Књижевне новине
- daš U
s
— i Ir O Šo"
STARA SVESKA VEČE JUTRO
LO: macrt. za.“Njegov portret“ —
...to famozno „ja“, zapeta u večnosti.
Nemoguće, 19830. (VARIJANTA
Pozadina je od suvog zlata Ha hoju niko ne misli
· zatim mnogo praznog proštora
~ | bezbojnog, prostora. da ]i postoji ili ne- — nikog da svedoči
u.očima nerođenih još. možda kaikad zatreperi
tamina rešetka -— slika koja ništa nec kaže wi 'teči hi slike ovđe još ne postoje
[-:GF1 u nekom mlakom gsnezdu mneslućene nemirne srži
mičko krv vode — iskra sjaja iz čulnog mraka: zapaljen šikne' plamen u smrti uđavljen z3 sVa vremeha .
negtalniji — al ljući — od sveg bilja " . .0d &vih zvezda od sveg zverja za sva vremena
za,sVa. vremena .
ikad od svega ostane samo batče leda na njegov obraz kad spustiš' rasejan poljubac iznmieđ zaludnih suza
it bamćenju,. tvom smrinom i dalje parče greje
za sva vremena
DANIMA „je to frajalo i noćima. Nepre= štano. Iz sVakog najobičnijeg razgovora izrastalo je uvjiiek, opet, počinjalo sitnicom i ža čaš' bivalo golemo, isprečivši se između njih, da'ne mogami vidjeti jedan drugoga već gledahu samo svoj jad tražeći izlaza, tražeći rješehje, svrhu sveg io mučenja. I. sve su du~
bljč zalazi u nekakve krivudave, zamršene butove Bb Jaznošti, sudarajući se sami sa sobom, u šL iosti \svožih želja jli. čak i njihovoj istovjelnosti drugačije uobličenoj, u ko-
šmaru ohoga što su hijeli i što. istovremeno i: Biši htjeli, u želji da se rastanu, a i da oštanau supa,” · | bražeći se na-
T0VO, O)nilo im đq nikakvog i?
iz toga, nema, da: preživotarehnje, BložeRjJOsiHaDOTn x ivo lačjow. i Nisu „se mogli :Bhzoučali „Dapače,. izgledaio, 2 Bo da su jedva/-dočekali dđa mogu pred bjim azgstri. svoje nesporaztme, On e Butio, gradeći 836 u početku, da · ne ragumije. -A onda n je ·bilo,rnoguće ne >razumjeti; Toni su: miu Bilom luliskivali svoje nemjfe, objašnjav&li, pričali, uvlačili ga .u. svoje rmyrakove /L, nerazriješive zamršenosti, pitali ga, muč!li očekujući odgovor, kao u želji da na njega prenesu težinu ierela, da on rješava ono što oni nisu tuspjevali.
'Meslali su prema zarđalom kosturu broda koji je stršio iz mora i došli mu šasvim' blizu. BiO je nekad veliki bijeli putnički brod, Okrenuta prema dolje stršla je paluba i komandni ·mošt. Lađom su ulazili u taj prostor između mora i palube. Ona se uhvati za „palube.
— Koliko puta ste se naslanjali na takovu ogradu, je li? — reče gost, Niste ni pomišljali đa oma može jednog dama stajati i ovako, naopsko.
Daske 'koje bijahu nekad pod, sad su bile pune šićuši'h rupica od dugog ležanja u moru: Dvadeset. godina, Potopljen je početkom rata. Izašli iz zaklona iskrenute palube zžaveslaše' uz bok broda. Pod palubom, a kako je sad ležao brod, nad njom, bijahu okrugli
'Prozorčići kabina, a malo naprijed četvero-
uglasti prozori salona.
|. Uvijek sam. volio: gšovorio je gost, zadovoljan da je nešto drugosvrčfiHo njihovu pažnju i želeći je tu zadrža-
H... Tko .zna koga je sve ·prevozio ovaj brod. kome ić bila to zadnja vožnja. Možda je precVožio trupe, potopljen je početkom rata, a bilo je sigurno i putnika.. Tada su ljudi još Đutovali, ne vjerujući da će rat dugo trajati, ne vjerujući gotovo ni da je počeo. Sjećam „se, baš u to doba i ja sam morao sluŽžbeno na 'Đut.. Tek je mekoliko dana trajao rat·i još, se nitko nije potpuno uživio u njedovu stvarnost. Karte za ovo putovanje bile
LIKE
all i it "KNJIŽEVNE NOVINE
ograđu ·
putovanja ·brođom — ·
tek onda trauma rođenja taj grč / taj usplahireni pogled taj lomni stas
taj grcajući glas
nijedna ruka nijeđan sjaj nijedno ćveće
izbrisati ga ti nikad neće. \
(VARIJANTA III)
cerfte..e“
osnova je od suvog zlata hoću da kažem od čistog 6d bitnog zlata
kao što se vidi ponekad, ha stavim slikama
„Au grand Mage inconsolable ei obstine Cherehetr d'un mystere qu'jl ne sait pas exister et qu'l poursuivra, a jamajs pour cela, du deuil de son liciđe dćsespoir, car c'edi ćtć la
samo ovde bitnije neizostavnije
i bez sna
osnova se ta nikad ne menja
jedina je i nepomična pozadina
i bez dna
jedina osnova na dnu bez šna
(na tu požađinu niko me misli)
a zatim pa do malo lišaja taman tolko kao belog
u korenu noktiju prostori prostori prostori
prazni bezbojni šuplji olovni vojnici brostora
dojke nevidljivih prostora besprekorna počasna četa netaknutih presnih prostora ko je taj koji bi mogao u stavu mirmo ·
đa mimohođi vas
jedina pozadina u snu bez dma
grdni prostori da zlato sumnjivo
podozrivo zlato svih naših sećanja
a We
i fr re / dugi hodnici prosštova,dugi hodnici godina
da ono na dnu samo je tamni sjaj kao
voda na dnu
prvog bunara na ivici grada polja kad već počnu
L | _čak.da li postoje ili ne mračna rešelka — prva slika što na pamet dođe
nikog da svedoči
| \slijka~koja ništa ne kazuje ni feči ni slike: tu-još ne postoje
' prostori što se još u očima merođenih možda objave grdni prostori — jedino ako još mogu da se zaborave
Stephane Mallarmć mora
onda godine dolaze —- šta vam kažem
ni sav pesak na svim plažama sveta
dovoljan nije da ih kroz usko grlo peščanika SVe Dprovuče e
ni dovoljan da ih osoli da godinama dade
onaj grki onaj opori (a ipak) ukus života
onda neslućene u mjakom mekom grozđu iz grozne nemime siži še vine
iz mleka krvi voda štvrdlog sjaja malo iz čulhog svijenog beskrajnog mraka
zapaljen vine se plamen
u smrti
urezan zadavljen
za sva vremena
i spava (ne budite \ga vojske što zakrvavljene Juritle šokakom)
za sva vremena (i kad od svega ostanč,
samo parče leda na obraz njegov
kad spustiš opioštajni celov rasejan mćđ besćiljnira suzama i kažeš ne to nije on — u kakvu li to
konačnu krenu
zimu u kojoj nema neman snega ne prestaje
tiho muklo da veje za kakvim li to bezumnim crnim plenom
on lovac suri muđri ı tamu belu konačne zime u zoru samu
dovoljno nije za jednu jedinu kap onog bitnog
onog neizostavnog
na dnu bez sna što greje
kud sebe ohđa marno krenu)
za sva vremena u pamćenju tvom smrtnom i dalje ruke greje.
KPBPBĆEZA PHONI.<PBŽ E-W7 HEH NIO WIN ZA“
Tatjana ARAMBAŠIN
su.kupliene umiru; u miru je bilo zamišljeno, mi ped gostom:;:” "jošuinijen ništa bilo poremećeno, još: se misu wa Vidjele -i osjetile grozote. Posmatrao sam mla
di par, bio im je to, valjda svadbeni put. Nosač je donio kovčege na palubu, yvodbina i prijatelji skupili su se na gatu, ćaskali, smijali se, majke su brisale suze i svejedno se smiješile i dijielile šaviete.
Stari gospodin bio je naslonjen na ogradu i gledso užurbanost u luci osunčane bijele
- kuče, kao da ih nikada više neće vidjeti,
Supruzi srednjih godina nešto su tiho razgovarali, odmičući se svaki puta dalje prema provi, kad im se učinilo da bi njihovi povišeni glasovi mogli doprijeti do ostalih butnika. Supruzi uvijek o nečemu raspravljaju, poput vas, dođa gost smiješeći se. — Ma koliko bili tihi imao sam utisak da se svađaju.
Onda se brod otisnuo i polako izašao iz luke. Lt
Putnici su se raspršili. Netko je otišao u kab'nu, netko je došao u salon. Mladi čovjek, odjeven u ođdijelo od tvida i isto takovu kapu sa zaslomom, nametljivog izgleda, fTazgovarao je s kapetanom. Žena s djetetom u naručju uspavljivala je dijete šetajući se gore dolje po palubi i.pjevušeći. Mlađa djevojka zlaćane kose, koju sam primjetio ranije da ju je ispraćala grupa isto tako mladih djevojaka i mlad'ća, i da im je dugo, dok god se vidjela luka mahala svojom modrom maramom, sad je ležala tu ležaljci s otvorenom knjigom, ali ne okrećući stranice. Nije čitala. Bila je još uvijek s onima koji ostadoše u luci. /
Dugo sam ostao vani gledajući zalaz sunca, kađ je sasvim utonulo za ofoke i suton se uvlačio u zamotane konope na palubi, a svjetla na kapetanovom mostu zasvijetlla, ušao sam 1 blagovaonicu. Svi su već bili tu. Stari gospodin sjedio je zamišljen i izgledao pomalo tužan. Majka s djetetom bila je sama, dijete je sigurno zaspalo. Jela je bržo. Sigumo je mislila na dijete i h'tala njemu. Kraj djevojke zlačane kose sjedio je mladić u tvidu i čitavo
ILUSTRACIJA MOME KAPORA
ž
vrijeme govorio. Pokatkad, rekla bi i ona ne-
'Što, ali, gotovo, odsutna. Supruzi koji su se
svađali jeli su mirho, izmenjujući između zalogaja rečenicu. Da li su riješili svoje probleme ili su se samo pretvarali rađi drugih. On je čak bio pažljiv, đodđavao joj kruh, ulijevao vino i uhvatih njen osmjeh kad mu je zahvaljivala. „Pomirili su se“, pomislih zadovoljno. I još sam i danas, danas, posebno gledajući ovu olupinu, stetan da se bijahu pomirili. ;
Mladđenci, upravo završili s jelom, izlazili su iz salona dodirujući.se u hodu.
Poslije večere izišao sam na palubu. Djevojka je, uspjevši se otresšti nametljivog mladića, opet bila sama, naslonjena na ogradu, ogmmuta bijelim šalom, sanjarila.
Na donjoj palubi trećeg razreda, čulo se pjevanje i žagor razgovora. To je bila grupa vojnika, koju sam vidio kad se ukrcavala. Drago mi je da ste me ovdje doveli, osječam ovu uvalu i olupinu kao groblje...
— Ne kao groblje, sve je to život — pyrekine on gosta. — Sutra će doći „Veli Jože“ i odvući ove komade. Jednog dana biće saliveni u novi brod. Opet „će se njima voziti ljudi, ljubavnici možđa.
— Zamišljaš sebe u fakovoj prilici — dobaci žena zajedljivo.
— Od kuda takova tvrdnja i sigurnost?
— Od tvog ponašanja, dragi. Zar to nije dosta?
— Dosta, dosta, dosta! Meni je dosta svega. Ne osjećaš li da su godine prošle, da se ne može vječno cvrkutati... '
— Ipak, ponegdje cvrkućeš, valjda.. trebalo bi biti pošten...
. — Nemojte, nemojte, nemojte — molio je
gost. Pustite mene da govorim, da vam' svr-
šim pričati o tom putovanju.
Oko ponoći brod je stigao u moju luku. Iskrcao sam se. Sa mnom je izašao još samo miladić u tvidu. Pogledao sam na brod. U salonu je još uviek gorjelo svijetlo, Možda
Cr rcareearrruiE nee pe are zur star! #ospodin puši cišare i misli na grad, X\oli je, tko zha radi čega, 8 velikom Tugom ostavljao,
Okrugla okna kabina bijahu mračna. Maj« ka je sigurno ušnula kraj Svog djeteta... A miadeheti.. — gost se nasmješi. Ni vojnici se nisu wiše čuli, Vjerovatno i oni zaspaše negdje našlohjeni jedan na drugoga.
Čovjek, u prugastoj modro-bijeloj majici, ubaci! na palubu peštansku vreću i još neko liko paketa. Neka žena u crnini, noseći velika crnu torbu uđe, pokazujući kartu. I već je opel. onaj u prugastoj majici povlačio dasku 1 izvukao debeli konop oko struka kamenog stuba. Brođ se otisne. Djevojka ogrnuta bijelim šalom sa iskrama svijetla što je kroz prozore salona svjetucalo u njenoj kosi, stajala je još uvijek, zamjšljena i daleka. S mislima u onoj drugoj luci. 1 OCP
„Već u jutro govorilo se avugdje u gradiću
da je brod naletio na podvodnu minu i potonuo. Nisam htio, nisam mogao vjerovati, Kasnije su te vijesti potvrđene. To je bio moj prvi susret 5 grubošću rata. Dugo mi se .čih'ilo kao đa su svi ti putnici bili meni bliski i dragi, kao da sam godinama živio s njima, znao njihove jade i veselja. I dugo sam O njima mislio. Vrijeme je polako zbrisalo ta sje= ćanja, a nove grozote učinile ovu smrt blagom i lijepom. :
· Danas ih se sjetih, I sad dok suton polako tamn' sve oko naš, dok nas svali zaveslaj udaljuje od olupine, meni se čini da još čujem pjesmu što su je pjevali vojnici, đa još gledam majku što uspavljuje dijete i da vidim djevojku naslonjenu na ogradu. I drago mi je đa su se svadljivi supruzi pomirili te zadnje svoje večeri.
Svi su oni željeli živjeti, svi su nosili SVOja htijenja i suprotstavljali se jedni drmigima, možda češto ogorčavajući se, bez pravih razloga. | \
Naravno, vi ste bili djeca kad je rat počeo. Ne znate kako je malo trebalo da se jedan život ugasi.. i reći ćete: to je bilo, a sad je drugo. Rata nema. Živjećemo. Hoćete, ali kako i kako dugo. To nitko ne može znat. Ako i bude „dugo, biće još uvijek prekratko, bar prekratko da bi bilo vremena za svađu. Tako malo treba da bi čovjek živio mirno. Zar ne biste pokušali još jednom? —o gost završi nekako nesigurno, pitajući se u sebi odakle ta nesigurnost, đa li otuda što je dvojio da će njegove. riječi nešto njima značiti i koristiti ili zato što se osjećčao malo nelagodno od pomi= sli da im, mađa njihovom voljom uvučen u to, govori,i :zgleda vjerovatno nadmoćan, kao da bi ih poučavao i kao da bi on možda. bio pametniji u takvoj prilici; a sumnjao je u lo, i nije mu odgovarala uloga učitelja. Ipak, osječao je da je morao tako govoriti, a neobična tišma koja je nastala, ispunjena | samo udarcima vesla, činilo mu sć, bovlađivaše mu.
Kad su prispjeli uz mali kameni mol, muž izađe prvi. Žena mu je dođala torbu, a zatim uhvativši njegovu pruženu ruku iskoči i ona. Još uvijek su šutjeli:, a bio je već gotovo mrak i gost osjeti, mada ne mogavši sagledati im lica, da su se pomirili. Bio je siguran da je muž, prije no što je ispusto ženinu ruku, stiskao malo jače, a i ona da je blagim stiskom
odgovorila. To je bilo dosta i mhogo, Nasmiješio se izlazeći. Mrak sakrijć njegov osmjeh. |
Pomogli su im ljudi s potonulog broda.
S kojeg? S ovog ovdje ili s onog o kom je on pričao, ili bilo s. kojeg, tko zna gdje. TL opet se vedro nasmiješi u tamu. — vV_Možda su {o ipak bili ljudi s ovog broda. On nikađa
nije, ni početkom, ni za vrijeme rata, puto-
vao brodom. oeuebiauuiGuan uu _đnucuznnwCAI_ AVAZ. nn e enwr:Sunu_ LW nuNu—a. OVOM PRIČOM „KNJIŽEVNE NOVINE" ZAVRŠAVA-
JU SA OBJAVLJIVANJEM NA KONKURSI ' MNAGRAĐENIH I OTKUPLJENIH PRIČA