Књижевне новине

Milivoj SLAVIČEK 117 500,

Ia )

Nigdje više čud&. Ona se više ne događaju. U neko doba našeg žipota ona su pomalo svrgmuita,

ili sbedema na, materijal za umormu, novinsku, kroniku. Sad je svaka srž već strašno dobro umotan. U nama je žipo samo još wwutarnje oko. / Ali i ono se sklapa. Ah, evo glazbe ; \ i valjda ću moći izreći sve to do kraja (važno je što nigdje mema mikakvih, Yiječi

IZMEĐU ZEMLJE

LJUBOMIR SIMOVIĆ ~

DRAGO IVANIŠEVIĆ

~ IO o ii

E ETSU4E

1 PTICE

Drago Ivanišević: „POEZIJA“, „Znanje“, Zagreb, 1964.

DRAGO IVANIŠEVIĆ ide u red 0njih retkih pesnika koji su izvrsno u

sebi sjedinili liričaza i intelektualca. Prošao je mnoge evropske gradove i univerzitete, upoznao razne nauke. a poetike posebno, video mnogo ljudi i osetio mnoge strasti, sanjao razne snove i uvek bio otvoren prema svetu, uvek je hteo da hoda za svojim snovima i otkriva njihove tajne. Primao je novine u jzrazu i sfilu, ali uvek trezveno i s rezervom, uvek je nastojao da svojim lirskim doživljajima da pečat svoga temperamenta, svoga karaktera i napokon, svoga vremena.

U to nas uverava ovaj izbor iz njegove dosadašnje lirike. Knjiga je Dpodeljena u četiri ciklusa: „Zemlja pod nogama“. „Dnevnik“, „Jubav“ i „Srž“. To su, u stvari, naslovi njegovih dosadašnjih zbirki, samo se ovde javljaju u antologijskom izboru. Ivanišević se u mpoeziji javlja oko 1930. godine. Po svojim koncepcijama poezije i umetnosti uopšte Ivanišević je bio najbliži nadrealistima i jedini se u Zagrebu deklarisao kao takav (iako nije bio jedini). Međutim on je nadrealizam primio s re= zervom i stvaralački: primio je ovaj pokret kao reakciju na postojeće društvene odnose; prihvatio je bekstvo u san i podsvest kao put ka novoj i ljudskijoj realnosti. Napokom, Ivanišević je prihva tio slobodu izraza: asocijacije iz sna i podsvesti ne freba obuzdavati, nešto što je na bilo koji način potisnuto "1 nama freba da se oslobodi, jer se na taj način oslobađa i naša -· ličnost. U svemu tome bitno je da je Ivanišević nastojao da u taj svoj nadrealizam unese svoju ličnost: kao pesnik i kao čovek. Rečito nam o tome govori ciklus Desama „Zemlja pod nogama“. To je uglavnom socijalna poezija. Pesnik, poeziju (a svoju pogotovo) nije shvatio kao funkciju politike, ona je za njega umetnost reči. Njega su suprotnosti u društvu uznemirile i on je na njih lirski reagovao; u svakm je svoju pesmu uneo čitavu svoju senzibilnu ličnost; nije tragao za velikim temama i nije parolaški isticao teme dana; u detalji-

. ma je on otkrivao ljudske zanose,i drame. Za njega ljudska drama nije bila" obeležje samo jednog trenutka iz Života, za njega je to dug proces koji je razarao i razorio čoveka, ali i koji ga hrabri i drži uspravnog. Posebna karakteristika i vrednost ove JIvaniševićeve poezije sadržana je u osobenosti njenoga izraza i lapidarnog stila. Njegova je pesma pretežno kratka, slih kondenzovan i komunikativan, građen je kao slika koja ima simboličnu vrednost. Neke pesme i ne možemo drugačije tretirati nego kao mala uljana platna koja nas fasciniraju žarom i toplinom svojih boja, iznenađuju nas slobodom i složenošću poteza, posebno nas opčinjuju plastičnošću i jačinom vizuelnog duha.! Takve su pesme u ovom ciklusu „Mrtva ljubav“, „Panika u paysageu“, „Plesačica“, „Nos talgija“ i dr.

U „Dnevniku“ su u prvim pesmama iskazane slutnje i nemiri uoči drugog svetskog rata. Međutim, u kasnijim pesmama on s velikom gorčinom u srcu opeva ratna pustošenja. Pored tiH osećanja „pesnik je izrazio i naš revolucionarni polet. Izbija iz njegovih stihova krepka žudnja da živimo snagom i poletom: beskrajne mladosti, jer nosimo u sebi grumenje crnice, a njena je snaga vatrena i uvek se u ljabav pretvara. Izrekao je pesnik u svojim pesmama. divno ljudsko dostojanstvo pred licem smrti: i kađ umire naš čovek prkosi; u znak protesta diže krvave dlanove da mm čizme plaćenika ne gaze rebra, daje do znanja da mu je jauk pod rebrima kao škrgut zuba jak, nepokoran i tvrd. Svestan je naš čovek-borac da nam zore niko ne može zgaziti dok u svakoj vlati trave počivaju uspomene i dok u nama gorl ljubav prema čoveku i slobodi. Tu iz pešnika i čoveka progovara snaga Zemlje koja je upila u sebe njegov znoj i njegove suze, ali on joj je odan i kad je gladan na njenim posnim nedrima, kad ga je patnja bacila u svirepi svet. On je neprekidno žudi: i src kad mu ureže oko usana grč, željet će šamo svoje zemlje prah, jer taj je prah onaj silni oganj ljubavi što čovjeka lagano sažiže.

. „Jubav“ je ciklus a pisan Rkavski. U ovoj poeziji Ivanišević je elementaran, izraz mu je komunikativan i plastičan, osećanja istančana; tu je pesnik vraćen svome korenu -— detinjstvu i moru. More je u njegovoj pesničkoj viziji opsesija i čarolija snova, žudnja i vedrina, najautentičniji izraz pesnikovog života, izraz zanosa 1 konflikta u unutrašnjem životu koji se gleda sa većeg odstojanja — meša– ju se radosti detinistva sa tugom l gorčinama zrelih godina. Sve je u Ovoj prisnoj rodnoj čakavskoj reči po-

3 .

pesama pisan ča-

rece.

dignuto na jedan viši doživljajni stepen: prisnije se ispovedaju tuge, emotivnije i s većim zanosom se gleda u oči prvim radostima i zanosima. I prirođa se vidi u intimnijem svetlu. Ciklus „Srž“ je lirska sinteza Ivaniševićeve poezije. Vreme je poodmakkustva stu sazrela i u svemu onome što se zbiva oko njega pesnik vidi i oseća lo i život se posmatra sa distance. Isprolaznost. Zato je neprekidno zamišljen, svaki nemir koji u njemu zadrhti pretvara se u kompleks pitanja o životu; pesnik u svemu vidi tragove vremena, svemu daje etička obeležja. Dok se ranije predavao nežnom šumorenju trava, sada se javlja kao znalac njihovog govora; dok je ranije njegovo srce. bilo ludo od pesama, sada je prenapučeno iskustvom i mislima, sada pesnik bdije u grču i neprebolu, nosi u sebi burmo vreme patnika i sanjara. Imam mtisak da je u ovom izvrsnom ciklusu pesma „Čele kula“ naj dublje izrazila misli i osećanja Ivaniševićeve poezije uopšte. Rekao bih da u ovoj pesmi, i u ovoj poeziji, postoji jedna izuzetna želja da se čovek viđi kompleksno, ne u jednom trenutku već u večnosti. Miliboje MARKOVIĆ

Poezija s raskršća

ono meće da se oprosti. Rekoh,

riječi sve kvare, kao kad, na, slici koja prikažuje brdo piše brdo). Rekoh, i ono se sklapa. Ali polako; i kroza mj jure sjene u bojama;

ono hwata sve tiše i tiše nijanse i u, njima. pronalazi slast i opravdanje Takvo je ono. Ali ja, ja sam sklon, većim, razlikama. · I tako zajedno, nadopunjujući se, Yadimo ovaj sboj Dosao.

'Stparamo pjesme. Pjesme me postoje

prije nego ih, mi, i to baš mi, i baš u ovom, času, me osjetimo i me mapišemo, kao što već postoje prirodni zakoni i sve ono što samo otkrivaju fizika i kemija. Ostavljeni u svijetu bez čuda mi se sebi učinimo veliki i čudesni.

Da to nije tako, mi, me bismo mogli reći mi tko smo.

Sad evo i vjetra koji zviždi. On huji iznad, nas, ali o, je naš

inače me bismo shwvaćali da on tako meopisivo huji.

Ima nas dakle više: moje wnutarnje oko, ja, glazba, taj bjetaY

i još čitav niz stvavi pomoću kojih se sporazumijepamo, kroz sve maslage,

s onim, što je suštinsko.

Tako i znamo da smo, ostavljeni u svijetu bez čuda, mi sami čudo ovoga svijeta. Možda je i to dovoljno. A sasvim, siguYmo, to smiruje, me 2, se zašf6.

I DALJE MOZGAMO O SMISLU

\

| dalje mozgamo o smislu, u, isto vrijeme dok sudjelujemo u običajima. Obuzeti mišlju me možemo se posve predati igri. · . Okupajmo se malo ponegdje wu tišimi koja dopire do nas” dok čekamo da dopremo i digmemo se odavde prema horizontu. Dok nastojimo i dok i neka svakodnevna arija dobiva svoje veliko,

OTIŠAO JE

šutljio značenje.

OTIŠAO JE, jednog tihog popodneva, byelom, dolinom, u svoj život. Gleđali su, ga s okolnih bregova kao tačku koja se udaljava.

Slobodan Marković: „UMILJATI APOSTOL“; „Prosveta“, Beograd, 1964.

POSTOJE KNJIGE STIHOVA koje me otkrivaju samo realnost poezije koja je m njihovim, donekle imaginarnim granicama sadržana. Poneke od njih ne samo da upućuju i prizivaju u setanje realnosti sveukupne poezije nJihovog pesnika, već otvaraju i šire vidike poezije, bilo određenog vremenskog trenutka, bilo određenih motiva i raspoloženja. Navode ponekad na razmišljanje o sudbini čitave jedne Mpesničke generacije, ili mjenog jednog poetskog smera, nadahnuća, podstiču na Wkritičko preispitiyanje mjenih dometa i ostvarenja, načela i uverenja, na ponovno merenje pulsa svemu onom što izgleda da živi ili se čini već mrtvim. A takve knjige stihova, koje isuviše nagone ma prisećanje i zauzimanje stava prema određenim poetskim vrednostima i zakonitostima, po pravilu su izvan nekog sadašnjeg trenutka, izvan izvesnih poetskih normi i zakonitosti koje u tom {trenutku izgledaju važeće i stvarne. One pripadaju ili trenutku koji će doći, koji predskazuju, ili trenutku koji je prošao; a svojim su ga prisustvom ispumjavale., A mogu biti, svakako, i izvan trenutaka uopšte, u uvek stvarnom vremenu, a kao relativno nepromenljive, mogu da podstaknmu i da budu merila za procenjivanje promenljivog.

Nova knjiga stihova Slobodana Markovića budi na takva razmišljanja. Razloga je više, a jedan je svakako presudan: njegovo pesničko delo je karakteristično za mašu poetsku, ne tako davnu prošlost, ono je slikovit “izraz stremljenja i klonuća cele jedne pesničke generacije, koja se kao nežna biljka „povijala za jednim nestalnim suncem ideala. U poeziji Slobodana Markovića, više nego kod drugih pesnika, njegovih savremenjka i saputnika, vidljivo se predstavljaju ta povijanja, taj ocrtani put klatna od vatri zanosa, vere, prkosa i oduševljenja do ugaraka i pepela, do otrežnjenja od ko jih se muhti um. Odnos te generacije prema životu opisuje veliki luk od usnićenog „poistovećenja do razdvajanja koje je bilo praćeno dubokim unutrašnjim ozledama, neizlečivim unutrašnjim poremećajima. Odnos le generacije prema. istoriji ne manje je složen: u širokim viđicima istorije jasno se video smsao ličnog postojanja, u ime tog smisla i tih vidika odricalo se i od ličnosti i od postojanja, da bi se, najzad, shvatilo da je smisao moguć samo pod svodovima svog bića, već upola žrtvovanog. Pojedini pesnici, a i prozaisti, ostali su trajno u znaku tog preinačenja, tog dubokog unutrašnjeg prelaska s opšteg na lično. I kao što je klatno u njihovoj poeziji u prvo vreme neprestano izbijalo opštim, zvonilo radosnim, oglašavalo jutrenje, tako je polom muklo odjeknulo večernjim, oglasilo se rastrojstvom, ili počelo da olkucava melodije bolne nežnosti. Ili je stalo. Kod izvesnih pesnika te generacije pojam života i pojam istorije presudno je opređeljen njihovom ličnošću: ličan život i subjektivno viđenje istorije. Ni istorija, ni život za njih nisu egzistent ne kategorije, nisu simboli već proživljenje ispovesti, Osećanje distance, fi-

lozofskog i misaonog udaljenja, nepostojeće je kod izvesnih pesnika, Naročito kod onih koji su cvet poezije negovali u mastionicama svoje krvi, pticu mpoezije iza večito budnih sećanja, koji su svoju poeziju mpoistovetili sa svojim životom, koji se živi iz dama u dan.

Ta promena a Rkvetanju poetskog klatna od objektivnog ka mubjektivnom, od opšteg ka ličnom, od svetlog i jasnog ka pomučenom. i uznemirenom, od prolaznog dnevnog, ka trajnijem, od spoljašnjeg ka unutrašnjem, presudna je ža razvojni luk cele gemeracije, svih pesnika, samo što su jedni ostali u neposrednim zonama tog preinačenja, trajno opsednuti posledicama pomeranja, a drugima je to polazna tačka, mogućnost za stvarna iskazivanja, Oslobađanje od okova, vraćanje ka sebi, ka ličnosti dotad sputanoj. To preinačenje, u pogledu poetskih vrednosti delotvorno, stimulativno za sve autentične pesnike, potpuno je izukrštalo njihove poetske a donekle i Životne puteve.

Slobodan Marković jedan je od onih, a mnogi od mjih kao pesnici više misu živi, koji su se stromoglavili u sebe, koji su u sebi, pod svojim svodovima, mpotrežili spas. Slobodan Marković je pesnik ikoji je ostao ma raskrsnici iskazujući bolno svoju nemoć, svoju rastrojenost. Za njega ipreinačenje mije bilo samo poetsko, samo u promeni tema, motiva, načina Razivanja, nije bio samo prelazak s jednog na drugi plan. Ono što sam u slici nazvao promenom u kretanju klatna, kru gova koje ono opisuje, on je osetio kao izmenu u kretanju igle na svom životnom Momipasu, odnosno primio kao saznanje da igla više ne pokazuje pravac, da pravca nema, da su pravac Ppronašli samo oni koji su već mrtvi. Vreme mrtvih osetio je kao svoje vreme, da se igla zaustavila na smrti, da je ukazivala na smrti, na smrt u ratu, a da je on zalutao, promašio pravac. I zato u njegovoj poeziji tako je često sećanje na one koji su već trava i zemlja, koji šume kao žito i večni su kao priroda, a i zamišljanje sebe kao mrtvog. Ono što će biti posle njega, u stvari je ono Što realno jeste, a i istovremeno i nije. I, možda, zato njegov odlazak u svet onih koji, ako nisu motivi, svakako nisu ni u centru ŽivVOta, već ma njegovim rubovima, kao nešto uspulno, prateće, što će nestati. Pesnik taj svet oseća kao svoj, saoseća s njim, ponire u njega, s nežnošću, razumevanjem, bolnom ljubavlju, sapatnički. Ali i očajava u sebi, i zbog svoje promašenosti, i zbog patnje sveta koji voli, i zbog ustnojstva života u celini, a

Granice između poezije i života u poeziji Slobodana Markovića u izvesnom smislu potiru se. On smisao ne traži u poeziji već u životu, on ne luta poezijom već životom, a svoje nmenalaženje smisla i svoje gubljenje ori-

jentacije, svoje putanje koje se strmo-

| tokazima,

·kompleksnija saznanja i otkrića,

SLOBOAND MARKOVIĆ

glavljuju, koje se kreću dijagonalno, koje se mimoilaze i kreću u krugu, sudaraju, on predstavlja u svojoj poeziji. Njegova je poezija ispovest u punom smislu te reči, lice pesnika se ne maslućuje, već jasno vidi iza stihova. Put njegovog života je i krivulja njegove poezije. Ali on i sanja: putovanja, mora, brodove, odlaske, u snovima i na javi. Svet mjegove mpoežije je svet kojim on živi i u kojem živi. Zato njegove pesme ponekad podsećaju ma prozni zapis, toliko je reajsea opisa, tako je neposredno, živopisno prikazan i dočaran jedan svet, jedan sloj određene vrste ljudi. Pojedine njegove pesme gotove da su novele, priče, putopisi, čak i reportaže. Ali upravo ispovedni ton, osećanje doživljenog, i to doživljenog u kriku, u patnji, u bolu, s osećanjem tragično promiašenog, uništenog, neizlečivog, daje poeziji Slobodana Markovića mprisniji, topliji, potresniji prizvuk. Kada on ispoveda očajanje i bolest, on mjima stvarno živi. A u pojedinim pesmama elegičniji ton, sumorni patos, lirska rezignacija, nežna melanholija, zvone čistim poetskim zvukom.

Još jedan razlog zašto nova knjiga Slobodana Markovića budi šira razmišljanja i o mjegovoj poeziji uopšte i o trenucim« u kojima se on oformio kao ličnosti kao pesnik: knjiga nove poezije, „Umiljati apostol“, samo je relativno nova knjiga, zapravo i nije nova u odnosu na njegovu dosadašnju poeziju. Novi su jedino životni događaji predstavljeni i ispričani ovom knjigom pesama, ali bez novijeg poetskog sadržaja. Slobodan Marković je još uvek na onoj istoj raskrsnici na kojoj se našao pre toliko godina, kada je započeo da kazuje svoje potresne ispovesti. Ali ono što je tada bilo novo, što je bilo istinski novo u osvetljavanju unutrašnjih svodova ličnosti, što je bio nesputan 'krik i ponovo otkmivena melanholijom obojena reč, što je govorilo kao poetsko svedočanstvo o hodu stazom koja nije geometrijski pra va i revna, o posrtanjima uprkos pudanas je poetski trenutak Poezija danas pruža mnogo otkriva mnogo složenije realnosti. Reči u ovoj poeziji neosetno gube svoju opSesivnost, magiju sugestivnosti, jer govore jezikom mpriče, proze, reportaže. Stihovi Slobodana Maxkovića, kazani danas, više pružaju uvid u život nego u poeziju. Ali jedno .je istini i danas: njiegov uvid u Život ponekad izazove nepatvoren i istinski doživljaj, koji se teško razlikuje od poetskog.

puwošlosti.

Aleksandar PETROV

života, ·

odrazom. koji

složeniioi sugeslivnosii

Ljubomir Simović: „POSLEDNJA ZEMLJA“; · „Prosveta“, Beograd 1964.

KADA mlad pisac ulazi ı literatumi on mora da poseduje jedam Kvalitet, sam po a&ebi značajan, a u izuzeimoj situaciji kada pokušava da se wdcWopa mista u povehikom bratstvu po peru veoma značajan, On mora da bude zanimljiv. Sta jednog pesnika, na primer, čini zamimljivim? Šta ga čini različitim od drugih pesnika njegove generacije? Svalkalko me nekakav posebam predmei. ili tehnika, nekakav mamjir, a još mamje sofistički ispoljeno znanje. Pesnika može da čini zamimljivim višestruko nas tojanje na uobftičavanju materijala, na otkrivanju i razvijanju takvih odnosa prema predmetima koji će mu omogu– ćiti da do čitaoca dopre mekolikim putevima. Ljubomir Simović je taj preduslov u potpunosti ispunio. Prvim svojim dvema sveskama stihova („Slovemske elegije“, 1958, i „Veseli grobovi“, 1961) ispoljio je šarm svoje neizveštačeme mladosti, svojih romamtičnih ljubavi, svog jedinstva sa damarima prirode („... bože, zar još meko kao venu svoju oseća cvet..“), mladenačke težnje da se odjednom („... da sva vremena budu u isti čas...“) ocblete daleki prostori i sažmu razna vremena. I najznačajnije: on je, ovladavši kamonima prozodije, pesničke pismenosti koja u njegovoj generaciji nije bila (a ni sad nije) kvalitet preko koga se podrazumevajući ga prelazi, uspeo da s? predstavi nečim potpuno njegovim, dizvanredno vrednim, po čemu ga je bilo mogućno izdvojiti i zapamtiti. Uspeo je da pesnički i umetfnički reaktivira bogatstvo folklora. Kada je on u Post Scriptumu „Epitafima sa Karanskog groblja“, između ostalog, napisao:

veseli momak rvadovan hteo da živi sve

od prvog veka naovamo

al život ograđem, krstovima od kamena i breza

ili u „Rodoljubivoj pesmi":

ležim, pružen preko zemlje crne Sstasit snažan, izbušem ko sito

čitalac se suočavao sa jedn m prividno navnim uglom gledanja i osrucnim sredstvima, ali u njima s» krila komiOna dimenzija inače tragične situacije. U prvom slučaju ona je sugerisala jednu uzaludnu, ali opšteljudsku težnju, a u drugom pretfivarala se u simbol apsurdnosti rata uopšte... Ovaj pesnik, dakle, stajao je pred dolazećim vrememom sa argumentovamom mogućnošću da krene različitim putevima: da produži sa iznalaženjem opštih tema u folklornoj riznici, da se okrene ka „kosmopolitskoj“ transpoziciji svojih problema, da se uputi ka složenijem fumačeniju pojava života.

„Poslednja zemlja“, njegova reća zbirka koja obelodanjuje sadašnji irenufak, trebalo bi da pokazuje koji cd puteva je pesnik odabrao da bi mu se sa novostečenim iskustvima posvetio, ili koliko &u se i kako ramije pokazani kvaliteti projektovali u movijem. stvaranju. Ona, međuliim, pokazuje da se pesnik nije odlučio. I to je, možđa, bolje. Kao da je stihovima u uvodnoj pesmi „Kratak preludijum“:

I šta da nišanim u ovom mnogobrojnom, svetu

o sumce palo. Onaj ko pogodi

ono što cilja, promaši sve ostalo.

želeo da se opravda što će se i dalje predstavljati u mnogim vidovima, zato što ovu svoju knjigu, koja je mahjim svojim delom izbor iz dosadašnjeg stvaramja, smatra prvim pravim i kompletnim odrazom «svoje pesničke ličnosti kakva je dosad izgledala, ] može verno da ga reprezentuje, Zato, ako bi ovu knjigu frebalo ceniti samo po pesmama „Epitaf Filipu Višnjiću“, „Đavo na selu“, „Traženje reči“, „Epitaf sa Karanskog groblja“, mi, bismo mogli da kažemo o njihovim kvalitetima sve što je i rečeno, uz konstataciju da su ti kvaliteti bili zapaženi i pozdravljeni i bre nekoliko godina i da pesnik nije dao ništa novo. U ovoj novoj konstelaciji, međutim, i imajući u vidu pe-

Nastavak na 4, |

Bogdan A. POPOVIĆ

strani

KNJIŽEVNU NOVINE

EN HL |H L n

NI U i u pu aa i

M O O = aalGMa e a

· Kad vis 8