Књижевне новине

Blažo ŠĆEPANOVIĆ }

MJESEČINA

AO, na. mjesečni

zemlja je ljubavna freska i tece sam, kao potkožna rijeka iz sumcanog jezera s& otkucajem. btice ma, licu, Kako si sišlka, iz plavoga neba da se razliješ na zemlji kao zvijezda? Na vajesečini iz mraka svjetlosmi cvijet! Mrtvi ljubavnici listalu, na d”rveću, % jednom zvuku plove njeme usne, pomAješali se ljudi i bilje š aijedanm oblik ne može oa se žačne, napravila si mi ma, grudima, udu,bljenje: fpoj mili ležaj ispod, zapaljenog meba. Naša ljubavna zvijezda wsijalo, vasiomu i materija se svojoj svjellosti vraća. Kako si ma mjesečiMA izronila, iz moje krvi, zlatna pavwnice, sa usnamo TYuže; SON kako ostavi vazduh, da uzdiše 4 šumi gdje su biljke Kao vile i izmami iz, kameno, pjesmu, da plawinu, kao sken buđi zoru.

Midršša ova uvalo, od, tvoje koše, vyijeme je ostalo bez daha;

RITAJNA, omamna snaga draška, ras> pinje mu goleme udove, (Kao nekad uz koševinu, ili s jeseni, kad čovjek i sve PO Bto diše oteža, ogušća i oslača), Stisne

- veliku mesnatu pesnicu, mahne njome, bogleđa se u okruglo ogledalce, ta prijatna, đraga njuška, dasina, nema šta; zvučno cmokme; brekćući, otežao, prevrene se na drugu stfanu, da. muaJčice odremucka. Ali hoćeš! Bije srce, to ga mervira. Titra samodovoljna svijest, nešto istinski:tvoje, svijest da si neko i nešto i đa čovjek w tom životu ipak mešto znači, do đavola. Baš ga briga za sve.-Šta mu ko može. Šmrkne, pro> tare' nos, promeškolji se. Uz tijelo mu strujne nešto kao požuda. Da je štogod mlado pričepiti, onako, da se sve treska, a ne bi bila na odmef, ni kakva istrenirana starka, hešto vruće. Ustane, na njemu šve opušteno, zarozano, prošvrlja tamo-amo, baškari se na sred sobe, proteže, zatim, očiju punih fih glomaznih, pretrpanih. stvari, koje je pošteno nadđovlačio, stane da ih opipava, glađi, kao što se žena gladi pred ljubav, niz tvrđe obline, niz ovalne okrugline, sladostrasno, mehećući, pa zadovoljan, sit, dok još u njemu odliježe nešto od svojinske strasti, izlazi na bal-

konče. „Sve je to moje“, pomisli. „Teške sani

ja tu pare pacio!* Podrigne se, štucne. „Neko me spominje“. Odjednom, iz praznine preko pu~+ 19 "8 te -oglodane :rupetine, po kojoj danima ne” nežznaho zašto “i 'Kako izraste”:stvebnja" i; } no e Be a O ji sat Bh „pa rupa: mu je oduvijek Yemefila spokojštvo, podsječala Ba na nešto nedovršeno, meprijatto.) „Nešto će se desiti, hoće“. Još, istina, tačno ne zna šta i odakle vjctar duva, ali osjeća, i to još kako, da mu kuvaju grah, metu papricu. Ima on nos za tako šta! Komešanje, gungula, šuška” mje. Napipava on to, napipava. Dok ne prokljuvi. Potklipljuju, potklipljuju braća, vidi om to, nije jetim, sašaptavaju se, domunđavaju, a on 56 pravi da ne primjećuje, kao serbez vi, sa. mo izvolite, dok ih ne uvali, sve jednog po jeđnog, nije mu to prvina, đoskočio je on i boljima, heka ne misle, poginuće ako zatreba, ne da se oh lako, nije oh vesla sisao, samo preko mene mrtv&, tako će im skresati: ja samo ovo digao, ja sam za ovo krv i dušu i znoj svoj zalagao, ladoleži, dok ste se vi po ćoškovima iskupljali kofe ispijali i školuckali, a sad kao struč njaci, govna ste vi, eto šta će im reći, od zvijezde do zvijezde sam ja za ovo ginuo i kapao, a sada da 6&e kao vi banite i širite, e tako se nismo pogodili, odjebite vi to što mislite, tako fo ne ide, žaliću se do bogaoca. do Tita ako žatreba, sve ću pragove obiti, na sva vrata pokucafi, nisam ja blentavi senilni Sandić koga ste istisnuli na blef i galamu, kođ mene to ne pali. ; - Žesteći se, grubo nabacuje na sebe, odjeću. Zarozane pantalone stegne u struku, stenjući navuče razgažene cipceletine, ništa. mu se više ne mili. Srdit, otpuhuje. |

"Odjednom, sjeti se Divoštice, gore. (Sve češ”

' će je se sjeća u posljednje doba). Iznešena, nad svijetom, carstvo joj nebesko, zar nije divotna, 'Šta mu još treba. Još kako bi se, do može, zabaštao gore, u one puste šumetine i prljage, me” du havruge i proplanke, gdje se povazdugi dan cijedi smola i miriše smreka kao tamnjan, svete rakijice preda se pa ožeži, izvrći, 5 noći snašu bovali u jendek, ili štogod curetčića obori u sla mu, poda se, pa ljuljaj i tari do mile volje, 5\sići i. ostalo, ima da je gospođom učinim, da me blagosilja; i ni brige ga za veliku politiku, · za taj smrad, nije on brate za toga. Sjedne lijepo čovjek na panj, noge ćušne u vodu, pa mu se mili što je živ. Sa Ali ne, ne, brani se, još nije vrijeme. Kad ga penzionišu, povući će se gore, svojima n djedovinu, ladovaće i blagovaće do mile volje, i zaslužio je, tolike godine, rmpanja, razvaganice se na čistu zraku, sa dobrim svijetom, OVO će lako rasprodati, čas posla, paricu u banku, na knjižicu, nešto u čarapu, neka se nađe pri ruci, zlu ne trebalo, i šta ga briga. Sve četiri će dići u zrak. Penzijica teče, 'kapne &vakogB TrVOB, i neka onda sviraju, babi za dušU.. Ide, gazi, odijelo mu otješnjalo, sve mu bešto smeta, bprsnuće, zabičio sam, pomisli; šamosvijest se opet propinje. Šta mi ko može! Mogu da mi pljunu pod prozor, čisto i Jasno. VBA Pa ipak, iz nejasne dubine, nešto se navrzuje, nešto kao primisao da će ga baš danas očepiti, svi su znaci, udariće mu braća jadac, vidi on to, neče ga to minuti, svrbi ga i nos nekoliko dnna, a on zna šta to znači. Pa, ostudenjen, prižu?r!. Uobičajena vreva, ljubazni osmijesi i poluosmijesi, mlitavi stisci ruku, svakodnevne dos-

KNJIŽBVNE NOVINB

nazad, nigdje wemo, tvoga traga, mikuda ne možeš odavde otići,

Svi mrtvi ratnici svojom, mjesečinom, strože mašu ljubav odjek sma,

počinje čitav svod da svijetli,

Ova, mjesečina tiho istura, noćno cvijeće dok, mebom, plove tvoje ruke

kao Hubovni zagrljaj vječnosti.

Jao, ma, mjesečini, | iz tvoga tijela vatromet! Krv u biljkama teče, | na TijesečinA, O | iz tebe se izlilo ljubavno prostranstuo 1 vjetaY Yaznosi zloine leptire

iznad, našeg ljubavnog grada. · Čuvam, te od, grabljiuih, moćnika

sav spreman za, eksploziju,

čubam, te kao Yityam, 800g0, STCO.

U svakoj mwvi zemlje |

tma dovoljno ljubavi za vječnmošt, u, 90Ćću, 5pa2a, svjetlost.

Probuđiću, taj noćmi plod,

do, se vasani beskraj, . · i rasklopiću, tu veliku, školjku svemira, Ni ama. mi sjaju,

nigdje nije ljepše nego u tebi,

dok stojimo ma, izvoru, T\OTQ,

i pravimo ljubavne snimke riječi

hipnotisano sunce

ne izlazi iz svoga krvavog oka. . _. Tu labud umire - i OCI zaljubljen, wu, svoju ljubavnu sjenku, pretvoriće mas ovo plavičasto polje u jedan meobuzdani cuijet, onesviješćenme Yijeke teku. i Pjevaju jablan i ma mjemu ptica, pjeva u ptici kost, PS, “ u, drugi nas predeo odnese vjetan tajni, | Otkuga dode sa jablanom, u tijelu

sa mjesecom, w, kosi,

nevidljiva, Yužo, umorna od mirisa.

Iz dubine voda |

odosmo vw, svjetlosme žice

da za mama vjekuje trag.

VAKA,

| : 30 U MJESTO rječi izgovaram jezero, evo i rude brocuvjetale oko' zlatnih, šuma, pod, zemljom, jedom, Josi\,drhti od, ljubavi, ' sada mom, je mebo do koljena, i Neki Tmumewni zmoj: kablje iz orerema: ma čel, mi se budućnost uchtava. Jedan pršljem vječnosti izrasta uz bol i. me mogu da povratim, krila: zaonjihala se ma zvjezdanoj proma/ji. Me mogu da wmnirlm taj krvni prah: — „. -

PRIČA IKN.IŽIENZNIHH NOW BENZ

Risto TRIFKOVIĆ

jetke i pošalice, To ga malčice primiri, Sve je tako obično. Progura se ua vrh, tamo će se namjemo yazbaškariti, neka ga svi dobro vide, nema zašto da se krije, tako je bolje Morače mu pogledati u oči. Zvučno se useknu u maramicu, vrat mu pomodri. Utonu u fotelju. 'T*ljao je ruke i žalio se na prokletu vrućinu, baš se otelo živjeti, sparina, a sa srcem nešto nije u redu, žigne, da je začas trknuti desetak dama do Zatona'ili Neum Kleka, valjalo bi para, ali

hoćeš majci, poslovi, pritislo, brate, ne đa đah- .

nuti.. Ma eto, tako nam je pisano, dirindžifi. dirindžiti... Opušta se, kravi. Sve je, tako reći, u-

za. hodano:..Pomalo Tona alen aaa žrtbuauije, tam časnUc šmrcnu „od, prevelikog „ws\dobrođušja, mogao Bit | rano oMĆe. čo-

vjeku nekad stuži. a ko će mu {o zahvaliti. Hoće mantrak. Od šake do lakta, bosanški grb. Sve će biti dobro, misli rastreseno, smirujući se, to ga je spopalo tek onako, tišnja i ostalo, šta mu mogu, ništa! Lovi poglede, čini mu se da ga nekako preskaču, kao ne vide. Zna on taj štos. Čovjek postane providan, kao staklo. Gledaju te, u pravo gleduckaju nekako kroz tebe, skroz, kao da si stvar, kao što se gleda nešto suvišno, što vas zamara. Čine to ispodmukla, ispod oka, tek onako, ovlaš. A to čovjeka i još kako rezne po duši, još kako. zaboli. Već su te otpisali, ni u šta te ne računaju, mrtvac koji se pravi važan, diše i smcta da ljudi mirno, poslovno ćaskaju, bože moj, zaista je neuviđavan i drzak. Šta hoće! Vidim ja svog bokca, mislio je. Noge mu se ohladnuše, obli ga znoj. Teško je disao. Proračunavao je: šta li misle? Ko će prvi otčepiti? I dok je zviierao Okolo, pravio. se zadovoljan, na licu mu je ftitrao uvjeren, mekan smiješak, kao sve je u najboljem redu, šta mi možete. Tu sam i lu ostajem. Otpozdravljao je na mlake, usiručljive i mlitave pozdrave. A možđa i preuveličavan, pokušavao je da se razgovori, možda sam ja io malko naduvao, desi se, u strahu su... jer stvarno nema razloga, zaista nikakva razloga ne vidi, nižta ne fali, dobro se gazduje viškove smo koliko juče dijelili, nekome plata, nekome blata i bo,

_ stojimo bolje nego lanjške godine u ovo doba.

Govorancije, referat, dugo, zamorno pretakanje. To već zna naizust. Podnimio se, kao tobože pažljivo i mudro pamti i sluša, u stvari ne čuje ni svaku desetu, mozak mu napregnuto radi, motri ispod oka, šta li mu spremaju, šta li se to mota u tim glavama, domunđavaju. se, biće stiske i brpe, vidi on to, ali neka, ponijećemo se. razmišlja neutješno, pa zabašurujući nelagodnost koja ga ispunjava teškom strepnjom, počinije da broji od jedan do sto i nazad, hoće-neće, boće-neće.. Zapetliava se, počinje ispočetka, usiljava se đa misli nešto bezvezno, ali ne ide, to ga britište. Obredno peglanje traje već pola sata, još uvijek ništa, visi mu to nad tjemenom, kao prijetnja, kao kazna. Dosadno naklapanje, šta im to treba, neka pređu na stvar, šta Mi namotavaju zunzara, Zzunzafa... Tu je.i Mancika,

upištoljila sise, ždrijebica, načula je i ona nešto,

naoštrila se. Ko li ono sad tare, mislio je. Slušao je kao kroz maglu, činilo mu se da negdje kaplje vođa ili šumi. lišće, to ga je uspavljivalo, iednom je bio s Mancikom u Dubrovniku, deset dana, fantazija od žene, vreteno, tri dana nisu iz kreveta izišli, to je za priču, a sađ se pravi da ga ne vidi, kuja, opajdara, elo na šta je spao. Zna on kako to ide, nije mu to prvina, Osjećaš se kao gubav, kao okužen. Oko tebe nekakav sbid, nešto kao memla, kao podrumska promaja, odnekud vjetar bije a ne znaš s koje strane, ni zašto, vrtiš se, lomiš, nešto se mijenja, ljudi postaju hladni, he trebaju te više, prosto te zaobilaze i izbjegavaju i ti se uznemiremo pitaš: Šta im je? Prave se da te ne primjećuju, svi se nekud žure, mimo te, a ti stojiš kao po-

sran, osjećaš zbunjenost, stid... Zna on kako to spopada ljude, kako se ovije neizdržljiva praznina.oko srca, čovjek se nervira, usteže, i sam počinje da se osjeća zbog nečega kriv, uvrti to sebi u glavu, i gotov je. Jednostavno mu natukneš da se čisti, s mirom, bolje je i za njega i za

kolektiv, kao učiniš mu još poslednju uslugu,

i zdravo! Odahneš, a_i on odahne. Poslije muse

jebe: WIR 3 OJ BORO > :

ILUSTRACIJA MOME KAPORA

čini kao da je prebolovao nekakvu gadnu bolest, Osjeća se izmožden. Govna, usronje, mislio je srdito, nečemo tako, ne, znamo mi faj klasični klišetirani štos, i sami. smo to praktikovali... Ne đam se na to uhvatiti, ne braftac.

Odjednom, srce mu panično zajauka u podgrlcu, Govorio je šef pogona, onaj balavi šefić,

wi\nost... (Uzrujan,

LJ :

NIN raduju se rijeke + ruže bi

dal: slušam, api, p}as:i2 Tumenop neba

| MM 7ESECINA, je san, sunet,

biljka iz koje zelenilo. kipi

· iljubavna roma, na grudima zvijeri.

Jedmo mi KrYilo brošlost

drugo budućnošt. -

I tako letim, udaljemw od vjekova,

kao kuglo, odbijeglog sunca,

Njišem, 8e svodom, ovog zamorenog naselja.

Planina je silazak neba

cvijet stijene · Pr

i dubina uspavana u svojoj lobamji, planina je TYatnička igYa

i magnet za, ptice i bilje;

ona je kupola

ma. kojoj koplju zvijezde,

zasadihi sw je na drugoj strani švijeta.

Koo sjenko, visine,

kao završetak beskraja

tražim, materiju koja štvayra dam, materiju. koja izaziva, noć, |

dg SH Ca GG e LE U ka IO u

i to uobraženo derle. Dakle, tako, Eto koga šu izbacili đa husa vruću čorbu, tog jednocrevca. Mamirnu mazu. Prituljen, jednom mu je štao ha Žulj, sad se nesjeća čega i,taj mlitavko to pamti, eto kako se stvari okreću, mislio je zbunjeno,.đok su mu uši gorjele i lice bledjelo od muke.' Drži sp mirno, govorio. je sebi, istrpi, a zatim ga smo“ , ždi. Jednim udarcem. Kao muvu. Evo ti, na, . na, tako sa slašću. Ko te je:gohio, budalo. Tru-. ća, truća..”U njemu bijes, jarost. Naprečać BC. preznojio. Gledao je.u pod, u jednu tačku, U . svoje snažne, mesnate ruke, u dlake na rukarna.. Familijarnoski... grupašenje,.. putovanja u jino- , stranstvo,.. kabadabhiluk, zaobilaženje yadničkog samoupravljanja... E ovaj je prevršio, doista. Pri- , tiskalo ga je to, sahijalo u tle, dolazilo mu je da; zavikne, da zaplače, a ponekad mu se sve činilo smiješno, udaljeno, kao da se rađi o nekom ire-. čem. Seri se, seri, mislio je. Odjednom, 'sjetio se rijeke na Divoštici, jednog đavnog jutra, kad je .; pritajen, u žbunju, dok mu je'srce tuklo u nepce od sreće i srama, gleđao kako se seoske cure i ženetine kvase gole golcate i brčakaju u vođi. · Osjećao je neizdržljivu vrućinu, noge su mu poskakivale, sve je bilo nekako sumanuto, nepri- · rodno. Zatim, kao da ga nešto jače od njega Dpo- ·

vede, istrča na govcrnicu i iskidano poče da

govori o radnoj disciplini, o kritici, o tome da sve nije kritika, ni izdaleka, ima tu i drugih.

·motiva, ali ja u osnovi pozdravljam smijele iš-

tupe, na liniji, ja sam za nove metode. za buduć~

č 'ponižen; osjećao „je-kako ga ispunjava'jaYosna praznina koju. nije”zngo čim · da ispuni. Govorio ješebi??}Bamo polako, smiri ·

'se, ohladi, netreba se žestiti!“) Malo prije ie sa

ovog istog mjesta drug , drug, kako se zvašće nije ni važno, lupao je po meni, to je hjegova · stvar, ali ja mislim da nije stvar u meni, nego u načinu... u pojavama... („Platićeš ti to meni kožom, jeboguzane, mislio je kivno, Spakovaću ja tebi, ne brigaj. I još kako. Gdje se ne:nadašč!“) Opšta stvar neka nam je svima na umu, a ja lično odobravam svaki pošfen i ispravan gest, bez obzira otkuda dolazio...

Razilazili su se. Tapšao je sitnog šefića + buč-

no, đa ga svi čuju, vikao: :

„To volim, skreši, brate, pravo u lice, a na za

leđima. To odobravam. Ja sam.za otvorenu kri-

tiku“, j Lažno oduševljenje je splašnjavalo. Poražen,

' izigran, osječao se bijedno, ružno. Muvao se, pe-

klo ga je to po licu, po rukama, uzalud se !jubazno smješkao, svi su se čas prije gubili nekuda, plašeći se da ih ne povuče sa sobom, kao što se ranije dešavalo, na rakiju ili bilo gdje. Svi su se negdje žurili, bili su rastreseni, ovlaš su otklimavali glavama, neko je žurio sa ženem u kino, neko je bio umorah, jedva se držao nn nogama i tako. Ostaje sam. Okreće se tamo-ovaxž mo, kao nešto. traži, akntašnu, ne zna šta će rukama, osjeća se mučno, kao šugav. Mancika se razuzdano, vrišteći, kikoće, naslanjajući se svim tijelom, grudima, na oštrog šefića, čuje joj kikot i to ga ozlovoljuje, razdražuie. Kobila, misli, ta bi legla pod, bod... Nametljivo se u njemu ustaljuje osjećaj da se sve nekako ponavlja, i prije je isto ovako bilo, pusto, tužno, kao sad, samo fada je on žurno kidao, kao tobože u posjetu, neođložno, a stari Sanđić je slajao.bespomoćno, kao uklet, muvajući se za nekakvom izmišljenom tašnom, za kišobranom... To ga žacnu: Tu, 1..SECU;

Slomljen, vuče se između rijetkih, okašnjelih prolaznika, osjećajući da je bitka izgubljena. Davljenik, tako nešto. Sad prazno mlatara rukama i sav, je kao šupalj, isisan, Samosvijest je izlapila, kao nedopijeno vino. Možda je majbolje da se sam povučem, misli, ili da zatražim penzžijicu, nekako ću se ispelljati, pa kufer u šake Lu svoju Djvošticu. Pljuni u šake bato pa ori, kobaj. drljaj... Zdravo da ste zemljaci i prijatelji, kako ste? Primate li statog drugara, drugarčini. a? Mako mi životarnite, ženite li se, adajete li, ko'živ a ko mrtav? Kako ljetina, porezi i ostalo. Lijepo: se čovjek raspaše, razuzuri, prisjedne. za oEnjište, opkorači ga, pa rakijicu na koljena i gledaj niz drum, kako se vjetr klatari.

Stajao je s tim, časak, mutan, ošamućčen, ali ni to mu se Više nije činilo slafko, ne. Bi je nestvarno, praznjikavo, glupo maštanje dokonog prebjeglice. Ne, ne iđe više, Propisno 8u me izribali, misli. Steže ga grč u grlu. Plače mu se. I niko da se nađe, riječ da' probijeli, da 'bekne, a valjao sam im, nije da nisam a sad okreću glave i bježe kao da sam šugav. Ne valja im ta-

· bota, misli neveselo, Bitange! Mancika. životi+

nja, noćas će leći s onim gadom, no >» sei ISTA ı hogataće se i OGRAŠa do zore, ta kaja ne zna. To ga krvavo žapećče ı on, naprečac, teturav, odluči.da svrne

na. rakiju, u prvi bife. aa Mu