Књижевне новине

'TARO ZA MOTIV uzima ljudsku figuru, beo-

KSENIJA KANTOCI

Salon Muzeja savremene umetnosti

SKULPTORSKO DBLO Ksenije Kantoci, obuhvaćeno u vremenskom rasponu od 1958. do 1985. godine, pokazuje jzsan razvoj jedne specifične ideje o konstituisanju skulptorsks forme kao autonomnog plastičkog i ekspresivnog oblika. Tako se u ranijim skulpiurama neš.o uožijivije ocrtava ženska figura, taj nepresu-.ni lIajtmo:iv ove poznate zagrebačke umetnice, misao i OS9čaja za njeno skulptorsko opredmećivanje nisu nikad potisnuti, zanemareni. Naprotiv, u toj i takvoj skulpturi Kantocijeva otkriva svojevrsnu moć da figuru oslobodi svake deskripzije, da osobine materijala, drveta, iskoristi u cilju ovaploćenja jedne suverena plastičks strukture koja će uvek zadržati i simbolično značenje, čije se dejstvo projektuje kao humana poruka opore ljudske sudbine. Ovakve skulpture Kantog:jeve oblikovane su u čvrstoj homogenoj masi, u kojoj se, u stvari, samo naslućuje oblik žene u svojoj nenarušenoj statičnosti, Ta sažeta, za VOreno isklesana forma, sačinjena gotovo muškom snagom, svojim diskretnim i mirn'm profilima uspeva upečalljivo da sugeriše neku trajnu manifestaciju Života, nepokolebljivu veru u čoveka, u njegovo svekoliko odolevanje. Uprkos relativno manjim formatima, ova skulptura đeluje monumentalno.

IT u svojim kasnijim skulpturama Kantocijieva će dosledno sprovoditi svoju koncepciju, njna ikonografija se neće bitno izmaniti, ideju o emanoipaciji oblika ona će samo dalje prazvijati. Naime, u njenoj novijoj skulpturi figura je sasvim stilizovana, svedena na osnovnu masu anftropomorinog izgleda izgrađenu još kompaktnijim volumenima čiji se planovi u ovom slučaju nešto više ističu i tektonika forme naglašava. Ovome je svakako doprinelo i umnožava= nje „figura“ koje se sada komponuju u izvanredno homogene celine — po dve do tri za'edno. Mada se dalji proces Kantooijeve kreće u praveu sve ispoljenije redukcije, u kojoj plastički fenomen apsoluino dominira, njena skulpiura nije lišena emocionalnih napona, jednog unutarnjeg sadržaja, reklo bi se element?rne snage, koji ovoj skulpturi, uravnotežih odnosa i nedvosmislene plastičke i stil:ks čistote, daju iracionalnu dimenziju. Svojstvo ove skulp= ture je takvo da je u svakom susretu ponovo i na nov način doživljavamo.

"Izložba Kaenije Kamtociideuređ onih koje ostavljaju trajniji utisak; po svemu, ona je donela takva skulptorska ostvarenja Želh spadaju u najbolja što smo ih videli poslednjih godina u Beogradu. .

VLADINTA PETRIĆ Galerija Doma JNA”

gradski vajar Vladeta Petrić svoje težište plastičkih interesovanja kao da pomera 83 ljudskog tela, Njegova nastojanja kreću se, rekao bih, ka organizovanju prostora, pri čemu figura, najčešće, ima samo posredni karakter, štaviše, sporednu ulogu.

Bez težine i volumena, sasvim izduženih oblika, Petrićeve figure interpretirane su kroz jednu razvijenu kompoziciju elemenata, ekstremiteta i samog tela, sa težnjom da se njihovim međusobnim odnosima pronađu zanimljiva statička rešenja, odnosno da se zahvati problem prostora.

Petrićeva rešenja, međutim, najbolje su reslizovana u onim slučajevima u kojima je i figuru tretirao kao elkspresivno-plastički fenomen, tačnije rečeno, onđa kada je, ny izvoesliam način, uspostavljena ravnoteža između vrednosti skulptorske forme i artikulacije bro stora, kao ha primer u „Susretu“.

Đored već spomenutih figura, Petrić je izložio i nekoliko portreta oblikovanih u realističkom konceptu, Među ovim, znalački modelovanim, portretima ističe se svojom vrlo lakom stilizacijom arhajske, remin:scencije „Portret SJ. D.“

Vladimir Rozić

MUZIKA ŽIVI samo preko svoje interpreta= cije, To znači da je interpretacija ta koja jednom ftonskom đelu daje materijalnu prisutnost, koja omogućava da kompozitorova ideja iz njegovog lUunutrašnjeg sluha dopre do slušaoca. Interpretacija je dakle i posrednik, tumač, realizator, ona je glumac koji izgovara pesnikove reči, Slušalac mpojstovećuje .glumca sa samim pesnikom, a njegove stihove prima onako kako- ih je glumac izgovorio, osetio, izrazio. Likevnom umetniku ne treba posrešnik, On završi delo svojim rukama i prepusti ga pogledima posmatrača, Simbioza je potpuna, ništa se nije umešalo između dela i osetljivosti gledaoca. Slika ili skulptura doživljava svoju interpretaciju u posmatraču, a posmatrač, je interpretira samome sebi, Kompozitor čuje nove zvuke, on ih organ:zuje u izvesno vreme, kraće ili duže. Čovek može da ograniči prostor, da pnrisvoji jeđan mjegov deo, da mu postayi međe, da ga okameni. Sa vremenom teo ne može da urađi. On može vreme jed:no da zabeleži, da mu postavi znake, da ga u prplazu izmeri, ali ne može da ga ponovi, da ga prisvoji, odvoji, da ga sakrije, | 251 Kompozitor se zavaraya kada u partituni svoje muzike gleda završeno delo, Hartija, no{~

nik koji ne može da označi ni ono što dj: nje-

= endencijije

savremene muzičke interpretacije

mi menimo bramnom, IT kompozitor napiše: Al legro, „Andante, Ali, kouiki su” brza ia brzina? — Hilovan ibi orahe,

? : ı Alle · 138 ofhucaja taktovih jedinica u minuku., [u]

Ž1, odredi i puls vremenu. Bertok beleži tra janje u sehkunđama posle svakih dese ktova, Džon Kejdž i drugi Otkrij ta

pericom u ruci uključuju pojedine instrumente dli magnetofone. Pa ipak, vreme ostaje neppbeđivo: Svako ima svoj puls, svoju brzinu disanja, svoju brzinu cirkulacije krvi. Za mene je sporo ono što Furtvengler diriguje 'kao „brzo”, a suviše brzo ono što Toskanini pod tim „brzo” oseća. A. kako je muzika vreme, Ono bi moralo biti tačno određeno, jer kako bi to izgledalo kada bi Mikelanđelov Mojsije posiajao čas veći.a čas manji nego što, jeste?

Kommpozitor je — dakle — OiR

mu samcme bilo tako jasno, tako uvek iste, i što mu je izgledalo da ne može biti druga-

' Čije shvaćemo. :|

Tonsko delo se sasloji od Jemena shvatimo fe elemente u OKO BLJNAOLA N kom vidu organizovanja kvaliteta tona. dakle njegove visine, trajanja, jačine i boje, Ti elementi su određeni tonskim kvalitetom, jer vi-

ŽORŽ BRAK: MUZIČKE FORME •

ni sistemi, ključevi, note, osmine i šesnaestine, taktovi i legature — to su samo znaci Onog vremena koje je on ograničio svojom muzikom. To čak nisu ni simboli, jer — „Bimbol je predđstava predmeta po analogiji”, kako je rekao Kant, dakle nešto znatno više od znaka. Nota je samo slovo, samo prazni ugovoreni znak, samo šifra za upućene. :

Kompozitor stvara zvuk iz tišine, Kađ bi mogao, on bi taj zvuk pevao, vikao, on bi svoj sluh poklonio svima ljudima sveta. Ali, umesto toga, on mora da piše znake, jedan po jedan, da ih ređa na hartiji, da ispunjava stranice. I tada čeka da se neko zainteresuje za taj izazov. Neko, ko ume da ih dešifruje, đa ih pročita, da sastavi od tih znakova ono VTeme u kompozitorovom sluhu, da otkrije zvuk u bim znacima.

Noini znak nije savršen, on ne može da obeleži Sve kvalitete tona. On može da označi samo njegovu visinu penjući se po stepenicama linijskog sistema. Njegovu jačinu ne može da odredi, ili bar ne dovoljno tačno kako je mogao visinu. Ni u pomoć dozvano slovo „p” za piano ili „f” za forte ne može da nam kaže koliko je ono jako u decibelima, jer šta znači piano u ogromnoj sali, a šta u maloi kamernoj dvorani? Šta ako u orkestru sede 6 prvih violina, a šta ako sviraju 18 muzičara? I Karajan se ZzRio pita: da li je piano polovina od forte, jli trećina, ili još manje?

Zvuk ispunjava vreme svojim pretapanjem, svojim · poigravanjem, nizanjem tonova. Vreme

sina tonova će prikazati jednovremenim zvučanjem harmonski, a linearnim nizanjem kontrapunkftski način mišljenja. Ritam je određen promenama naglasaka raznih tonova, Kva=litet jačine tona će odrediti elemenat dinamike, njegovo trajanje će usloviti tempo, dok će boja biti izražena raznolikom upotrebom instrumenata — dakle instrumentacijom — ali

donekle i visinom i jačinom. Način smenjiva=>

nja tonova različitih po visinama uobličiće artikulacija, a svi ovi kvaliteti zajedno, pa dakle i elementi određeni tim kvalitetima, daće delu njegov formalni oblik i izraz, koji su i povezali sve kvalitete i. elemente. Ako smo videli da je samo visina tona mogla biti tačno fiksirana, tačno čak i u matematičkom smislu po broju treptaja, onda izlazi da je samo dva elementa muzičkog dela mogućno neprolazno Utvrditi, ij. harmoniju i kontrapunkt. Blementi koji zavise, od tri nemerljiva kvaliteta — nemerljiva za potrebe muzike — tona, ne mogu ni sami biti matematički iačni, a to mači da će moći biti i proizvoljno tumačeni. ı Kompozitor je, dakle, nemoćan jer ne · može da 7 od 9 elemenata, koliko postoje, potpuno tačno odredi bilo kakvim znacima. On nam je dao samu visinu svih tonova i donekle oznaku

wako bi trebalo da zvuče ostalih ? elemenata. ·

On nam ostavlja zaista suviše malo od zvuka kojim je bio opsednut. skoro ništa više nego Van Gog u svojim skicama, rađenih tušem, za svoje buđuće slike u kojima je napisao „žuto, zeleno, crveno”. Kompozitor nam. ostavlja Cr-

Borislav

PAŠĆAN

teže evoje slike, za koga očekuje, kao u dečjim slikovnicama da dh neko drugi obojadiše pla. vo, crno, smeđe. A ako on ne piše svoje partjture da bi se dega igpala i učila skladu boja, ako on izražava u njoj svoje velike istine, svo, ja shvatanja o svetu, o ljudima koji ga čine veselim ili bolnim, onda on 0 ože 3 se po. mini da drvene bojice budu slučajno ili na 6 hvat izabrame, cevi on hoće da bude SB ono što je on čuo, i što i kako je on odredio da bude čuto, . i a Prepušten na milost i nemilost svojim in. atorima, kompozitori svih vremena va piju za razumevanjem, i to prismmm i potpunim razumevanjem i shvatanjem. Ako Su še već pniklonili svome tonu, syome ZVuku koji iz bona nagtaje, ako su svojim zvučnim opsegijama postali prvi član u fenomenu muzike, koji se ispunjava tek pmsustyom kombozitya, interpretatora i slušaoca, ako u svojoj mašti zvučno organizuju svoju egzistemtnost, oni moraju da budu razumevani baš na onaj na. čin kakav oni to hoće, bez obzira kada su živeli i kojim. sredstvima su se iskaznivali. Ovaj naš vek pokušava da im to omogući, Ovaj naš vek zapanjujuće egzaktnosti, ali i vek tolikih rotivurečnosti i početničkog mucanja, kada ie reč o čoveku, pokušava da ispravi iskrivljpvanja u shvatanju njih semih, naročito onih koji su odaymo živeli. Ovaj vek u kome su mnoga doladašnja vrednovanja doživela temeljno preispitivanje, pa i značajne promene, doznao je koliko su u prošlosti, a naročito u deba romantizma, interpretatori grešili u realigaciji zvukova, prikazujući ih onakvim kakvi oni nisu mogli da budu zamišljeni, Iz romantičnog zanosa proklamoyana sloboda od dotađašnjih stega klasicizma prenebegla je pravo kompozitora na slobodu da bude tumačen na način kakav on želi. Kao da su se dve slobode, dva prava na slobodu uhvatila u koštac, Interpretator je hteo da bude slobodan od slobode kompozitora, kompozitor je želeo da se oslobodi slobode interpretatora. Da li se može biti slobodan na temeljima tuđe oduzete slobode? Takva sloboda ne može biti oslobođena svojih neslobodnih temelja.

Vreme ne može da se ponovi istovetno. Znači, ni interpretacije ne mogu biti istovetne, čak ni kađa je u pitanju jedan te isti inferpretator, A u doba romantizma, pa često još i danas kod onih koji su u zaostatku sa ličnim raščišćavanjem pojmova i uviđanjem imperaftiva današnjih odnosa, interpretatori su se bojali da će interpretacije jednog dela biti inđentične ako ne budu težili da pronađu svoja rešenja, svoja „shvatanja”, kako oni to kažu. A nepotrebno su se toga bojali, ili su čak takvim frazama prikrivali svoju nemoć da se približe onome zvuku koji je kompozitor pokušao da zapiše, Bojali su se, da čak ako budu interpretacije slične, dakle i tempo i dinamika i artikulacija i izraz, da će poređenie oboločamifi njihovu kreativnu nemoć. Zallanjali su se za autoritetom Bilova, Nikiša, Furtvemglera, Bičema, Stokovskog, a njihove slobcde u {iumačenju partiture smatrali uzrokom njihovih veličma, ne uviđajuči da su oni bili veli? te zbog svojih odstupanja, nego u brkos njim),

Mrožda će se zapitati neko: ako je islovotna ponovoljivosi, nemoesuća, čemu onda težiti nečemu što je i onnaWn nremosuće? Al. to je samo nn prvi, i to laički, pogled fako. Jer, ne samo da bi lakav stav vodio hansu, bosmis|u, več se time oduzimn prava lemota interpretaciji, i osnovni postulat za nienu prisutnost, Ako je interpretacija omogućila fenom"m muzike, tj. mogućnost đa se oma čuje, onda je sigurno da ona ima i neki životvorniil koeficijent u ostvarivanju toga fenmnmenan. Sami kom-

Zitori. čak i oni koji su imvrsni intermretaovi ftuđih dela, sopetvena đela ne izvode na savršeno zadovoliavaiući način čaWk i Dno SODstvenom pripnanjiu. To opet znan, da je za fenomen muzike neomhodno mpofrebmo nmrigustvo 3 Mčnosti, jedna koia će da kemmonuie. ipdna koja će da interprelkira i jedmn Moja sluša, Ličnost kojia interpretira je dakle i katalizator. A katalizator ne učestvuje svojim sastavom U procesu spaianja, on ga samo polppmaže Već samom svojom prisutnošću, jer alo stupi u hemiisku reakciju, rezu!fat procesa će Wii izmenjen, često nepredvidliiv, dakle sklon haotičnosti. Ali, izvršavaniem svojih čisto kalalizatorskih dužnosfi, inferpret"cija ne samn da će u potpunosti izvršiti svoiu ulogu, i io U istinitom umetničkom, „aeličkom i esfetskom smislu, neFo će i sama doživliayati baš iz ova kvih pobuda svoj uzlet i hod ka savršenstvu. Oslobođema neslobodnog straha od istovelnosti, ona će upravo u svojoj težnji ka toj isto“ vetnosti, baš zato što je ona nemoguća, OSlOboditi one nemerliive treptaje koji će dnvesti do potpunog spaiania Rkompozitorovih ideja i slušaoca. Boeš fi freptai, podrhtavnnje uzbudljiyosti, aritmičnost bila i kolapsiranje krvotoka, ustreptalo snoviđenie, nikad ponovlivo pa dakle i nikad mpredvidlivo, bnš, sve te Vi brantnosti neponovliive u dva reznn trenufka, ti trepfaji oslobođeni haotičnosti iedino pYi SVOsnoj fežmji ka istovetnosti, činiće raznolikost interpretacije. U neređu, u haosu. razlike 5č ne mogu vređnovati. Razlika postoji samo među istovetnim, i fek istovetnost emogućava vrednovanje. A kako će interpretator dnći dO istovetnosti? Udubljivaniem wu partihuru, fra”

ženiem odgovora ne u sebi nego u delu, re

tiraniem dela ne kao povoda zna sopstveni UTlet mašte, već knmo cilja koji naša mašta ineba da dostigne. Tek fako shvaćena inferpretacija će. postati stvaralačka, umetnička, A to je 18" zlika koju mnogi i mnogi, pa čak i po neki čuveni i slavni. nisu do sađa uspeli da uoče,,

I zato se tenđencije savremene, a {o znači današnje i sutrašnje, interpretacije kreću DO koordinatama sistema koji obrazuju težnia za oslobođeniem dela od svega što ono ne gađrži u sebl, što mu je nametnuto i mođificirano 5 jedne strane, a s druge strane unošenje u tak0 tretirano đelo sves bogatog rada sivavalačke mašte. Pri tome mora se imati na umu da SČ maštovitost ne odražava u menjanju nekoš lementa u paptituri, već u osmišljavnnju ! obogaćivaniu mnieča kakav on jeste. Visokim položaiem t ovnWo datim koorđinatama inte!“ pretacija će biti i savremena, i etička i stva“ ralačka, a time i umetnička. |

KNJIŽEVNE NOVINE