Књижевне новине

Branko Stanković

Galerija doma JNA

VEĆ DOBRO POZNAT po svojim enterijerima i gradskim predelima, beogradski slikar Branko Stanković nam se predstavlja retrospektivnom izložbom koja obuhvata radove nastale u periodu od 1939. do 1966. Ono što se odmah opaža na ovoj izložbi i što na jedan način karakteriše u celini delo Branka Stankovića to je da se ono nije bitno menjalo. Naročito njeove tematske preokupacije ostaju iste, a vaj-

dašnja strast prema boji takođe nije iskopnila. Stankovićeva slikarska evolucija kretala se od intimizma, bonarovski shvaćenih enterijera, demfovanog kolorita i finog tkanja materije do jednog raspevanog ekspresionizma, Širokih smelih poteza, i intenzivnih boja. Njegov intimistički period traje negde do 1950. godine, posle toga on daje više maha svom temperamentu kroz širi tretman, a gradski predeo postaje svć češće njegov motiv.

roz čitavo svoje stvaralaštvo Stanković je ostao odan predmetnom svetu, njegovoj realističnoj interpretaciji. I ova izložba, na kojoj je zastupljen i svojim starim slikama i najnovijim, nije izmenila već postojeće mišljenje o ovom slikaru optimističkih raspoloženja.

ČETIRI ZAGREBAČKA GRAFIČARA

Galerija Kolarčevog narodnog

univerziteta

PUTEVI SAVREMENE GRAFIKE u istraživanju novih mogućnosti, u proširivanju izražajnih sredstava, u oživotvorenju svežijih konceppata različiti su i Živi. I ne samo gledamo iz specifičnog ugla, uzeto Uu okvirima i genezi ovog medijuma, grafika i u nasjširim relacijama koje podrazumevaju sve Ono što se danas dešava na planu plastičnih istraživanja, što predstavlja odraz i izraz savremenih kretanja jednog vremena sa svojim karakteristikama, duhovnim i socijalnim, uspeva da upije i obelodani kroz svoju strukturu. Ona to čini ravmopravno sa ostalim umetničkim disciplinama. Štaviše, u pogledu komunikativnosti grafika ima izvesnu prednost nad drugima, što je od uvek bilo njeno svojstvo. Ali to svojstvo, za njenu umetničku egzistenciju predstavljalo je» a i danas predstavlja, u određenom smislu, mač sa dve oštrice, ,

Lep primer razvoja i razuđenosti grafičkih tokova u nas pokazuje i izložba četvorice zagre-

bačkih grafičara: Ante Kuduza, Virgilija Nevje: ·

stića, Zdravka Tišljera i Hrvoja Ššercara, Svi se oni međusobno razlikuju, u koncepciji, tretmanu elemenata i grafičkoj tehnici. Šercar je; doduše, zastupljen crtežima.

Kuduz, čiju smo primenu sistema sukcesivaih kadrova videli prošle godine u Beogradu ma samostalnoj izložbi, sada još doslednije i neposrednije transponuje ideju u kojoj su zakoni ravnoteže usredsređeni ka oslobađanju što čistije vizuelnosti. Bez aluzija na viđen svet, sa osećanjem jedne unutarnje logike, Kuđuz je ostvario takve celine u kojima se u nepomućenom vizuelnom skladu dodiruju kretanje i mir. Među njegovim jednako vrednim i koncepcijski konsekventno realizovanim ostvarenjima ijistakao bih ipak serigrafiju u boji »Kadar K+K« u kojoj je najsuptilnije razvio osećanje za Titam i vizuelno dejstvo, Nevjestić, taj privržemik klasičnom postupku, sklon poniranju u skrivene predele sveta, nudi nam svoje doživljaje podstaknute osećanjem jednog pesnika· sanjara, izatkane filigranskim nitima 1z kojih izviru čudna naselja, ljudska bića isprepletena, lebdeća. Briljantan crtač, zaljubljenik u čistu, krhku liniju, u detalj, Nevjestić kroz figuralnc bakropise ispoljava izvanredan smisao za poetizaciju svojih motiva. Tišljarovi nefigurativni radovi baziraju se na intenzivnim kolorističkim površinama izrazito nesentimentalno tretiranim. Široke površine čistih ravnomerno nanesenih boja, koje ponekad formiraju ružne oblike sa mestimično izraženom grafičkom materijom, reklo bi se da raskidaju sa svim onim što se može, u širem značaju, nazvati romantičnim osećanjem. U rešenjima ovog autora korišćena su izvesna iskustva savremene serijske produkcije primenjene grafike. Šercarovi onumentalni crteži odvode nasi'u davno prošla vremena; u ambijente starih tvrđava, zaboravljenih gradova, Sačinjeni gustim linearizmom, poput ispletene mreže, bez perspektive i, odre-

đenog prostora, ovi gradovi što zrače naivnom neposrednošću, odišu specifičnom ekspresijom, izdižu se do simbola,

Različitost u opređeljenjima, sigurno tehničko znanje, radoznalost za aktuelna strujanja, čistota izraza osnovne su osobine zagrebačkih autora što ovoj izložbi daje zanimljiv karakter, obezbeđuje kvalitetni nivo.

Vladimir Rozić

inosfrane feme|

POSLEDNJA SVPEINDIJSKA KONFERENCIJA pisaca održana je decembra 1965. u Olveju u Kerali na opšte zadovoljstvo učesnika: piscima iz drugih krajeva pružila se prilika da provedu nekoliko đana u ovom inđijskom „tropskom raju“, u ambijentu plave vode, crvene zemlje i basnoslovno bujne vegetacije, piscima Kerale i ostalih južnih država da na jednoj sveindijskoj konferenciji budu brojnije i glasnije zastupljeni.

Konferencija je tretirala niz pitanja, između ostalih i pitanje jezika: pisci juga ponovo šu izrazili svoje neslaganje sa proglašavanjem hindija za zvanični jezik Unije, opravdavajući to strahom da bi razvoj hindija mogao da se odvija nauštrb pojedinih nacionalnih jezika, mada u osnovi nema mnogo mesta takvoj bojazni jer se namera centralne administracije zapravo OBraničava na to da zameni hindijem engleski kao sredstvo veze među pojedinim jezičkim oblastima, a takva namera se teško može smatrati neopravdanom. Ako se i zanemari mišljenje da upotreba engleskog predstavlja povredu indijskog nacionalnog ponosa, ne može se zanemariti činjenica da ona podržava klasnu podvojenost u indijskom društvu koje stremi socijalizmu, umanjuje mogućnost kontakta između naroda i

SVAMI: GLAVA

administracije i omogućuje birokratizam suvarajući nerealne predstave o pojavama i kod onih koji se engleskim redovno služe, jer i za njih on ostaje jezik tuđ, naučen, u suštini tierazumljiv, f

S hindijem stvar stoji drukčije: to je maternji jezik najvećeg broja Indijaca, a i onim jezicima od kojih je po poreklu sasvim različit, kao što su južni, đravidski, danas je blizak zahvalijujući zajedničkom sanskritskom nasledstvu, indijska lingvistika ima za posebno poglavlje svoje leksikologije pregled pozajmica iz sanskrita koje đeli u dve grupe: reči koje su prenesene bez promena-tatsama, i reči koje su promenjene shod no duhu jezika koji ih usvaja, ali tako da se bez velikog napora može prepoznati njihova sanskritska osnova-tadbhava. Broj takvih reči vrlo je veliki i u genealoški najudaljenijim jezicima, što se objašnjava sveindijskim karakterom klasične sanskritske Mmjiževnosti, epova i purana, te vrlo čestim i intenzivnim prevođenjem tih dela kroz čitavu istoriju, na jezike pojeđinih indijskih naroda. Otuđa i ideja, bez sumnje sasvim nepraktična i idealistička, da se sanskrit uvede kao opšti jezik Unije umesto engleskog odnosno hindija.

Pored ovih razgovora o problemima jezika koji predstavljaju neizostavnu fačku dnevnog

INDIJSKI KNJIŽEVNI

reda na sastancima indijskih pisaca, maročito kod osefljivih južnjaka, na konferenciji se govorilo o opštim temama, o tradicionalnom i modernom u književnosti, o odnosu države i Umetnosti, o odnosu među umetnostima, o muzici, o kulturi. Bilo je preterivanja kako u ime moderne, na Zapadu ponikle tradicije u razgovorima o literaturi, tako i u ime indijske tradicije, naročito kad je bilo reči o muzici. Ali uglavnom učesnici diskusije su se lako snalazili u problemima savremene kulture, znalački apostrofirajući dostignuća moderne estetske misli ili ih, kroz tradicionalni inđijski relativizam, blago negirajući. U svim gradovima juga izuzev Madrasa. koji može da se ubroji u moderne svetske metropole, sretali smo ostatlke jedne na svoj način lepe, kulturne almosfere u kojoj pisci predstavljaju u svakom mogućem smislu deo naroda i zajednice, u kojoj su oni savetođavci i tumači, pa su kao takvi u narođu cenjeni i poznati, najčešće po nadimcima i književnim pseuđonimima. Paralelo s njima sretali smo odbleske atmosfere moderne užurbanosti i komercijalizovanosti: krat ka priča ide na tamilu ali naši čitaoci više traže roman i dramu, zato pišem romane, rekao

KONJA

mam je sasvim prirodno jedan pisac iz Bengalora koji upravo za svoga izdavača prevodi Minderovićeve „Oblake nad Tarom“ sa engleskog. Nisu izostali ni izlivi gorčine kad je bilo reči o sudbini književnosti malog naroda i slabo Dpoznalog jezika: u razgovoru s književnicima u Majsoru, danas zamiloj prestonici nekadašnje kneževine, i jednom od najlepših i najbolje održavanih gradova Indije, pomenuli smo R. EK. Narajana, indijskog pisca na engleskom jeziku čiji romani „Vodič“ (po kome je nedđavno načinjen spektakularan film), „Čekajući Mahatmu“. i „Ljudožder iz Malguđija“ uživaju svetsku popularnost, Narajan je rođom iz Majsora pa i sada re dovno provodi jedan deo godine u rodnom gradu, tako da ga je bilo nemoguće zaobići u razgovoru. Da, rekao je jedan od sagovornika, on je slavan zato što vešto barata engleskim. Mi imamo danas bar trideset romana mlađih pisaca 5 istom tematikom koji su neuporedivo dublji, istinitiji, manje lakirani, ali ko osim stručnjaka za kanara literaturu zna nešto o njima i u ostaloj Indiji, akamoli na svetskom književnom tržištu?

Među zemljama i književnostima juga najpoznatija je bez sumnje ona tamilska, danas obuhvaćena državom Madras, Posle sanskyvita tamil je najstariji jezik Indije. Njegova stara književnost izvanredno je bogata; poznato je

Tvrtko J KULENOVIĆ

osam velikih poetskih antologija klasičnog tamila od kojih je prva, Kuruntokai, sastavliena verovatno negde između I i III veka naše ere, U njoj su prikupljene ljubavne pesme u kojima „on“ ili „ona“ ili „njena. drugarica“ iskazuju svoja osećanja.

U mođerna vremena malazio se stari Tamil, nad dugo pod neposrednom upravom Engleza, Slična situacija đovela je u Bengalu do izvanredđnog procvata moderne književnosti, tako da se bez oklevanja može tvrditi da je bengalska knji. ževnost i danas dobro izmakla ispred svih osta» lih indijskih. Tradicija tamila bila je, međutim, u tolikoj meri snažna da u njegovoj književnosti nije došlo do sličnih pojava. Jeđan mladi madraski pisac rekao nam je: „Naš tamil· je tvrdoglav jezik, on ne prima. strane uticaje. Kao ljudi i kao pripadnici naroda možemo se fim ponositi, ali našem pisanju se to sveti. Čak-i reči ili rečenični obrti preneseni iz semskrita menjaju se u tamilu do te mere da ih je jedva moguće poznati, Šta onda da kažemo za sintaksičke pozajmice iz evropskih jezika koje su bar u početku neophodne da bi se izgradila i usvojila moderna prozodija?“

Pisci tamila imaju prednost koju nemaju pisci ostalih južnih jezika: Madras, četvrti po veličini i značaju grad Indije i kulturni centar, metropolu sa blizu dva miliona. stanovnika u kojoj se bilo modernog sveta sasvim sigurno oseća, i koja garantuje modernoj tamilskoj književnosti ako ne kvalitet a ono bar to da sigurno neće biti plesniva i provincijalna: o 10me dovoljno svedoče dela jednog od najvećih modernih pisaca Indije, Subramanije Baratija.

Teško je reći, ne poznajući jezik, u kolikoj je meri izbegla toj opasnosti književnost 'Kanadiga, naroda države Majsor. Već smo rekli da kuliurna atmosfera njenih gradova podseća na atlmosferu prošlog veka, pisci su u narodu poznati, imaju nadimke, Suba Rao-Tarasu, Sumbramaniia Urs-ĆČaduranga i tako redom. Kanada književnost nije dala književnosti Indije nijednog velikog pisca, ali ona u vlastitim okvirima može da pokaže mnogo značajnih dela. Kanadige tvrde da je posle tamila njihov jezik majstariji u Indiji, pominju grčku dramu iz 1I veka naše ere čija se radnja odigrava u njihovim oblastima i u kojoj postoje nerazumljivi delovi teksta za

' koje se smatra da pripađaju starom kanađa. Mo-

derna literatura razvijala se poput većine indijskih — preko bengalske, donela je u naše vreme niz značajnih imena među kojima se ističu Bendre i Putapa, au najnovijem periodu i jednog vrlo cenjenog pisca romana Gopal Krišnu Apuia, koji ima i široku čitalačku publiku u obrazovanim slojevima.

Ipak najveći doživlja}] putovanja po jugu predstavlja Kerala: njena tropska lepota, njen najviši nivo opšte obrazovanosti u Indiji koji se održava uprkos siromaštvu i prenaseljenosti, njena ravnopravnost žene koja potiče iz jednog starog matrijarhata, njena politička zrelost, njena čudesno bogata i po verskoj tolerantnosti besprimerna istorija: u Kerali i danas žive potomci Jevreja koji su ovamo stigli na brodovima kralja Solomona, muslimani koji klanjaju okvenu{fi istoku, suprotno od prorokova groba, i noestovijanski hrišćani poreklom iz Sirija koji Isusa ne priznaju za boga. U klasična vremena, ona je dala hinduizmu jednog od njegovih najvećih učitelja i svetu jednog od najvećih filozofa, Šankaru. U moderno doba na njenom jeziku, malajalamu, pevala su tri velika pesnika Inđije, Asan, Ulur i Valatol. Danas se književni svet Kerale ponosi svojom kooperativom (jedinstvenom organizacijom koja se sa izvanrednom efikasnošću bavi svim mogućim poslovima: štampanjem' i objavljivanjem novih dela, prevođenjem na malajalam i sa njega, plasiranjem sVOjih izdanja na inostrana književna tržišta, i koja se brine o materijalnom položaju pisaca) i svojim velikim pesnikom Šankarom G. Kurupom, koji je poznat i samo kao G.

POEZIJA

Balada

D JIVLJA gorka krv u čašici maka. Put insekata je tih.

Ona bela ptica ona tužna ptica preleće | . sa predosećanjem smi.

Tiha ludost . vezuje ti OČI sa nerascvetanim. suzama.

Svakog jutra svakog jutra na tvom putu jedna nežnost umire.

Začarani putnik

Z AčARALI SU TE svici, Putniče, između dve usamljene zvezde gde je noć uvek najduža.

Siđi na moju planinu uwvijenu u topla krzna bs. sačinjenu od uzdaha preplašene divljine.

rzmislili smo nebo da bi postojalo nešto

Tajna

Srbo IVANOVSKI

Reka smiruje boje podneva po pastrmkinom putu protPčava Šapat i vodeni cvet se zatvara.

Ima u toj igri

znakova divhe zavere. Da li pogled pritajen, ili uzdah?

Kroz tahku jezersku maglu nebo traga za izgubljenim zvezdama. Na bregu raste lekovito bilje, Putniče,

Beli kamen

OP TUĐIH SNOVA gradim čudne grobnice svaki beli kamen uzglavlje je mrtvom snu. Poklanjaš mi po jedan hladan kameh za

svaki bpst tako se u has useljavaju velike zime.

Bose noge i brah su negde daleko ali shovi će sići i sa belog zida.

Ti stojiš na bregu privezan za trske zlathim. koncem tajne.

Pesnik

T! SI NAJLUKAVIJI kradljivac tučih snova

pa ipak između, četiri zida jutra

sedaš najsiromašhiji.

Plavi jahači beznadežno poteruju u malteru zarobljene kohje. Njihov muk uzbuđuje.

Njihov pohod je tiha pobuna

nedostižno nekog zamišljenog molera.

a za smrt nismo našli ništa uđobnije od belog . kamena.

Između dva jutra je naš nespokoj,

reč je oha strasna gusenica koja nas brsti.

Kad nas budu napustili plodovi

poći ću u potragu za 5Vojim belim kamenom.

RENUTAK JE u kome krv zri u plodu i u kome devojke u krčazima nose

hladne izvore.

Reč je mala nada usamljenih u reči je priča kao što je semenka u plodu.

Kad budeš oblođio voćke sa osmehom najskromhijes vrtara tvoje jutro će postati bogatije.

(Iz zbirke »Začarani puinik«, 1966)

Sa makedonskog Ana Kotevskš

KNJIŽEVNB NOVINE