Књижевне новине

DMRITIRA

KAO I PRETHODNA DVA ROMANA »Glad na ledini« i »Cesta nema granmica« i treći roman Stipčevićeve tetralogije »Vruće ljeto« predstav-

lja zaokruženu celinu koja se može čitati i posmatrati potpuno nezavisno od dva ranija romana. Jer Stipčević svoj roman završava na jednom značajnom mestu da bi maredni Ootpočeo od nekog drugog događaja isto tako znacajnog i presudnog za dalji razvitak radnje. Između ta dva značajna događaja odvija se radnja tako da mije neophodno da čitalac zna šta se događalo u ranijim romanima. U tim romanima zajednički je jedam svet ali nisu zajedničke sve ličnosti ı uvek samo glavno lice ostaje kao junak narednog romana, U »Vrućem ljetu« Augustin Stipčević je doveo svoga Ludra Kikeru do vremena italijanske agresije na BEtiopiju i početaka Musolinijevih ratničkih avantura. Zadar i zaleđe Zadra, pod italijanskom upravom u vremenu između ratova st pozornica na kojoj se zbiva drama ili komedija Ludra Kikera. Živeći u jednom društvu zasnovanom na laži i na lažnim vrednostima, Ludro Kikera nema nikakvih moralnih skrupula i smatra da je moral jedna obična predrasuda koja služi da bi ljudi mogli jedan drugog bolje da varaju. On prodaje bolnici krečnu vodu mesto mleka, izdaje se za fašistu, udvara se policijskim činovnicima i opštinskim službenicima i nijednog trenutka mu se ne čini da sve to što radi, možda, nije u redu i nije u skladu sa onim što je bilo dobro i pošteno. Time što vara i bolnicu i policiju, Kikera nije nikakav izuzetan junak, nego običam narodski domišljan koji je duboko uveren u to da su vlast i građani dva podeljena sveta, stalno u pritajenom sukobu i da vlast postoji zbog toga da bi građanima imao ko da podvaljuje, kao što ı građani postoje zbog toga da bi mogli da podvaljuju vlasti. Reč je, dakle, o jednom dubokom moralnom rastrojstvu i o jednom neznanom jumaku koji u tom moralnom rastrojstvu želi da ne prođe gore od drugih. Otuda su i Stipčevićeve simpatije ma strani Ludra Kike-

kopna dina pa ar ie ad odu dio aa adi i udi a adi u ana iii a a a n au u O OOU OR

NAJVEĆIM BROJEM pripovedaka objavljenim u knjizi „Gledaoci“ Zvonimir Majđak upotpunjuje i obogaćuje one teme oko kojih se, najpre, usredsređivala njegova poezija i na čijim je temeljima, docnije, građen roman „Mlađić“, sadržaje koji se inspirišu životom mladog čoveka u velikom gradu. Kad se posmatra kroz te tematske okvire, za Majdakovu literaturu moglo bi se reći da ima sasvim određenu fizionomiju i da je upravo fematsko opređeljenje u mnogome uslovilo osobenost njegove književne fizionomije, njegovog pripovedačkog postupka i njegovog jezika. Premda ni književna fizionomija ni stvaralačko opredeljenje za određene sadržaje sami po sebi ne moraju da znače nikakav izuzetan literarni kvalitet, oni, u mnogome, jesu jedan od preduslova za negovanje određenih elemenata na kojima taj kvalitet može da se gradi. Bez sopstvenog literarnog sveta i dosledne vernosti tome svetu pisac teško uspeva da se domogne izvesnih osobenosti koje je mogućno smatrati isključivo njegovim.

Majdak u većem delu svojih pripovedaka nastoji da fiksira koordinate egzistencijalnog senzibiliteta karakterističnog za velegradsku omladinu našeg vremena; svojim pripoveđačkim sadržajima on pristupa sa jednog donekle jednostranog i pomalo bizarnog stamovišta, pri čemu mu umnogome i pomaže i odmaže jezik ličnosti koje opisuje, govor koji je delimično postao i jezik njegovog pripovedanja:

„Nije se dalo raspoznati tko gdje stanuje, šta jede za ručak, koliko para zarađuje i da li kopa honorarno. Šverceri i podvođači koje sam upamfio iz noćnog lokala ponašali su se kao malo raskalašeniji studenti na praznicima. Masa besposlenih tipova izdavala se za studente i na taj štos čopavala radnice, frizerke i male ljupke konobarice u preuređenim restoranima. Nitko tu nije razlučivao istinu od laži. Nikoga to nije ni peklo. Svi su se uzajamno varali, tukli, mazili i križ-kraž spavali. Djevojke su napuštale mladiće koji su oskudijevali u novcima i padale na plitke lovaroše s volanom u rukama. Šta je tu značilo znati ili ne znati istinu. Istina je bila vidljiva, opipljiva vožnja u blistavim kolima po pustom „autoputu ođ motela, istina je bila bogata i često mijenjana

Irie rima er re OK eur ara rar

HIVZI SULEJMANI zauzima istaknuto mesto u mladoj šiptarskoj književnosti čiji počeci datiraju dvadesetak godina unazad (mada je jedna nevelika grupa šiptarskih pisaca, među koje ide i Sulejmani, počela da objavljuje na srpskohrvatskom jeziku još u periođu između dva svetska rata). Ono što Sulejmanija izdvaa u savremenoj šiptarskoj književnosti jeste avljenje psihologijom junaka, raznonijansirano psihološko motivisanje ličnosti njegovih pripovedaka; ta se konstatacija odnosi i na romansijerski rad Hivzija Sulejmanija. Kod njega eksterijer. gotovo da, ne postoji. Autor Iispreda fabulu na osnovu intenzivnog i dogadajima intenziviranog sveta unutrašnjeg preživljavanja, nezadovoljničkog, teškog uhvatljivog ljudskog nemira. Potreban je inventivan napor stvaraoca da bi prodro u te malo poznate ie ljudskih preživljavanja koja kasnije tako uverljivo obrazlaže. Sulejmani je u ovom izboru prevashodno meditativni intelektualac, zamišljen nad svojom i tuđom sudbinom, a iu najobjektivnije saopštenim pasažima ove knjige lako se naslućuju piščeve intime.

Međutim, ovi sudovi odnose se samo na određen broj pripovedaka ovog izbora (»Gnevni oblak«, »Šenke na palubi«, »Vetar i kolona«, »Tišina mora«), dok se kod drugih lako mogu uočiti nedostaci, bilo u pojedinostima, bilo u celini. Najbolje pripovetke nastale su tokom poslednjih godina, što nedvosmisleno ukazuje

na sukcesivan razvoj pripovedačkih sposobno-

sti Hivzi Sulejmanija.

Autor na izgled nije naročito insistirao na nekoj čvrstoj, simbolički akcentovanoji koncepciji svoje zbirke. Šesnaest pripovedaka, ponckad nesama u prozi (poetičnost je jedna od najvidnijih osobina Sulejmanijeva teksta), autor je, verovatno, želeo da podeli u četiri odelite celine. Zato je bilo potrebno da celine poseduju samosvojinu unutarnju koheziju. Pošto se ona nije mogla u potpunosti ostvariti, autor je od-

KNJIŽEVNE NOVINE

re, kao što su i čitaočeve simpatije na strani tog prevejanca i domišljana.

Stipčević je realistički pisac u fradicionalnom smislu ie reči. On se mnogo više oslanja na svoju opservaciju no što se bavi čovekovim unutrašnjim svetom. On ume izvanredno vešto da zapazi karakterističan detalj koji u jednom trenutku otkriva čitavu junakovu ličnost, ali on mikada neće ići dalje od tog zapažanja i ograničiće se da tu pojedinost registruje kao jednu u nizu pojedinosti koje treba da upotpune sliku sveta koju svojim romanom hoće da mam dočara. Istovremeno Stipčević se ne izjašnjava i ne interveniše. On je ubeđen da prikazuje jedno društvo u dubokom moralnom rasulu i za njega nikakva vrsta izdajstva ne može da bude mešto što ga poražava, kao Što nikakav ljudski podvig ne može da ga naročito očara. Kao da Stipčević shvata ulogu pisca kao posmatrača čiji je zadatak, da što je mogućno zanimljivije ispriča ono što je Video, a ne kao analitičara čiji bi zadatak bio da objasni šta se desilo. .

Zbog tih osobina Stipčević je u najvećoj meri zainteresovan za spoljašnju radnju, ali je zainteresovan i za zemlju i prirodu u kojoj

garderoba, kad god hoćeš izlasci, žurevi, ploče, magnetofonske trake, seks i slatka mala kupaohnica s bojlerom.“ Ovaj odlomak sasvim vero-

dostojno može da ilustruje svet i prirodu liče

nosti o kojima u svojim pričama sa omladinskom tematikom Zvonimir Majdak govori. Osobeni junak ovoga pisca njje dete rođeno na velegrađskom asfaltu, kome su široke ulice, saobraćajni metež i neodoljive zamke velegradskih zabava nešto što mu pripada po rođenju, kao deo njegovog sveta; Majdakov junak je provincijalac koji je nakon velike mature došao u veliki grad da studira, pun maštarija i zabluda, ambicija i snova, čovek rešen da postane osvajač, da se prilagodi životnim usmerenjima i običajima drukčijim od onih koji su vladali u učmaloj provinciji od koje se otrgnuo. Taj put na koji se polazi sa čvrstom rešenošću da sa njega ne bude povratka postaje, za junake o kojima se u Majdakovim pričama govori, mahnita jurnjava za radostima i uživanjima života, za životnim „stilom „koji će biti lišen svega konvencionalnog. U rascepu između slatkih snova i gorkog ukusa koji donosi saznanje da je ono za čim se žudi najčešće neostvarljivo, ti mladi ljudi traju dane u kojima se ljubav svodi na seks, a seks na pitanje prestiža i dvoboj polova. Život se posmatra, ili se bar prema njemu „zvanično“ odnosi, sa ciničnom „ravnodušnošću i „Pbrižljivo „negova-

stupio od preciznije podele. O tome govori podatak da autor odstupa i od nizanja pripovedaka po hronologiji obidvliivanja, mada bi takav poredak bio prihvatljiviji Jer bi upućivao na evoluciju Sulejmanijevog stvaralačkog Ppo-

SUB

njiga je započeta simboličnom parabolom, poetskim tekstom »Magle«, u kome se meta· forički inkarnira večita plima i oseka dobra i zla, večito preovladavanje jednog od njih u određenom trenutku. Tim neprekidnim suprotstavljanjem dveju strana čovekove prirode Sulejmani pokušava da ukaže na kontinuirano mučan „proces očovečavanja. Ova simbolična slika u najširem smislu mogla bi se uzeti kao oznaka celokupnog Sulejmanijevog stvaralaštva.

»Ulični mudraci« predstavljaju pohod u prošlost, bez prizvuka afektiranog traženja isečaka iz prošlog života. Pripovetke sa takvom tematikom obiluju nizom upečailjivo izvajanih detalia orijentalnog kolorita, filigranski rađenih. Tri stankovićevska božjaka bude u Sulejmaniju nostalgiju, sećanje na ljdske sudbine,

Nastavak tetralogije

Augustin Stipčević:

„VRUĆB LJETO“, ; „Naprijed“, Zagreb 1966.

se to događa. On ume vešto da opisuje dot daje, da priča živo i Lado na onaj način na koji su to umeli da rade neki naši pripovedači starijih generacija. Po neki put čitalac ima utisak da ı me čita knjigu nego da sluša jednog vrsnog usmenog pripovedača kako mu otkriva i dočarava jedan svet, koji plete priču, dopunjujući je sta novim i nmovim pojedinostima, da bi ta priča što više ličila na pravi život i bila bliska pravom životu. U pitanju je jedan krajnje racionalni postupak gde se u podjednakoj meri ekonomiše i izražajnim sredstvima i čitaočevom pažnjom, gde se akcija vodi postupno po svim pravilima romansijerske veštine i gde se pisac stara da održi zanimljivost po svaku cenu.

Ovde nisu u pitanju nikakvi veliki literarni problemi, kao što nisu u pitanju neki veći stvaralački napori da se sazda jedan zanimljiv svet. Neki put zbog toga Stipčević ostaje na površini zbivanja, drugi put svesno zanemari bilo kakvu analizu da bi što pre 'priču doveo do kraja i da usputnim intervencijama ne bi usporavao njen nesmetani tok. Kada prikazuje strahove Ludra Kikere, njegov gnev posle sinovljevog bekstva, uznemirenost među komu-

Rezultat inagoveštaj

Zvonimir Maidak: „GLEDAOCI“, „Naprijed“, Zagreb 1966.

nom pozom nezainteresovane superiornosti; odnos sa roditeljima postaje tihi rat u kojem prezir trijumfuje nađ „poštovanjem i ljubavlju. Tako sa silnom upornošću igraju na kartu ne-

konvencionalnosti ovi mladi buntovnici i emo-

cionalni nihilisti ipak nisu u potpunosti odvoJeni od svakodnevnih zbivanja i ona, svojim podmuklim i neukrotivim zamkama, čija silina i obim uzmiču ljudskoj kontroli, izazivaju u njima zebnje i nemire; u takvim trenucima oni postaju neverni ljubavnici svoje brižljivo negovane poze i pometeni poklonici svih nekonvencionalnosti ovoga sveta. Za ove mlađe ljude ljudska zrelost je još neprevaljena životna etapa i oni smatraju da je sramota biti nežan, zabluda biti veran, poniženje biti zaljubljen, glupo biti ozbiljan; potreba za šokiranjem svodi se na živolni stil u kojem je osnovno izraziti svoju emocionalnu prazninu:

„Nekad sam bio zaljubljen u tu curu i nisam ni pomišljao da spavam s njom. Uopće mi nije bilo do toga. Onda sam je sreo, kad sam je već gotovo zaboravio i kad više nisam bio zaljubljen. Viđio sam da mogu spavati s njom. Nisam je volio, to je bilo divno. Ni ona mene, to se zna, ali sam neko vrijeme mozgao, zašto, dovraga spava sa mnom kad bi mogla da se ugodnije „zabavlja, da muči tipove i da im istresa lovu izi džepova...“

Afirmacija pripovetke Hivzi Sulejmani:

„VETAR I KOLONA“, „Rilindja“, Priština 1966.

na ličnosti koje se gase i svakodnevno obezvređuju na dnu života, gubeći poslednje ostatke ljudskog dostojanstva traže samo ono što u tom skučenom krugu, koji sami čine, može da im bude blisko i koji se, smrću ponekog od njih, sužava, svodi na tačku i nestaje. Mimo živih deskripcija autor u prozi sa ratnom tematikom uspeva da razgrana dijalog koji je jedno od njegovih izvanrednih svojstava, Taj dijalog je dinamičan, sa nužnom ro Eo Sadik nošću, a služi isključivo za to da bi se radnja kontinuirano razvijala, bez uobičajene epske narativnosti. Leksički razbokoreno traga Sulejmani za brojnim stilskim sredstvima kojima izražava svoj optimizam u nizu varijacija, bez predimenzioniranosti koje se mogu sresti u pripovetkama sa sličnom tematikom. i

Na žalost, u Sulejmanijevom izboru nije održan ravnomeran stvaralački nivo. Bez neke naročite potrebe autor je uvrstio u zbirku i nekoliko gotovo početničkih pripovedaka u koJima skoro publicistički, bez svog uobičajenog tretmana pojava iz života, sa osobito naglašenom tendencioznošću, opravdanom ali umect-

nistima-omladincima zbog toga što jedam njihov drug odlazi kao dobrovoljac u Etiopiju da se bori pod »dučeovom« zastavom, otkriva Dprve mladićske ljubavne memire i tako dalje,

_ on sve to ocrtava u nekoliko reči i kroz akciju

pušta da se otkrivaju određena psihička stanja. Imajući veće poverenje u akciju nego u psihologiju, Stipčević, ipak, uspeva da otkrije ı unutrašnji svet svojih junaka. To otkrivamo u trenutku kada završavamo čitanje njegove knjige. Na jedan određen način »Vruće ljeto« bi moglo da se svrsta među dramske romane. Stipčevićeve ličnosti su na kraju romana u mnogom pogledu drukčije no što su bile na početku. Taj preobražaj Stipčević izvodi poStepeno i mi taj preobražaj lako ne uočavamo. Tek na kraju knjige ustanovimo da su ličnosti preobražene.

Vrlo često, naročito u poslednje vreme, pri susretima sa proznim delima, neminovno moramo da povedemo reč i o jeziku kojim su ta dela napisana. Hteo to neko ili ne, slagali se mi sa tim ili ne, vremenom razlike između književnog jezika i narodnog govora postaju. sve veće i veće. Izvesne veštačke stilizacije narodnog govora koje ireba da predstavljaju obogaćenje Književnog jezika, pretvaraju se najčešće u pomodni dekor iza čega se ništa značajno ne nalazi. Stipčević nije nikakav jezički novator, po svemu fradicionalist, on piše i jednim tradicionalnim jezikom, i taj tradicionalni jezik mu je sasvim dovoljan da njime izrazi sve ono što hoće da kaže i prikaže. U jednom određenom smislu Stipčevićeva generacija učinila je mnogo na razvoiu i na obogaćenju našeg književnog jezika. Stipčevićev doprinos u tom pravcu nije mali i Stipčević je sigurno jedan od onih pisaca svoje generacije koji izvrsno vladaju tradicionalnim književnim jezikom, čiju lepotu i draž otkrivamo fek onda kada se suočimo sa različitim jezičkim zbrkama i potpunim jezičkim haosom koje srećemo kod nekih naših savremenih pisaca.

Predrag Protić

lako načinom svoga pripovedanja Majdak uspeva da zainteresuje i veže čitaoca za istorije svojih junaka, one ga ipak u suštini ostavljaju ravnodušnim kao nedovoljno određeni, preslabo iznijansirani, ne polpuno modelirani, suviše jednoznačni simboli, kao što ga ostavlja ravnodušnim sve ono do čije srži nije uspelo da se dopre. Majdakovi „omladinski“ sadržaii suviše malo su raznovrsni da bi on mogao da izbegne padanje u manir. Stoga mladalačke„ sudbine koje se susreću u najvećem delu ovih priča mnogo češće izazivaju simpatiju i prolaznu pažnju nego emocionalnu angažovanost i intelektualnu vezanost. Posmatranjem i beleženjem, biranjem (ponekad izvrsnih) smisaonih detalja, bez želje da se zatalasaju i m'saoni podzemni tokovi i da se dođe do intelektualne analitičnosti, teško je u potpunosti ostvariti onu ambiciju koju je Majdak imao. Ali mogućno je domoći se jedne zavidne pripovedačke s'gurnosti koja se mora posmatrati kao zanimljiv res zultat. ; | ||

Srećom, Majdđak nije pisac koji svira samo na jednoj tematskoj žici i koga interesuje samn dolce vita opredeljenje jedne generaciie. I unutar ovih sadržaja, ali i izvan njih, on otkriva motive kojima uspeva daleko potpunije, pripovedački intenzivnije i umetnički sugestivnije, opet više u detalju nego u celini, da sugeriše intimni bol ljudske tuge ili grotesknost ljudskih zabluda. Pripovetke „Večera“, „Sudar i stid“, „Grešne sestre Metzger“, „Kod željezničke brklje“ predstavliaju značajno obogaćenje i osećajnog i temafskog registra Majdakovog pripovedanja i ukazuju na novi put kojim će pisac, verujemo, da se oktisne.

Ukoliko se bude vraćao Majdakovim pričama, čitalac će se vratiti najpre ovim drugim; uprkos nesumnjivog šarma i, tako reći, dokumentarne privlačnosti prvih, u ovim „drugim ima više autentične životne zbilje koja može istinski da uzbudi. Ako knjiga „Gledaoci“ govori da je Majđak zatvorio jedan „tematski krug, a otvorio drugi, nosiv raznolikijim mogućnostima i bogatijim sadržajima, onda se ona mora pozdraviti i kao rezultat i kao nagoveštaj.

Dušan Puvačić

nički neđovoljno obrađenom programatikom, ristupa pojavama iz našeg Dosleraknož druOno života. Niz faktografskih podataka, radi veće uverljivosti uzetih iz neposredne stvarnosti, samo potvrđuju ovaj utisak. Činjenica da su neke od ovih pripovedaka rađene pre petnaestak godina, u ovom izboru, koji ima delimično antologijski karakter, ne mogu služiti kao naročito opravdanje. Srećom u ovom izboru postoje svega tri takve pripovetke. |

Najveću vrednost Sulejmanijeve knjige, a time donekle i čitavog njegovog pripovedačkog opusa, njegove nadahnute trenutke koji preoDaju u OVoOj zbirci, čine pripovetke »Gnevni oblak«, »Senke na palubi«, »Ukršteni pogledi«, »Moj prijatelj Džo« i »Tišina mora«. To su pripovetke antologijske vrednosti. Značajna Sulejmanijeva umetnička preokupacija je i muzika. I to ne samo kad je sudbina jednog nadahnutog muzičara predmet piščevog interesovanja (»Gnevni oblak«) ili kad počinje pripoye:Ku razgovorom o muzici (»Senke na paubi«), već se često vraća toj temi i dosta o muzici govori. Često usamljen, Suleimanijev junak prepušten razmišljaniima i muelanholiji obraća se muzici kao utočištu. Uz to on je vrsto vezan i za prirodna zbivanja. U tom smislu značajan monolog ostvaren je u »Ukrštenim pogledima«, u »Gnevnom oblaku« realizovana je sklonost orkestraciji prirodnih elemenata, itd.

Hivzi Sulejmani je, da zaključimo, sasvim zreo pripovedač, Uprkos nejednakom kvalitetu njegovih pripovedaka (što je konstatacija koja se može odnositi na svakog pisca), ovaj izbor, pokazuje formiranog pripovedača koji dolazi u pravi trenutak da afirmiše pripovetku u savremenoj šiptarskoj književnosti, pa i vam nje; u trenuiku kada se govori o njenoj krizi i kada ona gubi bitku sa romanom.

Radomir Ivanović

i