Књижевне новине

KRITIKA

ZAHVALJUJUĆI SASTAVLJAČIMA ovog izbora (Vasji Predanu, Dimitaru Solevu i Augustinu Stipčeviću, dobio sam retku priliku za kompleksnije upoznavanje osnovnog kvaliteta i ge= neralne linije naše najmlađe pripovedačke proze. Izvan svake dijagnostičke subjektivnosti i zakonodavstvujuće objektivnosti, svoj zadatak razumem dvojako: da u okviru fenomena vekov-= nog čovekovog pripovedanja, otkrijem šta se kod nas, danas, priča i da, na osnovu toga, ukažem na izvesne nesporazume. Kako se radi o mladoj i najmlađoj generaciji naših književnih stvaralaca, o piscima rođenim između 1922. i 1942. godine, koji su punu afirmaciju doživeli u toku proteklih pet-šest godina — posao je, istovremeno, olakšan i otežan. Olakšan, jer zaključci ne moraju i ne mogu biti definitivni, a otežan jer se, na osnovu njih, tako nepotpunih, breba (najčešće megiranjem) · „založiti za perspektivu dostojnu istorijskog trenutka.

„Onakvi smo kakvi ćemo biti u priči. Sve naše borbe, podvizi i porazi, sve naše ljubavi, mržnje i težnje — postoje da bi postojala priča. Tek u svetu žive umetničke reči — svet naših materijalno – čulnih i duhovno - duševnih bivstvovanja dobiva svoju potpunu meru, obelođanjuje vrednost, nalazi svoj smisao. Ako svi sadržaji jedne epohe ili jednog veka nađu sebe u uprošćenom izrazu nekoliko konstaninih reči, boja ili tonova — znači da me zaslužuju Više; i obraino: ako sva aktivna bogatstva koje druge epohe ili kojeg drugog veka budu izražena složenim spektrom svih raspoloživih stvaralačkih činova i načina — znači da zaslužuju još više. Zbog toga je značaj umetnosti, posebno književnosti, neizmerljiv: on se graniči s čuđom osmišljenja, s čudom majprirodnije duhovne reinkarnacije. Zbog toga je, takođe, svaki razgovor o tome treba li ili ne treba stvarati suvišan. U dubinama naše svesti postoji nužnost stvaranja i besprizivno pokoravanje toj nužnosti. Priča je jedan od najmoćnijih i najvitalnijih elemenafa objektivnog sveta: bez nje se ne može, kao ni bez vetra.

O nečemu treba pisati, nešto treba

misliti, To je prvi zahtev. Drugi je šta, ireći — kako. Prvi je zadovoljem: naši pesnici i pripovedači ne ćute. Druga

dva nisu: njihova dela ostavljaju nas rav~

uuuuuunuuenE IZ arene saeruzamuazuumuuur remen: n nuurnuur enu ru ua i OI u i au menus

PORBZIJA DRAGANA KOLUNDŽIJE kritičara ili čitaoca ne stavlja pred veće zagonetke. Odlike njegove poezije lako su uočljive, principi njegove poetike, jasni su i jednostavni, poetski uticaji su neprikriveni, određene poetske vrednosti i autentičnost njegovog talenta su neosporni. Književna kritika je pojavu pesnika Dragana Kolundžije obeležila kao otkrovenje posebnog poetskog sveta, a može se reći 1 da je utvrdila i osobenosti tog sveta. Njegova poezija tačno je adređena kao moderna rustikalna poezija. Zavičaj je Draganu Kolundžiji velika inspiracija a Rkoloritnost samog zavičaja, sudbina njegovih ljudi, posebna fauna 1 flora koja čoveka okružuje, mukotrpnost života, „evokacija izvesnih običaja, daju svoje obeležje i njegovoj poeziji. U tradiciji naše poezije Kolunažijin neposredan preteča i nesumnjivo veliki uzor je Dragutin Tadijanović, a u poetici može se naslutiti uticaj Lorke i u izvesnom smislu nadrealističke poetike. Ali u intimističkoj i ispovednoj poeziji, a rustikalna „poezija Dragana Kolundžije je poezija pretežno toga tipa, originalnost je uslovljena, u većoj meri nego kod poezije nekog drugog tipa, ne samo svojevrsnom vizijom sveta i života, Već i SVOJeVISnošću viđenog i doživljenog sveta i života. Kako je Dragan Kolundžija već svojom Dprvom knjigom vidno obeležio prisustvo u našoj savremenoj poeziji, a kao poetska ličnost KI u potpunosti predstavio, povodom treće knjige njegove poezije nije nužno određivati njegovo mesto u tokovima naše savremene poezije niti ispitivati njegov odnos prema „tradiciji, već je celishodnije razmotriti i oceniti procese i promene u jasno određenom „krugu njegove poezije. Mislim da je u poeziji Dragana Kolundžije objekt poetskog predstavljanja, ili poetskog izražavanja, nepromemljiva Rkonstamta, jer izgleda da je zavičaj dominantna i možđa jedino istinska njegova inspiracija. Izvesne teme i motivi, izvestan krug ideja, koje nisu u neposrednoj vezi S njegovom dominantnom Vizijom, kao vizija smrti, odnosno događaja, stanja i procesa koji će uslediti posle pesnikove smrti, iskazivanja pesnikovog doživljaja žene i prirode, takođe se ponavljaju iz zbirke u zbirku, Pesnikov senzibilitet i poetska realizacija

uuupuupupur pne amunersmuuuIrerumu Lun ani ree an

ŠIROK PO SHVATANJIMA i osećanjima životnih problema, oštar i dubok po svojim mislima i idejama, suptilan u svojoj estetskoj „evokaciji, ovaj roman o problemima i životu našega mladog čoveka, pošto je u analizu društvene i psihološke situacije našega vremena i čoveka od nekih čisto etičkih mjihovih karakteristika. Ovaj je izvanredno đaroviti pisac svojim prvim romanom sebi i svojoj generaciji postavio vrlo delikatna pitanja — okrenuo nas je ka etici života, provocirao ' nas je kompleksnim mislima đa je mlad čovek (i čovek uopšte) raspet između alijenacije i reintegracije, da je zabrinut za sve ono što se zbiva i u njemu i oko njega, jer oseća da je ritam života u mnogo čemu izmenjen, nervozan je i usplahiren, oseća Kovičev čovek da su neke bitne vrednosti trajanja poremećene i da iz dama u dan narasta pukotina između esencije i egzistencije. Kajetan Kovič razloge za fakvu, najčešće sumornu situaciju, traži i nalazi u tehnokratskoj viziji života, u čovekovoj pohlepnosti da brzo živi i doživljava, da sebi podređuje sve, dđa pomoću civilizacije dopre do beskonačnog i lomi granice između bića i ništavila, da postojeći i zamišljeni prostor ispuni sobom, životom, beskonačnim trajanjem. Opterećen takvim bremenitim mislima savremeni mlađi čovek dolazi u sukob sa sobom a onda i sa vremenom, upađa u rezignaciju i letargiju, postaje zamišljen i u mislima slojevit, rastrgnut između suptilnih snova i grube stvarnosti ne može da nađe pravu meru između onoga što jeste, što može i ne može đa ostvari.

Da bi što dublje obrazložio svoje idejne, mi-

KNJIŽEVNE NOVINE

Mladići

„SUVREMENA . • JUGOSLAVENSKA | NOVELA“ „Znanje“, Zagreb 1965.

nođušnim, prolaze mimo, kao. da su pisana za stablo. Filosofija izv. malog čoveka, sitnih problema i svakodnevno-banalnih tema uslovljava sadržinski i metodski našu najmlađu prozu, Njeno nije da otkriva i slika heroje, već lude; njeno nije da bude ekstatična, već tačna.

Otuđa osnovni nedostatak: ona okončava čoveka, sužava njegovu lepotu, završava istoriju. Njeni tvorci život shvataju hrišćanski (kao muku), a umetnost samarićanski (kao blagu utehu). Život je, još, banalnost ili mamuran san. Između ovih definicija-međa smeštena je sva opšta i konkretna vrednost te proze. Postoji, naime, nekoliko osnovnih misli, vajkadašnjih, koje su za nju tipične. Te misli je, zato što ih je samo nekoliko, shematizuju; one je, zato što su. preuzete i ponovljene iz klasičnih primeraka književnosti periođa društvenih nesređenosti i bometnji, čine dosadnom; one je, zato što su jednom površne, drugi put problematične, čine malo ili nimalo potrebnom. Osnovno njeno polazište je komformističko, lažno uverenje da se sve ponavlja i da je sva mudrost stvaranja umeti posmatrati nove oblike tog ponavljanja. Što se tiče čoveka, on. je, metaforično, „crv ma vatri“, a inače — slabost i bolest. Razumljivo da se s takvim pokretačkim pojimanjima a priori ne može daleko otići, pogotovu kadđ im nije suprotstavljena nikakva alternativa. Može se jedino pasti u komiku i grotesku besmisla. „Spustiše sanduk. Milan se obrete nad rakom koja je zjapila u ljude, iz iskopane zemlje virile su gotovo sagnjile cevanice, upravo razdrešeni

priča

čvorovi kostiju... Smrt je đanas otela jednog od naših najvećih boraca, stvaralaca i mislilaca. Od danas ćemo se sami boriti za velike ideale čovečanstva“. Tako, apsurdno, Miodrag Bulatović. Ostali, manje ili više, varijacije na istu temu.

Prostor ne dozvoljava sva razmatranja koja su od interesa za razgovor o našoj majmlađoj prozi. Zato ostavljam po strani uspešno savladan zanat asocijacije, retrospekcije i automatskog teksta i njegovo još „uspešnije“ skliznuće u intelektualističku egzibiciju i eksploataciju podsvesti, sna i neurasteničnog košmara do besvesti. S napomenom — da se za romanfičar= ske bizarnosti i realističke ogoljenosti, za natuYalizam i mudyrovanje, za nadrealizam i semtimehfalisanje, za čudne hibride i još čudnije surogate — ima da zahvali, u dobroj meri, straho= poštovanom kopiranju sveštenih uzora (Prusta, Džojsa, Kafke, Foknera, Hemingveja, Malapartea, Beketa), stavu vermičkog aminovanja. Ova napomena je zasnovana ma činjeničkom otkriću da je naša majmlađa „proza često izveštačemo slaračka, neđostojno mlaka („Da se ostane, Da se ne menja.“), da vrši dvostruko izneverava-– nje stvaralačkih principa: u odnosu na samo delo (ono svoju jstinu duguje drugom, tuđem organizmu) i u odnosu na publiku (u slikama i likovima ona ne otkriva sebe, ni svoju poboljšanost, ni svoju pogoršanost).

Šta se to, dakle, priča? Neuroze svih vrsta i svih intenziteta, komMBleksi ružnoće, silnog ili nezgrapnog rasta, nemanja novca ili stana, po-

· Pred

Dragan Kolundžija: „ZLATO I RODITELJI“; „Prosveta“, Beograd 1965.

besnikovih viđenja svog zavičaja i prirođe uopšte, odnosi prema spoljašnjem „svetu predstavljaju, međutim, promenljive činioce i u razvitku i jzgrađivanju Kolundžijinog poetskog dela igraju znatnu ulogu. x

Knjige „Zatvorenik u ruži“ i „Čuvari svetlosti“ otkrivale su pesnika čija je sklonost ka metaforizaciji i simbolizaciji izrazito naglašena, pesnika koji ne vlada dovoljno svojim ftemperamentom, koji nije u stanju da kontroliše i usmerava veoma raznorodne i mnekoherenine asocijacije, ili koji se svesno potčinjava svom afektivnom fonu i prepušta se diktatu svojih asocijacija i slika. U ranijim „Kolundžijinim pesmama mogao se uočiti „veoma svojevrstan spoj metaforizacije i poetskog principa proizvoljnošti. Njegove slike pretežno su bile stvarane po principu metaforizacije, skraćene ili proširene („Preskoči dan zapaljenih ptica / Preskoči noć crvemih jezika vatre / Dve zlatne višnje upufiće te u raj), ili su predstavljale određene simbole, pretežno iz rustikalnog sveta (konj, pas, vo, krava, ptica, sunce, trešnja, višnja, jagoda, ljiljan, drvo, oči, ruke, krv), ali su se slike i simboli međusobno povezivali, ako se može uopšte govoriti o povezivanju, po principu proizvoljnosti. Odnos i veza između stihova, ili kompozicija celokupne pesme, zasnivala se na jeđinstvenom afektivnom fonu, uglavnom patetičnom i deklamatorskom, na jedinstvenoj intonmaciji, pretežno retoričkoj, na sintaksičkim ili lirskim paralelizmima (nabrajanje, anafora, upitne rečenice, uzvične rečenice). Izvesne Osobenosti simbolističkog prosedea (prisustvo sim-

novim mogućnostima

bola, neđorečenost, štimung) i izvesme odlike nadrealističkog prosedea čudno su se spajale s rustikalnim karakterom slika i simbola, s jed-

nom u osnovi naivnom vizijom sveta. U neko> 7

likim pesmama raznorodnmi elementi stopili su se u veoma originalan poeftski amalgam, šta više celovit i koherentan, s neposredno ostvarenom naivnom i autentično modernom „?tyrustikalnom vizijom sveta, dok je većina pesama, zasnovana na noekontrolisanom sgssSsmzibilnom gestu, predstavljala ponavljanje i promašaj. I u tim slabim pesmama ima izvanrednih slika i uspelih sti-

hova, ali oni se nalaze u kontekstu (patetično nabrajanje, na primer) koji ih potpuno neutrališe. U novoj knjizi pesama, „Zlato i roditelji“, poetski postupak znatno je izmenjen, a to bitno određuje i prirođu Kolundžijine rustikalne vi-

· zije. U kontekstu maksimalno poetizovanom,

prozaizmi i fabulizacija doživljavali su se kao element negativnog dejstva. Mnoge pesme najnovije Kolundžijine knjige građene su na principu fabulizacije i s Jasno izraženom prozaističkom fenđencijom. Izvesne pesme stihovane su poetske priče, a poefizmi, slike i simboli, imaju skoro precizno određenu poetsku funkciju. Veo= ma je funkcionalan i odnos između pojedinih slika i simbola. Konj, čest rustikalan simbol u Kolundžijinoj poeziji, u veoma je karakterističnoj vezi, semantičkoj i imaginativnoj, sa simbolima, kao što su: anđeli, ljubavnici, zvezđe (sličan odnos: volovi i ruže, mačke i zvezde, balege

i zvezde).

prazan eee aas reze Gru rireirererurunr uu ar rerni urrseerireninarreram re rmer repair aa ia a

habanog odela itd., seksualne nesređenosti i Do remećenosti (iznevereni mužjaci, ostavljene ženke, ljubavnici koji se grle a ne znaju zašto). Priča se ne ljubav, već patologija ljubavi, ne strast, već zoologija strasti, ne zanos, već matematika zanosa. Sprovodi se ne analiza psihičkih mogućnosti i moći, već seciranje deformiteta i izraštaja. Građi se ne vizija čoveka u životu i izvan (ovog i ovakvog) života, već spoticanje o skepsu. Čovek kao čovek ne postoji. Postoje neuroze koje su se, parazitski, nastanile ıu jednom specifičnom biću zvanom dvonožac. Čovek t borbi jeste čovek u hajci (izvesna lalićevska zaraza), čovek. u akciji jeste čovek u anarhizmu i kukavičluku, s jedne strane, u premošćivanju vegetativne usamljenosti, s druge. I svi su ostavljeni bez svog životnog razloga, svi su egzistencijalo nemotivisani. Traju kao granje, kao bube, razbijeno, nakazno hipertrofirano. Automati, lutke, voštane figure: marionetska pozorišta i panoptikumi. Svet iscrpljen mehaničkom navikom ravnodušnosti pred tuđom sudbinom, 'zapomaganja pred svojom, ličnom i privatnom. A. zatim: sluinje, usamljenosti, strahovi. Svakako, niko ih, razuman, ne može osporavati. Te zle boginje stravično imaju sve Kkvalitete i oblike novih bića. Ali njihovi prostori su ogromni, u njih i iz njih postoje ulaz i izlaz. U obradi ove proze, međutim, ti prostori su jednostrani i uski, s mnogim (često sumnjivim) ulazima; ali bez izlaza. Istina da patnja i stradanje imaju svoju istoriju, istina bez koje se ne može — potpuno je zanemarena. Pa se, tako, i dogodilo da iz ove umetničke reči bije miris ututkanih, neprovetrenih palanačkih soba i udžerica, miris bakalskih ulica, bolnica, grobalja, prenatrpanih trgova i vozova, miris otužne

ftelesho-duševne izolovanosti jedinke i unezve-

rene tišme i huke svakojakih skupova i gomila (ljubavničkih, porodičnih, poslovnih itd,J, a u višoj, „kosmičkoj“ perspektivi — miris najčistijeg nihilizma: od travke do travke i od zvezde do zvezde — krivulja proždiranja i stenjanja. Dogodilo se, pod pritiskom izvesnog književnog mazohizma, da opšti tip junaka ove proze dobije konture samrtnika koji ne umire jer Nastavak na 4. strani

Dragoljub S. Ignjatović

Rustikalna vizija u pojeđinim, ali i jeđino relevantnim novim pesmama Dragana Kolundžije, odlikuje se znatnom realističnošću i preciznošću slike zavičaja, odlikuje se većim stepenom neposredno doživljenog, kao da je u osnovi te vizije priča o jednom istinitom, ili mogu-– ćem životu. Nema nikakve sumnje da poezija Dragana Kolundžije u određenom smislu gubi na uslovnosti i pretvara se u ispovest, a da momenat objektivnog, ili predstavljenog, postaje dominantan. Taj momenat, međutim, nije, strogo uzevši, ni estetički ni poetski, a vrednost poezije po tom momentu nemoguće je ocenjivati. Funkcija slika i simbola u najnovijim pesmama Dragana Kolundžije upravo je u unošenju, ako je tako moguće reći, novog plana u rea-

·lističku viziju, koji, bi joj, ne isključujući reali-

stičnost i objektivnost, dao perspektivu i dimenziju uslovnog, opšteg i simboličnog. Anđeli koji koračaju stazama zavičaja, meko urlanje đavola, personifikacija sunca, zvezia, vetrova, meseca, postavljanje rcalističkih elemenata u kontekst rustikalnog i idealizovanog, izvesnim Kolundžijinim pesmama daju moć sugestivne poetske čarolije.

Eruptivni poetski senmzibilitet, koji je nekad mogao biti zlata podloga i iskupitelj neumerene i funkcionalno neusmerene pesnikove slikovitosti sada se ftransformisao i oplemenio. Brojne pesme ove knjige, u kojima je originalna slika jeđino opravdanje, ostale su bez

ikakvog pokrića. Ciklusi „Zemlja i prijatelji“ i

„Preko ljubavi i gora“ nemaju nikakvog poetskog važenja, jer su pesme fih ciklusa bezna-

·čajne u idejama, stereotipne u slikama, siromaškao: ·

ne u „dimaginaciji (izuzeci su žretki, Fređeo).

Nekolike pesme prvog ciklusa „Elegija o roditeljima“ me samo da idu u red najboljih pesama koje je Kolundžija uopšte napisao (Balada o zavičaju, Večernja pesma, Plač naše matere,

Ovde na ovom mesiu), već kao .da otkrivaju

nove mogućnosti ovoga pesnika.

Aleksandar Petrov

Parabola

Kajetan Ković:

„NE BOG NE ŽIVAL“; „Založba obzorja“:; Maribor 1965.

saone i emotivne preokupacije Kajetan Kovič je formirao usku trađicionalnu fabulu koja sama po sebi, u klasičnom shvatanju fabule, nema nekih dubljih funkcija, ali je piscu poslužila da preko nje iskaže bitne nove misli i svoje i generacije u čije ime govori. Sadržajna osnova romana „Ne bog ne Žžival“ zasnovana je na viziji ljubavnih preživljavanja mladoga arhitekte 'Andreja; on se slučajno zaljubljuje u mlađu devojku koja je puna strasti i snova, ali i kompleksa i sumnji đa ta ljubav nema dubljih korenova, đa nije možda samo mutan blesak u vrtlogu i košmaru velikoga grada. U takvoj sumornoj i rekao bih neprekidno letargičnoj đuhovnoj situaciji nalazi se i Andrej; poređ toga on je još i zaokupljen i rastrgnut između stare ljubavi i ove koju sađa doživljava, a koja se ipak fatalno završava, valjda onako kako je i počela: Marta je uvređena što Andrej zbog neke čudne apatičnosti nije hteo u jednom trenutku da pođe sa njom u radnju i kupi neki štof za

o jednoj

generaciji

haljinu, već idu kasnije kad je rasprođat. Taj momenat pisac uzima kao povod za raskid. Time je, čini mi se, dao do znanja, da tu i nisu postojali neki dublji odnosi, da se ne temelje na etičkom shvatanju ljubavi, već da je to prolazna i bezazlena životna igra kakvom je preokupiran savremeni mlađi čovek. U ovome treba tražiti i neke druge razloge: Kovič nije imao za cilj da dubi psihološke vrtiloge ljubavne ekstaze ili drame savremenog mladog čoveka, već'je hteo da kroz taj bizaran, svakodnevni živoini sadržaj projektuje bitne misli o smislu i besmislu ljubavi u savremenom životu, hteo je đa pokaže đa je sve u živofu prolazno, da svaka pojava ima svoj početak i svoj kraj, nezavisno od toga kakvoga je karaktera. Jedno je bitno: samoća je najveća zamka koja, kao neprekidno razapeta paukova mreža, vreba čoveka i hvata ga kada se najmanje nada.

Očito je da je sadržaj ovog Kovičevog rOmana bizaran i da u svojoj suštini zrači

sumornost i “umornost jedne generacije: ljudi su zagledani u sebe i najčešće nemaju većih ciljeva, dane i noći provode po bizarnim kafanskim atmosferama i tupo, letargično sanjare, iscrpljuju svoju misaonu i emotivnu snagu.u gorkim lamemtacijama o tome što jesmo i o onome što bismo mogli biti, ali za to nemamo dovoljno volje i snage. Mlad čovek, u šintetičnoj lirskoj Kovičevoi viziji. u biti traži dublji i trajniji smisao života, ali nije uvek u stanju da ga pronađe. Ima ponekad u njegovoj prirođi nešto što ga sputava. nešto što ie Oporo i jogunasto, nešto što ga vođi stranputicom, Upravo to što deformiše misli i oscćanja savremenoga čoveka, to je i emotivna i misaona preokupacija Kovičevog romana „Ne bog ne žival“. Njegov Andrei je prošao kroz vatru i apokalipsu ljubavnih doživljaja. „prošao je kroz osinjak modernog ftehnokratskog života, doživeo je unutrašnju razbijenost civilizovanoga čoveka. bio je na mođernoj klackalici života i smrti i došao do zaključka da treba pobediti tamne nagone u čovekovoj prirodi,

To znači: Kovičev čovek je sklon borbi protiv samoće i, uopšte protiv etičkih deformacija koje su zahvatile čoveka danas.

Čovek hoće da se promeni iznutra, da se preporođi, hoće da doživi integralnu katarzu, ali živi u njemu neka mračna sila koja ga sputava i razjeđa. U slučaju bizarne i apokaliptične ljubavne igre Andreja i Marte nije bitan razlog za njihov onako fatalan razilazak obična krpa od štofa koja niije kupliena u pravom emotivno

Nastavak na 4. strani

Milivoje Marković

3