Књижевне новине

ČUDNO JE kako se raspoloženje koje, okružuje domaći film brzo menja: koliko do juče teško je bilo naći lepu reč za modeme for. me i avangardne eksperimente, a sada ih gromoglasno hvale upravo oni najkonzervativniji! U zaglušujućoj buci više se ne može razabraii ko i u čije ime postavlja pitanja kao što su: Za koga se prave moderni filmovi? Šta uop:šte želimo sa autorskom kinematografijom? Da li ideje Mimice, Berkovića, Popovića, Šlijepčevića Đorđevića ili Pavlovića i drugih reditelja, čija su dela prikazana na ovogodišnjem pulskom festivalu, treba u svemu prihvatiti? Moraju li producemti finansirati projekte samo zato Što iza njih stoje određene autorske ličnosti ili tendencije? Da li produkcija poznata

duhovnoj inferiornosti može od. jednom pretendovati na „originalnost i posebnost? Na šta se oslanja: idejno-estetska orijentacija u domaćem ~|„stvaralaštvu? Zato i spontano mavire uverenje da smo suočeni sa memoći da se određene promene prihvate u svom izvOrnom značenju i prizna potreba po: stojanja drugačijeg filma od onog

RUŽICA SOKIĆ I BEKIM FEHMIJU U FILMU „VREME LJUBAVI“

NI CISTE NI PRLJAVE FRMUME

ŠTA ŽELIMO SA AUTORSKIM FILMOM

na kakav smo godinama bili mnavikavani. Čija je zapravo ovo pobeda i ima li uopšte poraženih?

"Filmski ređitelji i Kritičari što su se u svojoj težnji za autorskim filmom pobunili protiv efemernosti naše kinematografije i sami se osećaju uznemirenim. Za ovaj magli preokret koji se priželjkivao godinama misu se, na žalost, dovoljno pripremili. Estetska i idejna platforma novog jugoslovenskog filma nije ni naznačena a kamoli u svemu definisana, tako da se prave improvizacije i veoma mnogo vremena froši na odbijanje Pprigovora da teže ka narcisoidnosti i nekakvim čistim rukama u odnosu na naše sopstvene kinestetičke mogućnosti i potrebe. Otud ona nepotrebna naglašavanja potrebe da se afirniše autorska ličnost kao sasvim određena vrednost. Refren je — rediteljima avamgardistima i konjunkturmim stvaraocima trebalo bi da bude podređema celokupna organizaciona i umetnička struktura”ove 'kieematografije. Ali, ako inGdividdalnošt predstavlja u estetskim relacijama vrednost —” zar nije potrebno i utvrditi ne samo osnove na kojima počiva nego i \rodreti i u mjihove specifičnosti. ojim faktima dati prednost? Zar svako ocenjivanje nije relativno? Može li se opisati jedno rediteljsko ime pomoću mehaničkog zbrajanja ieD reči koje je dobio od pojedinih kritičara? Do koje mere je dovoljno distanciranje od utisaka koji se susreću u bioskopskim dvoranama? Šta zapravo afirmišemo: kvalitete koje ne možemo ili možemo naći u drugim opusima i delima? Zar i samo prepoznavanje tih čistih ili pravih formi ne upućuje na zaključak da su sva naša ushićenja pa i otkrića tek identifiacija prolaznosti.

Teško se pomiriti sa činjenicom da pravo na film i izraz me može biti automatski izjednačeno sa samim stvaranjem. Otuda kod nas i nije rasčišćeno ko je zapravo autor? Da li svaki reditelj, čak i onaj koji zanatski reproducira tekst, Ima pravo na atraktivne titule? Šta tek da se radi sa početnicima Koji već sa.svojim prvim filmom ispoljavaju megalomanske pretenzije?, Zbog određeme politike i aTanžmana ne insistira se na nekim ža estetiku filma odavno raščišćenim stvarima: samo, iz dela se Wzdvajaju vredmosti i ispituje nji-

hova potemcijalna moć i sposobnost za kreiranje sasvim novih i još složenijih struktura. Tek time se postiže potpuna identifikacija između autorske ličnosti i filmskog stvaralaštva. To je i razlog zašto savršem i idealno moderan film ne egzistira kao realan pojam. Jer i autorsko · samosaznamje podleže mnogobrojnim objektivnim organičenjima i društvenoj determinaciji. Film i mjegovo delovanje su jedini mogućni izvor svesti autora O SODstvenom postojanju. Kretanje je, prema tome, i kriterijum selekcije, pa dolazimo do toga da autorski film nije mišta drugo do želja da se svet subjektivnih ideja ı htenja realizuje i objektivizira u određenoj rcalnosti.

Reči — vi ste slobodni i stvarajte što želile — još ne znače biti istinski slobodan iza filmske Rkamere, pošto reditelju i celoj ekipi predstoji da svoju svest identifikuju sa tom slobodom ı da se ona na neki način preobrazi u realnost ravnu - autorskim ~ mogućnostima, Ali, i tu postoje mazličiti problemi: da li je sloboda tek zadovoljstvo što dolazi usled saznanja da sc vrednosti nalaze u samom stvaranju i konačno — filmu kao najvišem iı najpotpunijem izrazu te slobode! Iz toga sledi da se sloboda o kojoj toliko govorimo može postići isključivo putem filma i da sam akt stvaranja predstavlja oslobođenje rediteljske ličnosti od svih mogućih ograničenja i potčinjenosti. Autorski film, međutim, samim tim što je rezultat ovakvog stvaranja — nije maksimalno mogućno samoostvarenje. Ako bi ostao na nivou privatnog iskazivanja nikada valida ne bi pribavio sebi i Sta određene društvene pojave. im delovanja određuje i prostore stvarnosti, Tek u njoj svaki reditelj može da se bori za svoju posebnost i autohtonost izraza, Zato jedan ili dva filma ne rešavaju sudbinu autorske kinematografije. Može li uopšte jedan film, ma kako bio savršen, predstavljati krajnji cilj? Ukoliko težimo potpunom saznanju moramo se pomiriti sa činjenicom da su dela, čak i najznačajnija, tek prolazna stanja slična onima kroz koja čovek prolazi u svome životu. Vreme menja ugeumitno odnos prema vrednostima tako da je veoma teško utvrditi listu onih koji ne podležu ovom prirodnom relativizmu, Otud se i na-

Luka ŠTEKO\XV Č

MK-N.JIZIEE VNOST JUGOS

meće potreba da sami i nepristrasno procenimo vrednost pojedinih pojava, intemzitet kretanja, specifičnost trenutka, odnose sa drugim formama, način reifikacije svesti.i primene osnovnih stvaralačkih principa, Time se i naš subjektivmi doživljaj, maksimalno racionalizuje kao predtekst razmišljanju i traganju za suštinama.

Umesto svega toga mnogi Pprotagonisti novog jugoslovemskog filma upinju se u dokazivanju da je moderni film konvencija jer ga već sada prihvata većina. Odatle do konformizma nema mnogo, i metrpeljivost se rađa istovremeno prema tradicionalistima koji udaraju na otvorena vrata i onim pobornicima modernog što već Ppočinju da postavljaju pitanja — kako prevazići postojeće uspehe i kojim putem dalje?

Sve to muti pulsko samozadovoljstvo u kome se već nagoveštava jedan mirni i stabilni trenutak trajanja novog filma. Zašto insistirati tako brzo na. promenamaxka-

da smo dve decenije tolerisali po-'

stojanje i iživljavanje formi za koje mismo imali ni emocionalnog interesovanja, ni intelektualne potrcbe? Problem je upravo u tome da se ne ponovi istorija i da sece svakoj pojavi još dok. traje odredi njeno prirodno značenje. Otuda nas posle raznovrsne ovogodišnje kolekcije filmova, dragocene upravo po tim unutarnjim kretanjima, zanima iznad svega — kako će nam film izgledati kroz jednu ili dve sezone,

Međutim, takve pretpostavke je u ovom času gotovo nemogućno sa sigurnošću napraviti. Jer na teoretskoj platformi „postoje kontradiktorni stavovi, filozofske teze i protivrečnosti iz kojih je teško izići. Na trenutke se čini da je mnogo lakše bilo osvojiti pozicije u prođukciji nego ovom zamahu obezbediti program 1 vitalnu snagu za dalja preobraženja. Povodeći se za protagonistima čistog filma propustili smo da na vreme formulišemo svoju sopstvenu estetiku. Sada se ipak, uviđa da je ovakvo stanje nmeodrživo, pa se rađaju različita objašnjenja svega onog što smo videli u filmovima. Pri tome je zbrka potpuna — autori i Kkritičari pripisuju našem novom fil. mu kao otkrića pojave koje su o davno poznate i nisu više od presudnog uticaja za razvoj modemog

filma. u svetu. Uglavnom kombinuju se maivno elementi Huserlove fenomenološke redukcije, Bazenovog viđenja filmskih oblika, Grijeovog povratka stvarima i Lukačeve angažovanosti. Zato ne treba da bude iznenađenje ako istovremeno u pojedinim delima otkrijemo idealističke i materijalističke postavke, zatim ostatke hrišćanskog morala i nedovoljno precizirane socijalističke etike,

Svi pokreti i pravci što su se proteklih deset godina javili u svetu modernog filma imali su upravo za cilj promenu atmosfere, kako bi se afirmisale nove idcje, drugačiji odnos prema stvarnosti ı pravc autorske ličnosti. Izvesna diferenciranja i kod nas se postepeno Oosećaju' tako da se nekoliko mlađih reditelja svojim delima distancıra od oštalih i traži svoj sopstveni stil. Drugi se uglavnom vric u krugu i ponavljaju fraze nedovoljno atraktivne i za poluintelektualce. U tom smislu simptomatično je da

“veoma retko ko insistira na Kkvalifikaciji ovih pomeranja u doma-)”

ćoj kinematopgrafiji kao na novoj estatskoj školi ili čak stilu. Naše ambicije zato i me sežu daleko. Da nas svet primeti! Ali odmah valja naglasiti da to nije isto što i Želja da se promeni ovaj svet, ili da mu se da neki savršeniji smisao. To je i razlog zašto naš avangardizam nije angažovan do kraja.

Osnovno je da se unapred odreknemo predrasuda i monopolizma na sfremljenja autorskog filma. Prevazići naš dogmatski tradicionalizam, a ne osloboditi se istovremeno i tuđih ideja — ne znači u ovoj konstelaciji odnosa baš mnogo. Svaki istinski umetnik danas u svetu modernog filma teži da pre svega utvrdi smisao svog sopstvenog postojanja i delovanja. Otud dela koja smo upravo videli treba da budu tek povod za ona neophodna idejno-estetska razjašnjavanja: od uspeha i zadovoljstva moramo da napravimo sredstva i puteve za njihovo prevazilaženje. Trenutak je veoma kritičan i zato nema mesta ni čistim ni prljavim rukama. Suviše smo dugo bili protiv domaćeg filma da bismo dalje ispoljavali ravnodušnost prema ovoj situaciji, Autorski film traži opredeljenje, identifikovanje sa njegovom egzistencijom i borbu za pu-

nu aufentičnost. Petar Volk

U PRILIČNO BROJNOJ porodici jugoslovenskih književnosti na jezicima nacionalnih manjina (šiptarska, rumunska, italijanska, mađarska, turska, rusinska) dosta dugo i specifično, ali i neprimetno — barem za našu širu kulturnu i literarnu javnost — razvija se i književnost Jugoslovenskih Čeha. Mnogo pre nekih manjin5hih, pa i jedne naše nacionalne, ta je književnost dala svoj prvi roman (1933. godine), U pošlednje vreme u češkom nedeljniku „Jednota“ (Jedinstvo, izlazi dvadeset godina), njegovom iterarnom prilogu „Studnice“ (Vrutfak), časopišU za decu „Naš koutek“ (Naš kutić, izlazi 31 Bodinu), u godišnjacima „Česky lidovy kalendar“ (Češki narodni kalendar) i „Pžehled“, te u biblioteci domaćeg stvaralaštva Čehoslovačkor šaVeza u Hrvatskoj, čiji je centar u Daruvaru. Tazvijaju se sve književne vrste. Pre tri godine Poznafi češki kulturni radnik i kritičar prof. Jošef Matušek objavio je i istoriografski prikaz

liževnosti jugoslovenshih Čeha („Prehled“

68), kojemu mnogo dugujemo prilikom pisanja OVog informativnog napisa.

Česi su, vođeni raznim motivima ali pretežno t#konomskim, u toku gotovo osamdeset godima Prošlog veka, naseljavali krajeve jugosloven-

ških naroda. Nekad veće a nekad manje skupi-

KNJIŽBMNE NOMINE

ne nastanile su se ponajviše u okolini Daruvara, Bjelovara i Slavonske Požege (kao i u samim tim mestima), dok pojedinih sela sa većim brojem češkog življa ima oko Kutine, Siska, Garešnice, Grubišnog polja i u Bosni. Danas u Jugoslaviji ima blizu 40,000 pripadnika češke nacionalnosti. Uporedo sa ekonomskom afirmacijom u novom zavičaju, u koji su Česi doneli relativno razvijeniju agrokulturu, nezatiranjem jezika i ču vanjem nacionalne svesti, pojedinci su još u devetnaestom veku počeli stvarati kulturne i umotničke vrednosti. Prve literarne rađove jugoslovenskih Čeha objavili su češki listovi u Beču i Češkoj, te se oni danas i ne smatraju počecima injiževnosti jugoslovenskih' Čeha, koja nastaje tek u podlistku prvog lista na češkom jeziku u nas, u „Českom listu“ (kasnije „Novy» česky list“), koji je izlazio u Zagrebu od 1911. do 1914 godine. U podlistku fih novina objavljuju svoje pripovetke s motivima iz bosanskog miljea | života u starom kraju P. Such, D. Dragičin, B. PBrodsky i Vojta Režny. Pripovetke sa manama zakasnelog romantizma — danas su samo predme{ interesovanja istoričara te književnosti.

Međuratno razdoblje u razvivku književnosti jugoslovenskih Čeha bilo je ispunjeno raznovr-

snim delovanjem Otta Sobolbke, novinara koji se vratio u Čehoslovačku, a sada je ponovno (privremeno) u Daruvaru, Jarke Dittricha i Prante Buriana (1888—1958). Osobito ovog poslednjeg, kojega Matušek naziva „velikim piscem u maloj sredini“. Profesor i kulturni radnik F. Burian nesumnjivo je dosad najveći pisac te književnosti. Njegovom poezijom, ponešto didaktički intoniranom, u stvari počinje mođerna poezija jugoslovenskih Čeha. Bio je i prvi stvaralac poezije za decu, osnivač časopisa „Naš koutek“, a okupio je pravu školu sisaca koji i danas deluju — dJindra Horškova, Slava Žukovič-Machova, le pisci — seljaci i radnici Marje Pašžizkova — Pokorna, ŠtčpAn MHradec, Zdenka Plavcova i František Kračmer. Burianove knjine izašle su posthumno: „Jazykovy zahonek“ (Jezični zakonik) i „Pise orš&čova“ (Oračeva pesma) u Daruvaru 1961.

U „Burianovoj školi“ osobito se ističe Jindra Iorakova, učiteljica iz Kaptola kod Slavonske Požege, koja. je 1983. godine objavila u Pragu monografiju „Kaptol, historie českć dčdiny na slovanskćm jihu“ (Kaptol, historija češkog sela na slavenskom jugu) i u Bratislavi „Zarostić pčšinky“ (Zarasle staze), roman o počecima kolo-

nizirania Čeha u naše krajeve. sentimentalno-

POEZIJA

Dane

ZAJC

Senka

D OŠLA JE SENKA u mo} prosvor. Nije moja prijateljica.

Ni meprijatelj mi mije

i sigurmo me uopšte me uvidi

i sigurmo me uopšte me oseća,

kad se tako kreće u prostoru,

· (dua koraka uzduž,

dva koraka popreko), koji sam zauzeo, meopozivo i zauvek tako sam uvek, mislio, tako sam uvek osećao.

Došla je tako, kao što uđe mrtvac u svoju sveđemu grobmicu, kad mu, se prohte da ponudi prazninu, svoje glave

laganoj promaji uvečmosti,

Nije hladna senka,

nema stakleme Yožnjače,

ne pokazuje meupotrebljie zube kao što ih pokazuju mrtvaci, takva je, kao da je došla kući, kao da stanuje Wu, DYostoru

koji sam zauzeo

(zauvek, mislio sam),

kao da stanuje yW, mjem/,

od pamtiveka ove večmosti,

Nije se privukla mojim, mogama veymo kao Das,

koji se vratio sa dugog skitanja, nije se obesila o tavanicu,

mije se prilepila za sliku na zidu, i me gleda me preko Yamema, mije vesela kao voda

koju sam mekada siguymo Video, nije tužna,

ko što je tužan, odsjaj u kamenu ma prstewu žeme, koja me woli (odsjaj, koji sam, video sasvim, sigu?Ymo), i me kao otkucavamje časovnika koji ti svoju misao o vremenu saopštava u dugoj moći, koju me spavaš, takva je kakve su semke koje meopozivo zauzimaju minimalnu, matericu tvoga života, zagospoda”e u mjoj i svojim pomašamjem ti kažu zauvek, da ti misi w mjoj, da ti mikada misu zauzeo svoj DYosto?. Došla je senka w moj bYostoY i mije mišta drugo do senka, Jer ničemu što poznajem mije sličma, a prilično stvari poznajem, siguvmo ih, poznajem, i kada je došla počeo sam, da razmišljam, da li sam, uopšte ikada živeo i ako je istina to što sam, video posle toga sam, dugo ispredao jedmu, istu, beskrajnu, misao, koju ne umem da imenujem, koju moram, da imenujem, jer mislim, da poznajem .dosta imena! da ih imam magomilane w svojim, pbodYumijm,n, za svaku stvay svoje ime, samo semka mi meće dozvoliti da odem, i tražim, neće mi dozvoliti da zyam što znam, i zato uopšte me znam da li bih mogao da živim meprostorom, gde će me sasvim sigurno progati. Sa slovenačkog preveo Ljubiša ĐIDIĆ

rretvirrh

Liubiša ĐPIDIĆ

Cvrčak

N OĆU. RAZRUŠE »vile grad

i curčak ma razvalini peva Sam mjegov satkam mamosom, polja: tad stade događaj od lažnog zlata počinje da se sveti

Kako smo voleli miris kiše

kako smo izmišljali veliku reku

kako je dnom mjenim, plovila bela lađa kako je plovidba javom otežavama

Kako smo tovar lažnog zlata pretvarali u sumce Sad cvrčak pokazuje misao o svetlu: tad stade ako još jednom, izmislimo beli grad

ako podignemo s nova bele kule ako ga branimo džigericom, od. vrana, i vile, ako ga moću kYišom, ruše vile

ii

LOVENSKMIH CEHA

ljubavni roman pod uticajem J. Kozarca. U poeziji se samostalnije razvijao Ruda Turek, koji se vratio u Čehoslovačku u porafnim godinama. Njegove zbirke pesama „Žizeh na cestach“ (Žeđ na putovanjima) i „Slunce a sny“ (Daruvar, 1964) donose glas pravog pesnika, jugoslovenskog, a jezika češkog. Novelama se javljala pred rat i posle rata Lida Griinerova Houškova, profesorica glazbe i ritmike u Mostaru. Zanimljivo — junaci tih novela na češkom jeziku i češke spisateljice naši su ljudi, hercegovačke žene i devojke (zbirka „Pantuša“, Daruvar, 1962). Tematski joj je slična druga novelistkinja — Hva KisičovA, koja živi i radi u Zagrebu („Ze starć Bosny“, Daruvar, 1963).

Poezija dominira u novijem stvaranju jugoslovenskih Čeha. Među njima dosad najafirmiraniju ličnost predstavlja Jaroslav 'Koleška, novinar iz Sarajeva, koji je 1962. godine objavio zbirku pesama „Souzvuky“ (Akordi). Ostali su Jifina Hribarova-Brožikovš4, ZŽofie „Kraskoviš, Karel BIaha (ogleda se i u novelistici), Bohumil Krejči, Lydie OpovA, Zdeška Klubičkova-PilAtova, Mira Svčmičkova i Antonin Horšk. Zajednička karakteristika njihove poezije jeste da donosi preokupacije suvremenog čoveka, bez oznaka lokaliteta i bez nostalgije svojih prethod-

nika. 7