Књижевне новине

Sin domovine: AUGUST (

ON JE PROŠAO austrougarske i predrafne jugoslovenske. kazniomice, obišao je Sovjetski „Savez i Španiju, Španiju koja je bila poslednji manevar naših majboljih ljudi koji su podigli Revoluciju i izveli je do kraja. On je video Lenjina i njegova misao bila, mu je osnovna misao vodilja, menjao je svoje ime da bi se — ikoliko se moglo — sačuvao, da bi uvek i za svagda ostao August Cesarec. August Cesarec, prvo ime revolucionarne, mapredne literature, prvo književno ime Komunističke partije Jugoslavije, „komunistički novinar i komamistički pisac, komunistički Književnik,

Od početka August Cecarec je dečačkim (a ipak ozbiljnim) očima video poraz Kuen Hedervarija, uočio tragiku aneksije Bosne i Hercegovine, besmisao Hrvatsko-srpske Koalicije; ose= tio miris baruta koji će Mkuljati pune četiri gođime za vreme prvog svetskog rata, zajedno sa Miroslavom Krležom — Cesarec i Krleža su naše dve Kknjiževne ličnosti iz međumralne literature koje se najbolje prožimaju i nadopunjuju — pozdravio je, bez ikakve patetike, olotobarsku revoluciju, stavljao se u službu revolucionarnoj misl, i svuda u svetu pozdravljao sve

i

straživači „živoinog i stvaralač~

kog trajanja Lofreamona i Rem-

boa uzimaju, po pravilu, kao gotovu činjenicu da se prvi zaustavio posle jedne bizame poeme i jednog summjivog predgovora, a drugi u SVOjoj đevetnaestoj godini. Ta se činjenica interpretira, redovno, kao čudo i dokaz nesaznajnosti spontamog stvaralačkog akta: pogoduje mmogima da se jedno duboko ljudsko delovamje prikaže sakrameninim. Formula ukleti pesnik odjednom rešava sve: i pokušaje, i nađanja, i domete. Jedan u. klet morbidnošću, drugi pubertetom, geniji nikli iz mneprirodnog ili. krhkog — da potresu i osvefle. Retko bi ko postavio pitanje zašto, pa bi se i taj uplašio istine, kao da će ova, nađena u osnovama, umanjiti značaj sudbine i akta.

Kođ Lotreamona najviše buni iracilonalna divergeninost poruka Malđororovih pevanja i predgovora Pesmama. Maldoror zapanjuje crnilom, „beznađem, povremenim snažnim sadizmom. Tu je sve u rasponu od očajanja pred nevoljnim a bolnim postojanjem do užasa koji tvori saznanje da je svet atmosfera amimalnih delovanja i emana– cija, a univerzum inkaramcija demonskog. Samo anđeosko ima duge i oštre kandže, a božansko popnima suštinu nosoroga; igračka je, dakle, u rukama nadmoćnog Safane. Nikakvih _ izgleda da se spozna Svetlo i Dobro. Čovečansko je fatamorgana, privid u potnoru kataklizmi i ruina. Kao jeđina mogućnost ostaje invokativno pevanje o zlom i elementarnom, da bi se tako — načinom više prepuštanja, manje jednačenia — osetila bit kretanja i života; koja krepi istovremeno kad i razara. U predgovoru nenapisanoj zbirci pesama, međutim, Lotreamom kazuje direkimo suprotno, u najvišem mogućnom stepenu afirmativno. Ovde on za najveću milost smatra — biti rođen. Čvrsto veruje u mogućnost harmonije između svetova, braistva među ljudima i bićima, propagira nužnost pozitivnog delovanja i hoće da slavi njegovu Vveličanstvenost. Lepo, Dobro i Plemenito ostvarljivi su fenomeni, pristupačne oblasti. Odbacuje pevamje o melanholiji, sumnji, beznađu i zlu. Pevaće o hrabrosti. izvesnosti, nadi, o dobroti, Kako ovo shvatiti? Da li je u pitanju hir ciničnog intelekta, dijalektičnost lukavog stvaraoca, ili korenita, iskrena promena odnosa prema životu!

Pokušaj izvesnih istoričara književnosti da se između Maldororovih Dpevanja i Pesama mne traže nikakve fiksirene veze, nikakve konstrukcije uči=njene s predumišljajem, ostali su besplodni. Iz prostog razloga što talvim pretpostavkama nije pribevliena neoDphodna podloga: posmatrajući pesnika kao samotnika, kao tuberkuloznog neurastenika ili kao psihu preopterećenu dalekim i mutnim incestuoznim vrilozima, dakle isključivo kao od malo čega zavisnu ličnost — oni su ga posmatrali nejako. Danas je opšte prihvaćeno mišljenje da sadržaj Pesama predstavlja vrhunsku Lofreamonovu sarkastičnost, konačnu, izvesnim aktom laskanja pojačanu blasfemiju, potez skarednog izrugivanja. Rezimiramo, to izgleda ovako. Pošto Maldoror. svojim nadnaraVnim osećanjem zla i htenja da od njeBa stvori materijal trajanja i sredstvo delovanja, nije uspeo da poremeti psihu čoveka, pošto je čovek, više no što se pretpostavlja, lišen luciditeta i pre-

KNJIŽEVNE NOVINE

ono što je zdravo, napredno, pošteno i dobro. On je bio onaj koji je palio prvi revolucionarni Mkres kraj kruševačke Bagdale. Video je mmogo, nagoveštavao i započinjao mmogo; bio je Mesija upravo onakav ikakvog je dozivao, tražio, žudeo i želeo da vidi u svakom čoveku: |

„O, dođi, Mesijo!

U ime svih slepih, gluhih i memih,

svih kljastih i bezrukih,

svih ludih, gušemih, i još živih

paranih,

svih žrtava svakidanjeg dana sud| mjega,

ja te zazipam: „O, dođi, Mesijo!“

A kada je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, zapisao je u „Književnoj republici”: „Jugoslavija, san najboljih umova, poslednja misao i utjeha martira pod vješalima, plod krvi prolivene iz tjelesa hiljada — što je to, gdje je? Gdje su ruže za vijenac naraštaju koji se za nju borio i doživio ju?.. Vidljivo je samo trnje. Vidljiv je golgotski vijemac, spleten od nasilja, pljačke, patnje i mepravde. Sve je to jedam balkamski imferno u kojem je od sviju ciljeva majlakše postići zatvor. Politika je još samo kriminal s datumima kao pravosudno umorsivo u Solunu (uvertira), isto talo

kik io o n ai a u GI Lao

Loireamon. Rembo

nad komunistima u Beognadu, pa državni udar od 1. decembra, Obznama, Viđovdamski ustav...“ .

I zato je trebalo boriti se za immeverene namodnme ideale, za majljudskije društveno mređenmje, za majlepšu društvenu zajednicu: a Cesarec ljudskije i lepše zajednice nije video od socijalističke, odnosno komumističke, Trebalo je u tim mpredra~bnim, crmim wdamiman naći jedmu zaštitu čoveka, naći put ka oslobođenju čoveka, oslobođenja od laži, korumpiranostti i zla, od podwala i

· Čiftinsbva. Trebalo je biti pravi, nepa-–

tvoremi sin domovine, „biti spreman na sve, na smrt, pre svega. Samo su revolucionari pomireni sa smrću i CeSsarca, koji je sa njenom senikom neprestano drugovao, ona nikađa nije obeshrabrila, nikada mn nije bila prepreka, nepreskočiv zid i nepremostiv jaz.

Smrt je uvek bila prisutna, a mirisala je na Revoluciju i na Slobodu.

Cesarec je ostavio — i želeo da oOstavi one kobne julske noći — za sobom trag. A. to nije trebalo. Svojim moslednjim zapisom rekao je da je odveden u smr{i. Taj zapis ni do đamas nije otkrio gde mu se nalazi grob. Ali, faj zapis je rekao mešto više, simbolističikdlje..: Cesarec je ostavio, kao što i svali revolucionar ostavlja, delo, đelo koje

ı revolucija

pušten, naime, bumilu nerazlikovanja i nepojimamia, pošto je, konačno, do fe mere u vlasti besmisla da ga ni sama njegovla pojava ili muanjfestacija mne može prenuti iz otupelosti — to pesniku osltaje, još jedino, sredstvo madmoćno-ciničnog smeha nad svojom voljom otkrića i nad fupom nepokretnošću bližnjih, koji će svejednako. uporno veličati dobro utonulo u zlo i slaviti Jepotu ružnog do otužnosti. Pesniku ostaje nov pokušaj miniramja ustaljene samozadovoljnosti, pokušaj šoka koji bi bio rafiniram i dubokosmislen. Pesme znače taj poslednji završni altt šokiranja. Posle apologije zla one će dati nagoveštaj apologije dobra, ali apologija đobra neće biti ostvarena nikad. Zgranuf užasima Malđorora, čitalac će s rađosnim olakšanjem gulati parole i programe plemenitog, ljudsikog, pa će, žureći se, da zaželi njihovo biv-

ARTIR REMBO

stvo, tako strasno obećano, ali će ostati nepopravljivo poražen jer ga neće naći. Samo jasan ali nevidljiv smeh očajanog u \lice očajnima. I strašno težak spreg: u Maldororovim pevanjima, pošlo se od zla i završilo zlom; u Pesmama se pošlo od dobrog, ali se nastaviti nije moglo. (Možda. Koliko malo prodđornosti, međutim, u ovakvom shvatahju. Zar očajanje, kazano što je mogućno iskrenije, i u jednom momentu, ne može biti prevaziđeno u dru gom, plodnijem? I zar to nije ljudski?)

Onda kad drugi počinju, Rembo je prestao da stvara. Zašto? Presušila je inspiracija, kažu, obdarenost je prestala da zrači, sama po sebi, nekako elementarno, iskonski kako „se i razbuktala, i on, da ne bi rahitičnim tvorevinama naudio onim koje su date u punoj snazi zanosa, prestao je da se obnavlja!? Ili zato što je nadmoćno uvideo da je dospeo do vrhunskog izraza, svog i uopšte, posle kojeg vreba

sterilnost i nakinđurena jalovost!? Njegov sistem vidovitosti, smatra se, u mnogome pomaže rešavamju ove zagonetke. Usmerem prema totalnom pretakamju značajnosti univerzuma i života u kompleks umetnikovog postojanog napo ra da se izrazi i preobrazi, sredstvo estetskog ovlađavanja mad zakonima i ci-

ljevima kretanja, sistem vidđovitosti je

zahtevao nemogućno: gotovo neshvatljivu | koncemtraciju svih sposobnosti intelekta i emocionalnosti, preobraće= nje čula, apsolutnu konfrontaciju maitica duha. Zahtevao je u svemu izuzefno ljudsko biće. Ostvaren jednom, makar i za relativno duže vreme, on je iscrpljivao: delo dato tada ostaje i moćno i perđuboko, ali za novo, neophodmo značajnijeg sadržaja, više nema snage. Takvo stvaralačko naprezanje. držeći u jedinstvu sve intelektualnočulne sposobnosti, i usmereno prema cilju koji je u normalnim prilikama teško domašiti, sa završetkom procesa gubi moć usmeravanja i vođenja. Pogubna plodnost, dakle, dar kakvog svirepog božanstva: Rembo je preobratio čula, postao je vidovit i napisao je gusta, preteška dela, sveotkrivajuća, ali je, istovremeno, osiromašio sebe pošto ovakva vidđovitost, vodeći ispunjemju stvaralačkog sma, vodi i uništenju izvora inspiracije.

Remboov sistem vidovitosti, međutim, nešto je sasvim drugo. Poeziju je Rembo shvatio mamje kao specifičan oblik spoznaje, više kao moćan način delovanja, nekako materijaini, da se izmeni suština ljudske sudbine i tok kretanja čovečamstva, kao što to čine kataklizme i veliki ratovi. Takvoj ĐDeziji on je sistemom vidovitosti hteo da pribavi odgovarajuće oruđe. Delo ostvareno elementima viđovitosti, to jest atradicionalmo, elememtarno, daće snagama koje zahtevaju izmenu „OVOE sveta i gradmju humanijeg i celihods nijeg, „mneophodmu čvrstmu i podlogu. Hteo je ida ı vasiomi i buržuja smeni prirodno biće, harmonično, ne božamsko već iz dubina ljudsko. Otuđeni čovek i čovek vračen sebi bio je u centru njegovih stvaralačkih preokupacija: viđovistost je trebalo prvog da onesposobi, a drugog da omogući. Poezija đa bude umetnost nepoštedne borbe i neprikosnovene volje pobune: „Au fond de Inconnu pour trouver du nouveau! WNajodređenije rečemo, Remboova vidovitost bila je sastavni deo duhovnog raspoloženja tadanjesg franeuskog društva, koje se pođavalo širokim nemirima i pokretima u nastojanju da trulost imperije jednog Bomaparte zameni atmosferom perspektive. Kriza je bila sveopšta: kolektnvnost se raspadala, ličnost iščezavala u pomirenosti ili beznađu. Stvamo je bila potrebna kompleksna, nezamućena viđovitost, pa da se uoče mogućnosti izlaza i da se nadmoćno pristupi njihovom ostvarenju. Proletarijat Pariza, oblikovavši svoju Komunu, bio je apsolutno vidovif: isključivo se nalaženjem osnova za Slobodu, Bratstvo i Jednakost, za te simbole lišene svake simboličnosti, čovek mogao nazvati čovekom a čovečamstvo zajednicom. Na dve istaknute

AUGUST CESAREC

govoni o pređenom putu, o borbi, misli i osećanju, o izdržljivosti. To delo je veliko po svojoj revolucionarmositi, me sadržaju. Po tome delu Cesarec u

naprednositi, po svome svetu i Svo-

periođu između dva rata zaista „predstavlja jednu POJAVU, jeđan PROGRAM, jednu ZASTAVU”, kao što je rekao Eli Finci.

Tode ČOLAK

tačke, ali na istom plamu, „vidovitost pesnika i vidovitost sooljalnih činilaca vodila je istom, delujući „oduševljeno, Nije li Rembo jedno od svojih najuzbudljivijih hođočašća preduzeo da se pridruži komumarima, i nije li u mnjima video svoje ljude, ome prave, koji neće stalno sedeti nad sladđostrasnom ftrpezom, već koji će raditi i graditi. Kad su Tjerove legije provalile u Pariz, Rembo se osetio na dnu ponora, bačen u bezishodno strađanje: rušio se svet u koji mu bile uložene najveće lične vrednosti, otvoreno kazane nade i neuvijena ·odricanja., Pošto je

pao, Pariz je istoriji dao još jednu le-

gendu, možda najlepšu, ali nije se legenda htela, i to je bio poraz. Pijani brod, napisan u groznici očajamja i borbenosti koja, po inerciji, još drži, faiktički je Remboov oproštaj od života i stvaranja. Kakve mogućmosti, kaže taj Brod, da se okušaju sva čudđesa do u beskraj, i kakva užasma nužnost stajanja u mestu, neprodomo i bezlično! Napisao je Rembo još, posle toga, Boravak u paklu i Ikumimacije, ali ova dela nisu upučena nikome; obračun su, zaostao ili potrebam, pesnika sa samim sobom, liŠmo svođenje račuma, izvesno lečenje probuđene i, paroksizmom uništenja društvene volje, poremećene svesti.

Odnos Lotresmona prema Komuni nešto je komplikovaniji, „Ozvaničeni datum njegove smrti smešten je u gođinu koja prethodi Revoluciji. Požurio se da se fiksira dan pesnikovoE odlaska iz života, iako je bila i ostaje činjenica da se ne zna tačno ni kad je umro, ni kako je umro. Ima nekih svedočenja, čak, koja govore da je poslednji put viđen u jednoj kafani pre no što će izići, sam, u noć punu buš-

karanja, patrola i meteža. A šta spre ·

čava da se pretpostavi đa je bio komunar na barikadđama i da je, kao totalno nepoznati Isidor Dikas, pao pod terorom Krvave majske nedelje, ili umro, docnije, u infernaciji? Nije, međutim, prilika za nagađamja. Nepobitna je istina da je Maldororoba pevanja napisao u teškoj atmosferi društveno-duhovnih kriza: posledice krimskog rafa, meksikanske wekspeđicije, „korupcija, beda nižih slojeva, neuroza srednjih, imbecilnost i antihumamnost viših, pripreme za rat sa Pruskom pod znakom „emancipacije Evrope“. Vreme poremećenih vrednosti, maltretirane smisaonosti. Zato je poruka Maldorora crna i zato je malo prostora posvećeno svetlosti: čimilo se da je čovečanstvo, kao duga i tragična povorka, zavedemo u bespuće i da mu spasa i sreće nema. Sveopštoj duhovnosti je predodređeno da namtaje pod udarcima hipohondrije, sumnje i beznađa, i đa bude pozorište 'razularenog zla. Maldđoror se iscrplji„vao u očajanju i u besplodnim a bolnim polmušajima njegovog · „prevlads5vanja, bilo putem stoicizma, bilo putem slepog naviknutog nadanja. Značio je zaustavljenost na pozicijama koje su ništile svaku perspektivu, bar U OStvarljivom roku. Trebalo je da dođu paroksistička širokonarodna previranja, podstaknuta glupim ratom protiv Pruske, pa da se pesniku ukaže mogtćnost žuđenog preobraćenmja invokacije demonskog u pevanje o anđeoskom. Program proletarijata i obespravljene sitne. buržoazije za formiranje humanno uređenog društva pogodovao je njegoNastavak na 8, strani

Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

Petar PAJIĆ

ZAVIČAJNA IZGNANSTVA

OROVANI BRDIMA, sa tesmim, mebom, ma čelima, slušamo kako negde u svetu prolazi vreme.

Naši preci bili su robovi, ostavivši nam Topstvo vw, masleđe. \

Sa mirom, u srcu, mislimo na Krajeve kroz koje smo prošli. Putovali smo mnogo, ali sve što smo dalje odlazili sve smo se sigurnije vraćali u ova uboga zavičajna izgmamsitva.

Znali smo u svetu da megde u Šumama živi čovek koji misli na mas. On uveče seda sam za svoju trpezu i lomi crni hleb na dva dela. Jedan, ostavlja za mas, da mam, pruži ako se odnekud pojavimo. Om pije pola Kkrčaga bode, a drugu polovivu čuva da nas ponudi ako dođemo.

Sada smo tu među brdima, gde su dani tesni i uski kao klanci. Daljime su samo plave u nama.

Uskoro će zima i smeg će pokriti ceo svet.

ČETIRI BRATA. ČETIRI RAZBOJNIKA

ČETIRI BRATA, četiri razbojnika. odoše iz mašeg kraja. Za mjima ođoše predeli kojima su prolazili.

Na čelima, kao ma poljima, odnesoše grlice i stogove žita, u okovamim Yukama građačke vode i vidračke šume, u zlatnim, noževima tamke glasove devojaka. Još w svojim kostima odmesoše spaljene crkve i naša brda.

Prijatelju, kad su oni otišli mestade mašeg kraja i mi ostadosmo u tuđini. Četiri brata, četiri razbojnika i okovami su bili silmi, i poražemi su uspeli najveća medela da počine. Putevi kojima su koračali ođoše sami za mjima, vođa koju su usmom dodirivoali otroa se, mebo koje su gledali skupi se celo u njihovim zemicama.

Uroš, Milorad, Rađenko i Nedeljko, imena su im, lepa kao miris bosiljka, a srce im je tužno kao mapušteni domo?i. Odveli su ih stražari, sa lancima oko mišica.

Nismo, ih, mikada dovoljno voleli, a mjihova osveta bila je majteža: oni odmesoše maše hlebove u svojoj gladi, našu ljubav w svojim, zločinima i mašu pesmu wu svome Ćutamju.

NAS HILJADU LJUBAVNIKA

VAŠA PROŠLOST, ranije ljubatvmnmi„ti ooe Žeme, sada živi u meni. Svi ste i mekada voleli ovu ženu, ali ljubav je sada moja.

O kako se, to već znate, mjen lik rastura u vazduhu i kako je teško skupiti ga i sačuvati. :

Isto ste ovako čežzmuli, misleći na mju i svet oko vas bio je sivorem od njenog malog prsta.

Ljubav koja mi je došla donela je te vaše dane i vaše časove. Ona ponmnavlja vaše vreme u meni. Nas hiljadu ljubavnika, i ako se me pozmajemo, postali smo kao jedđam čovek. Ljuba» prema ovoj ženi ide od jednog do drugog i mada nam svima mnogo daje odlazi čista i uvek prva.

Sada je vama sve to običmo. Ali sedeli ste isto kao ja i mislili kako je geogra}žija mjemog lica potpuno mepojmljiva. Iza malog uha, megde daleko, protiče Dunav, sa istočne strame prostiru se diočibarske poljane, u maloj jamici na obrazu sunča se Makarska pored mora i letnji dam je u zenitu.

Ljuba» će jedmom. otići iz mene baš kao što je i došla, odneće obo vreme nekome drugom, ali mas hiljadu ljubavnika mislimo o tome kako će meko opet da mas ponovi i kako nikada nećemo prestati da postojimo.

Petar GUDELJ

NAREDIT ĆE DA MU SE OBUSTAVI KRUH

aredit će da mi se obustavi kruh. Neće više mirisati na mom stolu. Pust će sutra biti moj sto.

Razglavit će pijucima tvoja usta i satu će tvome slomiti srce da im ne mjeri vrijeme.

Prolajala iz tebe zemlja, ko kučku će je zgaziti.

KHotrljaju se lubamje ko lubenice, jezici se. u prašini savijaju.

Šta može tvoj kostur, još vruć, još krvav, još lajab.

Naređit će da ti se obustavi kruh. Kyaj košara za otpatke postavit će pse. Jest ćeš svoj čemer i piti svoju muku.