Књижевне новине

PIBLICISTIKA MOŠE PIJADE

Moša Pijade: „O UMETNOSTI“, Srpska književna

MEĐU KNJIGAMA najnovijeg kola Srpske književne zadruge objavljena je zbirka članaka, odlomaka, osvrta i kritika o umetnosti Moše Pijade, u kojoj

· se nalazi izbor prilično dobrih crno-belih reprodukcija njegovih najznačajnijih slika rađenih u ulju i katalog njegovog kompletnog slikarskog opusa. Ova knjiga ofkrila je većini naših mlađih čitalaca još jednu stranu ove za našu sredinu neuobičajeno svestrano razvijene ličnosti: njegov rad na likovnoj kritici i umetničkoj publicistici, koji je, iako [ragmentaran i uzgredan, imao prilično mnačaja za razbijanje mnogih predrasuda u našem provincijskom umetničsom svetu i za izgrađivanje umetničkog ikusa kod naše publike.

Dok sam ovo pisao mislio sam, pre svega, na njegove članke u kojima je 'aspravljao o našem nacionalnom stilu i koji nesumnjivo idu — pored kritičtog prikaza četvrte jugoslovenske izložbe, u kome je izrekao svoj sud o priličnom broju naših danas čuvenih slikara, vajara i grafičara, kao što su bili Nadežda Petrović, Leon Koen, Ivan Grohar, Matej Jama, Rihard Jakopič, Marko Murat, Tomislav Krizman, Toma Rosandić, Ivan Meštrović i drugi — Uu najvrednije i najoriginalnije što je u ovoj oblasti njegove široke publicističke delatnosti izišlo ispod njegovog pera. U čemu je zapravo prava vrednost ove njegove studije? U vreme kada je ogromna većina naših sugrađana delila mišljenje da je stvaralaštvo Ivana Meštrovića najviši izraz našeg nacionalnog stila, i naročito, iz sasvim razumljivih razloga, imala puno simpatija za njegove skulpture kosovskih junaka i mu čenika rađene za Vidovdanski hram, Moša Pijade je otvoreno i smelo istupio protiv ove mistifikacije i ubedljivo pokazao da naš nacionalni, srpsko-vizan= tijski stil nema ničeg zajedničkog s ovim skulpturama koje su rađene u dubu bečke secesije i, posebno, pod uticajem jednog od predstavnika monumentalnog i dekorativnog vajarstva u Nemačkoj Franca Mecnera. Baš kao što su Marks j, naročito, Engels u jednom pesničkom kolosu kakav je bio Gete otkrili nemačkog filistra, koga se ovaj nikada nije mogao potpuno osloboditi, tako je i Moša Pijade u ovom·nizu članaka neosporno utvrdio, što je i tada i kasnije u više navrata isticao jedan od naših najboljih poznavalaca likovnih umetnosti i možda naš najveći književni stvaralac i erudita Miroslav 'Kıležav da se Meštrović nije nikada mogao osloboditi uticaja sredine u. kojoj».se + jzgrađivao kao vajar. Moša Pijade je priznavao da je Meštrović »umetnik velikoga, nesvakiđašnjeg kalibra«, ali da njegovo delo nikada nije niti je moglo nositi pečat srpsko-vizantijskog stila. Pošto je ovo konstatovao, or. je istovremeno pokušao da Meštroviću odredi pravo mesto u savremenom evropskom vajarstvu, Pritom, Moša Pijade je u ovoj svojoj studiji najvišim evropskim merilima merio jednu svojevrsnu pojavu u našoj umetnosti. A to u ondašnjoj atmosferi, koja je vladala u kulturnom i javnom životu Srbije i neposredno posle prvog svetskog rata, nije bilo tako jednostavno.

Međutim, ništa manje vredna i originalna nije ni njegova serija članaka koja se pojavila pod naslovom Krož jugoslovensku izložbu (povodom četvrte jugoslovenske izložbe u Beogradu). Ovaj kritički pregled možda nam najbolje prikazuje kakav je Moša Pijade bio kao likovni kritičar. On se i ovde, u oceni pojedinih slikara i vajara, držao francuskih, što će reći najistaknutijih evropskih uzora, kao i kada je sudio o Meštrovićevom delu, mada je njegov stav u tome možda bio donekle mladalački prenaglašen. Uopšte. uzev, njegovo oduševljenje francuskim slikarstvom, a posebno Sezanom, oseća se na

P ” | \ a URA Ta, “7 Sv SL. BOGOJEVIĆ: PRODAVAC CVEĆA

KNJIŽEVNE NOVINE

više mesta. No, iako ga je to odvodilo da ponekad o izvesnim slikarima (na primer Branku Popoviću) nije mogao izreći ocene lišene izvesne doze pristrasnosti, začuđuje koliko se tačnih sudova nalazi u ovoj zbirci članaka. Kada ih danas čitamo i vidimo kako je Moša Pijade ocenjivao slikare i skulptore, od kojih je najveći broj u naše vreme dobio svoja mesta u istoriji naše umetnosti, moramo zažaliti što nije mogao naći više vremena đa se, pored ostalog, posveti i umetničkoj kritici,

Navešću na ovom mestu nekoliko primera koji nam jasno govore o tome da je Moša Pijade bio jedan nezavistan đuh koji je želeo da o umetničkim delima i njihovim tvorcima suđi pre svega SsVOjom glavom. On je, na primer, odbacivao opštepriznate autoritete Uroša Predića, Paju Jovanovića i vajara Đoku Jovanovića. Njihovi su radovi, u poređenju sa savremenim dostignućima, delovali, po njegovom mišljenju, hladno i provincijski. O Leonu Koenu pisao je sa nešto više oduševljenja nego što ovaj slikar može svojim delom da izazove u nama danas; ali zato je umeo da nam u nekoliko reči otkrije u čemu je prava vrednost njegovog slikarstva i da nas uputi đa objašnjenje njegovog dela tražimo u njegovom fegobnom životu. I o Kosti Milićeviću napisao je nekoliko tačnih zapažanja, posvetivši ovom slikaru lep i topao članak povodom Dposmrtne izložbe njegovih radova.

Već sam napred pomenuo da je Moša Pijade — kao stalni saradnik »Pravde«,

zadruga, 1963. -

»Malog Žžurnala« »Novog vremena, »Slobodne reči« i »Dela« — radio vrlo mnogo na podizanju umetničkog ukusa u našoj kulturno zaostaloj sredini. Borio se protiv podizanja spomenika po svaku cenu po srpskim palankama, zalagao se da se podigne izložbena zgrada u· Beogradu (i to baš na Malom Kalemegdanu, na mestu gde se sada nalazi paviljon »Cvijete Zuzorić«), pisao o:tome da izradu pozorišnih dekoracija treba poveriti pravim umetnicima i još o'mnogim drugim pojavama vezanim za likovnu umetnost. Od izvanrednog značaja je i njegov članak »Položaj umetnika u našem društvu«.

Zbog svega ovoga, kao i da bi se upotpunila slika koju svi imamo o Moši

Pijade kao velikom borcu naše Revo-.

lucije, publicisti koji je zbog svojih marksističkih ubeđenja proveo pre rata na robiii preko četrnaest godina, prevodiocu Kapitala i drugih Mamnksovih i Engelsovih radova i jednom od utemeljivača našeg socijalističkog zakonođavstva, izdavanje ove knjige bila je jedna kulturna potreba. Zato će inicijativu Srpske književne zadruge pozdraviti svakako ne samo prijatelji umetnosti veći sva naša čitalačka publika.

U svom izvrsnom predgovoru „ovoj knjizi, koji nosi naslov Moša Pijade, slikar i borac za umetničku istinu, Liazar Trifunović nam je dočarao umetnički lik ovog velikog čoveka.

Aleksanda” A. MILJKOVIĆ

jedan „mlad pisac sa. #oliko #traslne amgažovanosti zaseče svojim, romanom u #đmprotivrečno i ustalasalo tkivo našeg vremena, voljan da posmatrajući ljude koji u njemu žive traga za kopenima njihovih manje li više primetnih , deformacija, za primerima posrnule ljudske uspravljenosti, izneverene doslednosti i proigrane moralne ispravnosti, kribičar ne može da tu činjenicu ne podvuče kao izuzetnu pojavu. dragocenog književnog opredeljenja, Zahvati kakve je Lubanda izvršio u svom drugom romanu Ljuljaška retki su. u našoj posleratnoj literaturi. On sociološki analizira naše vreme kroz moralne drame koje tinjaju u ljudima i među ljudima, kroz podpovršinske psihološke sudare izopačenih delova ljudske prirode sa onim njenim česititim, još uvek neulaljanim delovima. kroz sukobe ljudi koji su umeli da se ođupru zavodljivim iskušenjima poslerainog života sa onima koji su izneverili načela. kojima su se rukovodili u prošlosti. Lubardin cilj je bio, dakle, da ono što je svakodmevni i neizbežni pratilac rasta i razvoja našeg posleratnog društvenog organizma, ono što je smetnja njegovom potpunijem razvoju, pretoči u roman čije će glavne ličnosti biti isti. oni ljudi koji su u prvom delu ovoga pisca, romanu Bližnji svoj, sted· pomame poživotinjenih ljudskih strasti i bratoubilačke stihije slušeli glas svoje krvi i svog ljudskog morala. Pri tome je, kao pisac, Lubar– da pokazao dva nesumnijiva Kvaliteta, bez kojih bi se svalki sličan pokušaj mo rao završiti neuspehom: on je umeo da zapazi mnogo šta od onoga što se oko njega zbiva i da smelo saopšti ono što vidi.

APEL LJUDSKOJ SAVESTI

Zvonimir Golob: „ELEGIJE“, „Naprijed“, Zagreb, 1963.

SUDEĆI po tri četvrtine Golobove najnovije knjige stihova Klegije, vreme u kome je Zoran Mišić ovog pesnika ubrojao u nekolicinu poslednjih Don

Kihota „lepe veštine automatskog pi-'

sanja“ gotovo da je već davnoprošlo. Jer, u skihavima. o. kojima .je reč ne samo da nema značajnijin tragova nad-

realizma, ne,samo da. smislom, labavo«..

povezane metafore nemaju nikakvu primenu, već je i meftaforičnost kao takva, kao jedno od osnovnih obeležja modernog stihovanja, svedena na potpuno podređenmu ulogu. Po lepim ver= balnim kombinaojjama može se poznati pesnik koji je u potpunosti savladao veštinu posrednog ali i veoma prodor=nog i sugestivnog načina izražavanja, koji se metaforama služi veoma. spontano i efektno. Ali po sadržaju, unutar koga na njih nailazimo, zaključujemo da je Golob u toku jedne decenije izveo zaokret za sto osamdesef.

stepeni i svoj interes prebacio u no-

ve sfere. Sada mi u njegovim stihovima susrećemo fehnička dostignuća, nedvosmislen dijalog sa „Njutnom i Permijem, a pominju se zloglasni premijer Južnoafričke Unije. i rasističke organizacije u Americi. U pitanju je,

„ukratko, interes za osnovne ftehničko~

političke komponente našeg vremena, usled kojih ova naša zemlja, kao što nam je poznato, poigrava kao đa je na usijanom šljunku. | Zvonimir Golob namenio je svojim elegijama (takav naslov nosi i prvi ciklus ove knjige) i nekolikim, takođe veoma dugim pesmama koje daju ton ovoj zbirci, karakter stihova kojima se preispituje savest ovog vremena. Dete rođeno u ovom „času i njegov “prvi krik pesnik poređi sa prvom psovkom slavuja „upućenom | „mehanizovanom svetu u kome su naivna priča o slobodi, sistem laži koje prate ljudski vek, razvoj tehnike koji đonosi usavršavanje oruđa smrti itd. glavna obeležja. Ovaj naš čas u vremenu i prostoru, da tako kažemo, okarakterisan je svim onim sa čim se susrećemo ma raznim meridijanima (o čemu, uostalom, čitamo i u dnevnoj štampi) i što u jeđnom opštijem smislu prati istoriju čovečanstva od njenih začetaka. Posebnu pažnju ovaj pesnik posvećuje pokušaju transponovanja problema „jedne od najvećih boljki našeg vremena — rasizma. Služeći se nekim konkretnim podacima iz njene najnovije istorije, on zastupa prava crnog čoveka i iraži okomčavanje odnosa u kojima tragična „suprematija“ belaca baca ljagu na vreme u kojem ' živimo. Misleći upravo na izvesnu suštinsku tragič-

#4

ZVONIMIR GOLOB

nost ljudske rase (ovo ističem da se ne bi stekao pogrešan sud da je u Dpitanju neki antiintelektualni stav), Zvonimir Golob postavlja pitanje suštinske vrednosti svih čovekovih dostignuća u oblasti duha i tehničkog razvoja, bespomoćnih kada se postavlja problem očuvanja osećanja, humanih „odmosša, egzistencijalnih vrednosti života uopšte. U tom smislu Golob apeluje ma ljudsku savest da se suprotstavi toku istorije koji bi mogao da dovede do definitivne apokalipse. JM Sasvim je razumljivo da' se čilalać solidariše sa svakom Golobovom rečju, jer one su izrečene sa jedino prihvatljivog, humanističkog stanovišta, je predstavljaju · pesničko angažovanje najaktuelnijim problemima našeg vremena. Tekstualna analiza Golobovihi stihova donela bi rezultate koji bi govorili o jednoj besprekornoj solidnosti, o vođenju razvojne linije monolo= škim putem, o povremenim „mektaforičkim digresijama koje sa staze konKretnog odvode u sferu imaginacije, o lakoj i prijatnoj čitljivosti. ovih stihova koji mestimično poprimaju i estradni karakter, o kvalitetima koji otWrivaju veštog, stilski nikad kohven= .cionalnog, sadržinom nikad Hosadnog pesnika. Pesnika koji sva svoja sredstva potčinjava snazi poruke koju saopštava, jasnosti ideje za koju se: zalaže. No, ne bi, bar što se mene tiče, dala rezultate koji bi po bilo čemu govorili o snazi pesnikove imaginacije, Kada je u pitanju angažovanost problemima ove vrste, angažovanost, dakle, koja zaslužuje punu podršku. ali koja sem u izuzetnim slučajevima ne može savladati granice vremena: kome je namenjena, izlet u maštu, posrednija tranispozicija, čar zagonetke. koja“ je prisutna u svakoj velikoj, umetnosti i čije razjašnjenje odaje lepotu, kondenzovanost, sugestivnost pesnikove verbalne snage koja povećava inten-

·zitet njegove misli, izaziva u' čitao-

cu neuporedivo veći respekt.

Alko bismo donosili zaključak o ovoj knjizi po drugom ciklusu („Tijelo žene“), koji kvantitativno . predstavlja samo jednu četvrtinu, morali bismo da kažemo da sve što je prethodilo pred stavlja samo jedam vid pesnikovog interesovanja, jedan način njegovog izražavanja. Jedanaest mnogo kraćih pesama ovog ciklusa predstavljaju pesnika koji je našao uv našoj savrememoj poeziji tako. .retku. ravnotežu. njegove metafore vrlo'su sugestivhe ali i čvrsto povezane u jedan organizam koji, a to i jeste najznačajnije, obiluje smislovi'ma i daje autentičan i nadasve. poetičan odgovor na zahteve koherentnosti i discipline nametnute kondenzovanom formom. U ovom ciklusu Golob se bavi ispitivanjem smisla života („Na. obali rijeke? i „Sve svršava tamo gdje sve počinje“), izražavanjem ljubavi („Obična pjesma”) u kojoj je sve neobično, sve magličasto, sve ustalasalo i luckasto pomalo, i večitim tragamjem za utehom koja se u ženi pronalazi („Tijelo žene“). Izražavajući identifikaciju sa voljenom: OsObom, u pesmi „Postojiš, dakle jesam“:

kutu mene izgubljena i sama na Yubu meke šume ko '*uka pružena u bilo uspomene

koje kuca i pjeva i tiho se vraća u me.

Postojim, dakle jesi w jednom,

Postojiš, đakle jesam, na Yubu meke tame,

u. ptici, vodi, pijesku wu Yaju gole ; . djece, s, atri što se gasi, u srcu vatye same, u smrti meke ruže koja se ruši u, me.

TI oboje smo ovdje, jedno u dYugome . snovš kao jedino more, + kao galebovi.

Golob je u punoj meri snagom bvoje invencije, punoćom doživljaja, lepotom verbalnih kombinacija i čvrstinom njihove povezanosti nadoknadio ono što smo u čitanju prvog dela knjige izgubili. Samo ova pesma, iako nije karakteristična za ovu zbirku, mogla bi da predstavlja protivtežu prvom delu, da bude dovoljan pesnički argumenat ove zbirke i razlog njenog ponovnog čitanja, : Bogdan A. POPOVIĆ

Vojislav Lubarda: O LJULJAŠKA“, „Progres“, Novi Sad, 1963.

OPREDELJENJA

Osnovna mit romana oličava sukob koji se, nekad više nekad manje prigušen, vodi između dva moralna opredeljenja, Samovoljnom direktoru Stojanu, sukobljenom i sa svojom prošlošću i sa svojom sadašnjošću, pisac Suprotstavlja njegovog „mlađeg: . druga Ljubana, za kojeg nagovešteni sukob sa Stojanom predstavlja pokušaj samodefinisanja i potvrđivanja osnovnih ljudskih vrednosti kroz složene slojgve njegove prihičke strukture. Tu osnovnu, površinsku liniju sukoba dva shvatanja Lubarda je prođubio unutrašnjim ljudskim dramama, čija se duboka ijshodišta nalaze u nezalečivim. ožiljcima koje je doneo rat i poiavama malodušnosti, neodlučnosti, karijerizma, kriminala — neizbežnim pratiocima svih društvenih „previranja. Osnovni tok priče je razbijen i projiciran kroz razne ličhosti, nijhovo ponovno preživljavanie prošlosti koje ođređuje njihove odnose u sadašnjosti. Reklo bi se, čak, da se sve ono najbitnije već desilo i da se ono što sc

· u trenutku koji roman obrađuje deša-

va samo uklapa u našu sliku ličnosti

' kakvu smo stekli upoznajući njihovu

prošlost.

Pred životom koji se oko njega ođvija kao neiscrpno vrelo tema Lubarda je morae da se bovinuje neminovnosti izbora. Nastojeći pri tome da što više živih n'ti svakidašnjice utka ı tkivo svoga dela pisac je Ljuljaška, suviše opteretio čitavim nizom neDotrebnih koincidencija, koje u znatnoj meri narušavaju onu osnovnu meru Živofne uverliivosti koioi ie kao posmatrač života težio. Lubarda je, kao pod eksperimentalno stakleno zvono, doveo u jedno preduzeće (radnia rOmana dešava se u Sarajevu) nekoliko ličnosti čiji su životni putevi u nekim slučajevima toliko izukrštani da ni oni same te činjenice n'su svesni. Dok u" nekim slučaievima ima i logike i uverljivosti, drugi su potpuno lišeni uveTljivosti, mađa se kreću po logici sirukture romana. Premda u individualne sudbine tih ličnosti čitalac nema razloga da ne veruie, mada nema zašto da sumnja ı ono što one doživliavaju kao svoju traumatičnu prošlost, on ima zbog mnogo čega da posumnja u celokupnu strukturu odnosa pod staklenim zvonom pod kojim ih pisac posmiatr:. 'Koincidencije na kojima Lubarda nametljivo insistira (sotovo celo Ljubanovo traganje za liubavliu, odnos Duško—Jozo, Stoian—-pRKHbobija, Ljuban=Rabija itd.), potvrđuju da ovaj mladi romansijer, pored nesummniivog dara, još nije u dovolinoj meri ov!adPio veštinom oblikovanja materije. Pod njegovom:rukom romansijerska građa se izmiče, razviiaiući se po SVvošžjoi. EOtovo mehlcdramskoj logici, umesto da je on sigurno uobličava u pm;tentične životne podatke. Mislimo da ne preteruiemo kad kažemo da bi veštiji pisac, na osnovu građe koju je Lubmrda upotrebio, mogao napisati nekoliko romana. Nastojeći da što više obuhvati on je mnogo šta ostavio ne samo nedorečeno. nego i nedorađemo. Na osnovu ove čimienicc dulo bi se zakliučiti da TLaubmrda priprema nastavak Ljuljaške, Ati bez obzira kolico ie ftačem isi z2mišavwXak, cen ne opravdava nedorečenosti zbog kojih trpi struktura romana kao celina.

Veoma je primetno da su oni delovi romana u kojima ličnosti oživljavaju svoju prošlost literarno iznad onih u koiima pisac govori o njihovom životu danas. Jedan od razloga tireba tražiti u tome što je Lubarda one delove romana u kojima se „odvija radnja“ pisao u obliku dijaloga. Težeći za govomom autentičnošću on nije uspeo da izbegne jednu opasnu zamku i dijaloge očisti od banalnosti, plitkosti i neuverljivosti (dijalog Ljubana i Mande, na primer). Takođe se mora bprimet'ti da ni ostali delovi teksta nisu uvek dovoljno pročišćeni. Kolokvijalnost jezika kojim opisuje složena unutrašnja previranja na nekim mestima. toliko uprošćava psihologiju ličnosti da se čitalac ne može oteti utisku da Lubatrda. pribegava shematizovanim rešenjima. Zadržali smo se više na nekim opštim osobenostima Lubardine proze nego na podrobnoj analizi ovoga dela iz jednog jedinog razloga. Madam nismo uvereni u pedagošku moć. kritike, vcrovali smo da jednom mlađom piscu ipak mogu koristiti neke načelne primedđbe opšteg karaktera; mnogo više nego što bi čitaocu koristila analiza dela koje će savršeno dobro razumeti kad ga sam uzme u ruku.

Dušan PUVAČIĆ

SLAVOLJUB BOGOJEVIĆ: VINJETA