Књижевне новине

MII

POSMATRAN S LICA, Slobođan Marković se vidi kao tradicionalni boem. Ako se pak pogleda „s leđa“, on nam priređuje malo iznenađenje, jer se ukazuje kao moderam iritišar tehnokratije. O ovom slučaju dobija se utisak da pesnik podiže čašu kao neku vrstu kađionice, koja mirisom „božanstvenog“ vina razvejava vonj „nečastivog“ benzina. U neku ruku, ovaj negator fetišizovane mašine doista obožava piće, kome pribegava kada su sva ostala sredstva iscrpena: „Posustaje snaga. — Sada je ostalo sve do kraja piti“ (poslednja pesma u završnom ciklusu „Pisma kapetanu stare lađe“). I tako, blagosiljajući sok grožđa (i šljive), on proklinje otuđenu tehniku koja se napaša naftom, i koju simbolišu „putevi čelični ko suludi odseV mehanike“. Na taj način, naš pesnik brodi jednom strujom današnje svetske poezije, u kojoj je ovaj okršaj vina i benzina definisan kao dvoboj prirođe i „anti-pr:rode“.

U svojstvu pogonske snage motora, benzin iznuđuje suverenu racionalnu disciplinu kao kategorički uslov rukovanja mašinom; nasuprot tome, animirajući čovekov organizam i duh, vino omogućuje iracionalnu, „emotivnu spontanost, ne samo kao relaksaciju, već i kao bitnu manifestaciju života; zato pesnik i kaže: „Pijanac pijanca golim srcem časti“. Markovićevo pevanje, međutim, daje spontani izraz ne toliko izvesnim određenim emocijama, koliko nekoj opštoj emotivnosti, pri čemu emotivna inspiracija toga pevanja izgleda veoma bliska elemenftarnoj instinktivnoj energiji, koju bi mogla da simboliše pesnikova slika o Svetom Jarcu.

Takva inspiracija je manje bliska imaginafivnoj formi, a još manje meditativnoj predstavi, — ali ni jednu ni drugu ne ostavlja van dometa svoga zračenja. Drugim rečima, ova snaga instinkata nije dovoljno „savladana oblicima pesnikove imaginacije i misli; otuda, ona i može muziku pesnikove reči da savija prema čistoj dinamici „govora. Da bi odoleo sredotežnoj sili ovakve dinamike, pesnik joj nalazi protivtežu u čvrstom klasičnom obliku stiha, pre svega — u tradicionalnoj, „konvencionalnoj“ rimi, Uostalom, on fime udovoljava jednom bitnom i frajnom imperativu poezije, jer: „za poeziju je apsolutno potreban metar ili slik kao njen prvi i jedini čulni dah“ (Hegel). Povrh toga, dopuštajući izvesnu disonancu sa primarnim emoftivnim tonom SVOE pevanja, pesnik „je na mahove sklon da potvr:li prevagu forme nad dinamikom, odnosno prevagu oka nad srcem: za „crkve smreka, borova, jela“, on veli da ih njegovo „oko kao takve prima — al duša malo za njih mari“. Bez obzira na disonantne trenutke ove prevage, Markovićevu pesmu ipak odlikuje ravnoleža dinamike i forme, „manije“ i „sofije“. No, ta ravnoteža implifikuje izvesnu napregnutost između izbalansiranih „činilaca, dakle izvesnu

GOVOREĆI JEDNOM o književnoj kritici, T. S. Eliot je rekao da svaka generacija unosi u književnu kritiku nešto novo tražeći u književnim delima ono što odgovara njenom senzibilitetu. Ova KEliotova reč nameće se čitaocu vrlo često dok čita knjigu eseja Ivana Slamniga „Disciplina mašte“.

Slamnig je dobrim delom okrenut našoj književnoj tradiciji i on nastoji da u našem književnom nasleđu otkrije nove vrednosti. Još jedan mlađi kritičar, dakle, koji oseća da u istoriji jugoslovenske književnosti postoji poremećen red vrednosti i koji nastoji da taj poremećeni red, prema svojim shvatanjima i prema svojim mogućnostima, uspostavi. Reč je, dakle, o onome što bismo mogli da nazovemo revizijom sudova, kada se taj termin u našoj tekućoj publicistici o literaturi ne bi isuviše usko shvatao. Slamnig, naime, ne vrši reviziju sudova na taj način što bi za nekog zaboravljenog pisca, o kome se ne misli naročito dobro, ustanovio da je on pisac vredan pažnje ili što bi se prema nekoj nacionalnoj veličini ponašao kao negator i ikonoklast. Slamnig čini nešto drugo i takvim postupkom u znatnoj meri podiže i naučni i estetički nivo naše istorije i teorije književnosti i dovodi čitaoca do rezultata nad kojima mora da se zamisli. Primenjujući nova shvatanja o književnosti na pisce iz vremena renesanse i preporoda, on u piscima renesanse i piscima ilirskog doba pronalazi nove vrednosti koje, pre primene modernijih shvatanja književne teorije, nisu mogle da se uoče. Slamnig se kao kritičar koristio iskustvima engleske nove kritike, učenjima ruskih formalista, nemačkih i italijanskih stilističara, Analizirajući stih i jezik renesanse Kknjiževnosti, versifikaciju naše poezije od vremena renesanse do danas, i zadržavajući se često na analizama koje mogu da budu atraktivne samo za stručnjake otkrivao je u delima naših pisaca neke zaboravljene vrednosti.

Slamnig voli komparativnu metodu, ali komParativna metoda kod Slamniga se ne pretvara ni u niz proizvoljnih asocijac:ja. ni u kolonu nabrajanja sličnosti između pojedinih pisaca da bi se dokazalo u kojoj se oni meri razlikuju ili da i se ustanovilo koliko su oni srodni. On je sklon da u pojedinim istorijskim razdobljima hrvatsku 1 srpsku književnost posmatra kao jednu litera-

NA

tenziju kojoj Markovićeva reč duguje svoju intenzivnost i sugestivnost. Tako, klasična forma Markovićevog kazivanja obuhvata jednu d:namičnost izraza, koja prikladno prianja uz „dionizijsku“, savremenu dramatičnost pesnikovog doživljaja

Prema tome, strukturom Markovićeve pesme ne dominira ni jedan od njenih sačinilaca ponaosob, — ni stihijsko emotivno gradivo ni disciplinovan imaginativan oblik, — nego napregnuto-uravnotežen odnos između oba elementa o kojima je reč, Zahvaljujući dominaciji takvog: odnosa u njenom sklopu, Markovićeva poezija prima se ne samo kao pesma životnog dramatizma, već i kao stvaralački dramatizam pevanja. U žarištu ovog poslednjeg razgara se iskonski konflikt Dionisa i Apolona: Antička helenska misao držala je da taj konflikt rešava Orfej, magijom svoje svirke. Može se zamisliti i alternativno rešenje, koje bi postizao Hefest svojom proizvodnom akcijom. Ali, naš pesnik nije nesklon ni magičnom orfejskom rešenju, koje se za njega opredmećuje u „idolu kličevačkom“ što čarolijski „zarobljava“ i pripitomljuje iracionalne stihije pijanstva, greha, ludila... Doduše, pesnik ne oslaje privržen takvom magičnom načinu rešavanja, ali zato ostaje. manje-više dosledan svom cilju: rešenju konflikta koji je ovde u pitanju.

Ocrtani dramatizam Markovićevog pevanja prelazi u svojevrsni aktivizam: ako se dramatična stvaralačka borba odigrava unutar pesnikove reči, sama ova reč istovremeno se angažuje u jednog životnoj, ne manje dramatičnoj borbi, uglavnom — u rvanju neotuđive ljudskosti sa otuđenom mašinom. Štaviše, može biti da je pesnikovo saznanje odveć apsorbovano tim borbenim „delovanjem, tim rva• njem, tako da instinktivna energija Markovićeve volje izgleda nešto prenaglašena na uštrb njene misaone orijentacije. Zato se aktivizam ove poezije leluja: između spontanog akta i

turu i da pokrete u hrvatskoj literaturi posma-– tra kao sastavni deo strujanja u opštoj književnosti. Gde god mogu da se uspostave veze između naših literatura Slamnig ih uspostavlja i na primerima narodne poezije, literatura između ratova i tako dalje, ukazuje na srodnosti ne samo u jeziku i u literarnom izrazu nego i u jednom potpunijem osećanju i doživljavanju. sveta. Uzimajući ono što je u našim literaturama zajedničko Slamnig pokazuje da je to istovremeno i ono što je u našim literaturama najbolje. Tako okrenut književnoj tradiciji Slamnig deluje ne samo kao književni kritičar i naučni radnik nego njegovo izlaganje ima i posebnu političku vrednost.

Komparativist, Slamnig je okrenut ne samo vezama između jugoslovenskih književnosti nego i vezama između naših književnosti i svetske literature, Iz mnogo opravdanih razloga Slamnig ima na izvestan način odvojen stav prema našim starijim književnim istoričarima koji su, kada je reč o dubrovačkoj i dalmatinskoj književnosti iz vremena renesanse, više insistirali na njenoj zavisnosti od italijanske književnosti no na njenoj nezavisnosti od stranih uticaja. Slamnig kao razuman čovek te uticaje ne prenebregava ail ne želi da prihvati ni onu teoriju da je čitav literarni život u našim krajevima u vreme renesanse bio odjek i odsjaj onoga što se

NOJEVA BARKA

DUNAVU

Slobodan Marković: „SEDEFASTE DVERI“ ' „Prosveta“, Beograd 1966.

svesne akcije, — između životnog revolta i društvene revolucije. Ako tako može da se kaže, Markovićev protest je više „šsatanski“ nego „luciferski“ć, — više impulzivan no refleksivan. Upravo time, on se i razlikuje od protesta ostale delujuće poezije. U Markovićevom revoltu, u njegovoj pesmi „Prijava boravka Bogu“, „gudala kidaju bedu“; međutim, Minderovićeva poezija hoće da tu istu bedu kida — b ajonetima bednika.

Pa ipak, Markovićevo poetsko saznanje nije bez ostatka rastopljeno u takvom #dedsijanriom, nagonskom delovanju. Ovde, ono ostaje na nivou nekog infuitivnog naziranja, koje ne dospeva da se kristališe u jedan učvršćen- i zaokružen nazor. Na tom nivou, ono ipak o-

buhvata dramatični sukob — čak i apokaliptički sudar — čoveka i mašine: pesnik čuje kako se „vetar umesto monaškog hora — ujedno

moli i Smaku i Spasu; pri tom, on se nada da će ga njegove molitvene „čudne strofe“, možda. izbaviti od „katastrofe“. U njegovoj intuitivnoj apokaliptičkoj viziji, nabujali Dunav bio bi moderni znamen biblijskog potopa, koji se sada ponavlja kao bujica benzina, ili bar Kao poplava zagušljivih benzinskih isparenja. I, dok u toj poplavi tone grad kao grešni Ad, dunavska ada postaje mali savremeni Ararat, na kome se zaustavlja Nojeva barka, u stvari — brod „kapetana stare lađe“. Na toj barki i tom Araratu, pesnik nalazi Spas od Smaka: on tu dodiruje rešenje dramatičnog konflikta čoveka sa mašinom. Ovde, on kliče: „Aliluja. Svete. Aliluja. — Atomskih đaka škola ima ferije“. U isti mah, tu se pomalja i jedan „paradoks“. koji pesnika odsudno približuje adekvatnom rešenju konflikta, Naime, pesnik traži Spas baš tamo gde je našao i Smak: u mašini, zapravo u starom dunavskom parobrodu, u „brodova teškim propelerima“. Govoreći preciznije, on nastoji da se od mašinizovanja čoveka spase očovečavanjem mašine. Nastoji, ali ne uspeva do kraja, jer više

O POEZIJI I TRADICIJI

Ivan Slamnig: „DISCIPLINA MAŠTE“, „Matica hrvatska“, Zagreb 1966.

u italijanskoj literaturi zbivalo, Na primeru Marina Držića Slamnig pokazuje u kojoj je meri Držićevo delo nezavisno od onoga što se dešavalo u italijanskoj renesansnoj komediji kao što dokazuje i da su veze između Držićevog dela i usmene narodne tradicije neuporedivo čvrsće nego što je to izgledalo našim starijim književnim istoričarima. Držićev primer je samo jedan od najviše karakterističnih primera koji mogu da ilustruju Slamnigov naučni i kritičarski postupak. Ima u Slamnigovom izlaganju nečega profesorskog što u ovom slučaju ne treba shvatiti kao zamerku nego kao običnu konstataciju. I sam pesnik, Slamnig je imao prilike da se suoči sa nerazumevanjem poezije koje se javlja kod jednog dela publike i koje se, ne tako davno, javljalo i kod jednog dela književne kritike i da se suoči sa mnogim argumentima koji su u hrvatskoj književnoj kritici, na ovaj ili onaj način, prisutni još od vremena hrvatske Moderne. Reč je o komunikativnosti poezije, o nacionalnom duhu i o stranom uvozu, o uticajima koji mogu da budu pogubljeni i o vremenima kada je poezija bila svakom pristupačna, izraz nacionalnog duha i sredstvo za vaspitanje širokih narodnih slojeva. Duhovito, napuštajući često akademski stil i prelazeći u neobaveznu impresionističku konverzaciju da bi sa svojim čitaocima mogao da uspostavi prisniji kontakt, Slamnig

negira prevlast otuđene mašine nad čovekovim bićem, nego što afirmiše čovekovu vlast nad mašinom.

Na Nojevu barku, na dunavsku „staru lađu“, pesnik ukrcava jednog intelektualca-boema koji se bratimi sa velegradskim beskućnicima i „ahasverskim“ čergarima (naročito pak sa lađarima). On od Smaka spasava „Demona Gamena“ i „beskućnika dragog“ što spava na novinama“, to spasavanje pobuđeno je uverenjem da je humano samo ono što je plebejsko; “odrpanci s obale imaju duše na pretek“. U istini, međutim, ovaj, humani plebejac je lump-proleter koji unekoliko prevazilazi sebe, dosežući položaj i svest proletera. Njegovo prevazilaženje objavljeno je, između ostalog, i pesnikovom saftiričnom invektivom protiv nerada, upravo protiv gotovanske simu-– lacije rada u „dresiranom gradu — gde je rad predmet na Univerzitetu, — i gde se ne radeći studira smisao rada“, Inače, podrazumeva-– jući izvesnu pohvalu trudu, ova invektiva nagoveštava da bi takt Markovićevog evanja mogla određivati ne samo Orfejeva lira veći —- Hefestov čekić. )

Izražen istom invektivom, Markovićev revolt ne znači toliko pobunu divlje prirode protiv „anti-prirodnog“ velegrada, koliko protest radnog predgrađa protiv „sitija“ gde infiltrati nasleđene otuđenosti pokušavaju da se ušanče pod okriljem motorizovane ftehno-birokratije. Biće da baš taj protest osmišljava pesnikovu glasnu, hiperboličnu izjavu „da se s gradom treba konačno potući“. Navedena izjava daje oduška romantičnoj kKritici one tehnokratije koju bi, u Markovićevoj viziji, mogao simbolisati „vuk na velosipedu“ (a još bolje — kuriak u limuzini). Protiv ove ftehnokratije pesnik je voljan da podigne sav pandemonijum i sav panteon. „idola Kkličevačkog“" i stari zavet, Demona Gamena i Hrista iz manastira Nikolja. Ta anti-tehnokratska romantika zaista podseća na ponašanje „krave koja rogovima pokušava da zaustavi lokomotivu“ (Majakovski). Pa opet, filter savremenog duha propušta kritiku fehnokratije, uklanjajući iz nje primesu romantike. Na stranicama „Sedefastih dveri“, ovaj dramatizam ocrtava se kao varijacija pesnikovog ranijeg izraza, a ne kao njegova stvaralačka mutacija. Štaviše, on čini utisak izvesne dinamike bez evolucije: sadržajan i zreo, Marko vićev izraz giba se bez prestanka, — ali kao da se ne razvija dalje. Ovakav utisak izgleda bpotkrepljen već i samim naslovom jedne pesme: „Uvek je ista pesma prva“. Sledstveno, ključni problem Markovićeve kreacije dao bi se rezimirati potrebom da se pesnička dinamika preobrati u stvaralačku evoluciju. Ali, ključ za rešenje ovoga problema ostaje, naravno, u rukama samoga pesnika.

Radojica Tautović

na primerima Preradovića, Kranjčevića i ostalih pesnika prošloga veka dokazuje koliko su-zaš

| blude te vrste uhvatile dubokog korena i kolik su, ipak, samo zablude. Uspostavljajući na taj

način kontinuitete između današnje naše poezije i poezije koja joj je prethodila i pronalazeći u romantičarskim pesnicima zametke onoga što će se u kasnijim vremenima samo više razviti, Slamnig istovremeno približava poeziju svoga doba čitaocima koji, kada je reč o književnosti, žive u vremenu koje je daleko od našeg.

Jedna od draži razgovora o knjigama književnih kritičara je i ta što onaj koji o knjizi kritika govori ima priliku da MWritičarevim pogledima suprotstavlja svoje i da na taj način provera-– va ispravnost svojih sopstvenih shvatanja. Ali, lako je takvo iskušenje primamljivo za onoga koji o kritičarskim knjigama piše, ono predstavlja ne samo izvesnu nekorektnost prema Kkritičaru o kome je reč, nego i neku vrstu deformacije o kojoj, kada bismo je podvrgli određenim analizama, ne bismo imali naročito dobro mišljenje. Zbog toga sva eventualna neslaganja · sa pojedinim Slamnigovim ocenama mogu da ostanu za neku drugu priliku jer nijedna od primedbi koja bi se Slamnigovim sudovima mogla staviti ne bi mogla da ospori osnovni sud koji se stiče o „Disciplini mašte“. To je sigurno jedna od najboljih knjiga književne kritike koju smo dobili u poslednje vreme, to je izvesno, kada je reč o studijama iz oblasti versifikacije i o primeni rezultata tih istraživanja na kasnija književna ispitiva= nja, neka vrsta pionirskog poduhvata i rezultat o kome se mora s punim poštovanjem govoriti. Čovek oseti dok čita Slamnigovu knjiBu da uočava stvari koje ranije nije uočavao, da mu se na jedan određeni način šire vidici, da dolazi do korisnih saznanja koja su mu do susreta sa Slamnigovom knjigom, kađa je reč o našoj literaturi, bila strana i da tamo gde se sa Slamnigom ne slaže ponekad skromno zapita sebe da li je sasvim siguran da je Slamnig onaj koji nije u pravu. A od jedne knjige i ne treba tražiti više. Slamnigova knjiga dakle ima čitav niz vrlina i vrednosti koje jedan ovakav sumaran prikaz ne može sve ni da ustanovi, a kamoli da po zasluzi istakne.

Predrag Protić

Čudo

GDE JE, gde je to jedino divmo nebo gde se čudo kupa?

Devojka

Z AMISLJAM kako osluškuje da li se opaki mladić vraća,

grli i ušima svog lepog ubicu.

Zamišljam, kako cele moći u svom uetru

Uzbuđena beži kao bela šljipa,

dG ne može mi da se pomakme.

Balerina

ZAMISŠLJAM balerimu koja lebdi.

. Ostavljajući ma zemlji svoj oblik, | u ploču vitka.

Po dršćućem zvuku

Ua poleže,

KNJIŽEVNE NOVINE

Dušan, ANĐELKOVIĆ

Bašta

VIDIM stayca koji čuvg, svoj jedini mirisni smisao, i bljeskanje magih mogu koje trče, i obesne tragove po travi. Sa slomljenih, wlati cedi se užas. zbezumljema su lica trave.

Autoportre

(GLEDAM' sebe. U stayom

šarenom džemperu ko leopard, bacam se ma divne Yeči, a one prem?nu. /

Stenogrami

Razum

KĆOVITLANJE sićušnih, svetova nad, kojima lebdi bela Yascvetama divota mozga.

Samotnik

LJSAMOĆI čistoj i vetrovitoj

da. li je tražio smisao? Da li je dosad bio ma golom, brdu, u sebi? i

Mogućnost

Još TE PRESECAJU možda divna lica, |, a presvismućeš ulepljem, slabošću.

Ali može se otići očaram, i s velikim očima unutra u sebi sklopljenim, do grudi. Š

Posle svega

l POSLE SVEGA, ostaje iza mas vazduh, ohojeam

i sav od sitnih iskara. Kao da srećam, postaje jedino kada izgara.

Traganje

GDE SI TI sada? O, gde si tt? Šta ti se moglo desiti?

Čudo {e}: JE, gde je to jedino divmo nebo gde se čudo kupa?