Књижевне новине

Ranko BUGARSKI

ŠTA TREBA SMATRATI greškom u jeziku? Ovom pitanju može se prići na dva glavna načina; prvi pristup nazvaćemo normativnim, a drugi situacionim. Normativni pristup u principu se služi apsolutnim kategorijama: jedan određeni oblik uvek je tačan („pravilan“), drugi je uvek pogrešan („nepravilan“) — dakle, bez obzira na situaciju u kojoj se jedan ili drugi javlja. Prećutno ili izričito, on se zasniva na sledećim pretpostavkama: da jezik sam po sebi može biti bolji ili lošiji, što znači svima bez razlike služiti kao dobar odnosno loš primer; da najbolju varijantu jednog jezika, bez obzira na njegove različite funkcije, uvek predstavlja književno stvaralaštvo na tom jeziku; i da se jezik, jednom kodifikovan, više ne menja ili, ako se menja, onda gotovo svaka promena predstavlja kvarenje, degradaciju nekog idealnog prošlog stanja jezika koje po svaku cenu treba odbraniti od najezde sadašnje neodgovornosti i nepismenosti. Sve ove pretpostavke su · pogrešne i potpuno neodržive sa naučnog sta· novišta; međutim, kako se svako civilizovano društvo nužno sukobljava sa problemima jezičke politike, među kojima je normiranje standardnog odnosno književnog jezika najznatniji, one su u izvesnoj meri neizbežne u praksi. Uputimo li naše pitanje nastavniku srpskohrvatskog jezika ili piscu školskih gramatika i priručnika, on će bez dvoumljenja da odgovori da je greška kad se ne razlikuje č i ć, ili kad se bezličnom glagolu trebati da lični oblik ili kad se napiše prefsoblje: ovakve besprizivne odluke izvanredno pogoduju prirodi njegovog bosla. Ovo stanovište vrlo je dobro poznato svima školovanim ljudima, i na njemu se nećemo zadržavati.

Situacioni pristup, nasuprot normativnom, odlikuje se pre svega relativnošću. Jezik ni-

TRIBINA GrešKke u jieziku

kad nije sam po sebi ni dobar ni loš, nego može samo biti dobro upotrebljen (ako odgovara određenoj situaciji) ili loše upotrebljen (ako toj situaciji ne odgovara). Otuda nema varijante koja je iznad svake situacije u tom smislu što bi se mogla preporučiti svima, uvek i svugde; jezik je i u vremenskom smislu relativan, jer ono što je jedna generacija prihvatila može već sledećoj da bude tuđe. Čovek

koji zastupa ovo gledište uvek. će morati da kontekstualizuje svoje odgovore pre no što kaže neku reč o greškama. Njegovi odgovori biće ovog tipa: greška je kad se u književnom jeziku pobrkaju č i ć, ali je greška i kad u običnom razgovoru s ljudima u čijem dijalektu ova opozicija ne postoji stalno na njoj insistiramo, uveravajući ih kako je njihov govor zbog toga riskvarenri manje vredan od“ našeg. Ili: ako se 'pažljivom piscu u deskriptivnom tekstu oma' me promena glagola trebafi, koja je u njegovom govoru uobičajena a koju gramatike i pravopisi proskribuju, to je možda pogrešno; · ali- ako isti pisac u dijaloškom pasusu stavi nepromenjeni oblik u usta nekom junaku za koga možemo biti sigurni da fako ne govori, onda je sasvim izvesno da je pogrešio. Ili: greška je ako se u kakvom javnom tekstu napiše preftsoblje, jer novi Pravopis autore takvih tekstova obavezuje na drukčije pisanje ove reči; ali radnik koji bi iz grada pisao svojima i pitao da li su ofarbana vrata koja iz pređsoblja vođe u sobu lako bi mogao da pogreši, jer u ovakvim intimnim situacijama strogo pridržavanje novih pravila za pisanje, koja nisu svi · imali prilike da nauče, može da se protumači kao znak superiornosti i čak izvesne želje za

distanciranjem od „neukog sveta“, Prema tome, . ima raznih vrsta grešaka, i sve su one, ha Jje"dan ili na drugi način, u većoj ili u manjoj meri, uslovljene situacijom u kojoj se, kao njen . nerazdvojan deo, javlja jezički izraz. Kako ovaj pogled na greške nije ni izdaleka tako do. bro poznat kao onaj prvi, pokušaćemo da ga ' ilustrujemo jednom tipičnom situacijom. (O šireju ovakvog shvatanja jezika iscrpnije je

opne mr-NigE:ySr api Nr ao 0pYXBpE iN iza KP ARROS— Rn ypray ia rita

psiholoških motiva ovog fipa vestern priče. Ovakav oblik priče treba dovesti u vezu sa činjenicom da čovek u sebi stalno nosi nezadovoljstvo zbog osujećenja kojima je život nužno ispunjen i da se uvek zbog nečega oseća ' hendikepiran. Priordna je i težnja za uklanja· njem ove neprijatne psihičke konstelacije, Sanjarenje je sredstvo da se nezadovoljstvo do: nekle ukloni tako što se u imaginarnoj kon_ Ktrukciji potpuno obrće početna situacija u:kojoj se glavni junak oseća hendikepiran. Ovakvoj psihičkoj konstelaciji, za koju bismo TOA reći da je gotovo univerzalna, odgovara, dakle, sklonost ka sanjarskim konstrukcijama slučajeva sa dokazivanjem nepravde, sa dokaziva– njem vrednosti i sa rehabilitacijom glavnog aktera, Ona je onaj duboki, skriveni impuls u psihologiji autora koji čini da njegova fabula · ima logiku sanjarenja. Ona je istovremeno motiv koji čitaoce i gledaoce čini osetljivim za ovakvu vrstu literature. . Često se iza sanjarenja može otkriti nesigurnost i nepoverenje sanjara u samoga sebe. Sanjarenje i dolazi delom i zato da bi sanjar u svojim zamišljenim postupcima doživeo sigurnost i da bi se oslobodio nepoverenja u svoju ličnošt. Ali često sanjar ličnu nesigurnost i nepoverenje doživljava kao nepoverenje dru"gMih prema njemu. Sanjarenje je opet sredstvo dn se bat na planu fikcije povrati poverenje drugih ljudi. i Zbog ličnog nezadovoljstva, za sanjarenje kao i za mnoga dela masovne kulture često jc karaktemistična težnja đa se među akterima · priče traže pravi krivci, da se pokaže đa je · Dcema sposobnosti i morala ljudi u jednoj sredin' pogrešna i nepravedna i da se rehabilituje slavni akter. Ono poznato traženje pravog ubiCe u „Kkriminalnom“ romanu kao intelektualna . (Mastavak na 12. strani)

KNJIŽEVNE NOVINE

pisano u ovoj rubrici u broju od 14. XI 1965, pod naslovom „Jezik kao delatnost“).

*OO bh +

Prenesimo se za trenutak u beogradski ekspres-restoran „Atina“, u času kad čovek koji je pre toga na blagajni platio burek s mesom pruža servirki blok, i oslušnimo kakvim će jezičkim iskazom ova njegova radnja da bude propraćena. Najverovatnije je da će reći „Burek s mesom“: to je minimalna i u strogo komunikativnom smislu dovoljna poruka, koja i od pošiljaoc »i od primaoca traži najmanje napora, i pri kojoj je i utrošak vremena minima– lan, jer servirka, naviknuta na takav oblik poruke, spremno reaguje. Verovatnoća da će se pojaviti neki dodatak dosta je velika samo u

„dya-\slučaja::=kad se .dodaškom bliže određuje

informativna vrednost poruke. („Pečeniji“, ili

| čak „Ovaj ovđe“), i kad se njena komunikativna funkcija kombinuje sa izrazima konvencio-

nalne učtivosti („Molim vas“ na početku ili na kraju, „Molim“ na kraju; na početku se čuje i redundantno „Dajte mi“, koje ništa ne doprinosi informaciji a nije ni osobito učtivo). Ako ovu grupu iskaza smatramo, normalnom za situaciju o kojoj je reč i zamislimo se nad mogućnostima odstupanja od nje, dobićemo osnovu za interesantna i poučna razmišljanja o tome šta je greška a šta nije, i u kojem smislu, ako se jezik shvati kao deo situacije.

Pre svega, ostajući u granicama pomenute grupe tipičnih iskaza, konstatovaćemo da način njihove artikulacije, ukoliko u njemu ima nečeg netipičnog, najčešće nije od lingvističkog interesa: ako neko frflja ili muca, ili usled zadihanosti govori isprekidano, ili je promukao i sl. — to su ekstralingvističke pojave, od kojih se kod nekih može govoriti o fiziološkim greškama, ali koje kao celina nikako ne spadaju u domen jezičkih grešaka. Ovakva odstupanja nisu, dakle, za nas interesantna. Druga je stvar, međutim, ako čujemo „Bulek s mesom“; ovo je namerno iskrivljavanje u okvirima konvencije, i otuda od lingvističkog značaja. Ovakav iskaz primamo kao normalan, ili bar prihvatljiv, ako je poručilac dete ili u pratnji deteta; ako u situaciji nema nikakvog deteta, svesno zamenjivanje glasa ? glasom 1 možemo da proglasimo situacionom greškom; a situaciona greška čija se pogrešnost sastoji u loše upotrebljenom jeziku jeste jezička greška.

Napuštajući ovu grupu, nailazimo na razne mogućnosti. Šta da kažemo ako porudžbina glasi „Burek sas meso“? Pod pretpostavkom da to kaže čovek u čijem se dijalektu fako govori i kome je standardna srpskohrvatska pred loško-padeška struktura nepoznata, nema 0o5nova da se govori o grešci; greška je samo ako govornik nije takav čovek, već neko ko ume to i drukčije da kaže ali se koristi situacijom da bi se narugao nekim zamišljenim „nepisme-

· njacima“, Ovakvo vulgarno izmotavanje Ssve-

doči o pogrešnom mišljenju i lošem vaspitanju pre nego o jezičkoj kompetenciji, ali kako bii ovo bio slučaj svesnog iskrivljavanja koje je deplasiranho morali bismo da ga'svrstamo pod jezičke greške. Sličan bi slučaj bio sa porudžbinom „Jedno burek od meso“: ovako se, doduše, ne kaže ni u jednom srpskohrvatskom dijalektu, ali bi to mogao da kaže stranac. Kako je poruka glatko razumljiva i pored negramatičnosti ove sekvence (zahvaljujući jasnom leksičkom sadržaju i ispravnom redosledu njenih neđovoljno gramatizovanih segmenata), ona je u pofpunosti prihvatljiva ako dolazi od čoveka kome srpskohrvatski nije maternji jezik; u protivnom je opet posredi greška — utoliko što se odstupa od konvencionalnog jezičkog ponaanja bez polrebe i bez ikakvog pozitivnog nfekta. |

Pošto smo bacili pogled na mogućnosti grešaka uslovljenih drugim dijalektom ili drugim maternjim jezikom poručioca. — odnosno, tačnije, njihovom imitacijom, — možemo se Vratiti govoru sređine u koju smo smestili našu situaciju, dakle Beograda. Već smo videli da se verbalna poruka može proširiti informativ-

no nebitnim ali na jedan drugi način funkcionalnim dodacima; ovi dodaci, ukoliko ne bi odgovarali situaciji, dali bi iskazu pogrešan ton i smestili bi ga u kategoriju grešaka u registru. „Daj mi burek s mesom“ primer je tona koji greši u pravcu neučlivosti, jer poručilac nema situaciono opravdanog razloga da se služi ovakvim imperativom, a još manje drugim licem jednine — čak i ako inače poznaje servirku; ali se može pogrešiti i u pravcu preterane učtivosti. Šta bismo rekli kad bismo čuli sledeće: „Verujte da biste me učinili veoma srećnim kad biste mi dali jedan burek s mesom?“ Apsurdno? Nesumnjivo; ali zamenimo poslednje iri reči ove pomalo groteksne porudžbine rečima „cvet iz vaše bašte“, i odmah ćemo do· biti dobro izabran i uobličen iskaz za jednu . drugu „situaciju. Poenta je u tome što se na

Ovaj način ne „traži burek od, servirke, ali se

. traži cvet od nove prijateljice s kojoj šetamo po njenoj bašti; ton koji je podesan u jednoj prilici u drugoj je krajnje nepodesan, tako da nam i ovde samo kontekst situacije može reći da li je. upotrebljen pogrešan registar; ako jeste, onda imamo pred sobom novu vrstu jezičke greške. (Kad smo već kod ovog pitanja, da samo uzgred napomenemo da se registar ponekad na'·zanimljiv način meša s gramatikom. . Na mnogim mestima na kojima se okupljaju beogradski intelektualci, a posebno u klupskim prostorijama u kojima je poručilac stalan gost, često možemo čufi ovakvu porudžbinu: „Jele, je bi mogao ja da dobijem jednog vinjaka?“ Pogrešni padež koji je svesno izabran ovde kao da je celishodan, jer doprinosi intimnosti situacije između gosta koji se oseća kao ko& svoje kuće i šefa restorana. Verbalna afektacija u raznim vidovima simbolizuje intimnost, i kad je celishodna sve je u redu; međutim, porudžbina „Jednog bureka s mesom“, lišena ovakve pozadine, u užurbanoj bezličnosti jednog eksPa erda:Gtana bila bi jednostavno — pogrešna). |

Učinimo sad još jedan veći napor mašte i zamislimo da čovek koji pruža blok kaže: „Kutiju spajalica“. Sam po sebi, ovaj zahtev je jezički dobro formulisan; on postaje smešan i nemoguć „samo“ time što je izrečen na pogrešnom mestu. Kad bismo ovako nešto stvarno

čuli, verovatno bismo fo pripisali zaboravnosti”

poručioca, a opšta veselost među prisutnima možda bi bila propraćena komentarom „Profesor!“ Polazeći od činjenice da se ljudi ne hrane spajalicama, ovo bismo mogli da nazovemo ontološkom greškom; ali ono što je za nas bitno, i radi čega smo pribegli ovako drastičnom i u stvarnom životu malo verovatnom primeru, jeste okolnost da primer ne ilustruje nikakvu kategoriju koja bi .bila daleko od svih ostalih ovde pomenutih: on jednostavno predstavlja ekstrem kontinuuma koji še proteže između sasvim dobro i sasvim loše izabranog jezika s obzirom To svrhu iskaza i situaciju u kojoj se on javja. Još dva tipa greške ilustrovaćemo prenošenjem naše situacije u neki ekspres-restoran u Sarajevu. Zahtev „Burek s mesom“, normalan .i očekivan u beogradskom restoranu, u sarajevskom bi predstavljao neočekivanu tautologiju jer je u Sarajevu burek uvek s mesom; to bi bilo kao kad bi neko poručio hemendeks sa šunkom i jajima i promfrit od krompira. Poznato je da je tautologija logička greška pre nego jezička, i činjenica da prirodni jezici (za razliku od formalizovanih logičkih jezika) obiluju tautologijama samo potvrđuje ovu istinu Neke proističu iz psiholoških ili ribmičkih Dpotreba („Seđi dole!“ u bioskopu, „Izlazi napol\je!“, popeti se gore, dugo vremena i sl.), a neke su utkane u sam jezički sistem (usniti san izaći iz sobe, višestruka negacija); međutim nas ovđe ne interesuje logika nego upotreba jezika, i ako dajemo ovaj primer onda fo činimo zato što je iskaz ovde pogrešan, još sa iedne strane, i to strane koja je bliža našem interesovanju. Ali bre no što kažemo koja je to strana uzećemo još samo jedan primer, koji ulazi u isti krug kao prethodni, samo iz drugog pravca. Burek sa sirom u Beogradu je normal-

"ma altemativa za burek s mesom, ali u Sarajevu bi zahtev „Burek sa sirom“ izazVao zabunu — kao što znaju svi kojima je poznat vic o Bosancu koji je u Beograđu tražio burek.

Ako tražiti burek s mesom u Sarajevu znači relativno bezazlenu fautologiju, ovom drugom žahtevu tu je nemoguće udovoljiti, i slučaj je utoliko teži. Ova dva slučaja imaju, međutim, jednu bitnu zajedničku crtu koja ih svrstava u istu kategoriju grešaka — grešaka koje ćemo nazvati Rkulturnima, napominjući da ovaj atribut me upotrebljavamo u kulturno-istorijskom niti u bontonskom smislu već u značenju koje mu je dala kulturna antropologija. Podrazumevamo li pod kulturom način života, običaje i ustanove jedne zajednice, onda možemo reći da treba voditi računa o tome kakav burek može biti u jednoj a kakav u drugoj kulturi. Ovaj primer može izgledati trivijalan, ali kulturne greške koje se čine posredstvom jezika, na taj način što se iskaz koji odgovara jednoj kulturi automatski prenosi na drugu kojoj ne odgovara, spadaju u najteže greške u društvenom ponašanju, i stoga im treba pokloniti posebnu pažnju.

* * *

Naše malo razmatranje različitih grešaka dijalekatskih i registarskih, ontoloških i tautoloških, situacionih i kulturnih — pružilo je izvesnu sliku o skali koju može da obuhvati pojam greške u jeziku. Ta skala nije ovim iscrpljena, čak ni za situaciju s burekom koja nam je poslužila kao podloga, ali će i ono što je prikazano biti dovoljno da se izvuku PDpotrebni zaključci o svetlu koje situacioni pogled na jezik baca na problem greške.

Da zaključimo. NormatiVni pogled na greške nužna je posledica okvira u kojima se odvija jezička standardizacija. On je najekstremniji, i u najvećem raskoraku kako sa činjenicama upotrebe tako i sa naučnim pristupom proučavanju jezika, kad je norma kojoj se teži u osnovi preskriptivna. „Preskriptivna norma smatra se unapred datom i neoborivom, pa bilo da je zamovana na nekom prošlom stanju jezika, na praksi malog broja njegovih izabranih sadašnjih predstavnika, na impresionističkoj viziji nekog idealnog i vanvremenskog stanja, ili ma subjektivnim ocenama „duha jezika“. Skica normativnog pristupa koju smo dali na početku ovog članka uglavnom se odnosi na ovu njegovu varijantu, na žalost još uvek pretežnu u mnogim sređinama, pogotovo u predstavi obrazovnih laika zabrinutih nad sudbinom jezika. Postoji, međutim, i deskriptivna norma, koja se femelji na proučavanju stvarnog savremenog stanja jednog jezika u njegovim mno gobrojnim manifestacijama; ova varijanta normativnog pristupa, neupoređivo bliža i jezičkoj stvarnosti i istinskim potrebama civilizovanog društva, sve više uzima u obzir način mišljenja o jeziku koji leži u osnovi pristupa koji smo nazvali situacionim. Jezik se na jednom planu može posmatrati kao apstraktni sistem sačinjen od određenog broja dimenzija i podložan izvesnim zakonitostima svoje unutrašnje struk.ture; za lingvističku teoriju, kao jedmu od. grana opšte nauke o jeziku, on to prevashodno i jeste. Ali ako se on posmatra u. svojoj realizaciji, kao najvažniji instrument čovekovog društvenog života, onda ireba pokloniti pažnju svim relevantnim elementima društvenih situacija u kojima se taj instrument upotrebljava: a ovakvi elementi, kako smo možda pokazali, nužno ostaju van domašaja uske dvovalentne kategorizacije kojom se služi normativni pristub u svom preskriptivnom vidu. Oba pristupa, normativni i situacioni, imaju SsVOg istorijskog opravdanja; prvi ima na svojoj strani tradiciju i instrumente obrazovanja, a drugom idu u prilog rezultati novijih naučnih istraživanja u lingvistici i srodnim disciplinama: i u jednom i u drugom može se preterati. Njihove potencijale treba stoga objediniti — i na ovom se već radi svugde u svetlu, iako ne podjednakim tempom, i ne uvek sa dovoljno širokim i dubokim razumevanjem prave veličine zadatka. Most od preskriptivne norme, koja po svom duhu ne spada u vek demokratskih društvenih odnosa, masovne kulture i razvijenih komunikacija, ka savremenom situacionom pristupu to je jedna široko zasnovana, naučno usftanovljena, elastična i funkcionalno izdiferencirana deskriptivna norma, fakva norma koja će zadovoljiti nesumnjivu potrebu za standardima vodeći istovremeno računa o iznijansiranosti upotrebe jezika u urbanoj civilizaciji mođemog sveta. Jedna od brojnih korisnih posledica rađa na izgrađivanju jednog ovakvog mosta, i sa vaspitnog stanovišta svakako ne od najmanje važnih, biće i to što će ljudi prestati da se dele

na one koji poznaju svoj maternji jezik i na one koji ga ne poznaju, na jedne koji ga čuvaju ji druge koji ga kvare, na izabrane koji ne greše i masu koja stalno u nečemu greši. Valja se madati da će tada biti jasnije, i šire poznato, da se u jeziku i preko jezika može grešiti na razne načine, da smo takvim greškama svi podložni, i da tvrđenje kako je neko pogrešio u upotrebi maternjeg jezika moramo uvek moći i da obrazložimo na način koji će takvoj osobi biti razumljiv i prihvatljiv. Težiti ovakvom jednom cilju ne znači rušiti istinske autoritete, niti otvarati vrata anarhiji; naprotiv, to znači postaviti i auforitete i stanđarde koje oni proklamuju na takvu osnovu koja će omogućiti da se lakše sagledaju brojne važne implikacije proste istine da jezik služi ljudima, a ne ljudi jeziku.