Књижевне новине

_NITTIKA

PRVA KNJIGA kritičara i esejiste Radojice Tautovića, ta obimom tanušna studija u belim mekim koricama — opominje nas na sve razuđenije prisustvo ovog pisca, koji je svoje kritičarsko, pa, dakle, i moralno vjeruju izgrađivao u toko\ima neprestanih suočavanja sa oporim, tvrdim i svake ornamentike udobnosti lišenim oblicima života. Radojica Tautović bio je i ostao, kao ličnost, i kao književni stvaralac, odveć drastično lišen svake mogućnosti koja bi mu dala osnovicu za bilo kakvu udobnu samoobmanu na planu ličnog života. I koja bi ga, dakle, lišila moći za dublje, junačne i muške distinkcije bitnog od nebitnog u kritičarskim objektivizacijama i ocenama. Otuda u njea, čini mi se, jedna više suva, ogolela rečenica, koiom iskazuje svoju potragu ·za istinom u vremenu a time i manje pregnantna i samo impresionistička, dopadljiva parabola koja pra-. va značenja podređuje zvučnosti reči.

U toj neudobnoj slobodi pisana, i potvrđena

kao akcija koja ide za razlikovanjima bitnog

od nebitnog u životu i, posebno, delu Bogdana Popovića, — knjiga »Estetika Stradije« pred nama se ukazuie kao stvaralački rezultat na-

ra da se Kritičarsko osećanje temporalnosti u kontrapunktskoj harmoniji: pisac — delo život — društvo, ostvaruje i ostvari kao procena onih vrednosti koje su u estetici i književnoj teoriji Bogdana Popovića kao relativne konstante dosegle do naših dana i prisutne danas. U ostalom nezavisno, na jednoj strani od epigona Bogdana Popovića koji su se, kao i svaki epigon, prihvatili fosilne strane njegovog dela i, na drugoi strani, nezavisno od negiranja njegove estetike koja su bila učinjena, kako Tautović razložno primećuje, u ime anti.estetike a ne da bi se protivstavila jedna druga životnija teorijska interpretacija umetničkog. Zbog toga — izgleda da je ovde važno navesti Tautovićevo mišljenje — „u periođu srpske kulturne istorije od kraja minulog. stoleća do početka prvog svetskog rata, Popovićeva teorija bila je afirmisana, manje-više nekritički, kao credo poeziie i umetnosti. Između dva rata ona je pretrpela vehementnu negaciju, smrtonosnu u istorijskom. smislu, ali takođe

U VREME kada je pisao pozorišnu kritiku, neka je dopuštena ta mala ispovest, Bora Glišić mi je bio jedan od najdražih pozorišnih kritičara. Ono što me je u tim kritikama privlačilo i onda kada se sa nekim Glišićevim sudovima nisam slagao, bila je velika, iskrena i neprikrivena Glišićeva ljubav prema pozorištu i glumcu, spremnost da se ima razumcvanje za njihove napore i da se o njima, kada se govori o njihovim neuspesima, sudi ljudski blago i sa mnogo razumevanja. To isto osetio sam i u onom trenutku kada sam pročitao i Glišićevu novu knjigu posvećenu Branjislavu Nušiću. Nušić je Glišićeva simpatija, Glišić me voli samo Nušićevo delo nego i Nušića čoveka, on za sve ono što je Nušić učinio ima objašnjenja i o svemu tome tako ubedljivo govori, da i onda kada sc čovek od početka do kraja ne složi sa onim što Glišić kaže nije u stanju. da tome što Glišić kaže porekne vrednost. Mogu da kažem, izvinjavajući se za lini ton, da sc ja sa mnogim od onoga što je Bora Glišić o Nušiću rekao u potpunosti ne slažem. Ali isto tako mogu da kažem da sam iz knjige Bore Glišića o Nušiću, o Branislavu Nušiću i njegovom dobu naučio više nego iz čitavog niza članaka, napisa i komentara Nušićevih dela, koji su mome shvatanju. Nušića bili bliži. Zato i mogu da pretpostavini koliku će poslasticu duhu predstavljati GLlišićeva knjiga onima koji Branislava Nušića komediografa, lakrdijaša i satiričara vole kada je-.mene, koji nemam mnogo simpatija za Nušića i njegovo delo, uzbuđivala gotovo na svakoj svojoj stranici. . aa 17 . Šta je to novo što donosi knjiga Bore Glišića u pristupu Nušiću? Glišić u Nušiću vidi neku vrstu anticipatora, moderne antidrame i antiteatra, i svim banalnim i jevtinim efektima, kojima se Nušić, po mišljenju mnogih, služio samo zato da bi zabavio publiku, vidi samo način da se više otkrije Nušićeva slika Sveta i da se Nušićevo šaroliko delo,·i.isto

wanz nIII_A_J_CJČZzJ._A„J_AJAČAW«== uznuuuuI_A_AJAJ]= uuu uuu ue e Lu

LJUDE SREĆEMO, prepoznajemo ili ne, Ppozdravljamo ili ne pozdravljamo. Svaki neznanac kao da nosi neku tajnu i ne želi da je oda, Može nas slučajno pozdraviti, ili nas sc odnekud seća, i to je već dovoljno da Otpočne lanac zbivanja i asocijacija, igra koja odvodi u traganje za odnosima, uzrocima 1 posleicama odnosa među ljudima, za šarolikim Spletom u krugu lica što nas okružuju, Nikad Nismo sigurni da li smo sc dohvatili istine; švakodnevna zbivanja postaju čudna i neuhvatljiva. Tajne se kriju svugde: u čudnom hodu ili jedva uočenom nosu. nekog neznamca, u konfekcijskom kaputu, slučajnom događaju na Ulici, u susretu, liku. A tajna i nije tajna Sve je tako obično. Treba se samo zaintereSovati, zamisliti, poći za tragom. Ili pokazati malo više topline, srdačnosti i ljubavi. Čitav taj svet zakržljalih vizija odražava se neumil10, automatski jasno u ovim prozama Mate eretina. .. · · „Posmatramo li Beretinovu knjigu iz SOCIOloškog aspekta, uočićemo kao bitan, centralni Problem prilagođavanje došljaka, seljaka i proVincijalaca, gradskom miljeu. Pisac ne uzima Odnos grad-došljank grubo i jednostramo, on Ba slika od samog susreta do dugogodišnjeg Perioda prilagođavanja, sve do stvaranja ili raanja izvesne ljubavi prema gradu. I tamo de ne ukazuje neposredno ma takav odnos, eretin ga ne odbacuje, ostavljajući čitaocu da fa naslućuje. Sukobi i neuroze, okosnica psiholo kog aspekta ovih priča, takođe su uslovljeni im metamorfozama, odnosno procesom utrbaTzacije i urbzanja tempa života. Sve se pretara u svakodnevnu trku, dobro znanom sta70m, počinjući i završavajući se na istom meštu, između četiri zida, u krevetu (»Jcdan dan POspodina Danića«), Ili za istim, dosadnim i Umrtvljujućim poslom (ista pripovetka). MoTalne dileme usko su povezanc sa strahom od Mada, od ljudi i od sebe samog. Upravo zato 'eretinovi junaci očajnički pokušavaju da prcžiđu granice između sebc i neznanih lica što ! okružuju. Kao lutke kreću se ulicama, tra-

RNJIŽEVNB NOVINE

nekritičku u smislu teorijskom. Najzad, posle.

drugog svetskog rata — posebno pak u prelomnoj deceniji između 1950. i 1960. godine ona doživljava trenutak svog istorijskog i tcorijskog oživljavanja, naime — trenutak svoje kritičke reafirmacije. Praktički, ovakva reafirmacija ostvarivala se putem izdavanja Popovićevih odabranih tekstova, pa i rukopisa koji ranije nisu bili štampani. (...;) Među (...) posleratnim izdanjima najveću važnost imalibi Estetički spisi, ne toliko zbog toga što sadrže pojedine neobjavljene tekstove, koliko zbog toga što njihova sadržina obuhvata izvesne žive ideje, koje znače prevazildženje mrtvih formula Popovićeve estetike. S obzirom na to ovaj napis se poziva, uglavnom, na navedena izdanja«.

U kontekstu ove krivulje koju je skicirao Tautović, sasvim je prirodno da se on u daljem razmatranju, a nipošto slučajno — vratio na Maslešin tekst „Meringovi prilozi istoriji literature« i na činjenicu da je Masleša »anticipirao savremenu dijalektičku kritiku Bogdanove filozofije umetnosti« u kojoj je ona oz načena kao »čudna mešavina idcalizma i materijalizma«. Bora Glišić:

„NUŠIĆ NJIM SAMIM“, „Vuk Karadžić“, Beograd 1966.

tako Ššaroliki svet, prikažu što grotesknijim i možda čak i više izobličenim, nego da će Nu: šić služio zakonima teatra svoga vremena. Nušić je, znači, neka vrsta poZžorišnog reformatora koji ide ispred konvencija svoga vremena i koji blagodareći svom kršenju konvencija stvara „jedan nckonvencionalni svet. Kada se takb pošmatraju neke Nušićeve dramc i komedije, onda Nušićevo delo dobija i jedno novo rasvetljenje i jedan naš tradicionalni nesporazum oko ozbiljnog i neozbiljnog Nušića, oko čega se sporimo od oslobođenja naovamo, dobija jedan sasvim noVi Sm1lsao. Nušićeva komika je smeh kroz suze, ali ni u kom slučaju to nije smeh jednog očajnika, nego smeh jednog dobroćudnog čoveka koga čitav taj smešni i groteskni svet zabavlja, za koji on ima simpatija, jer je i sam njegov deo.

Nušićeva javna delatnost u Glišićevoj knjizi prikazana je sa mnogo simpatija ]. čitalac dobije utisak da je Glišić imao. ambiciju da u jednoj knjizi ospori sve ono što su kritičari Nušićevog javnog rada Branislavu Nušiću zamerali. Istinu za volju treba reći da Glišić tu nije u potpunosti pOštoOvao hronologiju istorijskih događaja, da bi sve Nušićevce postupke kako valja objasnio. Ali, objašnjavajući Nušića društvom i sredinom, njegovim klasnim poreklom građanina jedne zemlje u kojoj se građanstvo tek formira, nastojeći da sagleda srbijansko društvo u jednoj pravoj istorijskoj

pgajući za susretima i doživljajima. Ali, kao što je već rečeno, trud je uzaludan, rastojanja se ne smanjuju, neznanci i pored svih napora (čini se ne samo svojih, već i autorovih, pa i naših, čitalačkih) i dalje ostaju neznani.

„U priči »Tko je kriv« starac teži da zameni svoj stan s balkonom sa severne strame za stan sa sunčanim balkonom, ali svi njegovi pokušaji ostaju bez uspeha, Kontakti s ljudima služe mu jedino da ga uljuljkaju u varljiv, relativan san o sopstvenoj sreći, jer pojedinci kojc susreću imaju lošiji stan. Igra se nastavlja: I sam starac služi kao merilo poređenja ljudima sa stanom boljim od njegovog. U priči »Njegova sjena« suptino je prikazano kolcebanje — da li pružiti prenoćište otpuštenom robijašu. Strah čoveka ogrezlog u konvencije od bivšeg prestupnika, idk}iučenog iz društva, degradiranog na hijerarhiji uspavljujućeg i spasonosnog poštovanja, rađa dileme ı sukobe. Treba doći na mesto sastanka, uveriti se da je otpušteni robijaš tu, da postoji, ali istovremeno nc prići mu i ostati neprimećen. Rešenje pruža sam robijaš, koji iz nepoznatih ra-

(što je Aleksandar

O estetici Bogdana Popovića

Radojica Tautović:

„ESTETIKA STRADIJE“, „Bagdala“, Kruševac 1966.

. I Tautovićeva esejistička diskusija o istorijskom muestu, kritičarskoj ulozi i teorijskoj vrednosti misli Bogdana Popovića, ne svodi se na uprošćeno polemičku strukturu težnje ka definitivnim ocenama, — već na takav teorijski tretman koji obezbeđuje razlikovanja bitnog od nebitnog u jednom književno-kritičarskom i estetičarskom delu iz naše kultume istOrijS koje je, kao delo, od nas tačno toliko udaljeno da nas ničim, to je bar izvesno, ne može više da iritira, ni kao meta za poricanje niti kao stvaralački pokretač. Ali, ovo delo je, ipak, ostalo svedočanstvo jedme teorijske pismenosti višeg reda u onoj Srbiji koja se, praktično, tek ostvarivala u tokovima zbivanja koja će dovesti. do njene integralne državmosti, istorijske i evropske afirmacije.

Sledeći ovaj put — Radojica Tautović ostvarivao je celinu svoga eseja iz takvih teorijskih fragmenata koji čitaocu pružaju dovoljno dobro raspoređenog materijala — da se izrazim najjednostavnije — a samim tim i uvid u revalorizaciju onih vrednosti koje su bile me jednom zaklonjene oporošću pravolinijske megacije ili pak uprošćemog epigonstva koje je,

Novi Nušić

erspektivi, a ne samo u mračnom svetlu u tome su ga opozicionarski novinari i 29-to majski prevratnici posle pada poslednjih Obrenovića. prikazivali, Glišić je. učinio mnogo za rehabilitaciju Nušićevog političkog rađa i za reviziju svega onoga što Nušića prati.od prve Skerlićeve negativne kritike o mjemu,, N ćevu službu poslednjim Obrenovićima Glišić ne posmatra kao službu jednom reakcionarnom režimu (što je Aleksandrov režim, doista i bio) nego kao službu jednom: kralju koji ima velike oslobodilačke ambicije i koji vrlo imtenzivno radi na organizovanju međunarodne akcije Srbije na oslobođenju naših krajeva . je doista i činio). Ovaj dvolični momak koji do svoje smrti nikcme nije rekao šta hoće i šta misli, a umeo da sazna sve ono što drugi hoće i šta drugi misle, imao je i dva lica u odnosu prema ljudima. Nušića on nije osvojio kao vlastodržac. koji deli vlasti i časti, nego kao rodoljub čiji su nacionalni ideali gotovo istovetni s Nušićevim. Kada se tako Nušić sagleda onda i njegovi politički grehovi, koje mu je otvoreno ili prikriveno prebacivao Skerlić, ne izgledaju tako grešni kao što izgledaju kada se to dvojstvo ličnosti i uloge Aleksandra Obrenovića ostavi po strani.

Dobar pisac, vešt novinar, čovek koji ume da vlada materijalom, da se u svakom trenutku posluži najboljim mogućim argumen-

Grad i ljudi u njemu

Mate Beretin: „NEZNANCI“, „Znanje“, Zagreb 1966.

zloga nije došao na sastanak. U obe ove, a i u još nekolikim pripovetkama, uočavamo interesovanje pisca za moralne probleme koje pruža uverljivost jednostavnoj fabuli. Evo još Jednog prevashodno moralnog odnosa: Stariji čovek odgajao je za vreme rata dečaka. Kasnije, postavši prodavac novina, mladić — Nnekadašnji dečak — daje svom dobročinitelju novine da ih pregleda, a zatim ih uzima i prodaje. Čovek ne želi da uvredi mlađića, drži novine u ruci, vraća, mada je to sve bez svrhe — nepismen je i novine mu ničemu ne. služe. Ipak nastavlja da ih besciljno i mehanički lista, nemajući snage da prekine humornu igru, da razbije krug iluzija i konačno obelodani istinu (»Dug«). A stari, nepismeni čovek na stranicama ove knjige nije usamljen. Faktografski, sitnorealistički postupak samo je spoljašnja ljuštura ovih proza. Što dublje prodiremo u njihovo tkivo otkrivamo grad, parkove, ulice i ljude koji se njima kreću. Njihovi postupci i reči nisu verna kopija, nerealni su čak, svedeni na jednu suštastvenost i upravo zato neumoljivi u verodostojnosti,

aaa mnp rame run nape a nannmzara

ušj-..

naročito u periodu između dva rata, imalo svoga korena u misaonoj žabokrečini jedmog dela srpskog građanstva.

Upravo zbog toga čini mi se, nije nezahvalno da se naglasi onaj vid vrednosti ovog Tautovićevog eseja, koji on, verovatno, nije mogao da »planira« kao atribut i kao vrednost po sebi. Naime, diskutujući estetičke koordinate dela i, posebno, teorijske misli Bogdana Popovića (kao i odnos između ove teorije i njene manje uspele kritičarske primene) —Tautović Je OStvario i prilog istoriji srpske književnosti, upravo sa razloga odsustva apriorizma u svOJOj bitno dijalektičkoj interpretaciji temporalne i klasne uslovljenosti bogdđanopopovićevskih kategorija. A očiglednost ove sinteze, dakle, književno-istorijske određenosti i diskusije estetičkih suština, istovremeno je i najbolja preporuka knjige »Estetika Stradije«. Dakle, ove studije koja pred nas dolazi kao podatak o jednoj pronicljivoji kritičarskoj inteligenciji jer potvrđuje svoje pravo da se okrene prošlosti i da je u kontinuitetima vremena, kao prošlost, učini i delom stvarmosti u kojoj jesmo.

Branko Peić

ila

.

tom za odbranu teze koja možda i nije dobra, Glišić je Nušićevom delu dao jedno novo rasveftljenje, pomogao nam da ponovo pogledamo Nušića, da se u mizu slučajeva uverimo da smo u pravu i da istovremeno, ne tako retko, lojalno sebi i drugima priznamo sopstvene zablude. Kako bi bilo dobro da se jednom o svim našim piscima progovori nekonvencionalno na onaj način ma koji je o Nušiću govorio Bora Glišić! Jer ovako sagledan Nušić kao nacionalni revolucionar koji sve svoje sile posvećuje oslobođenju svoga naroda ne obazirući se na to ko to oslobođenje sprovodi, anticipator nekih modernih pokreta ı strujanja u teatru, prethodnik nekih savremenih dramskih pisaca, i čovek kod koga vedrina duha i tragično osećanje sveta uvek idu zajedno, pomaže da se Nušićeva dela ubuduće drukčije interpretiraju, da se o njima drukčije misli i sudi, ı da se Iz njih rekonstruiše jedno vreme koje je, kako izgleda, mnogo življe u Nušićevim pričama, dramama, komedijama i tragedijama, nego na stranicama opozicionih listova koje smo navikli često da posmatramo kao poslednju reč istine i kao isključiv istorijski izvor kada govorimo o prošlosti.

U tome jc značaj ove Glišićeve knige knjige koja je Nušića smestila u svoje BB pokazala nam koliko Nušić svojim delom pri-

pada našem vremene. Predrag Protić

Beretin pokušava da dobro poznatim stvari ma d4 nove dimenzije i dobrim delom uspeva u tome. On se katkad upušta i u komplikovanija, gotovo metafizička traganja za pravim obličjem Stvari i događaja, za istinom (»Susret s pokojnikom«, »Neobičan dijalog«).

. Najslabije tačke ove knjige jesu mesta gde pisac insistira na anegdoti. Nesklad između fabule i podteksta u takvim prozama postaje očigledan i šavovi pucaju, naracija slabi, padajući na nivo melodrame (»Žena i mačka, »Otac i sin«). Piscu je izgleda potreban prostor da bi razvio pune dimenzije svoga Kazivanja (počev od pomalo mitskog časovničara iz proze »Sate do najduže pripovetke »Jedan dam gospodina Danića«, kojom je ujedno postimut i najviši domet u ovoj knjizi). I pored pojedinih zanimljivih rešenja Beretin u pripovedačkom. postupku ostaje eklektik, sa izrazenom težnjom da ovlada konciznim izrazom savremene proze. Tamo gde je ostvario jedinstven, prečišćen prosede (>Jedan dan..ć). rezultati su najbolje vidljivi, njegova proza je najpunija i najbogatija. Čini se zato da mogucnosti pisca treba ocenjivati prema toj priči.

Proze u ovoj zbirci samo uslovno možemo nazvati pripovetkama. Neke od njih, istina, to i. jesu, ali autor istovremeno na drugim mestima razbija svaku uslovnost pripovetke, pišući jednostavne zapise, crtice s izrazito esejističkim pasažima, pa prelazi i u traktat o ljudskim naravima, pri čemu mu fabula služi samo kao primer i pretekst za slobođan tok asocijacija, za konstrukciju odnosa kakvi su

mu kao ilustracija potrebni. Mogla bi se, eventualno, izvesna podela napraviti prema dužini proze — u dužim tekstovima anegdota biva izostavljena i prevaziđena, a više dolazi do izražaja pravi pripovedački nerv.

Ivan Šop 3