Књижевне новине

· de,

Ma at. BN Z_f

Roman

_ revolucionarne

. mladosti

Nastavak sa 3. sbrane

Ličnostima i njihovim sudbinama poverio je Jovićević svoju složenu, ali nezamučenu viziju napregnutog manpifestovanja životnih moći u revoluciji. Njih je mnogo. Smenjuju se kao što bi se smenjivale na kakvom dugom, studioznom i pasioniranom putovanju. Sudbine su im bolno različite i iste. U život ulaze radoznalošću i revoltom, a traju ga u samoći, u drugovanju sa svetom koji ne može povrediti i uvrediti u milovanju (koliko se može i kad se može) Žbunjem,. granjem, kamehjem, travama, sjenkama, tuđim dozivanjima i pjevanjima po brdima“. Njihovo prirodno pravo i sloboda grubo su omeđeni: od četvrte godine Ppočinju čuvati ovce, od mpelnaešte ratovati, a negde od dvadesete počinju da ih razjedaju „mnyakovi, vlage, i gasovi“. Otuda rascepi uslovljeni htenjem da se život pljačka ili gradi, da se grabi ili doprinosi. Na jednoj strani karijeristi, politikanti, skorojevići, izdajnici 'i odrodi, na drugoj — duševna vitalnost i borbena volja mnogih, U grčevitom i nikad do kraja izmijansiranom obraču» nu. Ali izvesnom: na kraju uvek i ipak probije strasno delo nemirnih, zabrinutih i neustrašivih, tvoraca čovečnosti, ratnika za divnu neizvesnost svega što će doći, Onih koji kao majlepši plod neguju epsko čojstvo i junaštvo. Pred streljanje, na primer, Miliću je drago što neprijatelj zna za sve jade koje mu je zadao i za sve mrtve koje mu je oteo. To je ona teško objašnjiva, ali možda najljudskija, želja da živa pri= povest sačuva naše podvige učinjene u borbi protiv smrti i s njom ruku pod ruku, u boju protiv sramolnog i kukavičkog u duši. Ili ono Babino užasavajuće hodočašće: u svojoj davmoj zlatnoj nevestinskoj odeći, svečano i dostojanstveno, ona prolazi da unuku partizanu da podrške u muškoj smrti.

Najuzbudljivija ličnost ovog romana jeste Mašan Puh. Njegov lik jedan je od izuzebnih likova naše književnosti. Pisac je mnogo pažnje i ljubavi ugradio u njega. To je jurodiva sila, prometejski otimač od prirode svega šio mu je uskraćeno. Gluv je i nem od rođenja, jedne noge slomljene, mali i pogrbljen, ali zdrav i jak i bistar „kao nažjbistrije dijete“. Ljudi su verovali „da su njegovi nedostaci božja kazna da takva bistrina ne dođe do izražaja baš među njima“. Izvršavao je sve šio mu, se naredi i „mogao je da se smije bolje, toplije i iskrenije nego niko drugi. Da plače — isto teko, Umeo je da oseti radosti drugoga i ocijeni žalost i tugu drugih isto kao svoju — Io još i majbolje, je mu je bilo najbliže“. Ali — „svijet je od njega napravio poluumna 'golotrba neodgovorno i ncljudski“. Nepoimljivu blagost u sebi, plemenitošt svoje izuzetne inteligencije, morao je, dalde, da dokaže boreći se sa zlim silama oko scbe, svuda, bez prijatelja i podrške, šavlađujući nemogućnost da olkrije svoja bogatstva i blagorodnu tamu koja ih krije. I da se u revoluciji, kao najneviniji i najljući borac, uzvisi do simibola nesavladive dobrote.

Ima, međutim, ovaj roman i svojih nedostataka. Bogata i funkcionalna meiaforika postaje negde samoj Bebi Cilj, do te mere da odbija usiljenošću i nespretnošću. Kad se nešto hoće poštopoto ispadne — smešno. „Tražeći, kaže pisac — šizinu i slobodu za navrelu snagu i urlajući po razjapljenoj noći, iznenada bobješnjela vjetruština probi glavom pored labuda i zadavi Jlamipu koja je škiljila radi djeteta“. Kao što se vidi. snaga vetra nije strašna, već komična. Kojiput, takođe, pričanje je nekontrolisano opširno, dugo i samorno. Zaljubljen u svoj svet, pisac često dopusti da ta zaljubljenost ovlada nužnom racionalizacijom građe, da je potisne. Otuda mnogo reči koje kazuju malo i mnogo opisa koji opterećuju prinoadan tok vadnje, udaljavaju od jednostavnosti, od bitnog. Neke ličnosti nisu naslikane ni izražene, već opisane (Rašo, Peto). Čitalac u tremu» tku primi da je određena ličnost takva kakvom je pisac predstavlja, čak je i doživi imaginativno, ali je ubrzo zabo» ravi, ispusti iz vida, i kad je ponovo shetne, registruje je samo kao materijal opšteg događanja. Ne oseća je jer nije delakna i integralno funkcionalna, jer je činilac nečeg što je vam nje.

Roman „Šubplje kolo“ (neka bude rečeno na kraju) jeste roman revolucio=name, komunističke mladosti, Ta mladost je gorostasna. Za nju su borbe i smrt sitnice. Veliko je njeno buktanje u ljubavi i njena čedna spremnost da ogromnim. srcem pretvori radost u ra dostan bol, tugu u snagu, da zagrli de= mone sreće i daruje zemlji svetle ljuvedre pred beskonačnošću, Zaista, putem rata i revolucije ostaju mrtvi i ranjenji, sakati i Slepi, poludeli i izbezumljeni, ali ostaju i pobedioci. Na njima je carstvo, Oni su ta mirna i požrtvovana moć koja primorava ljudstvo na dobrotu i heroizam, a isto= riju n3 pokoravanje zakonima đuhu. Njima je pisac posvetio svoje delo.

Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

e DRUŽE LALIĆU, vaša poezija, ma izvestam način, predstavlja sintezu tradicionalnog i modeymog poetskog iskustva. Mislite li da je to mirenje klasičnih vYedmosti i avangardnmog izraza majbolje Yešenje suštimskih problema koje Ee pesnika postavlja naše do-

a? ŠECS

U VAŠEM PITANJU sadržano je jedno tvrđenje, koje moram da stavim u sumnju; naime, ono što pišem može da bude samo pokušaj jedne sinteze, koju ste nazvali sintezom tradicionalnog i modernog poetskog iskustva, Taj pokušaj, uvek na ivici neostvarljivog, nije naravno sam sebi cilj. On je rezultat nastojanja da se u pesmi izrazim što preciznije, što adekvatnije emociji koja je pesmu izazvala, U tom mastojanju koristim se svim iskustvima koja mogu da mi pomognu; a jedan njihov bitan deo svakako dolazi iz fonda emotivnih iskustava, vezanih uz doživljavanje poezije koju zovemo tradicionalnom — to je ona poezija za koju kažete da nosi klasične vrednosti. Uvek sam se divio pesnicima koji su maksimalni intenzitet emocije mmeli da izvaze sa maksimalnom preciznošću. U tradicionalnim formama takva preciznost znači i podvrgnuti zađani ritam jedne metričke šeme ritmu vlastitog doživljaja; ne uništiti ga, dakle, nego ga saobraziti zakonima rasporeda vlastitih reči, koje su u pesmi jedine prave reči. U mođernoj poeziji (a ovaj termin upotrebljavam uslovno, podra=zumevajući pod njim. onu poeziju prve polovine ovog veka, koja se obično naziva modernom) ovakva je preciznost često smatrana izlišnom; često je to zaista i bila. Međutim, osećam da proces organizovanja fragmenata jednog sve složenijeg sveta u pesmu iziskuje i preispitivanje uloge nužne pomoći, koju pruža tradicija, U tom smislu dolazi, možda, u mojim stihovima do izvesnog spoja, kako ste rekli, klasičnih vrednosti i avangardnog izraza samo što za mene taj spoj nikako ne može da bude mirenje, nego samo &uprotstavljanje ova dva elementa; sve izrazitije suproistavljianje u naporu da ostvarim jednu izražajnu sintezu, koja neće da izneveri impuls pesme. Da li je to najbolie rešenje? Nisam kKvalilikovan sa odgovorim na takvo pitanje. Mogu samo da kažem da je to za mene lično jedino, jedino pravo rešenje.

& POSTOJI JEDAN od glavnih, to» kova maše pesničke tradicije koji počinje sa Lazom, Kostićem, pa se razvija preko Disa do Momčila Nastasijevića, Rastka Petrovića i nadrealista. U vašim zapaženim, zbirkama pesama primećuje, se me uticaj maločas pomemutog vida maše tradicije već jednm drugi, vezan za imena Dučića i Rakića, Nalazite li da su ova dva pesnika, danas, isuviše potismuta u, drugi plan? Mislite li da om imaju živog značaja iz savrTemenmoe Iperspektive?

TRADICIJA JE, sagledana sa stanovišta onoga koji i sam pokušava da deluje u njenim tokovima, stvar izbora. Mi biramo svoju tradiciju, pa prema tome i sagledavamo njene tokove, njene kontinuitete. U tom smislu, ne bih mogao da se sasvim složim sa trasom, ovog foka pesničke tradicije u našem jeziku, kako ste je Vi upravo povukli. Međutim, ja mogu Samo da govorim o onim pesnicima za koje znam da im mnogo dugujem; pesnicima čiji napor, izražen u ovom jeziku, osećam kao srodan, i od kojih sam u> čio hemiju i alhemiju reči. Laza Kosfić je svakako jedan od tih pesnika; Vojislav. Ilić takođe, u još većoj meri. Nalazim da je ovoj dvojici pesnika zajednički jedan bitan kvalitet: 'obojica su znali da pišu pesme koje su ostale žapamćene kao velike, kao antolosijske, pesme koje isisavaju svoju lepotu i svoju istinitost u budućnost — a koje, s druge strane, mogu da izdrže i svaku rigoroznu, da ne kažem cepidlačku, formalnu RKritičku analizu. (A” to nije slučaj sa pesmama koje su potpisali neki drugi naši veliki pesnici). Ma koliko da se razlikuju, Laza i VOojislav inkliniraju ka istom magnetnom polu naše poezije; oni su obojica znali da budu majstori tačne reči, tačnog daha, tačne strukture. Nisu mucali;

znali su kako da spoje reči kada one ·

ireba da ponesu teret jednog intenzivnog sveta, a da te reči ne prskaju na šavovima, zavarenim istinitom vatrom. Jovan Dučić je takođe jedan od pesnika kojima mnogo dugujem, i nije mi teško da ga približim ovoj dvojici. U vreme kada sam pisao svoje prve stihove, činio sam fo pod izrazitim Uticajem Dučićeve forme; tek sam kasnije shvatio punu širinu njegovog izražajnog registra. A Rakić je, čini mi se pesnik. čije delovanje u vremenu he može da se sasvim uporedi sa Dučićevim, i koji mi je, verujem, rekao ma=nje od Dučića, mađa ga svojevreme-

mo nisam manje voleo. Ne mislim, me- ·

đutim, da su Dučić i Rakić, kako ste rekli, danas suviše potisnuti u drugi plan, Imam, utisak da je proces jednog

pravog vrednovanja Dučićeve poezije upravo u toku; da tek otkrivamo, sve življe i sve zainteresovanije, njegovu poetsku aktuelnost. A Rakić je manjeviše definitivno ustoličen kao veličina; indiskmtabilan, sa svim aktivnim i pasivnim implikacijama ove reči

& VI MNOGO CENITE stroge, 2a-

· fuoreme, pravilme poetske Jo?me. Kako usklađujete, na primer, oblik soneta i duh modđeynih poetskih, traženja?

ZATVORENIM FORMAMA služio sam se mnogo više u svojim prvim zbirkama, nego što to činim danas, Pitanje je, čini mi se, usko povezano 5 jednom temom koju smo dodirnuli maločas; sa suprotstavljanjem elemenata tradicionalne {orme i savremenog sadržaja, u traganju za preciznom izra=žajnom sintezom, Moje prve pesme, koje nisam objavljivao, bile su pisane isključivo u zatvorenim formama, negoVanje fakvih disciplina pomoglo mi je da kasnije gradim jedan stih koji se, formalno, može da nazove slobodnim stihom, ali koji za menc nije ništa mahje vezan od, recimo, rimovanog jedanaesterca. Stih koji traži svoju tačnu meru, usklađujući se ne više prema broju slogova, nego prema zbiru specifičnih težina reči koje treba da ponese; ptfema dahu rečenice koja opet ne postoji samostalno nego u kontekstu drugih rečenica. To znači da pokušavam da i u tfakozvanom slobodnom stihu sačuvam određenu čvrstinu vezanog stiha, U tom smislu ja zaista mnogo cenim stroge, pravilne poetske forme — koje ne moraju nužno da budu zatovorene forme u klasičnom smislu.

Pitanje soneta posebno je zanimljivo. Već sama činjenica da ovaj oblik pesme živi kroz šest vekova i tako vitalno služi pesnicima koji pevaju tako različito, navodi na razmišljanje. Kao da se radi o jednoj izuzetno srećnoj meri, o jednom zlatnom rezu pešničkog daha, sadržanom u broju od četrnaest stihova i u podeli na katrene i tercine, odnosno na dva jasno izdiferencirana dela: osam i šest stihova, Kao da se ovi elementi udružuju da podrže pesnički impuls, dovoljno

CRTEŽ SLOBODANA MARKOVIĆA

snažan da se njima posluži. (Interesanino je da, ako analizirate manje uspele sonete, ocbično oikmivate njihove greške na spoju prvog i drugog dela pesme; tu je najosetljiviji zglob, tu je neka vrsta odlučne simetrale).: Ovaj oblik pesme živi dakle kroz vekove, sa svojim osnovnim zakonitostima i SVOjim ostvarenim varijantama koje su iznalazili pesnici; oblik uvek sposoban da iznese sadržaj drugačijeg vremena i drugačiju lepotu.

Pisao sam sonete koji se međusobno formalno razlikuju; negovao sam i strogu, trađicionalnu sonetnu formu u manje i više rigoroznim varijantama, da bih majzad došao do oblika soneta koji sam upotrebio u knjizi „Melisa“. Možda soneti iz „Melise“ mogu da budu ilustrativni, kao odgovor na Vaše pitanje kako usklađujem taj oblik sa gavremenim poetskim raženjem, Soneti iz „Melise“ su lišeni tradicionalne metrike i sistema rimovanja,; stih je dakle slobodan, u onom smislu o kojem sam govorio maločas, a rime slede logiku rečenice. Ali je u „Melisi“ sačuvano sve ono što je bitno za SOnet; pesme se oblikuju po zakoniman onog maločas spomenutog zlatnog Treza. Posle „Melise“ nisam više pisao SO-

· nete; kao da sam, za duže vreme, is-

crpeo za sebe mogućnosti ie forme, nakon što sam je neposredno prilagodio impulsu „Melise“. ,

Najzad, pitanje soneta, i zatvorene forme uopšte, nije pitanje izbora, ili ne treba da to bude; to je pitanje DpOostojanja ili nepostojanja određene nužnosti. Opravdanje je sadržano ili nije sadržano — u životu napisane pesme.

6 MNOGI VAŠI STIHOVI skrwc" ju svoje dublje značenje u sple» tovima složenih simbola i metafora, Može li se, ma osmovu togd. zaključiti da ste vi hermetički pesnik?

PITANJE koje ste postavili Vi meni mogao bih da postavim ja Vama! Pridđdev hermetički mogu da Uz ime jednog ka vežu čitaoci ili kritičari — ili možđa Imjiževni istoričari, ako govorimo o hermetizmu kae jedmom. ozvaničenmom i istorijski Ogra-

LJUBAV – SMRT – VREME

|) osnovna poeilska tema

Razgovor 5 Ivanom V. Lalićem

ničenom pesničkom pravcu. Svakako, ja ne želim da budem nejasan, neDrecigan u svom izražavanju u pesmi. (A bojim &e, uzgred yečeno, da postoji mnogo nesporazuma oko mođernc poezije Zbog nerazlikovanja obične konfuznosti od hermetičnosti.) Verujem da sam dosledan u nastojanju da precizno izrazim emociju, njene slojevitosti, njene postavke i naslućivanja, Simbo= li, slike i metafore samo u sredstva koja služe realizaciji takvog nastojanja. Ne znam da li ta sredstva sakrivaju dublje značenje stihova; pre mi se čini da ona izražavaju njihovo zna” čenje, kao takvo, u slojevitom totalitetu. .

e VI! SE u svom stvaranju, U, znate noj me?i, koristite i temama iz antičke mitologije. Kako vi glcdate ma odnos mita i poezije uobe šte? i

POBZIJA jeste mitologija. Pesma organizuje fragmente doživljenog sveta prema svojim zakonima, fiksira ih svojim rečima i predaje čitaocu U preobraženom obliku, Predaje kao svoju istinu, kao svoju formulu jednog vida realnosti. Usvoji li čitalac pesmu, doživi li je, on usvaja takvu realnost, u takvoj formulaciji koja živi dalje u njemu. Poezija, kao mitologija, sažima ljudsko iskustvo, kristališe ga po O8Ovinama svoje kristalne mrežice, preobražava ga po svojim zakonima — da bi iskustvo moglo da traje dalje. 1 ona to čini na način koji je uzdiže do jednog od. najuzvišenijih i majtananijih vidova komunikacije među ljudima, u prostoru i vremenu.

Što se tiče antičkih mitova — i oni su takve formule ljuđskih iskustava. TPormule koje mogu da budu inspira= tivne, a da pri tom ne sputavaju impuls koji želi da se njima. koristi. Orfej je, na prime?, prototip pesnika, suočenog sa osnovnom temom ljubavi i smrti. Možemo reći da je njegovo ime jedan konvencionalan znak, koji čitaoca uvodi u materiju pesme u kojoj se ono javlja. A pesnik na takvu orlejsku temu izražava svoj sadržaj; setimo se primera poznate pesme Miodraga Pavlovića „Orfej u Koreji“.

Jedam drugačiji aspekt mog ličnog interesovanja za mitove međilieranske antike — interesovanje koje nije našlo toliko direktnih izraza, u mojim Desmama — sadržan je u činjenici da ti mitovi, osim svog univezalnog značenja, jesu i mostovi u fradiciju ovoga tla i ovoga prostora. Najzad, volim da se prisećam da je Orfej bio prvi, i zacelo najveći balkanski pesnik...

e POSTOJI LI u vama meka fumdamentalna tema koja vas. muči kao opsesija, iz koje izviye celo kupno vaše delo?

MISLIM DA POSTOJI samo jedna takva fundamentalna tema iz koje, čini mi se, izvire cela svetska poezija. Ta tema upisana je u sazvežđe reči ljubav-smrt-vreme,. Na nju može da se svede sve; svi aspekti boravka i trajanja čoveka, o kojima ' govori poezija. Moja opsesija je da što istinitije izrazim sebe, u svoj punoći impulsa koji zahteva pesmu. A. taj impuls nosi u sebi svest o prostoru i vremenu, o koordinatama na kojima hoće da se u obliči u glas, u reči. Rekao sam da je poezija vid komunikacije; pokušavam dakle da prenesem čitaocu svoje istine, prepoznavanja, strah, nađu, ponos, u želji da sve to postane i mjegova SsVO> jina. Moje pesme imaju privilegiju da nastaju u ovom veku, koji je odlučni vek ljudske istorije. Nastojim da mo> je rečenice bud dostojne te privilegije I da možda, u trenutku čitaoca, prenesu nešto od mog nastojanja da u svome vremenu prepoznam one kon= tinuitete i tragove što ljudsku prošlost, koju prepoznajem, uvođe, prečišćenu, u ljudsku budućnost o Mojoj sanjam. U ovoj sađašnjosti, koju volim,

IWHja BOJOVIĆ

Brana CRNČEVIĆ liši |00 | (Whš

nije.

Ako ti je potreban prijatelj, neka on tebe izabere. Ako ti je potreban neprijatelj, izaberi ga sam.

Bio jednom jedan veliki čovek, a drugi put

Nije sramota biti siromašan, ali je teško.

Karijerista piše hvalospeve praznicima, a radnim danima ne pridaje nikakav značaj

Zločinac se vraća na mesto zločina. i Šta ima žrtva od toga? i

Slovenačka kulturna bronika

| _KOMPLETNI SREČKO KOSOVEL rebalo je dočekati 1964. godinu

T pedesetogodišnjicu pesnikova TO. đenja, pa da se ostvari ne samo davna Želja lirskih sladokusaca već i nasušna polreba nacionalnog kultur. nog medija: Kritičko izdanje sabranih dela Srečka Kosovela, jednog od naj. treptavijih pesnika između dva rata u Slovenaca, koji se s punim pravom svpstava u prve i ujedno najautentičnije socijalne liričare u slovenačkoj knji. ževnosti. Ovo zakašnjenje pada u toli. ko teže jer je reč o stvaraocu izrazite društvene angažovanosti, o pesniku re. volucionaru koji je uprkos švom krat. kom Životu ne jednom izrekao oštfu osudu stanja ne samo kod kuće već | u Evropi i svetu, koji je vrlo konkret. no mislio (čak toliko konkretno, da ne. ke njegove pesme, one najrevolucionar nije, nisu mogle biti objavljene za pesnikova života, već su silom prilika os. tale u rukopisu) i koji je otvoreno, iskreno i s punom odgovornošću stao na stranu radnih ljudi, naglašavajući prava proletarijata u savremenom društvu, o čemu rečito zbore njegova Dpre• davanja, držana i rudarima u Zagorju, i njegova esejistika, Nedavno, sredinom marta, navršilo se šezdeset godina od Koso' lova rođe. nja. Kako će za dve godine. u: maju 1966, pasti i četrdesetogodišnj..ı “P.mjegove smrti (pesnik je naime umro Sa navršene 22 godine), ovo je bio ipak dovoljan povod da se poččlo pomišljati na objavu Kosovelovih sabranih dela. Biće objavljena u dva toma, na oko 1000 stranica, u izdanju Državne založbe Slo venije u Ljubljani. Prvi tom pojavio se upravo ovih dana, dok treba drugi da iziđe u najskorije vreme, oba u redakciji i s komentarima dr Antona Ocvirka. i Rođen kao peto i poslednje dete ocu učitelju u Sežani 18. marta 1904, Srečko Kosovel proveo je detinjstvo i prvu mladost u Tomaju, mestu gde sec spravlja čuveno kraško crmo vino „teran“, S jeseni 1916. godine, „usred prvog svetskog rafa, Kosovel polazi u Ljubljanu, gde polaže ispit iz prvog razreda realke, ulazeći odmah u drugi, Nakon mature 1922, godine sluša na ljubljanskom univerzitetu predavahja iz slavistike, komparativne Kknjiževnosti, romanistike, istonmije umetnosti i filozofije, da bi pred sam „završetak studija pao kao žrtva meningitisa,.27, maja 1926. godine.' , Još u doba đakovanja objavljivao je početničke stihove u nekim rukopisnim i štampanim srednjoškolskim lis tovima („Jadran“, „Kres“, „Lepa Vida"), postajući uskoro saradnik ioš nekih o» mladinskih listova i književmih časopisa („Novi rod“, „Zvonček“, „Mladika“, „Trije labodi“, „Vidov dam“, „Mladina“, „Gruda“, „Dom in svet“, „Ljubljanski zvon“, „Ženski svet“ itd.). Kao student bio je urednik naprednog stu dentskog književno-publicističkog čaš0 pisa „Mladina“. Pokušaj da 1925. go» dine objavi svoju prvu knjigu "pesama, dajući joj naslov „Zlatni čoln“ (Zlatni čun), nije se ostvario. Tek informativno spominjem da je kmjiga pod tim naslovom objavljena (1954) kao jubilarma u redakciji dra Antona Ocvirka (izdanje Primorske založbe iz Kopra). Tragična smrt mladog pesnika teško se kosnula Kosovelovih prijatelja. Al fonz Gspan je za godišnjicu „njegove smrti u maju 1927. obiavio (u izdanju Odbora za izđavanje Pesama žSrečka Kosovela“ (Tiskovna zadruga, Ljubljaset pesama, Opsežniji izbor štampao je četiri godine kasnije dr Amton -Ocvirk pod naslovom „Izabrane pesmi Srečka Kosovela“ (Tiskovna zadruga, Ljubljana 1931), Imajući u vidu činjenicu, da” je Državna založba Slovenije u svojoj čuvenoj zbirci slovenačkih klasika, što danas broji već više od seđamdeset tomova, kao prvu knjigu ove sefije · još 1946, godine objavila upravo prvi tom sabranih dela Srečka Kosovela (u ređakciji spomenutog dra Ocvirka), EO” tovo je neshvatljivo da se moralo če Tone POTOKAR

Nastavak ma 12. strani

l

| KNIIŽBV.NE NOVINE