Књижевне новине

tribina tribina tribina tribina tribina

„I kao što ima, prazna širina tako ima i prazna dubina...“

G. V. F. Heget

TZMEĐU DVOJICE KRITIKA stoji poezija jednome hladan i uzgredan, mevažan detalj, često samo dosjetka, drugome kula svjetilja, Vodilja, dubok pjesnički zahvat u problem temporalnosti. Pomirenja nema. Kritik potkopava kritika, poeziji se traži, određuje njeno pravo mjesto. Nastaje neđoumica: jesu li u pitanju različiti stavovi, stupanj spoznajne moći, iskrenost ili hrabrost, ljubav i sračunatost, lični motivi, kriza Kritike ili kriza poezije. Je li PO danas, „osuđena na smisao“ ili na besmisao? Čovjeku, ako i nije kritik, a čitalac jest, ne preostaje drugo nego da pođe između, da se kuša približiti stavovima, ionzultira izvore, zagrabi sam u to vedro, da vidi, osjeti, osmisli, smisli svoje, ako je smisao moguć, To je ono treće, ono lično, intimno, naše, nužnost u jednom kretanju, u odnosu prema poeziji kao zaletištu za život. Ona težnja k smirenju pri kojemu nije važno pobjeđivanje nego unutraŠšmja satisfakcija, kraj koji je početak novog uspinjanja. Napor koji gradira, otpor koji akumulira energiju izbježnosti. Pri tome se sva= 'kako javljaju averzije i afiniteti, urođena gadđljivost i nepodnošljivost kao i bezrazložna snishođdljivost i tuđa ljubav, ali već pristup, ulažšenje uključuje i priznavanje i protivnika i saveznika, Osjećaj inferiornosti igra također

svoju ulogu kao agens stvaralačkog.

Priđimo bliže, i | __Da viđimo je li pred nama tuđe ili vlastito djelo? Je li ono zasnovano na čovječnosti ili praktičnosti, na farizejskom formalizmu ili odlučnoj, hrabroj akciji? Je li to poezija života 311 spekulacija? Asimilirano ili zaustavljeno? Što je dosegla ta poezija, gdje je, kako, razmakla granice postojećeg, je li ovdje riječ funkcija, rezultat izbora ili tek neodgovoran, zamagljen čin koji bi u Svojoj nespoznatljivosti trebalo da bude ono poetsko. Što je poezija i što je ta poezija? Kada nekakvi stihovi jesu poezija? Je li prisutan ljudski čin ili hipotietski imperaiv pjesnikovanja kao animalnog načina egzistencije? Može li se iz živoine prakse vidjeti stupanj energičnosti i odlučnosti, ugrožava li poezija sebe samu i autora u ovom vremenu, čime? Nije li društvena afirmacija negacija permanenime opamosfti i znak prihvaćanja i ne= razumijevanja, prema tome i nedjelovanja, onog vidljivog, snažnog od kojeg se nešto DANAS potresa.

Tli je pjesma, ipak, samo viječ, povlačenje? Nije li poezija degradirana na modu i korist, pa zato, samo „sugestija, a ne ekspresija“. 'Težnja pjevanja ili pjevanje samo? Svog jezika ima ili nema? Mudrac ili muđrica? Moderno ili starmalo? Komisiona rađnja ili đomaće samo= usluživanje? Čije je vino? Vimograd? '"Tko ga je okopao, prskao i, na kraju, u berbu pozivao? Nije dovoljno samo spomenuti neke pjesme to čine — treba ih in concreto objasniti. Misao, riječ po sebi, nije poezija, ona postaje samo unutar cjeline kao nužan elemenat odre> đene strukture, Samo sagledavanjem te sinteze, a ne podvajanjem mogli bismo prevlađati svoju filozofijsku kulturu, potvrđiti stvaralačTu senzibilnost. Ali nije svakome dano da dotle dopre, No i počeci, priznajmo, nešto znače, samo vrlo kratkotrajno i neukusni su kad se kvantitativno nameću i ponavljaju. Sve već znamo, i to znamo, vratimo se, dakle, osnovnoj liniji. Nije H čudno što su neki pjesnici slabi esejisti, a uvijek je to išlo ujedno. Na otvo= reno polje, goloruk, izlazi pravi megdandžija. Bez oklopa — knjiga, bez đimnih zavjesa — teh=nike,. Klasično oružje, mač, uzima u ruke hrabar ratnik. Gdje ste, kopiladi? — vikme. Ako i jest riječ prava, izgovara se odviše tiho i kroz trule zube — nitko je ne čuje. To je ta angažiranost? Jesmo li ipak previše pisci đa bismo bili ljudi? Jesmo li uopće omo čime se legitimiramo („pjesnik“), i tko je zvan da to odreže. Ono sutra je već danas, i počinje se razaznavakti, ukrštaju se koplja među piscima, da bi se zlat-

nim zrncima ijstine iskupio totalitet ljudskog

KNJIŽEVNE NOVINE

LIRSKE KRAĐE 1 PREKRAĐE, PREPISIVANJA 1 PONAVLJANJA

OskRudmasn čudma poezija

Berislav . NIKPALJ

tribina tribina tribina tribina iribina tribina tribina tribina tribina irib

ČOVEK JE NAJLEPŠI KADA OPRAŠTA ILL MOLI ZA OPROŠTAJ

ponosa, Uvijek su relevanini porijeklo, zavičaj, sokovi, godđovi..,

Ako je nakit lažan, treba pokazati, reči đa tu ničeg nema što izmiče odđređenju, da poetske dimenzije, sinteze konačnog i beskonačnog nema, đa je ta poezija podređena, da je rezultat izvođenja, da je sve to obmanjivanje neukih, fama i kult koji izviru iz razloga egzistencije a nisu sljubljenost, đođir života i smrti, Nije to nikakav rizik, nije pohod vukovima, nego obič= ma, prazna, romantičarska patetika, koja bi aoristima, plaštevima (!) i interpunkcijski (bri tačke!) htjela đa sakrije nemoć, jalovost površnih, brzopletih, uspljuvanih, slabih. Banalnost, najniže vrste. Mnogo toga poznato je bilo još pnije realizma | podsjeća na „Ex Ponto“ ili „Lišće“, Ja, ja, ja — što se nas, danas, tiče nečije ja, izgubljeno, beznačajno u nastojanju da se razriješi. Proces mediokritetskog oslanjanja na lektiru i nedoučeno čuđenje pred vlastitom a ne Jjudskom bijeđom. I pored loga kombinacije parađoksa, namjerni obrati, zamišljeno građe-~

enje. To je na površini, izvanjsko: kada imanen~

nih vrijednosti nema, svaka, dublja analiza tada seže tu prazninu, za koju se, ipak, zna ot= kuda je. Iz straha, svakako, koji prevlađan nije, besplodan je. Neposrednost straha, kao moć, mogu objektivirati, pjesnički, samo oni koji strahu u oči gledaju, uzvišeno, s osmijehom. Stvari izvan nas nemaju ljepote, Tumačenje, stihovano, bez čvrstog je osnova i preživanje vjerničkog rituala s osnovnoškolskom metaforikom. Preočigledna je namjera jedne želje da se pjeva pjesma uprkos razdrobljenosti, neškolo=vamosti, besmislenosti, karikaturalnosti. Postoji mogućnost revalorizacije fraze, ali na višem stupnju ekspresije, U prihvaćanju poraza jedino se može izrasti. spriječiti da se ne mapuhneš i rasplineš, Da nanižem gramatičke i pravopis= ne griješke pokazalo bi se da među pjesnicima ima sve manje pismenih, zatim da ni hrabrosti ni svijesti (samosvijesti) nmema. Odricanje je poraz. Poezija koju priznaju, slave suvremenici, koja dobiva nagrađe i nosi sinekure, funkcije, koja rješava životne probleme i liječi gripozne, ljigava je i zadebljana, masna, odvratna kao Žo=> har. Pa se dižemo od stola i gadimo se Dpjesmama koje „cvjetaju“. Drukčije se to ne može shvatiti nego kao odluka da se služi, služi, slu=ži, makar fo bilo tužno i meprijatno, makar

čitav svijet od nas glavu okretao. Divimo se, dakle, hrabrosti (poeziji) da se do kraja bude

Kukavica. Knjige pjesama mogu biti đokaz brige za egzistenciju, a ne izraz egzistencije. Tađa to nije „efektivno iskustvo“, možda samo „neWakva neizražena intuicija“. Ne, ne vjerujem da u nemoći ima slasti, čime se često tješe. Div se nije mogao srozati, ako nije bio đivom. Tnfantilnost, bez sluha, bračna iskustva &e kao život pođaju (prodaju).

Osjećam u poeziji impotenciju, meranjivu, kojoj ništa osim kruha i dobro zakopčanih hlača ne treba. Ulje i vođa ne idu ujedno, pa je tako i otuđenje prepoznajljivost filozofijska ti pjesničkoj natezi. A tako je svuđa: komađić po komadić, krpica đo krpice, raspoređene ol= tarske drangulije, putuje se u postojanje, koje izaziva prezir, jer je ta prevara drska, na stupnju vježbe, bez talenta, pokušaj đa se plovi bez vesala, niz fragmenata, neđodimutih, nemadvlađanih, besmislena igra, sredstvo bez poseb= mog, bez ličnog, bez neposrednosti i jednostavnosti, T poezija je egzistemcija. Mora biti posebna

istina. Kad se očituje samo „umjelnikova svje~ . sha. djelatnost“, „namjera i pravilo leže na. površini“, sinteza zbiljskog i idealnog nije. ni- „ gdje, baš nigdje ostvarema. Literarizirane misli

nisu literatura. Građenje, nije razrješavanje protivurječja duha i prirode. Nije otkriće, nije konstitucija.

A bez „heodređene slutnje nepoznatog“ nema ni obećanja. nađe, ni početka, ni zrenja, svuda je zid, sve je pad, i kad se pjeva i kad se snagom filozofijske istine mastoji sakriti jalovost neuzoranog. Kažu da je to poezija abomska, a bez atoma je poezija. Scijentistima odgovara deskriptivna, fragmentama poezija, „metod opisivanja samih stvari“, Ali to je, kao što znamo, tek pristup pojavama, vahjski oblik, a ne raš» vjetljenje, prodiranje u suštinu, stvaramje.

Svuda je samo misao, slomljena, prolazna, nepovezana, neizvorma oblikom i smislom, negovorna faktura, klišeji, personifikacija prirode, stvari, koje misle, ne izriču. Rečenice se ne dđovršavaju, nižu se minijature, deskripcije, eksklamacija, jezik bez jezika, bez riječi, intenzifikacija po kojom aluzijom ma eroisko, stupidarij, herbarij pokiđanog bilja, kopanje, krpanje, bez tempa, bez pjesme koja bi bila pjesma, bez konftinuuma, filozofičnost, inzistiranje na mne kom izričaju koji je tobože, pjesma pjesme, ba velike riječi, sprege riječi t neslobođi imanja, sa pet hljebova htjeli bi đa nahrane pet tisuća bjesama svojih. Gomilanje koječeg, ideje, deftalji, neki opažaj i zatim pojam, pa velemudđrosti, i te — uzete. Prosto: lirika krađe i prekrađe, „mišljenje povijesti“ (to je taj „Htip“!, kočopernost slabića, koji se zaklinje u ljubav na pogrebu svoje ljubavi. Šupljikavo, trulo, mrtva priroda, jad ekvilibrizma, ekvilibrista koji bi u primijenjenoj umjetnosti, u grafici npr. dali mnogo više. Više bi, možda, rekla psihologu nego kritiku, Nije ni to dobra sirovina, ne treba tu ništa odgonetati, sve je jasno, posve jasno, to bi bio automatizam da nije klin za rasklimane ftaljige. Kukavičluk stiha. Beskrajno, monobono, Svaki stih poseban, kič kolabovacije, poltronstva, škrtosti, gladi, blef koji se podnosi u ovom pragmatičnom vremenu, kad je senilnost dokaz povjerenja i jamstvo dobrog ponašanja. Oskudno vrijeme bogato je, eto, pjesnicima koji oskudnost njegovu pjesnički transponiraju. Poezija bez grižnje savjesti, jedna plutokracija koja ne preza ni od čega, nezasitna je uvijek, Hoće i pjevanje da posvoji.

A pjesma je neuhvažljiva.

Visoko, visoko stoji. .

Pjevaju je mrtvi, a ne živi, preživi pjesnici.

Smrt je njena poruka i oporuka.

Jedna poezija pokazuje građu koju ugrađiti u svoje zdanje ne može — kamenje je preteško. a robovi djelu ne pomažu. Ako „a“ ostaje „a“ prelomjeno u retke, kao stihove, onđa je takva poezija ili psihopatologijski corpus ili svjesno svjesnoga, i pjesma je nastala ispod — mješine. Ni snage, ni ljepote, ni ljubavi, kreativnog entiteta najmanje.

Samo u frekvenciji riječi dokučuje se nova nijansa. svijeta, onaj novum koji poeziji daje prednost, prednost pred filozofijom koja je samo ono-rečeno. Nepoezija se razgolićuje sama — kao pirovanje na račun besmisla. Ono često „premda“ doživljuje se kao pubertetsko mguravanje

u razgovor odraslih, kao govorenje čovjeka koji želi da bude ono što još nije i nikada neće biti. Osjećanje bijede, život bez iskustva, vječno sitno Kruhoborstvo nisu izvor poezije. Izvor mora biti pun podzemne vođe đa bi potekao kroz pijesak, šiknuo bistar. Gdje Ppresahne izvor, ni ljubavi više nema, a gdje nems ljubavi, nema ni života. Život se ne može jedanput izdati, život se izdaje jednom zauvijek, povratka nema, nema opraštanja, žanpolovskog („Čovjek je najljepši kada oprašta i}i moli za eproštenje“).

Necjelovita poezija, bez slijeda misli, bež kontinuiteta može biti argument krize svijeta i krize poezije, ali tada je i argument protiv sebe i konačnost, završemost, zatvorcnost, circulus vitiosus, posljednji''slabašan Krik, vapaj, strah, beskrajni strah, strah prije smrti, a to je još uvijek niža stepenica od one na koju su drugi već stupili. Nije angažiranost, već mišljenje i tnik — poezija koja hoće da nas zbuni naslovima, zbrkom misli. Tgrajući se nižem „Živ jako“, „Ružan možda“, „Glup međutim“, „Drzak zatim“ (itd. Takav „posljednji krik“ lako bi sć nizao, i nije baš privlačan. TI nije dđosljeđnost: Nije novo značenje postoječeg. Odjednom se čovjeku smuči, jer „Istinu, istinu vam kažem ovo nije poezija“. Prije svjedočanstvo jedne apsurdne mogućnosti da se besmisao Kvalificira kao poezija, svjedđočanstvo o vremenu koje ne brine, u općoj obezglavljenosti, o kriterijima, o tome što jeste a što nije nešto, i neće, ne mari, boji se da kaže što je ništa. Npr. atribut „strašan“ nije u nekoj novoj koheremciji i ništa me ne može razuvjeriti da ne bi takvih „pjesnika“ ova zemlja mogla prođucirati na t#tisuće. Poezija je još uvijek — umjetnost riječi. Neurotično, psihopatsko je korijenje dernjave, a ne poezije. Gdje je „harmonija slobode i nužnosti“? Ne čude me ni šansonske reminiscemcije, i to je wu stilu, jer je prisutno, senbimentalno biće u nepjesnika „nezadrživo i u najžešćem nastojanju da se botisme. Ne čudđim se ničemu, ni čestom prepisivanju lakog Prevera, ni preTamanju proze u stihove, ni besramnom samoisticanju, nagrđama argoa, ni teškom nezakrabuljenom điletantizmu, ni iskorištavanju mi jeća, vještine življenja u oblikovanju piesme. Moderno nije oveštalo, bez rječnika, miješanje urbanog i dijalektalnog, šatrovačko i bpatetićno, kako dođe. Takva je poezija bez osječanja za riječ, semantika joj je ziđ koji ne može Dproo Od opažanja do angažiranja nije svakome ano,

Vele, neki pisci nesvjesno upotrijebe tuđe. Ne vjerujem. To su, zapravo, pabirci. Riječima „premđa, ipak, zapravo, koji, poput, i“ toliko je nakrcana fa poezija da je do kraja, posve, kao poezija, u očiglednosti svoje jalove refieksivnosti ukinuta. Metafore su doslovne, romantičarske, nisu simboli, metaforizirane ideje, 3 ne riječi koje izazivaju udar, neizvjesnost, beskonačnost; i oplođuju. Bezvezizam. „Prepuno olimjalih epiteta i čak doslovnih prijepisa, odnosno skrpljenih elemenata ođasvud, Gospodć, što smo ti skrivili?

Ne vjerujem pjesnicima koji ne mogu pisati prozu, ne vjerujem onima koje su kao nesposobni otišli iz, novinarstva ili su se, opet, u novinarstvo kao nepjesnici definitivno povukli. Ako je netko slab prozni pisac (bilješkar), ne može biti pjesnik, pogotovu ne velik „pjesnik. Ako ta, današnja, vođeća poezija reže w zbiljsko, onđa ja ništa ne vidim. Slijep sam. Tertium non datur.

= . *

Tito, izrazio sam svoj lični otpor prema pse~+ uđomernoj poeziji. Možđa je ta Kritika neobjektivna, pretjerana, ekstremna, „meosnovans. Analiza nije akađemska. Ovo je prirodan, sazreli revolt, plod duge averzije. Dopuštam mogučnost da je sve labilno, presubjektivno, đa se do kraja može apstrahirati, negirati. Doživio sam poeziju kao mrtvu spekulaciju, Jesam li posve zastranio?

Plaši me ova praznina...