Књижевне новине

ESEJISTIČKE AN

|OSIPA VIDMARA

'DELO značajnog slovenačkog riti-' :čara Josipa Vidmara poznato je čitaocima srpskohrvatskog jezičkog bpodručja samo fragmentamo. Dve knjige njegovih teksbova, koje su ovih dama objavljene kod nas, doprineće boljem i.svestranijem upoznavanju svih ljubitelja esejistike sa izvanredmo zanimljivim 'ritičariskim „stavovima Josipa Vidmara. Za razliku od mnogih srpsikilh i'hrvatskih mođernih. kritičara, čija je orijentacija u manjoj ili većoj meri impresionistička, Vidmiar pokazuje tenju da se digne iznad ćudljivosti i ooraničenosti prolaznih utisaka i da iz-

· gradi teorijsku koncepciju Književnosti, u estetsko-filosofskom. smislu solidno fundinanu. On nije ni rečit, ni duhovit; piše promišljno i hladno. Bez obžira na to slagali se mi s njegovim mišljenjima. ili ne, ubedljiva argumentacija i temeljno izgrađena esejistička, struktura njegovih pogleda ostavljaju snažan utisak. Isprva će nas možda Vidmar i odbiti svojim stilom lišenim · bljeeka i lakoće. Mi koji smo mavikli na kritičare — feljtoniste, · „blistave, krasnorečive i zabavne, osetićemo u prvi mah razočaranje. Ali neće proći mnogo vremema i mi ćemo shvatiti ozbiljnost Vidmarove izrazito medđitativ· ne esejistike, koja predstavlja plod dugih, usredsređemih proučavanja Kkmjiževnih dela, u čijoj se svetlosti svaka u žurbi donesena ocena čini površnom · improvizacijom. Mislim da se wu tome · sastoji osnovna vrlina ovih knjiga, na= · ročito Kmjige Za i protiv. Nije svaki članak u njima dobar, značajan (veliki deo Knjige Literarmi eseji sačinjavaju 'informativmi člamoci o Pboznatim stranim piscima); ima, isto tako, i funda'menfalnih sudova s kojima se ne moremo složiti. Ali važnije je od tog na= šeg ličnog slaganja ili neslaganja ama litički smisao Vidmarovih Kritičarskih . orijentacija. u celini, misaona · težima njegovih strpljivih, minucioznih snaliza, 1. Vidmar nije na silu šarmamtan i ” glagoljiv kritičar. Onaj ko čita prika="me u novinama i časopisima shvašiće daje to vrlina. Kad kažem da je Vidđmarova kritička esejistika antiimpresionistička po smislu, onda hoću da joj odam veliku hvalu. Mnogi zaboravljaju da kritika nije ni ćaskamje, ni brbljanje. Vidmarove knjige su jedan od dokaza za to.

Bitna postavka Vidmarove literarne · estetike. formulisana je u mjegovom zaključku da istinski pisac dematerijalizuje stvarnost, preuređuje je u novi svet, u duhovni kosmos. Dok je materija pasivna, meutralna, stvaralačka subjektivnost pisca je aktivna snagn koja prvobitnu i internu masu prirode u, umetničkom smislu oživljava. Može se onđa i očekivati kao sasvim logičns Vidmarova netrpeljivost prema naftura– lističkoj. književnosti. On svakom prilikom pokazuie da nimalo ne ceni faktografiju, dokumentaciju, objektivizam koji je, po njegovom mišljenju, dale-

ko od slobodnog, lakog, razigranog i čistog duha prave umetnosti. Zato i smatra da je slabost realizma u prefeTanoj zaokupljenosti spoljnim svetom. Ovakve misli prirodno su sa odvele Taomišljanju o „čistoj umetnosti“. jednom lepom. eseju posvećenom ana lizi čuvenog PFloberovog pisma u kome autor Gospođe Bovari sanjari o roma– nu bez predmeta, koji bi se držao ishljučivo snagom stila, „Josip Vidmar konstatuje da ta Floberova priželjkivamja mzmače krajnji izraz, bar teorijski ako ne i praktični, težnje za oslobođenjem književnog dela od prisustva materijalnog sveta, Floberovo pismo, koje se -damas foliko mnogo tumači da je postalo neka vrsta opšteg mesta litefame estetike, anticipiralo je mnoge savremene romansijerske teorije na Zapadu. Vidmar ukazuje na tu činjenicu, ali je u pogledu mogućnosti Tealizacije Floberove ideje krajnje re zervisan. Jedan roman je, uspeo, smatra s punim pravom Vidmar, tek onda kad je u njemu ostvarena ravno”

između subjektivih i objektivnih Mlemenata (koji se u radionici tvoračkog duha fransformišu, ali ne bivaju | Ddstranjeni). meti u korist prvog, aktivnog načela, javlja se 'artistička virtuoznost, čiji sjaj ne može da sakrije »držajnu pramin, KNJIŽEVNE MOVINE

Čim se ravnoteža pore-

Jedan romansijer intuitivno prođire u tajne života i prirode. Fantazija je njegov najvažniji organ saznanja i stvaranja. Izvor kreativnog akta je u podsvesti, u čovekovoj apriormoj prirodi. Otuda literatura ima izrazito emohivno obeležje. Razum i svest nisu, smatra Vidmar, od presudnog značaja za definitivno ostvarivanje · dubokih: stvaralačkih zamisli rođenih u oblasti iracionalnog, pa prema tome i nepodložnih dejstvu ljudske volje i imtelekta. Ovo svoje gledište o primatu intuicije Vidmar obrazlaže često i uporno; vidi se da je to njegovo najđublje estetičko uverenje. U polemici oko Tolstoja i Lemjina sa Ziherlom i Lifšicom en je mnajpotpunije formulisno koncepciju po kojoj je jedan romansijer uto!iko veći ukoliko snažnije i spom tanije izražava neposredno životno osećanje. Vidmar gaji pravu averziju prema svim vrstama filosofskih doktrina u jednom književnom delu, misleći da Bu Sve one strane živom umetničkom tkivu i fatalne za njegov opstanak. Roman je dobar zbog svežih imaginativnih slika, a. ne zbog iđeoloških raspra-

va. Vidmar postavlja u sređište svojih

analiza fenomem nadahnuća koji podrazumeva, u piščevoj interpretaciji, odsustvo svakog racionalnog i voljnog momenia. On razvija amntimtelektualističku tezu ne samo u polemici sa Ziherlom,. već i u ostalim esejima, naročito u onim posvećenim 'Tolstoju, Dostojevskom i Gorkom, 'Tolstoj je njegov omiljeni romansijer, đok prema Dostojevskom ima znatnih rezervi upravo zbog maglašemosti diskusiomog, filosofskog činioca u Braći Karamazovima. U kategoriju romansijera „ideologa“, koje drži za pisce drugog ređa u odnosu na najveće, vizionarske, elemen= tarmim životom opsednute, kakvi su Gete i Tolstoj, Vidmar stavlja i Gorkoc, mada ističe njegov humanizam. Ono što zbližava Dostojevskog i Gorkog, mada ističe njegov humanizam, likama, jeste baš usmeremost oba pisca na ideje i probleme više no na sam

Monaka o ka u an a dnia al sd aaa odi aiu GB IRN

žS

:20

IVAN V. LALIĆ

MNOGI NESPORAZUMI u pokušaju prihvatanja i razumevanja moderne poezije uopšte i, posebno, poezije kakvu pišu izvesni naši mlađi posleratni pesnici, proizišao je uglavnom iz proizvoljne primene termina „intelektualna“ (u iponičnoj intonaciji — „in“ telektualistićka“!), kojim su ponekad zlonamerna, a češće neobaveštena kriiičarska pera obuhvatala i proskribovala sve ono što im se činilo nerazumljivim na prvi pogled, sve ono što im je izgledalo uđaljeno od opšteprihvaćeme prakse. Da i ne govorimo o neuočavaju distinkcije između „intelektualne poezije, koja se bavi idejama, i stihova stvorenih ntelektualnim postupkom, koji za „temu” mogu da imaju sve a da to ne mora da bude neki problem filosofskog, književnoteorijskog itd. karaktera. Mišljenje u slikama, figurativni jezik koji predstav1ja suštinski deo energije pesničke umetnosti bio je, a i sada je, onaj kamen saplitanja i uzročnik skretanja na drugi pravac, pravac manjeg pipe najčešće, koji je mnogu kritičarsiku :: terpretaciju pretvarao u SOLO o jedne od njenih osnovnih namena: 3 bude aktivam, sa izgrađenim Rkniterijumom, učesnik. u uspostavljamju konmtakta između savremenog. pesništva i auditorijuma. Problemi sadržine zamenjivani 5U, dakle, problemima forme ı na osnovu njih donošeni su zaiključci.

štva IvaOdđabrami primeri iz pesniš ; po svojoj raznovrsmosti,

na V. Lalića, | i ne samo DO njoj, jedinstvemog i van

ALIZE

Josip Vidmar: ZA I PROTIV, prevela Roksanda Njeguš, „Nolit“, Beograd, \ LITERARNI ESEJI, preveo Muris Idrizović, „Svjetlost“, Sarajevo 1963.

* život. Vidmarovo veličenje „intuicije podseća ma tvrđemja poznatog sovjet-

skog kritičara dvadesetih godina Vo-.

ronskog, koji je priđavao prvorazredmž zmuačaj intuitivnom doživljavanju i slikanju sveta; a Vidmarova rezervisanost prema stvaralaštvu Gorkog, koje je oslabljeno prisustvom „kritičkih“ i „socijalnih“ primesa, slična je umekoliko stavu istakmutog ruskog kritičara sa početka veka Ajhenvaljda, samo što je Ajhemvaljdova ocena Gorkog krajnje netrpeljiva i negativna, dok je Vid marova samo blago kritička i progresivnom ideologijom u osnovi određem.

Polemička zaoštrenost i isključivost ipak su učimile svoje: u odricanju svega racionalnog, u procesu stvaranja kao i u finalnom ostvaremju, Vidmar je otišao predaleko. Može se primiti tvrdnja da se jedmo delo začinje u dubinama doživljajnog, „nesvesnog, individualno "urođenog, i pri životodavnoj svetlosti inspiracije, ali to još ne mači đa je u dugom i mučnom uobličavanju prvobitnih impulsa kritička „inteligemcija pasivna; naprotiv, ona je i ta kako angažovana. Zato svako veliko književno delo predstavlja sintezu misaonosfi i osećajnosti, u kojoj se amtinomija razum-podisvest srećno razrešava. „Neke Vidmarove konstatacije izrečene, istina, u žaru polemike — narušavaju integritet stvaralačkog čina svojim jednostranim insistiranjem na samo jednoj stvaralačkoj komnponemfi.

Vidmar zamera Dostojevskom · zafo što su njegovi jumaci više semke, ideološke sheme nego živi ljudi. Sasvim je onda razumljivo što je on u manjoj ili većoj meri rezervisan „prema svim ostvaremjima moderne književnosti u kojima preovlađuje „cerebralna nota. Esej O smislu. naše literature pokazuje kritičarev. odnos prema savremenim umetničkim strujanjima na Za-

padu. Vidmar se zalaže, u kročeovskom duhu, za ispovednu, čistu liriku, Drotiv · hermetizma i refleksivnosti koja, po njegovom . mišljenju, „karakteriše samo periferijske vidove poezije. On isto tako istupa oštrim rečima protiv pesimističkih romana značajnih zapadnih pisaca, u kojima je razorem imtegritet ličmosti.

Vidmarov ukus formiran je u klimi klasične literature, na delima Šekspira, Getea, Tolstoja. Njegove simpatije su, očigledno, upućene piscima velike humanističke trađicije, a ne nikako onima koji su u našem veku doveli u pitanje. sve etičke, estetičke i filosofske koncepte prošlosti. Svako kvalifikovamje Vidmara kao branioca avangardizma potpuno je proizvoljno. Smatrati da je neko pristalica nadrealizma samo zato što ističe u prvi plan iracionalno, znači neđozvoljeno uprošćavati stvari. Vidmarova teorija .o intuiciji i fantaziji više pripada epohi simbolizma i impresionizma, Bergsona i Kročea, nego što pripada našem vremenu. Ali, uprkos tome što su Vidma~-– rovi pogledi, osobito oni koji su izrečeni poslednjih godina, u „mmogo čemu uskogrudi, možda čak i prezaviđeni, ličnost koja stoji iza njih, posma-–trana u celini, vrlo je snažna. Vidmarova kritičarska fizionomija „jasno je ocrtana, a to mnogo mači. On razmišlja o književnosti ulazeći duboko u njene lavirinte; čak i onda kad nije u pravu, govori sugestivno, izvanredno literarno i po stilu i po iđejama.

Pavle ZORIČ

Dvostruki proces u toku

Ivan V. Lalić: _„ČIN“, „Prosveta“, Beograd 1963.

okvira svoje „generacije, hronološki poređami mogu da predstave u mnogočemu poučan razvoj jednog stvaralaštva u oblicima i formama, jasno izdiferenciranim, o kojima je bilo reči. Ovaj pesnik, koji nije imao razloga da nedostatak dara nadoknađuje velikom erudicijom i tehničkom iusavršenošću, i obmuto, u čijim zbirkama nije teško pronaći izvanredne pesme kako sa klasičnom poetskom formom, ili sa epskom naracijom, tako i sa slobod-. nim stihovima koji obiluju prodornim metaforama, pa i onim „hermetičkog tipa, od samog početka svog stvaralaštva pokazuje sklonost ka modermo koncipiranom figurativnom izražavanju. Ukoliko je njegov doživljaj Života i sveta, i njihovih „raznovrsnih pojava 1 fenomena, bivao zreliji, utoliko su se njegove ideje ili opisi intenzivirali mnogostrukim „proširenjima, njegove sve više smislom mnogoznačne i formom sintetične metafore poveživale su jedmu stvar s drugom ma nove načime.

Lalićev& najnovija iknjiga stihova Cim upućuje pre svega na radikalne formalne promene u đ#dmnjegovoj poeziji i, manjim đelom, pokazuje da pesnik, koji je umeo đa se služi i intelektual-

nim postupkom, po izvesnim pesma-

ma sudeći postaje intelektualni pesnik. Mađa je u pitanju deo Kmjige koji obuhvata manji prostor, mislim da je on za ovu Lalićevu knjiču, za ovu fazu u njegovom umetničkom „razvoju, od presudnog značaja. Na osnovu pesama Pričam ti zimsku priču, Pevač, Pohvala pesme, Orfejev drugi silazak i oiklusa Prolećna liturgija za mrtvog pesnika, stiče se utisak da je Lalić ovoj svojoj knjizi, u čijim nekim pesmama je data pesnička transpozicija teorijskih pitanja literature, odnosa pesniksvet, pesnik-smisao poezije i, jedna vrsta poetske polemike sa stavovima

Branka Miljkovića, namenio program-– ski karakter. Vrlo je mačajna u tom smislu pesm« Pričam ti zimsku priču. Ispevana tradicionalnim | „postupkom utoliko što ima uglavnom strogu metričku shemu i pravilne rime, ova pesma sa naglašenom ironičnmom. intonacijom evocira atmosferu i temu iz poznate pesme Džona Kitsa La belle dame sans merci,- poznate kao eklatantan primer romantičarske poezije koji udružuje gotovo sve elemente karakteristične za pesništvo te | epohe u istoriji litenature. Atmosfera je pomalo mistična, raspoloženje snagom fantazije mnaelektrisano u neko iščekivanje. Naravno, pojavljuje se „Ona”, koju Lalić naziva „skladnim ubicom”, U svakoj strofi pesnik naglašava: „pričam ti priču“; konsultuje čak i Rakića: No maša je ljubav bila kratkog veka

Kako reče Rakić; ja sam, bio smrtam

Ona sba od. sebe i večna kao lutka.

Kao i kod Kitsa, „Ona“ iščezava — ali naš pesnik ne ostaje da pati, već saopštava ono zbog čega je čitava pesma i nastala:

Nezemnici, gde je dmo vaše gorčime Kad ste stvarni tek u mesu naše igre? Svetlucavi taj vYt,. smrznuto gramje... Ona je u meni, ona nije migde,

I pričam ti priču da moć brže mime,

I tako ti pričam, i sve me je mamje.

Ako ovu pesmu shvatimo kao pesnikov obračum sa datim oblicima tradđicije i ako u poslednja dva stiha naslutimo da se tu govori i o vrednosti poezije za samog pesnika, neće nam biti naročito teško da na to uslovno saznanje nadovežemo smisao koji proizlazi iz pesama Drugi Orfejev silazak, Pevač, Pohvala pesme i cgciklusa Nastavak ma 4, strani |

. Bogdan A. POPOVIĆ

KNJIGA. OTKRIĆA

Jan Kot: ŠEKSPIR NAŠ SA-

VREMENIK, preveo Petar Vu-

jičić, „Srpska književna zadruga“, Beograd 1963.

SUMIRANA u mpredjubilarne dance svetska bibliografija o Šekspiru i njegovom delu broji oko četrđeset hiljada svezaka, knjiga, studija, članaka i komentara. Naravno, to ogromno literarno blago, koje za života ne mogu u celini pročitati ni najvredniji ni naijzainteresovaniji, nije sve u zlatnoj moneti, već se tu mnogo šta „ponavlja, pretače i nabraja. Samo se po sebi razume da zapažena knjiga u tom beskrajnom moru literature „predstavlja pravi podvig svoje vrste, i to utoliko veći kad je reč o delu napisanom izvam prostranog engleskog jezičkog područja. A knjiga Šekspir naš savremenik istakmutog poljskog romaniste i u svojoj zemlji popularnog i nezamenljivog pozorišnog hroničara Jana Kota — nije samo zapažena već je, tako reći, osvojila svet na juriš. Prvo je prevedena na francuski, gde je dočekana s bujicom pohvala i oduševljenja, pa je u Parizu, marta ove godine, „dobila nagradu kao najbolja knjiga meseca. U Šekspirovoj domovovini privukao je pažnju još njen prevod u rukopisu, pa je uprava Spomen „pozorišta u Stratfordu prvi put u istoriji ovog slavnog teatra, u reprezentativnom „programu za ovogodišnju premijeru drugog dela Henrika VI, objavila članak „jednog stranca, odnomo dva kraća odlomka iz Kotove knjige sa podnaslovima O kakvom, svetu piše Šekspir i San u lavirintu. Emglesko izdanje s predgovorom poznatog reditelja Pitera Bruka, kažu, razgrabljeno je krajem septembra, a uporedo sa pojavljivanjem ove Knjige kod nas nagovešteno je italijansko, nemačko i neka druzn izdania.

' IJAM SEMKSPIR

Čime je, onda, knjiga jednog stranca i još stručnjaka romaniste postala najednom centar pažnje i postigla svetski uspeh na nepristupačnom i nepreglednom polju šekspirologije? Ekstravagantnim pogledima (koji bi bili lako prijemčivi za duh našeg vremena), smelim i neslućenim paralelamn 5 romanskom „književnošću, ili duboko učenim raspredanjem bez kraja i konca? Ništa od svega toga. Originalam naslov Kotove knjige je krajnje skroman, nepretenciozan, čak prozaično običan — i glasi Szkice o Szekspirze (Skice o Šekspiru). A ta prismost i nepretencioznost su odlike knjige u celini. Njen predmet je jasno određen — Šekspir i njegovo doba. Što će reći da đelo ne obiluje usputnim poređenjima s književnošću autorove struke. Sem jednog jedinog (na str. 51) „kađa se tvrdi da nam, upoređeni sa Šekspirovim, Kornejevi junaci ipak „izgledaju kao ljudi sa druge planete“, zato što i pored iste okrutnosti doba žive u svetu u kome nije narušen ni moralni ni intelektualni poredak i gde vlađaju zakoni, čast i ljubav. Ali, naravno, Ko-= tovo delo isto bi tako bilo veliko i epohalno i bez ove briljantne i pronicljive opaske. Ništa ovde nema ni od tobož učenog i dubokomisl!enog beskrajnog raspredanja starih i novih problema. To je po obimu mala knjiga pisana

Nastavak na 4. strant Dušan MIHAJLOVIG