Књижевне новине

Preveo Miodrag ŠIJA4KOPIĆ

bez obala

pripodi samo pilanje, a ne i odgovor. Delo nije rezul-

tanta. Ono je globalan odgovor ma skup pitanja koja umetniku postavljaju njegovo veme, njegova porodična, društvena, verska i kultuma sredima, njegov lični položaj i funkcija, ljubav i sveukupnost njegovog života. Ovaj odgovor je nešto drugo i više nego zbir uslova koji su ga izazvali. Shvatiti Kafku, znači treba najpre izdvojiti od svih uticaja ovu ličnu, jedimstvenu inicijativu, ovaj or:ginalni cwdlgovor. To je, dakako, samo delimičan odgovor, koji se ne uzdiže do sveukupne slike epohe i zakona njenog razvoja. Alko je Kaka, kao i Marks, po svom socijalnom poreklu bio malograđanin, za razliku od Marksa, on nije prevazišao istorijsice perspektive (ili još bolje — odsustvo istorijskih perspektiva) svoje klase. Ovaj savremenik Oktobarske revolucije i velikih rad-

ničkih pokreta posle rata ostaje u sferi otuđenja Koje

slika, Tako svestan ovog otuđenja, on ipak ne izvlači iz toga revolucionarne konsekvemce, mađa mu daje uzbudljivi umetnički izraz, Vrlo je, dakle, važno ukazati ma to da je Kafka malograđanin i na komkreine uslove u kojima je živeo u tom položaju — Prag, jevrejska sre= dima, porođica, itd..., ali pritom me gubiti iz vida či> njenicu da ovo neophodmo poznavanje uslova mije objašnjenje i ocena vrednosti.

Mi smo pukušali da nešto slično pokažemo i ma primeru Sent-Džon Persa, Koliko bi bilo apsurdno definmisati njegovu poeziju kao izraz „Weltanschaumga“ jedmog velikog buržuja i visokog fumkcionera Ke d'Orseja, toliko bi bilo teško potpuno razumeti ovu poeziju memajući pri tom na umu ljudsko iskustvo koje je hrani i reagovanje visoke megacije pesnika u,mpogledu ovog iskustva.

Isto tako bi bilo pogrešno jedno tobožnje sociološko „objašnjenje“ Pikasa anarhizmom. i španskim misticizmom, duhovnom, dekompozicijom imuperijalističke epohe, uslovima kapitalističkog tržišta slika, itd... da bi se zaključilo dx je njegova umetnost, koja razotkriva dekadentno.lice građana i sama dekadentna umet= nost,

Naprotiv, mi smo danas sigumi đa je zeč o jednom. novom slikarskom poduhvatu, o jednoj istinskoj „Renesamsi“. Zašto? Jer, osporavajući shvatanje prostora i perspektive koja je postala tradicionalna već četiri stoleća, Pikaso je otvorio slikanstvu nove puteve, oslobodio tradicionalni realizam od jedne veoma uske definicije. Perspektiva, onako kako je shvatala italijanska Renesansa, počivala je na jednoj konvenciji: svet je prizor koji posmatramo jedmim «olkom i pritom se ne Miwećemo,. Slikarstvo nazvano „Kkubističko“ dozvoljava nam da saznamo ljudskije uslove, stvamije od vizije stvari, razvijajući, na primer, na« jednom platnu sukcesivne aspekte koje predstavlja jedam predmet pošto se okrenemo oko njega, ili pak sintetizujući u jednoj jeđimoj slici karakteristične elememte jedne ličnosti ili jednog prizora kako ih mi dočaravamo u sećanju ili u snu, ili pak menjajući propozicije ili oblike stvari kako ih deformiše ili uvećava naša želja ili naša strepnja. Znači li to prekid s realizmom? Ne. Jer svet viđen od jednog čoveka u pokretu, čoveka koji se seća i sanja, koji se nada i strahuje, realniji je od klasične apstrakcije sveta koji se hladno posmatra kroz „Albertijev prozor“, Trađicionalna perspektiva, sa svim remek-delima zasnovanim u prošlosti ma njoj, samo je poseban vid realizma, koji Pikaso svojim trenutkom dijalektički prevazilazi,

Jedno takvo delo je sasvim suprotno dekadenciji.

'Ono je zasnovano na živim silama naše epohe, Pikaso je otkrio forme njihovog plastičnog izraza pre nego što je postao politički svestan suštinskog kretanja svoga vremena,

Za nas je to velika lekcija; svako veliko umetničko delo pomaže nam da shvatimo nove dimenzije stvarnosti.

Upozoravajući mas da svako mehaničko nedijalektičko shvatanje o odnosima baze i nadgradnje tmeba odbaciti, Marks nam je pomogao da shvatimo da jedno delo, stvoreno u periodu istorijskog opadanja jedne klase, ne mora da bude dekadenino. |

Ova kompleksna dijalektika odnosa dela prema stvarnosti i Životu suštimski je predmet marksističke estetike.

Umetničko delo je funkcija rada i mita u svalkoj

epohi. Rad — to je realna moć, tehnika, znanje, disciplina, društvena struktura, sve što je već stvoreno ili

se još stvara. Mit — to je konkretan i personalizovan izraz saznanja o onome što nedostaje, o onome što treba da se učini u strukturi još uvek nceovladane prirode i društva. ;

Tumačeći mit kao „posedovanje“ između baze i strukture, Maks podvlači ulogu prigustva čoveka kao bitni elemenat za definiciju umetničke stvarnosti. On stoga isključuje svako shvatanje zatvorenog realizma, Pošto uključuje i Čoveka, realno nije samo ono što on jeste, već isto tako i ono što mu nedostaje, ono šio tek treba da postane, a Čiji su kvasac ljudski snovi i navodni mitovi.

Realizam našeg doba je stvaralac realizam, prometoejski realizam.

mitova, epski

Ovaj napis francuskog marksiste i člana politbiroa Trancuske „MKomunističke partije „uzet je iz njegove knjige „RBALIZAM BEZ OBALA“. To je, u stvari, poslednje poglavlje u njoj, čiji je pravi naslov „Umesto pogovora“,

KNJIŽEVNE NOVINE ]

MATE BOR

V poletni travi

(„OANKARJEVA ZALOŽBA“, LJUBLJANA 18963)

IZBOR iz dđosađašnjeg Borova pesništva „objavljen u knjizi „V poletni travi“ („U letnjoj travi“) zgođan je trenutak đa se prikažu neke bit ne karakteristike Boroye dosadašnje poezije i đa se Ukaže na njen značaj i izu zelnu mjenu aktuelnost. Još 1957. godine, govoreći o modernom i tradiciji u poeyiji, Bor je rekao ga je lirika izraz najsuptilnijih zbivanja u čovekovoj psihi, U tome, Šini mi 56, trcba kod pristupa njegovoj poeziji videti njegovu sklonost ka emotivnom tumačenju pojava u životu. To je posebna vrednost Borove poezije, jer tamo gde je razvijeno emotivno doživljavanje, tamo je i misao razvijena I đuboka, tamo Je poezija iskrena, tamo ima viših 1 složenijih emocija, ta» mo ima đubljih emotivnih od nosa savremenog „čoveka 1 wjegovog vremena.

Dok se rana Borova parti» manska lirika odlikovala DbUurmom i mažarenom frazom i metaforikom, dok je u „đWwomjoj bilo buntovničkih Kkrikova i prkosa, đotle se njegova kasnija ratna poezija „lagano preliva u smirene intimne međitacije. „Buntovnička i mlađenačka jarost i prkos pretapaju se wu osećanja tihog bola, Rat je isuviše tragova ostavio u njemu da bi mogao buntovnički đa reaguJe na dramatične pojave 0”

RADMILA BITEVIĆ

ko ·sebe; neprekidno prisustvo smrti ga je dimulo u ko renu i on je počeo svet da gleda s osećanjem neprekidnog bola. Susreo se pesnik sa intimnim dramama i ome su Se pobunile u mjemu, marasle sU u britke tuge | jeknule kao opomene i kao stras-

ti od kojih se živi i hoje čine suštinu intimnoga života. Pesma ·„Sreča-

nje“ u tom smislu predstavija duboku prekretnicu u Bo rovu pesništvu.

Pesnik „intezivno živi sa uspomenama i one SU prodrle u svaku mjegovu no vu lirgku viziju, matopile je mnostalgijom i nemirom i stra stveno vuku wu začarane predele uspomena. Međutim i pored čestih. melanholičnih raspoloženja Bor je ipak ostao angažovan pesnik, njegove su pesme | nađalje ispuniene „problemima savremenog čoveka 1 društva. U đosađašnjem Borovom pesništvu njegova lirska i misaona snaga kulminira u pesma ma „Vizija“ i „Sel Je popotnik skozi atomski vek“ U ovim pesmama Bor je ispoljiio veliku snagu vizionara, na jJeđan poseban načim suočlo je mođernog čoveka 5a dramama koje u sebi Krije današnje vreme, suočio ga sa korenima ljudskog nemira, 58, poživinčepim „strastima koje gore u njemu i razjeđaju harmonična i suptilna osećanja. Svestan svih tih unutra-

Ono šio se nile dogodilo

(„MATICA. SRPSKA“, NOVI SAD 109063)

SESNAEST PESAMA objav ljenih u ovoj zbirci dovoljno je da otkrije pojavu jedne nove falentovane pesnikinje, Radmila Bitević je pronašla, jedan svoj domen, «ojl je umela dosledno đa po» smatra i istražuje, Ovaj domen. se malazi s druge strane svega. onoga što ima 0oštre obrise 1 Jasnost Njene, stihove ispunjavaju slutnje, naziranja, | „mejasna viđenja i osećanja puna prigušene strasti i straha od života, Nasuprot kakofoniji svako dnevnog Života, Radmila Bitević svojim stihovima komponuje muziku koja navire iz mnajskrivenijih želja, onih želja koje se rađaju u buđnim snovima i raspršuju čim ih osvetli svetlost jave, Ne ostvarene žudnje, izbleđela se ćanja i meuhvatljiva wbiva” nja, jednom rečju „ono što se nlje dogodilo“ đominantna je karakteristika ovog pes pičkog sveta:

Ono što se nije dogodila Kao miris i kao ćutanje zapljuskuje mi lice.

U stihovima koji Ispunjava ju Knjigu ove pesnikinje i» ma meke fine sete, naklono sti za tiha sazvućja i afinlteta za prefinjene nijanse

boja. Do krajnosti diskretna

1 uzdržana, ova poezija mna> stoji da izrazi onu nesigurnost koja nas, bar ponekad, pohađa, dovođeći u summju realnost nekih zbivanja, Domen lirskog doživljavanja koji ispiluje Radmila Bitević mora da bude prenesen u poeziju pomoću Kraj» nje nežnog tkiva reči i njiho vih spojeva. Reči i spojevi ove zbirke izgledaju kao da su od neke tanke, paučinaste, transparenine materije, One su satkane kao veo iza koga se mazire neBto što može da buđe stvarnost, „smoviđenje ili nesigurno predviđanje, O

tome pesnikinja kaže:

Među Krošnjama zaleluiane svetlosti

reči tišinom negovane

kao izmaglica u mojoj nutrini,

Nežni, setni, laki stihovi nađmile Bitević odaju siguram ukus i svedoče o jednom od onih talenata Koje odđliNhuje nežnost u osećanju i izrazu. U njima je našla svoj mir jedna ustreptala „duša, koja treperi od same pomisli na mogućnost „doživljaja,

dana. ·

Njen izraz je u infinitezimal nim merama uhvatio osećanje života koji se živi na pro menljivim i nesigurim Ivica ma između događanja i nedo gađanja. Talenat ove pesniki nje je osetljiv instrument ko ji 1 ođ minimalnog događanja može da načini impresivnu lirsku ispovest.

' rpreba izraziti zahvalnost Te.

đakciji biblioteke „Prva knji ga“, glavnom uredniku Drašku MReđepu, Jasni Melvinger i Stevanu Btaniću, što mas je upoznala s jednim mnesumnjivim Jliričarom u okviru 0ve vrlo ukusno opremljene edicije. (D. M. 7.)

t

Mnjih poraza savremenog čo-

veka Bor je sa „ogromnom mostalgijom i potresnom melanholijom izgrađio viziju čo vekovog survavanja u sebe i dramatičnog „poniranja u vreme; podigao je kroz tu svoju viziju jeđan očajan urlik protiv uništavanja čoveka, a istovremeno je taj njegov vizionarski Krik i apel na ljudsku „svest. / Konačan ishod Borovih Vigzija i kontemplacija milje porazan i ne može se Kvalifikovati kao pesimizam, kako su to već neki učinili; Bor je govorio o paklu atomskog veka 1 bolno 1 patnički i melanholički — govorio je ta Who jer je ljudski osetio }judBku dramu, ali ne i čovekov poraz. Njegove lirske medđitacije rečene u pojačanoj temperaturi sa tamnijim tomnovima i 5 osećanjem strave Imaju pre svega za cilj da opomenu čoveka, đa ga upozore na posleđice koje može da izazove jedna sasvim neznatna neopreznost i nmera-

zumnost. Prema tome, mne treba reći da je ova poema plač za čovekom nego uznemireno i pronicljiivo traganje za čovekom u čoveku... To je Još jeđan dokaz da je Matej Bor jeđan od onih retkih pe snika koji se strastveno pređaje doživljajima i upravo vrtoglavo juri u njihovu it. Kroz to mesebično davanje se be đoživijajima Bor uspeva da stvori varničav 1 asocijaftivno svež stih u kome se u punom zamahu odslikavaju impulsi elementamog ž#života. Nije onda slučajna strastvena ambicija njegove poezije da hvata 1 lirski uobličava naše vreme u njegovom hođu; jer, otkrivajući | beležeći mnjegove najđinamičnije trenutke on u njima sublimira i njego vu večnost. I još nešto: stvara uspomene na svet Koji prolazi. Sam taj pojam pro laznost izaziva u pesniku ne'odoljivu potrebu ·«đa se Što prirodnije ulije u svoje vreme i đa ga što intimnije i neposrednije prenese u svoju poeziju. Bor je to i uspeo i u tome treba wiđeti i umuet-

ničku 1 opšteljudsku vrednost njegove poezije. (M, M.)

; neprevedene. knjige NO,

isioria literaturi rome

ODLIČAN POZNAVALAC ne samo wumunskog jezičkog i književnog „područja već i svetske | književnosti, i sam. književnik, s istinskim merilom za ocenu književnih vred nosti 1 s neobičnim smislom za sagledanje dijahronih zbivanja, autor je, vodeći računa o političkim i ekonomskim uslovima u rumunskim kneževinama kao i kasnije u jedinstvenoj rumunskoj drža vi i koristeći niz studija, eseja i članaka o rumunskoj književnosti u celini, o pojedinim njenim epohama ili pis cima, dao u svom radu novu periodizaciju podelivši čitavu rumunsku Književnost na sta ru, srednju i novu.

Prva sveska obuhvata staru i srednju Književnost, odnosno ide od najstarijih vremena do 185, tj]. đo ujedinjenja Vlaške i „WMoldavije. Kako najstariji rumunski pisani spomenik potiče tek iz 1521. gođine, jasno je da,je autor morao đa se pozabavi i styaralaštvom Rumuna na slovenskom jeziku, sk obzirom da je ovaj u najstarije wreme blo jezik crkve, kneževskih kancelarija, a slu žio 1 u čisto književne svrhe. Srednja rumunska Mnjiževnost, prema autoru, počinje negdc od Mraja 18. veka, Uupravo vezana je za dolazak na Wwlast TanaWlota, dGWto je unekoliko jzmenilo strukturu rumunskog društva Moje je, uglavnom, i đalje ostalo feudđalno. Treba naglasiti đa je i u staroj i ı srednjoj rumun-

skoj književnosti autor sa '

gledao pojedinačne „pbDoriode koji, & druge strane —~ Što

i sam priznaje, zalaze ponekad jeđan u đrugi.

U prvoj svesc} naročito su naglašeni srpsko-rumunski književni odnosi, bilo kada je reč o prvim rumunskim štamparijama (Makarije i dP.), .·bilo kađa se radi o piscima koji su delali i na našoj i na rumunskoj teritoriji (npr. Gri gorije Camblak) ili o vezama naših Kknjiževnika 85 Rumunima (npr, Vuk i Asaki).

Druga Wveska, koja obuhva ta novu mrumunsku Književnost, uključuje književne poWkrete i pisce od ujedinjenja rumunskih kneževina do na~

ših dana, Tu je, pored mo» dđeme #35 Kknjiževnosti „p*ošlog veka, dato posebno mesto

književnom stvaralaštvu na» šeg stoleća, pri čemu je izdvojen periođ između dva svetska rata kao i Kknjiževnost u N. R. Rumuniji posle revolucije, „Takođe je izložen: književni radđ na rumun skom jeziku u našoj zemlji, Dok je za stariji periođ više prostora posvećeno biobjibliografskim podacima, kod novijih pisaca oni su sviedcni na prilično manju meru; ovde je autor uglavnom na> stojao da da Kknjiževnu OoCGnu dela, polazeći s njihove umetničke vrednosti kao 1 od istorijsko»društvenih uslova u kojima su nastala, NaTo» čiti trud sastavljač je uložio pri izradi spiska dela i odlomaka iz rumunske literature koji su objavljeni na jezi cima naših naroda (Str, 312319 II sveske).

Iako je svoje delo namenio širem krugu, a ne samo · stručnjacima (što sc juglav»

postavlja delikatna

LOG KNJIGA

BRANKO V. RADIČEVIC

Čadoivorno oko

(JPROSVETA“, BEOGRAD

AKO PRIHVATIMQ tvrdnju da je mašta jedna od bitnih komponenata proze za decu, onđa ova 'Nnjiga u potpunosti ispunjava taj uslov, Branko V. Radičević priča o wwancima i oblacima o vetrovima i smejačima, o čudnim carevima i razbojnicima, sa primetnim ptisustvom humora, koji izvire iZ svog najčistijeg vrela, iz najbolje tradicije naše narodne pripovetke. Iz istog vrela autor crpe i mnoge nijans: svog bujnog jezika, razvijajući ga dalje, u nove spletove i metafore, opsenjujući, donekle, kao madioničar, ali golovo uvek s merom, sa dovoljno veštine da zadrži pažnju i da začara, Mada sve priče nisu na istoj Visini (primećuje se odsustvo daha za duže vođenje fabule), pisao mas u svojim VThuncima prosto zašeni jednim vatrometom. reči, koristeći se do maksimuma karak terističnom kratkom nrečenicom, TI onda je sve tu; i nužna doza pesničke mudrosti, i čar bajke i mudrost basne, a sve to, u MKrajnjoj „konsekvenci, kao đa i nije izmišljeno, već samo uhvaćeno u trenucima kada je sam Život uzimao oblik ma. Java i san se prepliću, prelazeći po" negde i granicu madrealisti-

čkog postupka, što međutim ne ide na štetu priče i njene

poruke, već samo proširuje

Jevrejski („SJO0J“,

PETI „Jevrejski almanah“ za 1961/60. gođinu donosi nekoliko zanimljivih literarnih I naučnih priloga iz oblasti jevrejske problematike. Po nekoj trađiohji naučnopublicistički đeo je bolje uređen nego literarni. Od literarnih priloga najzanimljivija je Jeđnočinka Đorđa MLebovića „Do viđenja, druže Gale.... wo je drama u kojoi bisac pitanja čovekovoj savesti i bavi se pitanjima ljuđske odgovorno sti u izuzetnim šituacijama. WVezana za ratnu problematiku i za suđbinu Jevreja u proteklom ratu ona ima mno go Širi značaj nego Što 56 to, u prvi mah, može pretpostav

DKR RADU FLORA

(„UIBERTA TEA“, VRBAC, 1962/63)

l-li

nom odrazilo, „pored stila i metođa izlaganja, i u navo» đenju Mkarakterističnih odlomaka i citata „iz pojedinih dela), autor je mašao za potrebno da u obe sveske unese spisak monografija i Sstudija o pojedinim razdobljima i piscima (sv. I, str, 239—263; &V. II, str. 209—311), te da istovremeno, bude od koristi

svima koji se interesuju za

pojedine rumunske pisce, od nosno književne epohe. Obe sveske sadrže alfabetski indeks pisaca koji se pominju u delu, što znatno olakšava služenje Knjigom.,

Poređ toga, unet je i veći broj reprodukcija autografa i faksimila kao i slika Kknjižševnika. Jeđina ozbiljna zamerka ovoj knjizi je čisto tehničke

prirođe: priličan broj štamparskih grešaka, Međutim, ovakva kakva je,

ona pruža odlično obaveštenje o rumunskoj književno» sti, U N,R. Rumuniji naišla je na lep prijem, jer je dobila nekoliko veoma pohvalnih ocena, Namenjena uglavnom Jugoslovenima koji se inte» resuju za ovu oblast, ona će, pošto je napisana na rumun– skom, biti dostupna samo delu naših ljuđi koji vladaju i ovim jezikom. Da bi postigla svoj cilj, odnosno da bi nas upoznala sa književnim ostva renjima našeg suseda Koji je vekovima delio sudbinu naših naroda, čak jedno vreme živeo u simbiozi s njima, neophodno je đa Se ovo delo što pre prevede na srpskohr vatski jezik i popuni jednu prazninu koja se ođavNno Ooseća, (M. D. S.)

1963)

izraz i negira svaku patetiku ı izveštačenošt.

Priča „Medved potkivač“, iako je nešto duža no šte bi se od bašne očekivalo, DO „svom duhu je basna; priča „Dan i Noć“ je pesnička ale= gorija, ali dostupna i tumačenju mlađih žčitalaca, dok je „Gunj“, u kome je potenciran socijalni momenat, nesumnjivo „mnmajbliži pravom pripoveđačkom ne”vu, ~ a bisrmo, tražeći najuspelije dB” love knjige, moi 4šiti i „Bajku o obiaku 1 Vetru“, sažetu i poetičnu „Bajku o čudotvornom oku“, za-

tim „briljantnu alegoričnu sagu „Nezađovoljni „zanesenjak“, simpatičnu priču

„Novčić veseljak“ i, najzad, „ŽZutu priču“, koju bi teško bilo Kklasifikovati ikako drukčije nego kao pesmu u prozi, kao poemu čija poruka pre lazi granice publike kojoj je mamenjena. Uopšte, sve pbbrojane priče ruše granicu dečje literature; one su, podjednako, i bajke za odrasle čitaoce.

Branko V. Ttiadičević ?napisao je | „Šareni. deo“ ove knjige, tradicionalan u eđiclji u kojoj se pojavilo „Čudđotvorno oko“ (biblioteka „Zlatna knjiga“). Tu se izdvaja kratka priča „Kakav je sve vuk“, dok ostale osetno zaostaju za pričama iz

prvog dela, (IL, Š.)

almanah

BEOGRAD 1963)

ljati. Lebović je, svakake, jeđan od najveštijih savreme nih dramskih pisaca. On VOđi radnju lako, bez natezanja, ličnosti se više objašnjavaju Wwvojim delovanjem u akciji nego objašnjenjima ko ja đaju Q sebi. Sve to može đa angažuje 1 da veže Ččlitaoca i ova Lebovićeva jednoOčinka prima se i kao Kknjiševno delo za čitanje i kao pozorišni tekst za prikazivanje, Među uspelije literame pri loge u ovoj publikacıji idu pesme Davida Yilipa („Brođo vi lutalice“) 1 Ljubivoja RšUmovića („Pesma progonjenog Wkolji se obraća sWvojol mve" zdi“), esej vana ivanjijm „Ne samo Mojsije“ i prilog Hansa Bramera o #Salomu Ašu. Dr Zđenko Levntal, po" red nekih ! ranije poznatih činjenica o Štefanu Cvajgu, objavljuje pisma koja mu je

svojevremeno „uputio ovaj pisac. Naučni „prilozi „posvećeni

jevrejskoi problematici „mogu da buđu i od šireg inte resa za wone ispitivače „naše prošlosti koji se ne bave sps cijalno istorijom devrela u Jugoslaviji, Aron Alkalaj („Život i običaji u nekadažnjoj jovrejskoj mahajlli u Beo građu“), Dušan Sindik („O jevrejskim školama u MBeogra= đu u XIX veku“) i Samuilo Alkalaj („K&lub „Zajednica“) u svojim napisima saopštavaju dosta dragocenih pođata-

ka za istoriju Beograđa, o kulturnim wprilikama: i ekonomskim odnosima Srbije toga vremena, To isto moglo bi da se kaže i za članak Mi roslaye Despot o dakovu Vajsu i njegovoj ulozi u privredđnom Životu Hrvatske to» ga vremema. Duško MKečkemet na popularan način o» življava lik Vida Morpurga i govori o ulozi koju je ovaj igrao u borbi za mwarodni preporod u Dalmaciji, Stana Đurić-HKlajn prikazuje ličnost Josifa Slezingera u kome, sa razlogom, viđi jednog ođ pionira srpskog muzičkog života. Redakciji „Jevrejskog alma naha“ mogla bl se staviti i jedna principijelna · primeđba. Čini nam Se da nije naročito preporučljivo preštam pavati već, objavljene teksto ve, čak i onđa kađa su njihovi autori, kao neki u ovom slučaju, poznati i priznati pilsci. Mnogo je bolje ograničiti se na onc priloge Koji u ovoj zanimljivoj publika= ciji izlaze prvi put. (P. P-ć)

PIŠU: MILIVOJE MARKOVIĆ, IVAN ŠOP, DRAGAN M, JEREMIĆ, PREDRAG PRO“ TIĆ I MILAN D, SAVIĆ