Књижевне новине

Nastavak sa' 3. strane

tilnijom osećajrmošću, već zgusnutošću emocija, nekim prigušenim gorenjem. Viši stepen opfterećenosti i zatvo-

renosti je u stihovima koji se odlikuju,· kako bih rekao, · simbolikom pojmova ili simbolikom ~ 7„apstrakcija.

Prva pesma iz „Triptihona za neimare“ je veoma karakteristična za taj vid Tahmiščićeve poezije: .

Ostavština ili mešto treće, tek prostirale se svuda

i dosezale granične tačke i ovih

predela

vreme ih mabaci na kažiprst smisla,

gde razaranja nadiru, prvoj javci svetla i tamo: + osvojiše plodne uzbydice, i onda:

kada je svako mogao da izda sebe, preživljavaše sklad udesa, i sada: kruže u dosluhu sa zagometkom po kojoj je sve skrivanje . i lepotom, po kojoj je čitav udes položen w znamenje sabiranja: u sunce.

Svakako da se ovi stihovi ne zasnivaju niti stvaraju jednu racionalnu sliku. Logika ove pesme prvenstveno je poetska. Ali ako i nije stvorena po zakonima racionalnog, slika ove pesme je u visokom stepenu apsfraktna. Ova slika se ne može primiti ni vizuelno, ni auditivno, niti se osećajno doživljuje. Ova je slika stvorena isključivo od pojmova, i to.vooma neodređenih i uopštenih, posebno što su ·u medijumu neracionalnog kauzaliteta izgubili i postojanost osnovnog značenja (ostavština, vreme, smisao, svetlost, sklad, udes, lepota, znamenje, sabiranje; ali i ostale reči i sintagme odlikuju se nekonkretnošću i jRolebljivošću značenja: granične tačke, predeli, plodne uzbrdice, zagonetka, #krivanje). „Povodom ovih stihova može se govoriti o simbolici vremenskih i prostornih određenja, kao što se dobija i predstava o jednoj simboličnoj zoni stvaranja, ali se s pravom može posumnjati da je takva zona i poelska realnost.

U stihovima Huseina Tahmiščića uočljiva je prisutnost i slika i simbola iz mita, a prometejski mit (simbolika svetlosti i vatre) i simboličke predstave iz različitih mitova o moru posebno su bliski i deluju inspirativno na OVOg pesnika. U medijumu poznatih i usvo= jenih predstava, „saznanja i simbola, Tahmiščićeva poetska misao sigurnije se uobličuje i sugestivnije deluje. Pulovanje je jedna od osnovnih egzistentnih kategorija u poetskom svetu Huseina Tahmiščića, a mislim da su i najuspešniji njegovi stihovi zasnovani na toj viziji, na šdeji i žudnji za prevazilaženjem sebe, za prevazilaženjem određenog prostona (veoma često urbanog prostora), za nadrastanjem odre-

đenog vremenskog. irenutka, ne, samo „| .

u pravcu budućnosii, a pogolovo kad je putovanje, ili plovidba, nadahnuta svešću kojoj je uzor pprometejska svest. U tom smislu je Tahmiščić došao do identifikacije putovanja (plovljenja) i postojanja. · Identifikacija | govorenja (pevanja, poezije) i postojanja druga je maksima Tahmišč:ćeve poezije, J&x poslednje vreme, a to Je postala dominantna tema u poeziji mnogih pesnika, Tahmiščić ze sve više zaokupljen fenomenom poezije, poetskim ispitivanjem · poetskih realnosti, razgovorima sa svojom pemom, predstavljanjem mjemog bića i određivanjem njenog mesta u Dpojavnom i duhovnom svetu. Više od stihova gde se ispituje fenomen poezije i zakonitosti njenog stvaranja („Reči se potvrđuju bićima novosačinjemih slika“), zakonitosti mjenog postojanja („U razumu mi smo samo podstanari“, „U ovom predelu pesma je jedina logika“), Tahmiščić iskazuje originalan stav prema poeziji i njenom mestu u čovekovom svetu u wtihovima gde o poeziji ne govori neposredno. U „Prvom pismu prijatelju“ naslućuje. se da je biće poezije istovremeno i anđeo iluzije i đavo istine, a taj novi demon: Obitavaće u svemu što je prahovito Podsećaće Yadoznalu svetinu na meumorno mo?e Tek posle toga mapujdaću ga wu beli i svet Nek sam gleda kuda staje

U poslednjim pesmama poezija Huseina. Tahmiščića znatno je prijemčivija, ne samo u stihovima diskurzivne dikcije, koje su se uvek odlikovale jednom posebnom intonacijom, već i stihovima izrazitijeg rima, a gde se semantički plan ostvaruje preko imaginativnih odnosa i prenosa. Ali to ne

znači da je Husein Tahmiščić na pra-

gu konačnog udruživanja i sklada anđela iluzije (realnosti poetskog) i đavola istine (sveta ideja poetske realnosti), reči i bića slika, zato što je u dosadašnjim stihovima taj sklad već ostvarivao, kao što ga je i mapuštao, težeći da ga ostvari iznova i drukčijeg. Knjiga izabranih pesama predstavlja pesnika u istraživačkom naponu, velikog interesovanja i smelog u pokušajima. Njegovo pesničko stvaralaštvo nije zaokruženo i nesumnjivo u svojim kvalitetima, nije od onih koji ne izazivaju resprave i ne bude sumnje, već stvaralaštvo uključeno u vreme i podložno vremenu. Ne vreme= nu opštem, „pogubnom i raščinjujućem“, kako bi rekao pesnik, već vremenu koje se oseća kao prisutno, sagledivom vremenu. To bi bio zaključak na kraju prve etape.

“Aleksandar PETROV

4

. ma; ali, njega

B- pompe i bez buke, sasvim ti-

ho i savršeao dostojanstveno u-

šao je u arenu naše slikarske

republike jedan mlađ ·čovek, čije će · ime za godinu, za dve zvučati ozbiljno- .

šću sasvim zrelog stvaraoca i postati značajna karika u lancu tradicije skog modernog slikarstva.

Radomir Reljić — tako glasi njego- .

vo ime — slikar je izuzetnog daa. On pripada majmlađoj slikarskoj ciji u kojoj su već, stekli svoje mesto i igraju vrlo zaačajnu ulogu u savremenim likovnim zbivanjima kod nas i takve ličnosti kao što su Šejka, Dado, Stanković, Miljuš, Ivanjicka, Glavurtić, Samurović, Damnjan, Popović, Veličković, 'Tunjinski, Petrović i drugi, Ako bismo generalisali stvaralaštvo wovih mladih slikara onda bismo ih, u grubim crtama, mogli podeliti u dve grupe: ma one koji su svoju jaspiraciju započeli u domenu fantastičnog i nadrealnog, i na one koji su pokušali da je pronađu u apsfraktaom simbolu. Međutim, nama se čini da Reljić, koji je inače i najmlađi u ovoj gardi, strogo uzev, ne pripada ni jednoj, ni drugoj grupi. Inspirisan temama rata on će s puno nerva i emocije svoj una-–

STPp- ·

genera-– ·

| likovna umetnost lo ić

LIKOVNE PRILOGE IZRADIO RADOMIR RELJIĆ

Ubistvo čoveka

ili Radomir Reljić

turalistički sadržaj obogatiti maštom koja se vaspitavala kod madrealista i fantasta, čime bismo, na kraju, mogli da ga pridružimo onim prvim slikariće od ovih još uvek odvajati njegov. način slikanja, izuzetno organalan potez palete kao i njegov crtački metod, koji će u mnogome podsećati na robustnost i nedoteranost dečjeg slikarstva.

Našavši u temi rata svoju osnovnu inspiraciju Reljić. se zaustavio pred jednim jedinim problemom: deformacija i dehumenizacija čoveka kao pojedinca u tom monsštruoznom zbivanju, metamorfoza . pojma čovek u onom irenutku kada njegovim bićem preovlada' pojam ratnika, onog u stvari koji svoju rusu glavu tako nonšalantno

ee

nosi u torbi kao da je to nešto najprirodnije. pa zbog toga i neizbežno. Ono što odmah pada u oči to je da u Reljićevim slikama i crtežima nema mnoštva. Za njega je u centru pažnje jedinka, ličnost izdvojena iz mese, jer tako izdvojena ona se može dubinski, odnosno — da se fako izrazimo rendgenski posmatrati. Reljića, dakle, ne interesuju spoljne manifestacije kod 'čČoveka kada se nađe u jednom meprirodnom stanju kao što je to rat; on svoju žeđ posmatrača i istraživača ljudskih duša we utoljava posmaftranjem epiderme. Više od toga zanima ga unutarnje stanje stvari, suštinske promene u. ličnosti, anatomija duha. Zbog toga će njegovi likovi, ti njegovi usamljenici u uniformama, poput one slike

mali esej

- Naravi praznine

S tvari što su se našle oko mene u sobi mislio :sam da su zbog vese-

lja i ukrasa. Vremenom one su se tako udomaćile da su mi, kao i sve drugo, postale prijatelji i neprijatelji, Počele su živjeti svojim životom i morao sam ih smairati sasvim navnopravnima sebi,

One su se vremenom grupirale i napadale udruženo. Redovito se to događalo kada sam mislio da su poilpuno mirno ušle u mene ili da su mi postale ravnodušne. Soba tako poprima vid pejzaža. Iza okuke jednog predmeta otvara se nov vidik, a sve skupa tvori čudmu floru,

i VAZA |

Ono što čovjeka u sobi ne može nikako ostaviti ravnodđušnim, to je Vvaza bez cvijeća, čija praznina zjapi kao otvorena usta bez riječi; to je i prazna kotarica bez plodova. Zašto to? Nije li to pouka za praznine i šupljine koje u kip uvodi modema skulptura? ·

Zlodusi iz priče zatvoremi u bocama uvozoravaju na svojstva praznine, ma ono što se unu&a događa. Skriva se nešto što Žželi izletjeti, osloboditi se i stopiti se s jednim neomeđenim ·'svijetom. Opasnost ili možđa draž: postati bezobličan, da zloduh „izgubi svaki alribut zla. Praznina je dakle zatvorćno događanje, razlog za prostome drame. Nikada nam ne dolazi da kažemo kako je svemir praznina. On se, bar u običnim predstavama, proteže daleko izvan domašaja našeg oka, wunutrašnjeg i vanjskog. Op

Mogle bi se reći neke egzaktne sivari o prazninama, kada bi se ispi-

· spasenje, iako bi se to

fali oblici kojima se ovijaju, plaštevi, koji ih zatvaraju, kada bi se vidjelo koliko ih njihovo oko otvara na svijet. Tako bi se napipala narav zatvorenika. U svijetu postoje praznine lule, praznine ponora, grotla, vulkama, dolina, praznine od moma, utrobe galija i brodova: i. za sve se Pbita, koliko su zatvorene. Po tome znamo kako će kriknufi. Neki mas oslikan (Picassov) ftanjir sasvim lagano uznemiruje. To je praznina več pobijeđena glavom, recimo, mekog (njegovog) mrogonje. A praznina je upravo u dubokoj omeđemosti, a nikako,u oslikanosti.

Ima funkcionalnih šupljina. Za njih bi se teško moglo reći da su u carstvu zloduha. Tu je ruka postavila svrhu i uklonila svaku draž iracionalnog i tajnovitog — uklonila praznine. Možda su još jedino zamamnmost sačuvali urna i grob, ali bit će, da tu ni svrha nije dovoljno opipljiva. Draži nas sjeta nekog tamnog kandelabra, ali praznina će nas zatvoriti, nastužiti.

Čovjek se nekako majimtimnije i najčešće poigra s prazninom u vazama. To je forma i predmet koji toliko draži, koji je toliko potreban, da je pratilac od prethistorije do našeg pisaćeg stola. Ne znamo tko se pitao za podsvijest ovog predmeta, ali u potrebi, u Želji, eto, on postoji. Bit će zato, da Su ga poezija i slikarstvo često posjetili.

Naivna parafraza mogla bi vljda glasiti: kažite koju i kakvu vazu VOlite, kazat ću vam tko ste. Jeste li dovoljno zatvoreni ili suviše otvoreni, gdje vam je središnja tačka, tu ili tamo. Tako se zna s kojim zlodusima šuYujemo. Ta mirna vaza s bokovima neke .nepoznate žene iz ljeta čini se skadna, harmonična, statična i nijema, a ipak je u dnu nje vampir. Skoro nam dolazi da joj zatvorimo otvor,

koji nas gleda tako uporno kao Ootvo-

reni grob. · Odvagnutost i ekvilibar važe svakako nije za naš mir i naše zbog njene harmoničnosti moglo kazati. Da je ta krivulja od vrha do stajališta nešto malo zaigrana, a na drugoj strani nekako MHrugačije varirana, bila bi to igra, koja bi nas razveselila, zapravo, započelo bi tu kretanje, koje bi čak, kao i svako kretanje, moglo završiti skercozno. Ali, ovako, to je sasvim nešto drugo. Ktatika možđa nije osobina koju posjeduje ovaj, i onaj, vidljivi svijet. Vaza se skupila oko jedne tačke, zavrtila se oko jedne osi, podliježe zakonima samo jednog centra. I tu u toj

Dorijana Greja, prestati da, naliče n& realnost viđenog, ali će zato ti realnost suštinskog zbivanja u samom. čoveku. ' }

Dakle, svi ti vojnici,oficiri,samuraji, ·

rečju — ratnici, te smešne i grozne deformisane spodobe rata, izvučene su iz meteža, iz haotične gomile i predstavljeni ovde u punoj drematici svoje glupe sudbine i još gluplje profesije: usamljeni, svako u svojoj uniformi, s. glavom na ramenima, a ponekad i bez uje, ali obavezno u šarenoj Scenografiji epoleta, medalja, sabalja, opasača, dugmića i drugih đinđuva koje Vojnika čine vojnikom u njegovim spoljnim obeležjima. „Uniforme su komičae i stravične istovremeno“ — kaže umetnik. „Kad slikam vojnika, ja već znam nešto o lom čoveku“.

U stvari, tu više i nema čoveka. U tim uniformam, u toj smejuriji od platna i mesinga, možda je nekad i postojao čovek, ali sada je to žalosno priviđenje, smešn« rugoba, tragičaa groteska. Izmučena i iznakažena, pomerena iz svoje „obične“ realnosti, ona je na silu bačena famo u taj pakao gde se odigrava jedna druga, stravičnija i „viša“ realnost kojoj je život čoveka potčinjen do sramnog besmisla. Dešifrovati to stanje uništenog čo VV eka, njegovo nepostojanje, ili još pre, naslikati, odnosno uhvatiti taj treautak kada on čili i nestaje — cilj je Reljićevog traganja. I kada slikar ovo čini uz grohotan smeh, što je očigledno, u tom smehu je istovremeno tuga i prekor, molba i optužba, žalost i bes. Podsmeh ljudskoj gluposti nije dakle prevashodno osećanje koje wophrva ovog umetaika. Podsmeh je samo način da se dublje i Moatrastnije pokaže druga strana medalje, đa se u oštrijim senkama vidi lice dehumanizovanog čovek& koji je izgubio sve svoje ljudsko za račun tog iskonstruisanog pakla koji su izmislili njegovi ubilački nagoni, a koji se zove — rat.

ı čovek. stoji

5 karikaturakaijim akcentima.

. nost,

U tom smislu vrlo je karakteristi-.

čne Reljićeva slika „Moj otac bez glave“. Taj trup u svečanom oficirskom odelu, sa zlatnim „epoletama, zauzeo je pozu kao što su nekada naši očevivojnici stajali pred gardijskim fotografom. Iza njega je bezđani prostor ftmuran i sumoran — kraj bez kraja no tu, pored ratnikove mnoge leži njegova brkata glava sa otvorenim očima, odsečena i ostavljena kao prtljag, u pređahu, i sada stoji kraj cokule keo stvar za sebe, nezavisna i svesna SVOga postojanja, jer sudeći po tom izrazu ona je dovoljna samoj sebi. Možda bi nam ona izgledala kao dobre maska za neku komediju kad ne bismo videli britko presečen vrat na telu oficira. I još i to: ruke ovog vojnika ne postoje od laktova ma niže, a ono što je ostalo

'Za Reljića

od ruku sada visi kao dronjak koji se pomešao sa oblačnim i maglovitim pro. storom u pozadini. Iako ubijen, “Ovaj. kao Jatamorgana u vihor. nom vremenu ali on jć izgubio sve ono što ga je činilo čovekom: svoje lice, svoju glavu, svoju misao. Svega toga više aema na njemu i u njemu, no on ipak traje, stoji, živi, misli da živi u toj bezdušnoj predstavi sveta,,u svom sumornom .i izgubljenom životu.

U misaonom kontinuitetu Sa ovom slikom je i jedna druga koja nosi naslov „Najhrabriji od hrabrih“, gde nam se pokazuje slična sudbina, ali Sa još više grotesknosti i gorkog podsmeha Reljić će opisati -i sudbinu, „Atomiziranog „samuraja*. Očaj i zbunje grozomornost i krutost duba, amorfnost. svesti, avetinjsko stanje onog što je nekad bilo ljudsko — io su osnovue karakteristike ovih izgubljenika. Rat je opustošio u ujima sve | i pretvorio ih u gnusne lutke iznakažena lica, bez duže bez strasti, su „ratnici rekonstrukcija davno poginulih ljudi“ Ali za nas ti njegovi ratnici su” isto tako i opomena ovom svetu koji se

'dovoljno dugo i dovoljno često pekao

u paklu iz čega bi trebalo da izvuče

pozitivae zaključke ako ne želi da se

još jednom vrati tamo. To je, uostalom, i osnovna poruka ovog umetnika, zaista gorka, ali baš zato puna iskrenog · i teškog saznanja.

Radomir Reljić je emotivaa stvaralac. On slika ono što oseća, ono što je prošlo kroz njegovu dušu, ali ne samo prošlo, već i ostavilo dovoljao jakog traga. Zlosluća i tame ljudskog života su njegova inspiracija. U ovim okvirima postavljena, snaga njegovog izraza, nalazi originalna rešenja. Robustan crtež, neuglađena forma, grub potez ki- · čice i nervozne linije karakteristika su · njegovog stila. Sve fo pomalo podse- . ća na dečji crtež, na naivno slikarstvo maloletnih u kome se zakoni perspektive i enatomije gube, jer ovi za Reljića i nisu tako bitni, ali umesto toga pred nama lebde fantastični oblici lju-" di, životinja i predela. Zbog toga je on jasan kada nam govori o stravi i užasu modernog doba, kada sumanutost, bol i tegobu civilizovanog čoveka saopštava tako jednostavno kao da ispoveda svoje intimne patnje, a sve io čiai bez zamršenih i enigmaftičnih simbola. Doduše, u njegovim temama isuviše je naturalističkog i mračnog, ali kako to kaže Arnold Hauzer „istorija moderne umetnosti obeležena je stalnim i gotovo neprekinutim „razvojem naturalizma“. Reljić. je jedan od tih koji unapređuje istoriju moderne umebaosti u nas. : Božidar TIMOTIJEVIĆ

odvagnutosti realna itragika te praznine i šupljine počinje. Iz vaze se ne izlazi, u vazi se Živi. Imamo dojam da

su:lo svojevrsna pravila, u koja Čo- .

vječje oko ne može prodrijeti. Možda tako neka imaginarna, vrlo jaka senzacija postoji da će se raspasti ta kora i taj ovoj, i da će se ta praznina združiti s nama, s našom intimmošću. Ali, ipak se sve događa drugačije. Ostajemo izvan. I dok je dam svuda oko nas i oko vaze, u mjoj se krije jedna mala noć s malim prozorom koji je bitno ne mijenja. Dok je oko nas noć, u vazi je uvijek jedna drugačija zarobljena noć; to znači, latenina moć. Kako će se svršiti sudar tih dvaju rivala, koji se sukobljavaju, koji se nikako ne prestaju sukobljavati?

Mi osjećamo da se te vidljive i ne= vidljive nepravđe ipak miomraju nekako platiti. ·eUokrugljavamo ruku, jer možda tražimo jabuku. Hoćemo đa se praznina plati. Ali mije to lukavost, ima tu neki dublji poriv. Šta to vaza želi, šta hoće ta mala obigrana noć i pra= znina? Odgovor je u jednoj mezazlenoj, svakidašnjoj „sigumo plemenitoj realkciji: hoće da bude ukrašena cvijetom. Samo to noć može, samo fo noć, želi. Bezmerje ne može to zahtijevati, možda je doista samo proizvoljna metafora: nebeski cvijet.

PRULA

Za frulu ili za okarinu, može se reći da je adaptirana vaza. Ako se vaza ukrašava, na logičnom svršetku, nekom vizuelnom igrom, koja se diže i raspršava u vis, s frulom se događa nešto slično, ako ne i identično: ona se ulrašava zvukom. Slobodmo rečeno, ovdje je zvuk neka vrsta slušnog &vijeta. Prazninu smo ovdje intenzivnije i skoro materijalno. dodimuli, Njem rezultat, rezultat njena oblika biti će samo njoj zahvalan ili nezahvalan. To znači, što je zarobljenost veća, blještavost će biti očitija. Ta praznina koja je progovorila upozorila je kako. ima dimenzije i kako su te dimenzije

Brana CRNČEVIĆ DiSI |D

u kavezu.

glasne i svojevrsne. Postoji sigurno prije zvuka neka unutrašnja zvučnost, . možda i muzika, koju mi, ne „čujemo ali nemamo. razloga, pomisliti.» kako. ona nije prije nas. Kada ona bude iza- · brala vrata na koja će izaći, bit će to. rezultat prije svega njene volje, kojoj naša vanjska mehanika služi, na naše veselje. Kao što je i nevažno, što će to proći njenom prazninom, njen zvuk će biti jednak i pri gorskom vjetru i pri dašku s mora. Koga ona to zapravo uči skromnosti?

Tako Chagallovi ljubavnici, koji nose u rukama i na grudima kitu cvi- . jeća, to zapravo nose i pregršt zvukova. .

IGRAČKA

Sve dječje igračke, koje nisu bile tvrde i konzistentmne, zanimale su nas ne svojim oblikom, ne svojom bojom, niti ikakvom vidljivom osobinom, jer od časa kada smo ih primili u ruke Dpostavljalo se pilanje: što je zapravo u njima, u njihovoj sredini? Taj je centar bio neka tajna, koju smo željeli nestrpljivo otkriti, Tako su se odlama- * le ruka zavirivalo u središta razno» ' bojnih lopti. . :

Ako odbacimo naše ozbiljnjačke namuhe, možemo kazati da je ovo razbijanje” kore, da bi se došlo do umutrašnjosti, zapravo ostalo negdje u nama i da smo mi to isto kasnije često na različite načine htjeli uraditi. „Teško se miriti s tim da je praznina nešto besadržaijno. A ona to nije već i zato, što poslije prvog provaljivanja u nju vršimo i drugo. Nju treba pustiti u dan da nas više ne plaši. A još uvijek ostaje dovoljno novih praznina, novih zarobljenih prostora, koje treba napasti, jer nas napadaju, koje treba otvoriti i dođati im cvijet, \ . Na kraju, spomenimo, i ostavimo je bez komentara, onu priču o kineskom slikaru Wu Taotzu koji je ušao u pećinu na jednoj svojoj slici, i zauvijek se u njoj izgubio. |

Danijel DRAGOJEVIĆ .

Sretao sam ljude bez. prijatelja. Bez neprijatelja još nikoga nisam sreo.

Kako da verujemo čoveku kad drži pretke

Istini je zabranjeno da se pojavljuje gola. Kad hoću da čujem istinu ja zapušim uši.

Pisac koji želi da vlada gori je od vladara koji želi da piše.

KNJIŽBVNE NOVINE