Књижевне новине

Bez dlake na jeziku

(IZBOR HRVATSKE I SRPSKE = IZABRAO, PRIREDIO I PREDGOVO SRO FRNDIC; „STVARNOSTE, Z

POJAVA svakog antologijskog izbora izaziva brojne probleme i nesuglasice, jer idealnog kriterijuma nema a onaj postojeći obično ne zadovoljava sve ukuse i sva merila. Zato o an tologičarima treba suditi sa rezervom ako je vreme toliko moćno da neko pesnika odbaci, ili ponovo oživi i uz-– digne iznad nekađ više cenjenih savremenika, ono još pre može đa presudi. antologijama, đa ih sačuva Kkao spomen i meru jedne epohe, jednog pravca, shvatanja ili ukusa, kao što ih može pređati zaborzvu, pretvorene u prah, dostojine jeZino bibliozrafija mesta u fusnotama. A kada je još u pitanju antologija epigrama, tog ćudljivog i neispitanog, a tako starog, od davnina znanog područja, onda su nesporazumi neizbežni, bez obzira na trnd koji je uložio antologičar.

R NAPISAO NA-

PIGRAMATIKE; AGREB 1964)

ba je, tako posmatran, pozitivan i konstruktivan. On nije paskvila ni pamfet, već MKratkotrajan uzlet i let, čije trajanje zavisi baš od prethodnih osobina. Problem uravnoteženja najčešće intencije eĐigrama (društvena kritika) i dalje umetničke realizacije i interpretacije bio je kamen spoticanja za mnoSe, i samo oni koji su uspeli da ga prekorače izašli su iz svog vremena. To je možda najviše i razlog što od brojnih epigrama iz proteklih veckova do nas dopire samo nejak odjek; sve Što je bilo odveć prisno izgubilo se

pre svega

vezano za samo vreme zajedno sa njim, Hzboru epigrama Koji je napravio Nasko Frnđić mogu se uputiti mnoBe primedbe. Neki autori su očigledno

potcenjeni (Vojislav J. Ilić, zastupljen samo jednim epigramom), dok su neki precenjeni (Drago Ivanišević i Mesna Parun — sastavljač se, izgleda, više rukovođio njihovom pesnič hom reputacijom mego rezultatima na polju epigramatike). Nasko Frn= dić je neđavno priredio za štampu izbor epigrama Gustava Krkleca, nesumnjivo jzvrsnog „epigramatičara, ali čini se đa bi i pojeđini Krklecovi epigrami mogli izostati iz ove knjige, Zmaji je, kvantitativno, do» volino zastupljen, ali zaobiđena je njegova direktno angažovana, SOCIjalna i politička poezija, koja je takođe često uzimala oblik epigrama., Frnđić u predgovoru odaje zaslužeHu hvalu Milu Stankoviću i Banu Đuričiću („među mlađom. „genera-

Prvi nesporazum sa Mrndićevom antologijom izaziva već sam nasiov: „Bez dlake na jeziku“, Epigram nije sokačara koja sve đobacuje u lice; on .svetu kazuje mneprijatne istine, ali' na jeđan produbljeniji i svrsishodniji način; epigram nije isključivo.. agresivan i destruktivan, on je na svoj način defanzivan i human, posvećen odbrani ljudskog dostojam stva 1 istinskih čovekovih ciljeva,

cijom, uz plejadu ostalih, najizrazitije su se afirmirali Mile „Stanković i Bane Đuričić s epigramima spontane i duhovite suvremenostio; u Knjizi ih, međutim, zastupa «sa Šest, odnosno pet epigrama, prema deset epigrama Vesne Parunm i dvadeset i devet Gustava Krkleca, što ne mora, ali može biti (pogrešan!)

matike. Više mesta zaslužili su Božiđar Kovačević i Miodđtag Vračević. Neđostaju epigrami „Lava Za-

senzibiliteta

nedužne odnose“, njihove „razdorc i određenosti“, Prema, njenoj zaluđenoj čaroliji, u njenom . svetlu, i onom koje pružaju ulične svetiljke, svet izgleda, pokvaren i obavijen smrću, Veštica - u liku prljave prostitutke — pogledava ispod oka s kapije koja se bludno otvara prema njoj, „kao cerenje“. Motiv seksualnosti sveden na užas i jalovost promosi se kroz pesmu, ponekad samo putem sugestije, a mekzda opet otvoreno i 5 punom energijom. To je nehako povezano sa slikama, izbleđelih proljeća u tvorničkim radio-

_. nieama i osušenmim gramama izbačenim na obalu

i sa nizom jezovitih, tihih i požudđno ugrabljenih pokretan koji ističu mehaničku poročnost jedne, takoreći, animalne prirode: mačka koja proždire komađić užegnutog maslaca na ulici, dečja ruka koja naglo poseže za lutkom koju skriva, rak koji stišće kraj jednog štapa, Možemo to nazvati, alıo želimo, jednom bo.Jesmom' vizijom živola, Ali ne možemo ignori| Wati'imogićnost, i lo omu koju pesma otkriva, da, j&;to noćno doba sveta možda stvaran svet. 'o je svet dana koji se, n ovakvom eksperimentu ' monihaoijc, pokazuje iluzormim — svet u kom ' stvari čine mehkakav smisao, u kom liudi mogu da stvaram pIlzmove, zauzimaju smjoema i morana dežamjs, govgre neRhim „osećajnim mahni„rom“, u komi uspomena može da uči i da, vodi. Moć potammjužfe ilwmiju i odabira za jedan intenpivnifi fokr:s slike najgrublje stvarnosti. Otuđa i ona gorka ironija ma kraju pesme:

Bvptilika reče, „Getiri sata, Broj stoji na vratima, - Uspomeno! "rj imaš Mdjuč, e Bvetiiba širi obruč na stepeništu, e . Penji 56,

7 Hrevoet je spremljenj četkica za zube visi ma i zidu, Stavi cipele pored vrata, spavaj i pripremi se \ za život“,

Poslednji udar noža. ·

· „RBapneđija, o jedmod olujnoj re Tlog: eamo jednoj vrsfi pisanja u ziši kao i u savremenoj poeziji uopšte. eo hačin pisanja je veoma važan, a on obično i ka povremenom prigovoru da je naša DOeZ :: potpuno bez pozilivnih ođiika, otuđena i ee ; migtička“. Poezija može biti prozitivna čak |

· da kađa bolno reže kost u cilju đa OrGBrE, o možđine. -Osim tega, hoetsko očitovanje, za i: svom najjednostavnijem obliku, kao Juongfe opa vo · (L,ongfellovv) najvećim svojim deJlom, te noseđova?i nežto ođ one tuge i misterije m ::: komplikovomijih savremenika: „Slušao Eee lutfalu ođeću Moći / Kako prolazi kroz n

vorane!“ 3

dbrPydina" Kata Baru (Renć Char) pesnik pre: Mlavi o aa eno preobražajumnači, on stvara nePio JE stveno pr

'Ći. dp{enilh mišljenja i ipo a POVEO nj vlastite agpehiće. n

Ya Wraeiničla genmibilnost pomiče se OON ·i postaje ođređujući momenat: to je OUN . ja, ja mislim, koja čini poe(ski govor nornnaijnim — nešto ŠUO odjednom OUIy a vij mučnu mneimanštinu većine života uda boga/stvo koje je maše jer mi i rg POČ i nagoveštava jcdmno savršenstvo, ne ORO želeo da mu pođe 55 E falač Or eeihd pa:

i ne MZVJS56nOS0 ı _

Boa LO altara vVilber (Richard Wilbur) u

. 4 pesmi „Te divne promene:

govori u priMBliotovoi poe*

Onaj ko istražuje iivadu Greha pronalazi na Ve

strane [3 i čipku Kraljice Annč što PEP 1jiljan Počiva na vodi; Jagano „aju 4 var: o U ani što najblaža sena tebe

wa jezero k4 Žednu travu u jezer atvara, u Čudesno

Zamračuje mi sećanje pr o odždene LucerkoAK ŠTO SMO viđeli u „Rapsođiji ; ope:

K diažnoj noći“, bostoji đakle i ati u jei zmafa funkcija pesnikove a avaj ea dnom apsolutno otvorenon saznavam

ENJIŽBVNE NOVINE :

Preveo Mario SUŠKO

kve jesu. Kao i Vilijamsovi stihovi o smrti, ciTirani na početku, ili Eberhartovi: ·

Video sam na padini brežuljka crknuto jagnje, Njegovi udovi bili su propeti zajedno s fratinčicama, San Je bio dubok, Lice zariveno u zeleni jastuk A utroba je zjapila truleći ostavljena vranama za jelo,

Uprkos tome, ova, olvorenost ne predstavlja necku novinu u poeziji ovog veka, Ono što je novo jeste njeno insistiranje na „morbidnim“ temama, na čemu insistiraju mnogi pisci, ne samo {u i famo nabačenim odlomcima, već u velikim količinama. „Uvek sam mislio o0..... ı pisao mi je jedan pesnik, kao o našem dečaku s rumenim licem, obožavaoocu Života, koji bi mogao uzeti u obzir sve ljuđske brige i zaista misliti tako. Međutim, čitao sam njegovu najnoviju knjigu i shvatio, čitajući pesmu za pesmom, da se iza tog anđeoskog osmeha krije crv. Smrt je prisutna na svakoj stranici“.

Smrt na svakoj stranici, iako Je više pula smrf- (i. ponovno- rođenje). naše -civilizacije- on6 što:predstavlja pravu opsesiju. U savremenoj poeziji mi smo sve više i više suočeni s potrebom da osujetimo očito samoubistvo, ili barem samoizdaistvo kulture. „Čisti produkti Amerike, piše de Vilijams, silage s uma“,

Nikoga nema da posveđoči i dovede nešto u sklad, nikoga da vozi kola

Savremena pesnička pretpostavka koja prevlađuje ukazuje na to da smo mi, podvrgavajući se organizaciji, institucionalizaciji i mehanizaciji njima za volju, u opasnosti da izgubimo vezu 5 izvorima, radosti i životnosti: uživanju u osećanjima, tradiciji i ritualu, samopotvrđivanju unutar istinskog ljudskog konteksta. Renđal Džerelova (Ranđal Jarre) „Devojka u biblioteci“ pokazuje tipičan san devojke, koja je izabrala ma, svoje predmete domaćinstvo i fizičko vaspitanje, u čitaonici koledža. Njegova satira ublažena je sažaljienjiem koje on oseća prema toj devojei hao jednoj nevinoi žrtvi vremena, a koja ie u nekom drugom veku mogla biti jedna od onih nepoznatih „ukrašenih devojaka koje per vajiu dok pređu“, Pesma se završava potvrđiva»njem „stvarnog“ ili izvornog stanja te devojkc koja je stavljena nasuprot onom Što bi civilizacija učjnila ođ nje:

..„I ja sam video

U tvojim. spuštenim očima zauvek prisutnog ttralja Zita kako doziva migom svoju Proletnju i ;- kraljicu, Nakon dvađesetih godina naša poezija mogla bi se gotovo oortafti u zajedničkom nastojanju da

'se ponovo ustanove životvorne veze 54 svim što

je u prošlosti stvaralo mif, bilo neko čuđesno kontempliranje i đavalo moć i đa se, isto tako, otkriju proširena i nova značenia. Od „Puste

zemlje“ do „KElegija“ Miuriel Rukejser (Muriel

Ru}hkeyser). Paunđnvog „Povrafhm“ do Mreimovih samo-analiza, neobična psihološka borba z#, takav kontinuitet i prođor kulture pridonela je razvilku pofpuno raznolike a ipak jedinstvene literature. Mođerni pesnik, bilo đa piše o majmunovratu Bvinija, ili o revolucionarnom prekiđu zbog čaše oranžađe, ili o „nepokolebljivom kritičaru koji trza svojom kožom kao koni koji oseća buhu“, poseduje s Demokritom i Be/ispirom obđarenost i za smeh i za veru u ljudsku mogućnost. )

BBLEŠKA

Američki kritičar M. L, Rosental (Rosenthal), rođen 1017. gođine, izdao je svoju najznačajniju ' knjigu „Mođerni pesnici” („Modđern Poets“) 1060, gođine. Poređ eseja O Paundu (Rozental se smatra jednim od izvrsnih poznavalaca toga pesnika), Eliotu i Jejtsu, tu su objavljeni i eseji koji obu- · hvataju šire područje mođerne poezije uopšte. Rozental je profesor za englesku Književnost na univerzitetu u Njujorku. Sarađivao je u mnogim časopisima („Poetty“, „Natlon“, „The Yale RevieW“) Sa A. Dž. M. smitom (A, J. M, Smith) je napisao knjigu „Istraživanje poezije“ („Exploring Poetry“).

harova, a moglo se naći mesta | za Boru Pavlovića. Potpuno je neuspeo izbor mladih

epigramatičara. MNeopravđano su i» zostavljeni Aleksije Marjanović, Miroslav Antić, Bora Oljačić, Vaska dukić-Marjanović i još neki, dok su se u odabranom društvu mašla i imena koja u humorističkoj poeziji ne znače mnogo (Savo Marić, Ljubieca, Nikolić, Paško Rakić). Frndić je sproveo nekakvu uravnjilovku, zastupivši sve mlađe autore po jednini epigramom (izuzev Vlađe Bulatovića-Viba, koji ima dva epigrama). Ako se antologičar nije osećao spo" sobnim da napravi izbor iz stvaralaštva mlađih epigramatićara, nije ih uopšte morao unositi u Knjizu.

Ovako su Milovan Ilić, Fedor Šešt, pa i Vlada Bulatović-Vib nepraved-

podatak o vrednosti njihove epigra- ČSG

no sveđeni ma istu meru sa oslalim, manje značajnim predstavnicima” sa vremenog epigrama,. I sam izbot epigrama ovc “frojice (Bulatovića, ŠSešuna i Ilića) mogao je, # obzirom na broj i razncvrsnost njihovih ecpigrama, biti znatno bolji.

Ostala dva poglavlja ove Knjige,

biografija i jedne osobene

JEVGENITE JEVTUŠENRO

(RNJIŽEVNO

JWVTUŠBNKOVA poezija predstavlja magao, oštar prelom prema jiednoi novoi poetskoj problematici Woja u ruskom stihu do njega niji bila megovana. Ona je, pre svega, pesničke avanture koja remeti ustaljeni si+ stem mišljenja, đecenijama megovani oblik umetničkog senzibiliteta, jednu oformljenu predstavu o. suštini i nameni poezije. Tok pesnikove evoJucije, njegovog razvijanja, koji za sobom ima njmalo idealan put desetogodišnjeg probijanja Kroz .tesnace krajnje nedobronamerne, neprijateljske kritike, nosi u sebi dosledni kontinuitet unutrašnjih razlo ga i povoda, A to je važno naglasiti zbog toga što su njegovi napo}i Usmereni u pravcu jedne — u ruskoj poeziji dotada — sasvim drugačije poetske delatnosti.

Jevtušenko kao da sam doprinosi sivaranju onih konflikta i šukoba sa oficijelnom kritikom koja ga apsolutno negira i odbacuje, time što aktivira svoju stvaralačku tenziju protiv bilo kakve smišljene, šematske inscenacije kojom se potvrđuje unapred određeno načelo, Ovde je potrebna samo jedna letimična digresija u prošlost da bi se suočili sa onom literarnom surovošću koja je vladala pre nekoliko decenija u ruskoj literaturi, da bi se shvatio stvarni značaj Jevtušenkovog stvaralaštva. Njegov poetski domet, koji, ubeđeni smo, nije dostigao svoju potpunu Đ»isinu, uzdignut i do artizma, najednom je probio iz okamenjenih esteiskih šema sa svom raskošnom skalom svojih ljudskih cmocija. ı 3

Zbirka „Tajne“ među čijim koricama su se našle najnovije pesme ovog mladog barda ruske poezije, a u prevodu Save Penčića, pokazuje da u njegovom razvoju (gotovo posle svake nove pesme!) ima maglih formalnih i sadržajnih zaokreta. Ono čime se od početka odlikovao i sađa je prisutno, a to je bezrezervna iskrenost

treće i čeivrto, obuhvataju nedeši- u saopštavanju svog sopstvenog život

frovanu (anomimnu) i narodnu epi- mog iskustva zbog kojeg je i osvojio

gramatiku, (I. Š.) tolike simpatije svoje generacije. Jev• TIBOR DERI

NIKI

IME TIBORA DERIJA bilo je dosta pominjano, naročito ma Zapadu gde se čitalačka publika pre,nas i upozna= la sa njegovim, delom, Ali taj interes bio je, na žalost, isto toliko vezan #8. politiku, za učešće Derija u oktobarskim događajima u Mađarskoj, dđogađajima koji su ga niz gođina isključili iz književnog života zemlje, Sa» da, kađa su se stišale strasti, možemo svakako objektivnije da sudimo o đe» lu ovog pisca, Za naše čitaoce i za 0" ne koji su Derijevo ime dovođili u vezu sa politikom zanimljivo je đa znaju đa je Deri pisac koji se javio još prilično davno ali koga je u književnom svetu upravo proslavio mali roman „Niki ili život jednog psa“, iako bi možđa bilo zanimljivo đa upo» znamo i njegove velike romane „Ne» dovršena rečenica“ i „Odgovor“. To bi nam, možđa, pomoglo đa delu De» rija pristupimo svestranije, đa ga odvojimo ođ tragičnih političkih okol» nosti i da u njemu sagledamo rovO» Jlucionara,

„Niki“ je priča sa dva plana: 5 jedne strane to je stvarno slika života jednog jadnog psa, 85 druge strane to je reljetan i potresan dokument o mračnim danima vladavine kulta ličnosti u Mađarskoj. Pas Niki koji živi u susedstvu jedne profesorske porodice uporno se truđi da u nju uđe u čemu na kraju i uspeva, Profesor Anča živi na periferiji Buđimpešte i nikako no

neprevedene. knjige

(„FORUM“ NOVI SAD 193; PREVEO ALBKBANDAR TIŠMA)

može da đođe do stana koji bi mu prema njegovoj stručnosti i zalaganju pripađao. Profesor je jednostavno 5u» manjiv:režimu u. kome svako ko se 5a njim me -identifikuje biva - proglašen za”meprijatelja 'sadašnjice. Profesora Anču jednog dana hapse i NiHi postaje pravi član porođice i jedini prijatelj njegove žene s kojom na kraju spava u iednom krevetu, pošto su Vlasti u inače skroman stan ubacile no» wo stanare, Na kraju foksterijer Niki umire a Anča se vraća, Time se ovaj mali roman završava.

Zanimljivo je što je Der! izabrao lik jeđnog psa za ogledalo devijacija. i grubog narušavanja zakonitosti u Mađarskoj početkom pedesetih godina, Ne manje zanimljiv je način na koji je Deri koncipirao svoju priču: Kkrtost i sažetost Mkayivanja bili su glavni elementi njegove kompozicije, Deri se ođ površne realnosti distan» cira siblimnom ironijom sa đosta gorčine i oštro satire, To je malo maistorsko đelo ali istovremeno i ljuđski dokumenat naših dama.

Knjigu Je više nego korektno preweo Aleksandar Tišma #2 kratak informativan pogovor napisao Ištvan Beli. Treba pohvaliti i ukusnu opremu knjige u čemu je izdavačko preduzeće „Porum“ iz Novog Sada još jednom potvrđilo ugled koji uživa u svetu naših izdavača, i čitalaca, (B, FR.)

DRUŠTVO „NBSTOR ŽUČNI“, NIŠ, 1964, PREVEO SAVA PENČIĆ)

AJNE

tušenko je od onih novatora u poeziji koji su u baratanju rečima manie precizni i obazžrivi. Jedna, da kažemo, nedovoljna pažnja u klesanju stiha, u obradi poetske slike, jeste uniforma njegove poezije u kojoj nemhx uniformisanosti. U jskidđanim vezovin. njegovih stihova mi naziremo jedatr složen splet emocija koje u ukupnom zbiru daju jedno sintetizovano, više poimanje života. Dobija se utisak da pesnik često ne vodi dovoljno računa o prođubljivanju emocionalnog i intelektualnog u pesmi. Cesto u pesmama blesnu fino smišljene metafore koje se odmah izgube u verbalnoj igrariji rečima u kojoj pesnikovo emo» iivno biće ima veoma malo udela. Na primer: „Meni se sviđa kada mi se neko sviđa“. Tli: „Meni se sviđa / i s tim nikako na kraj da iziđem — kad mi se neko ne sviđa". Struktura njcgove pesme je više vezana za metod razbijene ritmičke proze, ali ritam i finalna sentenca je izdvajaju od pesme u prozi.

Karakteristično je za Jevtušenkovu poeziju izobilje motiva koje on otkriva pri svakom svom susretu sa okolinom, a lo su najčešće male, čedne stvari koje su u njegovoj poeziji našle svoje ovapločenje.

Osećanje revolucije, njene surovo sti i pitomine, postaju ne samo čecsta nežnost, već i pesnikov mrak, psovka i proklinjanje onih koji su u stanju da je iznevere.

„Ginuli ste za revoluciju, ginuli bez računa.

Za vašu službu istini, za vernost u dane te, vi ste za mene komunisti sa članskom kartom i bez nje.“

Tako kaže pesnik „seljacima pegavih lica ! u šubarama i bez njih“ i svoje osećanje nenametljivog rodoljublja zasniva na realnim faktima čovekove egzistencije.

Sa patriotskih tonova prelazi se ma preokupacije iz svakodnevnog života. Tu se pesnik suočava sa nesigurnošću plemenitog u životu, Realnost je u njegovoj poeziji prisutna uz izvesni cinizam i ironiju. Bez ustručavanja Jevtušenko se suprotstavlja oponentima i razračunava se sa njima u stihovima, Njemu prebacuju da ne poznaje „suštinu naroda“, Jednom dovitljivom i veoma funkcionalnom dosetkom on im ovako odgovara:

„Tačno je. Dobro ste rckli! Ja slabo znam mašine i zupčanike. Al, zaboga!

Valjda sam i ja narod neki – iako stihove pišem! Pa neka radnik i kholhoznik u moju dušu pronikne i vidi čime se ja mučim i čime dišem.“

U zbirci „Tajne“ nalazi se nekoliko pesama inspirisanih uzbudljivim ljubavnim doživljajima, U tim pesmama, neobično senzualnim, kipti Krv, ali one njkađa misu banalne. Možđa i u njima, kao i u drugim pesmama, Jevtušenko nije uspeo da iz svoje leksičke fondacije izvuče reljef{niju i ko loritskiju izražajnost. (B. B.)

PIŠU: IVAN ŠOP, BISERKA RAJCIC, BOBKO BOGETIĆ I MIRA NJERBŠ

| ! | . •.. BRWIN STRITPTMA'"i MI DER WUN i E RTOTER (JAUFBAU•»VKERLAG" BERLIN 10657)

BRVIN SRtritmater je jedno od najimpozantnijih imena u novijoj li» teraturi Demokratske Republike Nje» mjačke i ujedno jedan ođ glavnih predstavnika socijalističkog realizma uopšte. Napisao je čitav niz uspjelih pripovjedaka, ali se naročito istakao romanima „Tinko“ (1955, „Čudđotvo» rac“ (1057) i svojim posljednjim mno» go diskutovanim romanom „Ole Bienkopp“ (1964),

Ttomanom „Čudđotvorac“ (Der Wundertiter) Btritmater nastavlja bogatu trađiciju mjemačkog biografskog ro» mana, takozvanog „Bildungs-“ ili „Entwicklungsmorana“, ali ova književna vrsta dobiva u Štritmaterovom djelu jedan nov} Mvalitet. To više nije O» bična blografija jedne sitne, malogra» đanske duše, to je duhovita i pomalo iužna priča jednog istinitog života.

Autor ne razvija karakter sycya jU”

naka u smjeru jednog manje ili više utopističkog (malograđanski idđealističkog) cilja, nego ga stavlja u otvoren sukob sa Često grubom stvarnošću svakodnevnog života, On pokušava da njegov Životni put posmatra sa sta

novišta socijalističkog shvatanja svi» jeta i na taj način povuče paralelu između jedinke i društva,

Radnja romana događa sc između 1909. i 1943, đakle završava se negdje polovinom II svjetskog rafa. „Čudo tvorac“ je naslov ovog izvanrednog romana, a, ujedno i simboličan naziv za, predstavnika jedne nove genera» cije, koja će 86 odvojiti ođ pasivnog i duhovno ograničenog sVijeta malo-

građanske sređine, koja je u to burno vrijeme predstavljala pogodno tle za razvoj i jačanje fašizma, To je Ujedno i glavno lice romana, Stanislaus Bidner, seđmo dijete siromašnog seo» skog staklara, koji Životari u teškim prilikama zaostalosti velike socijalne bijede. On se svojom prirodnom inteligencijom i zđravim pogledima na svilet odvaja ođ pasivne, bezizrazne i još neđovolino formirane mase marođa. Sam roman pisan je tehnikom hronike i stoga ima samo jednu radnju — životni put BStanislausa, Međutim, u pozađini ove ponekađ avanturistički pikarske, ponekad dirljivo tu= žne sudbine naslućujemo čitavu panoramu malograđanske sredine Njemačke u doba rastućeg imperijalizma i brutalno naviranje fašističkog terora. Na kraju romana Btanislaus se nalazi na kraju staze posute trnjem gorkog iskustva, ali ujedno i na početku novog puta na kome on više neće biti sam. Bit će to put u novo društvo „čuđotvoraća“, u srećnu zajednicu ljudi koju je predviđeo pisac socijalista,

"Da (M. NJ)

| 9