Књижевне новине

__KRA

POSLIE NIZA napisa iz pera različitih kritičara, više ili manje. tačnih, više ili manje nadahnutih, u kojima su bile osvetljene pojedine strane Miljkovićevog pesništva, dolazi studija koju prvenstveno odlikuje kompleksnost pokrenutih pitanja i ozbiljan i zasnovan estetički kriterijum. Džadžića su interesovali svi stratumi Miljkovićeve paezije, kao i njene raznovrsne estetičke relacije, spoljašnje i unutrašnje. U svetlosti Džadžićevih ispitivanja nalaze se i pesme koje su rasturene po listovima i časopisima, i pesme koje je Miljković pisao na samom početku svog stvaralaštva, kao i kritike i eseji koje ie on tokom godina objavljivao. Ali cilj ove studije nije bio da se pruži uvid u celokupno pesnikovo delo, niti da se ono sistematizuje i bibliografski predstavi, kao ni da se podrobnije ispita i osvetli pesnikov život, već da se o Miljkovićevoj poeziji donese estetički sud koji bi bio višestruko argumentovan.

U studiji se postavilo nekoliko ključnih pitanja: pitanje pesnikove smrti; odnos pesnika prema poeftskoj tradiciji, srpskoj i evropskoj, i prema savremenoj srpskoj poeziji; pesnik i njegova generacija; periodizacija Miljkovićeve poezije i karakteristike pojedinih perioda; filosofske osnove Miljkovićeve poezije; pesnikova poetika: simbolika Miljkovićeve poezije; struktura i izražajna sredstva; ocena Miljkovićeve poezije.

Odgovorom na prvo postavljeno pitanje, O uzroku i korenima Miljkovićeve smrti, metafizički sloj njegovog poetskog dela, koji je po Ingardenovoj i Velekovoj klasifikaciji strukture poetskog dela unutrašnji, dubinski, najdonji sloj, prvi je otkriven i protumačen. Džadžić smatra, a to je prihvatljiva i skoro opšte prihvaćena teza, da je opsesija smrću suštinska za Miljkovićevu „poeziju i da ga je ta opsesija učinila autentičnim pesnikom. Pesnikovu opse= siju smrću Džadžić tumači kao neprestani spor između bića i ne-bića. Miljkovićeva poezija i produbljuje postojeći jaz između egzistencije i ne-egzistencije, ali ga i premošćuje. Prvi period · Miljkovićevog pesništva, koji je u znaku gubjektivnog tragizma i dosezanja vlastite ličnosti, predstavlja, prvenstveno, produbljivanje jaza, a drugi je period, koji je u znaku nadrastanja subjektivnog, dijalektičko prevazilaženje metafizičke antinomije. Reč smrt je u osnovi njegove poezije kao neukrotiva i destruktivna sila, koja potkopava i temelje ličnosti i temelje poezije, ali je istovremeno i najinspirativnija Miljkovićeva reč, božanska reč

njegove poetske i jezičke kosmogonije. Od kroćenja te reči zavisila je i Miljkovićeva poezija i živof. Miljković veruje u poeziju kao u treću realnost, kao u nadrealnost koja je iznad večite antinomije bića i ne-bića, ali i sumnja u njemu moć. Preterana sumnja u poeziju, ali i neoprezna vera dovodile su pesnika podjednako na opasne rubove. Pravi uzrok Miljkovićeve smrti mora ostati nepoznat, ali je veoma Verovatno da su njeni koreni u njegovoj bpoeziji. Takvo tumačenje Miljkovićeve poezije, kao ishodišta pesnikove „jedne i jedine ideje“, kojoj je potpuno poverio život, tumačenje jedne, ali centralne Miljkovićeve reči kao početka i kraja bića, egzistencije i sveta, meni lično (bez obzira što sam svojevremeno izneo hipotezu o jednoj drugoj centralnoj reči, neizrečenoj, a koja se samo delimično svodi na pojam smrti) izgleda i suštinsko i blisko. , Prihvatajući u potpunosti Rejmonovu klasifikaciju modernih pesnika na vidovite (Bodler, Rembo, Lotreamon) i artiste (Bodler, Malarme, Valeri), Džadžić je, veoma argumentovano, Miljkovića uključio · u ove druge. Kada je utvrđivao srodnost između Miljkovića i Malarmea i Valerija, Džadžić je, čini mi se, takođe pošao od onih odlika koje je kod tih pesnika izdvojio prvenstveno Marsel Rejmon. Shvatanja o poeziji i poetska dela i jednog i drugog klasika simbolizma nesumnjivo su znaino uticala na formiranje Miljkovićeve ličnosti i na stvaranje njegove sopstvene poetike, a prvenstveno stavovi o pesmi kao ontološkoj

Doprinos kritičkoj . misli

Petar Džadžić: „Branko Miljković ili

Neukrotiva reč“, „Prosveta“, Beograd, 1965. |

kategoriji, o funkciji svesti, o funkciji simbola i indirekinog izraza, o odnosu prema spoljašnjem svetu i ličnim emocijama, o objektivnosti poetskog subjekta, odnosno o nadličnoj poeziji, o funkciji poetskog oblika, muzikalnosti i ritma, Ali Džadžić, takođe s razlogom, uočava Miljkovićevu privrženost izvesnim viđovima nadrealističkog iskustva, kao i njegovu jasnu težnju za prevazilaženjem suprotnosti simbolističke i nadrealističke škole.

Džadžić je s velikim osećanjem. i umešnošću tumačio ulogu i funkcionisanje simbola u Miljkovićevoj poeziji, kao što je istančano otkrivao „logičku strukturu“ Miljkovićevog poetskog izraza,.ali je spontanom i proizvoljnom asociranju, kao i dionizijskoj strani njegove Dpoezije posvetio nedovoljno pažnje. Iz ove studije se ne vidi kako je Miljković prevazišao, ili kako je pokušao da prevaziđe i spoji simbolistički i nadrealistički prosede. Rekao bih da u Miljkovićevoj poeziji simultano dejstvuju, u određenom broju pesama, i ustaljeni simboli i veoma slobodni tokovi asocijacija. U pojedinim pesmama očigledna je prevlast samo jednog principa, u poslednjem periodu uglavnom simbolističkog, ali simultanim postupkom (ne Uu smislu apolinerovskog i sandrarovskog simultanizma) ostvareno je više značajnih pesama. O Miljkovićevoj. retorici Džadžić je imao lucidnih zapažanja ali o tom drugom glasu Miljkovićeve poezije, kao i poetskoj osnovi govornog izraza malo je rečemo.

Džadžićev pristup poetskom delu oslobođen je svake površnosti i impresionizma. Kritičara prvenstveno interesuju oaređeni problemi, prema kojima on zauzima veoma jasan i dokazima potkrpljen stav. Pitanje je, ipak, u kojoj se meri njegov postupak može nazvati analitičnim. Njegov postupak u donošenju suda i zauzimanju određenog stava ne proizlazi iz induktivnog razmatranja i ispitivanja, već je obrazlaganje već donesenog suda i zauzelog stava. Ako kritika i esejistika u manjoj meri dopuštaju podrobne analize, otkrivanje problema tokom ispitivanja, a da ne govor.m već o zaključivanju kome bi prethodilo preispitivanje različitih .hipoteza, studija za lo pruža jzvrsnu moguć= nost. Verujem da bi se mnogi zaključci koje je Džadžić izneo u ovoj studiji potvrdili i takvim ispitivanjem, ali verujem da bi se i obogatili, a da bi se nametnuli i novi problemi koji bi tražili preciznije zaključivanje. Džadžićevoj knjizi nedostaje i veća sistematičnost u kompoziciji, tako da se dogodilo da se o izvesnim problemima govorilo više puta i na više mesta, ali bez uočavanja. novih momenata. Uočljiva je i nedoslednost i prema preuzetim stavovima i asocijacijama, jer se u pojedinim slučajevima ukazuje i na njihovog autora i na delo iz kojeg su preuzete, u pojedinim slučajevima se ukazuje na preuzimanja samo navodnicima, s imenom autora ili bez njega, a trebalo bi ukazati i na poreklo pojedinih asocijacija, ili stavovi, koji su, doduše, opšte poznati ili prihvaćeni, ali koji imaju autora koji ih je sistematizovao (Rejmonova klasifikacija na artiste i vidovite). *

„Branko Miljković ili Neukrotiva rečć, uprkos pojedinim zamerkama, čije bi otklanjanje samo doprinelo kvalitetu knjige, predstavlja veoma ozbiljan doprinos našoj savremenoj kritičkoj misli. Može se diskutovati o pogodnostima ovog ilionog pristupa,ali nesumnjivo da je i pristup koji je Džadžić primenio u njegovom rukama bio plodotvoran i vodio je ka cilju. Malo Je srpskih pesnika koji su jednom kKnjigom, od jednog autora, tako potpuno osvetljeni. Ovom knjigom poezija Branka Miljkovića nije „otkrivena“, ali je ozbiljno proučena i dato joj je mesto koje zaslužuje: nije vrh nad vrhovima, kako bi rekla Isidora Sekulić, ali je vrh svakako. Aleksandar Petrov

POEZIJA IVANA MINATTIIJA je suptima i duboko emotivna vizija života. To je lirika stra sti i nemira. Pesnik je zagledan u svet i na momente je zbunjen pred njegovom slikom koja se neoselno upija u njega i postaje deo njegovoga ličnog sveta. Svet je pun gočina i nemira, ali se pesnik ne podaje njegovoj britkoj stihiji već joj prkosi i uzbudljivo se rve sa njom. Minatti Je prošao kroz težak ršum rata, video je i doživeo svet košmaran i vrtoglav, video ga je iırlgrču i očajanju ali ga je posmatrao i osetio i u njegovoj ekstazi, Bilo je trenutaka kad je život grub i silovit ranjavao njegovo suptilno srce i kad je zbog toga postajao bolan i letargičan, ali ni u jednom trenutku nije izgubio veru u čoveka. Naprotiv, njegova se ličnost buni protiv nereda u životu, buni se njegov nabujali osećaj sebe sama u vremenu, opire se silama koje ga razjedaju — i onim duboko u njemu i onim u vremenu oko njega. Pesnik hoće da traje i da bude aktivna i delotvorna snaga, da bogati život i da se sam životom bogati. Iz takvih misli i osećanja izrasla je čitava Minattijeva poezija. Pouzdano se može reći da se ova lirika kritici i čitalačkoj publici nametnula svojom intimnošću, tišinom i mirom sa kojim lirski kreira pojave i probleme iz svakodnevnoga života. Nema sumnje, ovo je veoma komunikativna poezija, puna je vitalne strasti, snažne sugestivnosti i zrele životne dubine. Izrazio je Ivan Minatfti u svojoj poeziji mladenaiki svet težnja, snove i nemire svoje generacije, traženja i uzbuđenja, izrekao je eho britkih sudara u životu koji nosi u sebi kao san 1 uspomenu. Najuzbudljiviji trenuci ove lirike su njeno prisno pevanje mladenačkog zanosa i poleta — traženje pravog životnog smisla, čak u patnjama i u bolu. Posebnu pažnju privlači poezija s ratnom fematikom. Kao nijedna inspirisana ratom ova je sva nežna, intimna i neposredna, ona naprosto ćaska o hodu malog i svakodnevnog čoveka kroz vratolomni rat, priča o njegovim tugama i zanosima bez patetike, neposredno iz srca, prosto'i jednostavno, onako kako taj čovek živi i doživljava u svakodnevnom životu. U ovom slučaju njegovi su doživljaji intenzivniji jer oseća prisustvo smrti, oseća žive i opasne zamke zla podmuklo razapete oko sebe. U tome se, rekao bih, krije prava draž i svežina ove poezije. Minatti nije tragao za jakim rečima i nije bio opsednut takozvanim krupnim idejama koje „potresaju“ svet; on je u svemu video život u punom njegovom zrenju i raspađanju i o svemu je pevao što ga je uzbuđivalo

s — KK aa –==––––—–—=E=z>>zz=zz=m=—===—zzrrcioIisDw{WZm=>I>__— ———

S OSOBITOM UMEBŠNOŠĆU, znanjem i ukusom profesor Pantić je iz starih zapisa skupio lep venac marodnog stihotvorstva iz vremena pre Vuka i pružio nam ga u prikladnoj opremi, što treba pripisati izđavaču. Ovim se zbormikom. ne Kkrnji slava Vukova nego se može reći da se čak posredno ističe genijalni goveđar iz Tršića kađ se zna da je bilo i pre njega beležilaca narođnih pesama, marljivih preteča koji su samo pripremali put velikome majstoru ovog posla koji ih je sve nadmašio svojim delom, svojim. pogleđima i svojim shvatanjima... — Pantićeva zbirka, upravo izbor pesama, lepa antologija, odlikuje se osobito time što otkriva mnoge dosad neobjavljene pesme ranijih vremena koje su do naših dana čuvane u mraku zatvorenih rukopisa lI leđenih. ziđina Tazličnih „knigohranilaca”, Ta draž starine podstiče ua različna opoređivanja, s docnije objavljenim pesmama u Vuka i drugih beležilaca, tako da lako zaPožamo mnoge slične II Iste stihove koje odvajaju velika. adstojanja i u vremenu i m prostoru. Uz veliki broi sađ tek objavljenih, tu je znatno više onih koje Su već objavljene, ali je Pantićev izbor uvek S oseČanjem mere i poznavanjem posla, osobito 5 ukusom

KNJIŽEVNE NOVINE

i ranjavalo, pevao je čistim jezikom iz naroda i stilom varničavim, diktiranim sa dna srca. Naprosto Minatti je jezikom oblikovao svoje misli i emocije onako kako su navirale u njemu, doživljaji su diktirali estetsku strukturu njegovoga stiha — prisnog, lakog i svežeg, uvek krcatog mislima, asocijacijama i simbolima.

Svet i život u Minattijevoj poeziji vrlo se često javljaju kao letargična vizija, pa je njena misaona osnova ponekad zatamnjena. Njegova misao o čovekovom životu prožeta je sumnjama i zebnjama. Da ne bi ponekad upao u sukob sa idejnim strujama u vremenu (i sa svojim revolucionarnim pogledom na svet) Minatti je svoje lirske vizije usmerio ka etičkim problemima života; čovekov život je najčešće zgušnjavao oko ljubavnih kolovrata i žudnji da se iživi život kompleksno, da doživljaji dopru do njegovog dna. Na taj je način Minatti zašao u opšte probleme života. Ima momenata kad se ova poezija nameće kao izgubljena vera u Woveka i kad je zbog toga sva okrenuta prirodi, posebno travama i zemlji jer u njima vidi izlaze iz bezizlaza. To u biti znači da u ovoj poeziji ima pesimističkih tonova ali to nije izraz klonuća i poraza pesnika već konstatacija mraka u životu, a pesnik hoće da ljubav bude vraćena ljubavi i zato se obraća travama — simbolima dobrote, mira i spokojstva:

„trave imajo svojo modrost, prastaro modrost zemlje,

đa nam predstavi izbor onga što je uvek lepo i Što Živo slika aktivnu snagu narodnog genija Kroz vekove, bilo da se bori za slobođu i ljubav. bilo da se peva o tim 1ljuđskim iđealima. Nejunačkom vremenu uprkos i zlom junačkom nevremenu koje je pritiskivalo narod i iyazivalo viteške: podvige i tanane žice osećajnosti ova zbirka daje prikladno priznanje. Ali nas navođi i na razmišljanje: šta li bi Vuk iz ovih pesama izvodio, šta bi zakliučivao o dalekoj prošlošti naših ne samo lirskih nego i epskih pesama o kojima ije rekao toliko umnih suđova? Iznad svega — šta bi on mislio o našim bugaršticama i da i bi i o njima rekao svoj tako pouzđan. sud kao što je o istoričnosti epskih ili starini lirskih pesama tako umno suđio? |

Zbirka sadrži preko sto pesama različne dužine i različnog metra, ali uvek vanredne svežine i lepote, što ukazuje na sposobnosti narođnoga genija da muza ne ćuti uvek ni za vreme Kkrvavoga ograšja i ne

nostalgije

ivan Minatti: „Bolečina nedoživetega“, izbor iz poezije, Državna založba Slovenije, Ljubljana, 1964

Vreme ljubavi

trave so daleč od ljudi... trave imajo veliko dušo in mehke zelene roke“. („Šel bom“)

Minattijeva je poezija inventivna, izgradio je pesnik samostalan, intimistički izraz i stil, Ova njegova poslednja knjiga „Bol nedoživetega“ (izbor iz tri dosađašnje pesničke knjige po čijim naslovima ovaj izbor dobija tri ciklusa: „S poti“, „Pa bo pomlad prišla“ i „Nekoga moraš imeti rad“) sva je lirska i suptilna u svim njenim tokovima (izvanredna pesnikova kritičnost i strogost izlučila je srž iz vlastitog: dvadesetogodišnjeg lirskog zrenja) sve je podređeno osećanjima. Minatti je uspeo da u ovaj svoj izbor slije svoje najzrelije pesme i da tako svojoj komunikativnoj lirskoj reči obezbedi novostvorenu lirsku snagu koja sada kao celina mnogo dublje zrači — u ovome, čini mi se, treba videti Minattijevo izuzetno pristupanje problemima modernog čoveka; on je za ovu knjigu birao pesme koje impresivno talasaju korene savremenoga čoveka. To znači Minatti je svestan, kako je o njemu pisao jedan slovenački pesnik, mođerne alijenacije, besmislica i apsurda, ali se on ne zađovoljava konstatacijom da je trajanje — jedino što nam još ostaje. On veruje da su veze među ljudima moguće i da se moramo boriti za njih. U stvari Minatti u svojim vizijama stanja duha modernog čoveka ne vidi čovekov poraz već mogućnost trajanja i neprekidnog opiranja najezđama zla:

Još jedan izbor narodnih pesama

Dr Miroslav Pantić: „Narodne pesme u zapisima XV — XVIII veka“; „Prosveta“, Beograd, 1964. ı

čeka uvek mir i spokojstvo da bi razmahnula svojim pesničkim HKrilima, Mnogi sićušni biseri ove zbirke prvi put objavljeni ne zaostaju za mnogima koji su prošloga veka zabeleženi, dok neki živo podsećaju

„Čudna je moja pot:

Sam,

s krikom ptic nad seboj

— s krikom ptic v krvi —

grem iskat,

česar morda najti ni“. („Neki dan“)

Ima u ovoj poeziji neke smirene prisnosti i zgusnutog meditiranja okrenutog unutra i kad čitamo neke Minattijeve pesme (naročito u ciklusu „Nekoga moraš imeti rad“ jer on je kulminacija lirske zrelosti ovoga tesnika) osetimo po=

iSVe blisku i prijatnu angažovanost pesnika da „rividi čovekovu dušu, da uđe u njena strujanja,

da meri njenu tenziju i da vidi šta se u njoj zbiva „ da analitički sagleda početak i kraj čoveka, ali iznad svega da dokuči korene njegovih neprekidnih nemira i emotivnih snaga koje se opiru nemiru. Kad ovaj pesnik oseti da je čovek iznutra dramatičan, on se duboko ranjen zbog toga uvlači u sebe i intimno grca:

„Tako čudno mi je...

Ali ne umira nekdo v meni...“

(„Tako čudno mi je“)

„Bolečina

iskrvavelega sonca,

bolečina

zarje v somraku,

bolečina nedoživetega“, (Tišina vrbe“)

To je svakako razlog da je ova poezija dobrim svojim delom izraz tuga i zabrinutosti i da u svom većem vidokrugu slike sveta .boji tamnom bojom i iskazuje nežne brige za njega, za ljude. No i pored svega ovo je poezija mekog štimunga i intimne atmošfere; svu svoju ljubav, osećanja, senzibilitet, sve svoje misli i duhovna bogatstva poklonila je čoveku. Svestan je ovaj pesnik da svet živi u haosu i da je to logika, makar i neumitna logika vremena, ali da zbog toga ne treba gubiti veru u život, već treba biti otvoren prema njemu i osvajati ga. Ta misao o humanizaciji života najdublje je izražena u pesmi „Nekoga moraš imeti rad“. Ova je pesma i emotivna i misaona sinteza čitave Minattijeve poezije jer nam otkriva da je u osnovi života i trajanja čovek i njega jedino treba voleti.

Ako je to bio cilj ove pesme, onda je to cilj i čitave Minattijeve poezije. To znači: Minatti je čitav svoj stvaralački talenat usmerio živim i nepresušnim vrelima života i njegova je poezija u svom veoma strogom izboru već sada postala nemerljiva sila koja životu pruža snagu i svežinu.

Milivoje Marković

na zajednički izvor s ponekim cvetićem Vukove zbirke. Već poznate pesme ranijih beležilacau samo upotpunjuju celovitost ove antologije. Zanimljivo je što u ovim novim, sađ objavljenim pesmama ima tolilo pesničkog, tananog, nežnog po osećanjima i milozvučnog po ritmu + metru, po obliku. Samo ovđe MWatkad zastanemo predđ nekim stihovima kao pređ nečim što je op!emenjenije. pogospođeno, uzđignuto, nekako

· kao i rezbarijama, filigarnu i čipkama — kao đa le

narodnoj, kolektivnoj veštini priskakala u pomoć vešta ruka majstora naše renesanse... | ı

Đa ne spominjemo znane i neznnne beležioce kojih je bilo više; ostaje kao zanimljiv podatak đa su samo oni koji su se posehna bavili ovim pitanjima mogli vnmati za 'eležilački posao mnogih Vukovih pretbmdnika. Međutim, dobro bi bilo đa je profesor Pantić ovom lepom izdnnju dođao i nešta podataka o metrici pesama i njihovu egiko eho bi došao i rečnik. manje poznatih reči i igrapnm " ih imin podosta. Knji-

Nastavak mne 4 srani

Miodrag S. Lalević 3