost tradicije · dobija u ovoj igri Madlen Reno novu glumačku boju, a to je
boja duhovmog trenutka određene civilizncije. Tako je Madlen Reno, zatrpana u pesak sadašniosti, daleko od svake salonske frivolnosti i mekog pokrefta· i prikazuje nam na veoma sugestivan i neposredan način precizno ulaženje u bit filosofskih određenja samog piseća. Otud i u ovom komadu Madlen Reno iskrsava iznad sivila svakidašnjice kao oličenje tradicije francuskog teatra u najgavremenijem smislu. Time bismo želeli da- podvučemo kako Madlen Reno, mođdifikujući i prilagođavajuši izuzetnu tehniku govora i disanja, tu krajnju kultivisa Tost reči spaja sa misaonom preciznoOšću bez obzira sviđala nam se ona ili ne. Tim pre što je njen lik, kao vizuelni wobl'k filosofske ideje, lišen psihologije. Ona ga divno otkriva i tumači psihonnalizom kroz imaginar= me slike, utiske. oslobađanje teskobe i
ništavila u kome tone (što je kvaliumetno= a svemu — zadđivljujuća kreacija lekcija mladim glumcimm o tome kako se prodire do „nmajdelikatnijh liudskih misli i u intelektualnom prečiščavanju goste ray :Bo7Ta al i / VI š grlBijie 3 COO OM Petar VOLK
i ·
“ ti iz" starih dana 4
rnogorski senator i cucki serdar
Stefan ePrović Cuca, na zauzima-–
nje svog ujaka vladike Petra II Petrovića Njegoša, poslat je 192. aprila 1845. godine u Beograd radi stupanja u gimnaziju, pošto je na Cetinju završio osnovnu školu. Za tri školske gođine on je uspješno završio šestorazrednu beogradsku gimnaziju, pa se, potom, upisao na licej, gdje je bio revnostan član „Družine mladeži srpske“ i saradnik njenog almanaha Netvem-sloge. Zbog pojave kolere u Beo-
gradu, na poziv Njegošev, morao je”
naglo otputovati u Crnu Goru 10. juna 1849, ne položivši završne godišnje ispite na Kkraju prve godine pohađamja liceja. U oktobru iste godine Njegoš ga je poslao u Dubrovnik da uči italijamski jezik, povjerivši staranje o njemu Matiji Banu, đa kasnije — nošto je Ban otišao u Beograd — iu brigu preuzme na sebe ruski konzul Jeremija Gagić. U maju 1850. Perović je pratio
' bolesnog Njegoša na prvom putovanju
u Italiju, ali se nakon miesec dana vratio opet u Dubrovnik. Ilija Garašanin je obavijestio Njegoš ds su knez i srpska vlada voljni da prime Perovića u Vojnu akademiju i da ga školuju
OREPAK BIĆA
Vuku Karadžiću, a ovaj ih je objavljivao u svojim zbirkama. Nakom bjekstva iz Crne Gore napisao je više originalnih pjesama, od kojih su većina objavljene za njegova života a neke je, poslije njegove smrti, objavio Stjepan Mitrov Ljubiša u bečkoj Zori. Neke, pak, ni do danas nisu objavljene premda je 1953, na Cetimju, štampana zbirka njegovih pjesama, ali u nju nisu ušle čak ni sve do tada objavljene Cucine pjesme.
Iz, zahvalnosti prema svom vršnjaku (rođ. 1881), caru Fmnanji Josipu, za pruženu pomoć i ukazano gostoprimstvo Perović je kao emigrant ispjevao u carevu čast tri pjesme, od kojih, je karakteristična jedna, Izraz čubstva, za koju je pogrešno označemo u zbirci da je štampana u bečkom WSweto»vidu i da je datirana u „Beču 1854“, a ona je zapravo štampana u listu Svetozor, u broju od 11. decembra 1855. Iako pjesma nije datirana, može se iz autorova potpisa zaključiti gdje je i kada napisana. „Perović se ispod nje potpisao: „Cuca, c. k. kavalerije potporučnik“., Prema tome, pesma je napisana u Gracu u vrijeme između 14. novembra 1855. (dana proizvodstva u oficirski čim) i 11.
„Pour moi aqui wWai poimt vracme sur la tere, le mem, vais sans effort, come UPherbe legčre
Qu' enleve le souffle du soir“. Lamanrntime
eć umorna borbam(a), duša k opštem pragu bliže kraka, Željni pogled, naprijed, baca, prezriteljnog natrag znaka. Dosta strasti zemnoj služi (h), dosta vječno mobWM(h) lice,
Od molitva(h) glas otepa, iz uzdaha svismu srce.
Što je moje, što mi navav za mentora svjetskog dade,
To wu bolest rastopi se, to u jaram sudbe pade.
Ja svojstvemo mišta memam, umu želi vječmo lira,
Zaludu sam Yodu pjeva” glas do njega ne dopira.
Što će biti, biti mora, preinačit ko to može?
Nisu moćne sve zemaljske da se s mebom sile slože.
Nije gorak razdvoj ovaj, nepravoga svijet sudi,
S lžubeznom, je gori, teži, za kom srce strasno bludi.
U časima ovim žića, ovu žrtvu moram dati,
Dužnost szemmna mene veže, te me dovde samo prati.
Ja se rodi(h) po dužnosti, sa rođenjem, plač poznado(h),
Te po svojstvu živih zemlje, po zakonu mjenom pado(h).
Nema mišta što me trza, tajni uzdih kakav dati,
Sve savjete s” sobom nosim, a mirma me savjest prati.
Rod. ostavljam sudbe volji, taj mi rane ljute dade,
Taj u sinu vjermom, svome pravog sina, me poznade.
Mutnim okom sve preletam, nek potomstvo djelo sudi,
Ne upuštam mis'o moju wu prošlosti da zabludi.
Divna smetnja mene vodi u vječito v'jeka polje,
Jedna misa” od rođenja, jedan, zakom — jedne wolje.
Glas posljednji moj se čuje, ovaj izraz mjega kaže,
Dviženje se višeg suv'jeta s rmvojim, duhom, i me slaže.
Dok bi tvrdo, drža(h) tvrdo, urođeno moje pravo,
Tordost ova zaveđe me ma DOprište šad krvavo,
Ostavi me ma svijetu, zaboravi brat i drug,
Sve pocrmi mome oku, svemu polje, gora, lug.
Jedna misa?, jedna vjera Krijepi mi život moj,
Vjermo svjetom sprovodi me: gordo nosi v'jemac sUOJj. Zbogom, misli, sva Yadosti! Stupaj sa mnom sad u grob! Slavonije je vječno leći, no tuđinski biti Yob.
U Gracu.
o svom {irošku. Na osnovu toga je Perović otputovao u Beograd i 1. septembra 1850. stupio u Vojnu akademiju, u kojoj je ostao sve do nakon smrti svog ujaka, a tada se preko Beča, u društvu s Njegoševim nasljednikom Danilom, vratio na Cetinje krajem 1851. Kad je 1852. Danilo polazio u Petrograd, da se predstavi ruskom caru, Perović ga, je pratio do Beča i tu ga sačekao, te se s njim vratio na Cetinje. Na tom povratku s njima je iz Beča pošao u Crnu Goru i Vuk Stef. Karadžić, koji je u posebnom članku opisao to putovanje. Uskoro je, poslije toga, Perović bilo imenovan. na mjesto SVOgB oca Andrije. za cuckog serdara i senatora na Cetinju. U tom svojstvu sudjelovao je i u ratu protiv Turaka 18538. („Omer-pašine godine“). Uskoro po svršetku ovog rata na Cetinju je otkrivena zavjera nekih senatora protiv knjaza Danila. Kompromitiran u toj zdvjeri Perović je morao bježati na područje Austrije noću između 17. i 18. septembra, zajedno s drugim svojim ujakom Perom, predsjednikom senata, i Milom Martinovićem, . serdđarom · cetinjskim. Senat je osudio na vječno progonstvo svu trojicu, ali je knjaz Danilo kasnije, na rusko zauzimanje, pomilovao Pera i dozvolio·' mu da se vrafi i živi na Njegušima, no on je umro u Kotoru prije nego što se mogao vratiti. Perović i Martinović su tada otputovali u Beč, nakon što im je bila određena. penzija od strane austrijske vlade. Martinović se kasnije vratio u Zadar gdie je živeo do smrti, a Perović je stupio u vojnu školu (podoficirsku) u Klosternojburgu kraji Beča.
U ovoj školi za sinove oficira Vojne krajine Perović nije ostao dugo. On je 14. novembra 1855. proizveden u čin potporučnika II klase (kao da dolazi iz civila), dakle prije nego je završio školu. Upućen je na službu u Devetu ulansku regimentu, stacioniranu u Gracu. Kao oficir nije imao drugih dohodaka osim svoje ređovne plaće, pa mu je car Franjo Josip plaćao neke izvanredne troškove i davao izvjesnu pomoć u novcu.
Još kao gimnazist u Beograđu Perović je počeo pisati i objavljivati Dpjesme, Skupljene narodne pjesme slao je
CUCA
decembra iste godine (kog dana je bila objavljena).
Obraćajući se ovom pjesmom caru, mladi potporučnik je pjevao:
Duboka je tajnost bića — slab je čovjek, sim, vremema. Dužnost mosi, zakom štuje, al svojstva ne zna mjema: Žarkih čuovstva izraz budi, blagost život žića mjema; Dobrodjetelj magraditi, to S' i nebo samo staa. U radosti dipne sreće moje srce gordđo pliva, Duša igra i sjaj carstva, koji mebesma volja sliva, Care dični, moj svijete, iz tvog stvora bitnost cvjeta! Moje j slavit djela tvoja, kruma tvoja — zraka sveta! Ah, silmo je i veliko za moj izraz ime tuvuoje! S njim se gorde milioni, pod njim krune krumah stoje! Niko sretni sad od mene, mene sunce pravo grije, kojemu se nebo smije. Štit + koplje u rukama moj će zavjet ovječni biti; Sin će gorski cara svoga svagda vjermo poslužiti! Ništa ljepše mit dičmije, mišta slađe mit je draže. Ta obo je život pravi, milost tvoja ; kog pomaže! Oprosti mi, o veliki! Mlado čuvstvbo izraz vodi, Moja duša, srce, djela tebi teži da ugodi! Suvetozoy, 11. decembra 1855. str. 1)
Pod zaštitom omog stojim,
Reklo bi se, po ovim stihovima, da se Perović odlično osjećao i da je bio vrlo zadovoljan svojim tek stečenim položajem i službom u austrijskoj VOjsci. Međutim, on je ubrzo morao osjetiti neugodnost svog položaja među drugovima, koji su većinom bili aristokratskog porijekla, jer su u austrijskoj konjici u ono vrijeme služili većinom aristokrati. A Perović je među njima bio običan seljak, doduše lijepo obrazovan i iz dobre, ali ne aristokratske, kuće, Nešto nedostatak aristokratske t#titule, nešto strano porijeklo i pravoslavna
Labuđi pjev
Stefana Perovića Cuee
vjera, morali su uticati na njegov ugled u društvu, kome je pripadao, i na
. perspektive napređovanja u službi. Nje-
gov pokušaj da dobije dozvolu da može nositi ispred svog imena plemićku titulu „knez“ (Pilrst) ostao je bez uspje-. ha, jer za to pravo nije dobio pozitivnu potvrđu od kotorskih vlasti. Sve te okolnosti Perovića su veoma razočarale.
U takvoj vojničkoj sredini Perović je imao dosta vremena da ı osami razmišlja o svojoj sudbini, o položajima i počastima koje je uživao u domovini i o uzrocima bjekstva u tuđinu. Za to,
'STEPAN PEROVIĆ CUCA
vrijeme knjaz Danilo je sve bolje učvršćivao svoju vlast u Crnoj Gori i sve više se udaljavao od Rusije, približujući se istovremeno Francuskoj. Nema sumnje, Perović se gorko pokajao što je i za čas pristajao uz senatsku oligarhiju, odnosno uz svog ujaka Pera i oca Andriju, i što je dopustio da između njega i knjaza Danila dođe do tako neprijateljskih odnosa. Datiranu „U Gracu“ i s potp'som „Cuca“. on je 12. avgusta 1856. objavio poslednju svoju pjesmu pod naslovom Orepak bića, u kojoj su došli do punog izražaja njegovi tadašnji osjećaji i raspoloženja. Autori, koji su do sada pisali o Peroviću, ne pominju ovu pjesmu, a nije ona uvrštena ni u njegovu zbirku vjerovalno zbog toga što je štampana u jednom listu koji je u Jugoslaviji danas prava rijetkost,.te, je do potpunog kompleta nemogućno doći. A bez pozna vanja te pjesme ne može se steći prava slika ni o Perovićevim duševnim raspoloženjima, niti razumjeti njegovi postupci uoči tragične smrti. :
Osam punih mjeseci prošlo je ođ objavljivanja prve dok je izišla druga pjesma, a za to vrijeme su se kod autora dogodile krupne promjene. Dok je on ispod svog potpisa na prvoj pjesmi s gordošću označio i svoj niski vojni čin, dotle na drugoj toga nema. Dok je prva puna izraza radosnog ushiće= nja. druga kipti izrazima razočaranja i čemera. pesimizma i beznadnosti. U vrijeme između datuma njihova objavljivanja Perović je sazrio, u njemu su se iz temelja izmijenile misli i pogleđi na - vlastiti život. na zadaću u njemu. Dok u prvoj polaže još jednu zakletvu, dotle u drugoj gazi sve svoje ranije date zakletve vjernosti. Obje su iz= vanredni dokumenti za poznavanje psihologije i karaktera Perovića, naročito u vrijeme njegove oficirske službe u austrijskoj vojsci. One sadrže i nešto materijala kojim će se korisno popuniti i objasniti inače dosta šturi podaci o njegovu životu u ovo vrijeme. Jer, i a jednoj i u drugoj on govori o sebi, o svojim radostima i žalostima. osjećanjiima i patnjama, te na koncu O SVvoOim pogledima na budućnost i o nađa–ma koje je u nju polagao.
Pjesnik uviđa uzaludnost svojih napora i svog pjevanja, jer ni zemaljske ni nebeske sile više ne mogu preina= čiti ono što biva i što mora biti, a njegovo pjevanje i ne dopire do onoga kome je namijenjeno (do naroda). Savvjest mu je mirna. Svoj narod, koji mu je zadao ljute rane, on prepušta njegovoj sudbini jer nije htio u „njemu priznati vjernog sina iako mu je zaista bio vjeran. Ne upuštajući se u ocjenu svoje prošlosti, on prepušta da o njoj sudi potomstvo. Stoga je ovo njegov poslednji glas, jer njegova lira želi zaćutati. Dok je bilo „tvrdo“, on je „tvrdo“ branio svoje „urođeno pravo“, pa ga je sada ta tvrđost dovela na krvavo poprište, gdje su ga ostavili i za= boravili braća i drugovi. I samo jedna misao, jedna vjera ga krijepi u životu: da gordo nosi svoj (tbrnovi) vijenac. Oh se, na koncu, oprašta od svoja misli, koja mu je bila sva ' radost, pozivajući je da sad zajedno s njim pođe u grob, jer smatra da je slavnije zauvijek leći (u grob) nego biti tuđinski rob.
Dakle, više mu ne pričinjavaju za= dovoljstvo ni careva pažnja i pokroviteljstvo, ni vlađina briga za njega, ni uđobnosti i slava vojničkog poziva, ni
Nastavak na 10. strani
'Ljubica RLANČIĆ
7