Књижевне новине

ILJUBICA RAVASI (veoma ubedliiva Mariškina baba), Mirjana Bo njac (snažna i izražajna aitaa, ML lema| Mijački -— pBulatović '(razglu grana i |iopadijiva Rozara), Dobrila Šokica (dramatična Karolina) i Anđelija Vesnić (temperamentna Tlonka) svojom efektnom igrom čine jezgro »Traktata o sluškinjama« Bogdana Čiplića koji se sa primetnim uspehom izvođi ma sceni Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Niihovi likovi nisu samo "individualne sudbine već i dublje unutarnie samosaznanje o tragici čoveka u njegovom bivstvovanju. |

Bora Hanauska. je upravo tako i tumačio ovu neobičnu igru koja izmiče standardnim · „Rklasifikacijama i podiednako u sebi sjedinjuje parodiju (uvodni okvir predavanja o sluškinjama u «kojima Jelica Bjeli kao gospođa postiže pravu transformaciju), dramu i komediju (prizori sa sluškinjama), satiru (čika Gaja uvek raspoloženog i jimpresivnog Stanoia „Dušanovića i kapetan Vlade Matića) i balađu (poslednji prizor u kome iz mraka izranjaju samo kostimi obešeni o čiviluk i glasovi onih kojima su u predstavi pripadali). Sve to izvire iz čoveka i zato nema potrebe da se oni posebno naglašavaju u samom zbivanju. Reditelj je to shvatio kao sastavni deo glumačke igre i trudio se da ta indiviđualna ispoljavania „dobiju pravi scem'ski oblik. S tim što se ipak ne insistira na preteranom realizmu kako 'bi se naglasila zajednička želja svih lica đa do kraja osnovni kvalitet

ove predstave bude kao neposredno ·

iskazivanje o čoveku i njegovoj sudbini.

Siromašne devojke iz sela Šušnja izlažu se i opisuju uglavnom monološki i kroz popratne situacije, tako da smo uvek u stanju da se asocijativno izdignemo iznad onog što nam pruža sćena i počnemo da i sami razmišljamo o tome kakav je položaj čoveka u njemu nenaklonjenoj stvarnosti. Verovatno je zato i zahtevano da kostimi budu pojednostavljeni i što ekspreSsivniji u osmovnim bojama (nacrti Ljiljane Dragović), a da istovremeno imaju određenu životnu sadržinu i posebnu funkciju. Jer, ka-

ipak

i

da iščeznu likovi, ostaju pomalo zpasle boje kao određeni životni

boli -— uspomene, istine i opomene, Ova rediteljska koncepcija nije ipak proveđena do kraja, tako da scenografska rešenja (Milena Leskovac) deluju malo šturo i konstruktivistički, što protivureči i delu i predstavi. To se isto tako Odnosi na igru senki kojom še bezrazložno skreće pažnja gledalaća, tako da ponekađ umetničku a4ktivnost i život potiskuju sa scene racionalno posmatranje i prosuđiVanje samog reditelia. a.

Ono što posebno impresionira kod Bogdana Čiplića nije spoljna forma, koja je čak svesno zaDostavljena, nego ona unutarnja snaga koja priziva sećanje, iskusivo, psihologiju, etnologiju i sva naša saznanja o stvarima, istoriji i istini, S tim što se prema ovome šutor nijednog tremutha me ophodi kao prema nečem dalekom ili prošlom. Poezija je skratila razdaljine prostora i vremena, tako da ČipĆ sa podjednakim intenzitetom šovori o prošlosti i sadašnjosti, a možda i nečem više. On nije semtimentalan kad saoseća i zato ga prepoznajemo ne samo u događaJima koje pred nas iznosi, nego ı Van njih. »Traktat o sluškinjama« prepun je autentičnosti i gledalac mora da oseti piščevu prirodnu ve Zanost za vojvođanski ambijent, Pa se u više situacija čini kao da je scena prekrivena zemljom. U-

**.

. BALKON« Žana Ženea trebalo je da sa bešumne rotacije Ateljea 212 odjekne kao prvorazredna teatarska senzacija j izazov našim navikama, osećanjiima i Shvatanjima realnog sveta. Takav efekat, na Žalost, nije ostvaren i gledaliŠte je ostalo manie ili više ravnodušno. Otkud to da odjednom buU izneverene naše lakoverne Pozorišne nade. Pogotovo što su naši domaći sledbenici i učeni Ki ovog avangardnog pisca uspe! da poslednjih sezona stvore atmosferu koja nas čini veoma bliskim samom ženću, pa i njegovom »Balkonu«. Ali, zar moramo nekoga Tiviti što naš scenski avangardiZam uvek nekako kasni jer mu nedostaje vlastita misao, rčvolt, treMutak i intuiciia tako da i u samom ilic on pokatkad pre deluje kao Onvenciia ncgo kao izazov,

Mate Milošević je svojom rediteliskom postavkom »Balkona« uPravo demonstrirao tu meru naše škučenosti, površne uzbuđenošti, palaksale snago i ravnodušnog inteškta. Niega je iedino zabavljala Šrotska pikanterija ji perveržnost,

KNJIŽEVNB NOVINE

ZORAN RADMILOVIĆ KAO ALEKSANDAR U DRAMI MOME KAPORA »PASIJANS«

slaje nada...

tako da je banalnost uništila svaku Ženeovu misao. Taj simbolični bor del predstavlja samopotvrđivanje pa otkuda pornografija umesto po-

zije? Treba li da podsećamo na Brukovu parisku predstavu? Na sceni je do kraja zama-

gljen odnos pojedinca i realnosti, pa je i nevidljiv napor koji bi nam predočio njihovu međusobnu vezanost i konačnost u prolaznosti, Zar Ženeova štvarnošt ne liči pre na smrt nego na Život? Šta znači sav naš optimizam i želja za nekakvom egzistencijom? Jesmo li spremni da se do kraja suočimo sa istinom u nama samima? Pogrešno bi bilo na osnovu beležaka u prospektu za ovaj spektakl pretpostaviti da je za Ženea osnovni problem dobro i zlo u čoveku i njegovom svetu, On je potpuno ubeđen da ne može da bude izmirenja, sinteza, pa ni obednika, i u tome valja videti korene njegovog modernog nihilizma. Revolucije, rušenje starih poredaka, pokušaji da se mrtvi čovek oživi lažnim dekorom i sJajem ovde se ispoljavaju kao znaci jedne dublje i sudbonosnije krize u kojoj je sve ovozemalisko dovedeno u bitanje. Ništa nije nemogućno ili sve je mogućno u ovom ritualu smrti, i scena nužno mora da se pretvori u naš sopstveni žrtveie: prema tome, sam sugerira način interpretacije svoga »Balkona«, Te ritualne scene u kostimiranom bordelu ne mogu da budu koncipirane na konvencionalan na· čin. One čak nisu ni standardni elementi u jednoj obuhvatnijoj kom poziciji, već predstavljaju čas š%eciranje živih ljudi, čas elegantno sa moubistvo, priznavanje Životnog oraza, Vanje ” vlastite lomače, odnosno predtekst za nekakav život posle smrti i iščezavanje svih postojećih običaja. Ove indikacije zasnivaju se na značenju reči i unutarnjih ritmova koje nalazimo u samom tekstu. Mata Milošević se plaši sueksponiranju seksualne ekscentričnosti kao simbola zla i gadosti koje ispunjavaju čoveka. Za te spoljne napadnošti ne postoji strast i rovosti ove Vrste .i zato je pribegao misao, tako da nam se pažnja Vvezuje za naturalne neprijatnosti. Ali, ako se i to prihvati, ubrzo ćemo se uveriti kako su ova zbivanja u suštini veoma bezazlena i nesposobna za bilo kakvo razobličavanje odnosa u stvarnosti. A to je bitan preduslov đa se vinemo do onih pravih i ustreptalih Ženeovih poetskih istina i tajni. Njegovo zlo nije tako crno kao što ni

ili nemoć revolta, potpalji-.

dobro nije belo, pa se do poslednjeg trenutka ne zna kome pripada koja boja. Milošević se iscrpeo sav u prvom delu predstave i od scene u kojoj vlasnica bordela Irma oblači kostim kraljice svi prizori sunovraćaju se i gube u bezizražajnosti. Sasvim pojmljivo, jer kod Ženea, tog modernog mističara. vrednosti leže iznad poretka stvari na sceni i zato predstavljanje traži, i pored sve brutalnosti, izvesni iracionalizam; time bi se dalo naslutiti u čemu su pravi odnosi, a ne i do kraja serviralo određeno objašnjenje, pošto ono samim tim postaje lažno. Otuda poslednji prizori ove predstave degradiraju Ženea i SVOde ga u okvire u kojima on ne može da predstavlja značajniju pojavu. Uz to, sve situacije su shematizovane, scenske kretnje preterano logične i psihološki usklađene, a ličnosti sputane u svojim standđardima; nijednog časa se ne podstiče uverenje da su to samo subjektivnosti u ovom vremenu u kome ništa nije definitivno. Zato je Ženeov »Balkon« u Ateljeu 212 i delovao kao bizarnost koja je sama sebi svrha, umetnički nefunkcionalna, naivna i ncubedljiva u svojim ambiciiama; pgledalište ne uznemiruju piščev stav i ideje nego uverenie dđa mu se sugerira kao novo nešto viđeno i oveštalo.

što predstava odzvanja prazninom krivi su i sami glumci. Ođavmo u jednom tako paradnom prikazivanju nije viđeno toliko primitivnosti, bahatosti, šablona i dreke kao u »Balkonu«. U tome su naročito prednjačili Danilo Stoiković (Biskup) i Milutin Butković (General). Nikola Milić (Sudac) žonglirao je poštapalicama, a Branislav Jerinić (šef policije) dičio se bukvalnošću koia ie na kraju bila nepodnošliiva. Božiđar Drnić (Poslanik) džentimenski se zađovoliio rafiniranom konvencionalnošću, dok su Slobodan Aligrudić (Prosjak) i Vladimir Popović (Rože) bili wnekoliko prijatan izuzetak.

Ova predstava je trebalo da znači nešto posebno za Oliveru Marko vić koja je tumačila glavnu ulogu. Njena Irma, vlasnica bordela ili kraljica, imala je impresivnih trenutaka nabujale neposrednosti, superiorne stabilnosti i omagljenog zanosa; sve to doprinosi utisku da ovako predstavljena ličnost stalno protivureči i opire se stvarnim događajima. Ovaj bogati spektar unutarnjih vibracija iščezao je pod kraljevskim kostimom i na videlo je izbio zamor, i finale je gotovo markiran. Objektivno gledano OVO je uspeh, pogotovo u odnosu na

ostale aktere, ali ipak nedovoljan za renome koji uživa umetnica. Ružica Sokić (Devojka u društvu Generala) ostvarila je van o predstave efektnu i do tančina izgrađenu rolu. Vesna Krajina ostavila je utisak glumački skromne i nemoćne Karmen, dok je Bosiljka Moci (famozna Šantal) neobjašnjivo tražila sebe u nekoj Prušeaoj patetičnosti koju njena individualnost očigledno teško podnosi. Scenografija Petra Pašića zanimljiva Je u detalju ali u koncepciji dosta neprecizna, dok su kostimi VladiSIV Lalickog delimično prihvatjivi. LP

Za Zorana Radmilovića igra u »Pasijansu< Mome Kapora na sceni Savremenog pozorišta deluje unexoliko kao spasenje: doživljaj Aleksandra je toliko intenzivan da Da i nesvesno oslobađa nadmene pasivnosti i nezainteresovanosti za doživljaj i artističko preobraženje. Tako je nakon dosta dugog oklevanja ovaj, možda, prerano uveličani mladi čovek konačno pokazao da u njemu tinja pravi glumački izraz. Jednostavne kKretnje, stalna jrisutnost u #žzbivanju, intenziviranje napetosti i neposrednost učinili su da se pred nama afirmiše jedna životno autentična ličnost sa svojim svakodnevnim velikim i malim problemima, ograničenjima i neostvarljivim željama.

Postoji veoma primetna sličnost sa situacijom u kojoj se našao i sam autor. Posle uspeha »Trule kobile« očekivalo se u »Pasijansu« ne samo potvrđivanje talenta nego i puno scensko ostvarivanje nagoveštenih mogućnosti. Moma Kapor se, po svemu sudeći, uplašio odgovornosti i zato ćaskajući sa svojim junacima krije zbunjenost i stalno odgađa to željeno prevazilaženje samog sebe, pa i ranije napisanih dela. U suštini — prijatno mu je u svetlu pozomice ı svaki zahtev mu izgleda kao mna:iilno uklupljivanje u postojeće konvencije. Time on ipak postiže identifikaciju strogo ograničenog i gotovo šturog prostora sa samim životom, pa se pred nama materijalizuje opustošenost i otuđenost

Premijere: »Traktat o sluškinjama« Bogdana Čiplića, »Balkon«

Žana Ženea i »Pasijanse Mome Kapora

kao oblik realnosti.Iza svake reči oseća se bespomoćnost čoveka našeg doba, strah i očaj usled saznanja da ceo život treba da prođe u sivilu, kancelarijama i odricanju »d mulađalačkih ideala i slobode. Atmosfera je zaista impresivna, ali to još nije dovolino đa bi se stvorilo celovito dramsko delo. Sve je oštalo u variranju događaja, ali ne i smisla, tako da se pisac ne smatra obaveznim đa ga do kraja oživotvori kroz unutarnja pomeranja i sagledavanja sužtine, Reći da je život mnepodnošljiv u načelu i da se užasavamo od svega što nas još može da zadesi — pa zar je to neka posebna hrabrost i otkriće? Moma Kapor je celo vreme bio prisutan na sceni kao talentovani mlađi pisac koji veoma vešto razbacuie replike i improvizira na domadljiv način, tako da je blagonaklona publika. imala priliku da vidi kako izgleda inspiracija u zaustavljenom trenutku.

Rediteli Neboiša Komađina je uz pomoć scenografa Dušana Stanića nastojao da učvrsti ne samo Dprostorne nego i misaone dimenzije ovako koncipiranog sadržaja, ali se na kraju ispostavilo da je to ipak pređimenzioniranje materijala. Potencijalno, njemu je na rasbolaga·nju stajalo zbivanie dovolino tek za jedan čin a ne i predstavu, jer je »Pasijans« u biti aktovka. Zato u prikazu koji je uglavnom čisti perfektuiran do poiedinosti, tekst deluje ioš razvučeniie i nemoćniie, što miie bez uticaia ma ritmičke impulse cele eksmresije. Izuzetak je jedino retrospekciia sn ozorišnom predstavom, nnislabiiim nasažom u samom tekstu, kome je reŽiila nepotrebno dala mešto karikaturalno i pntetično, mađa ie trebalo đa bude surova projekcija svesti glavnog junaka.

Otud ie razumljivo što glumci nisu nalazili pravu insoiraćilu pa se Dušan Poček ·(Arsen), Predrag Laković (Filozof) i Rista Đorđević (Arhivar) nisu moli mi da dimu iznađ relativno mrihvatliive korektnosti. Tamara Miletić ie od štuve Liiliame mnaravila zanimljivu devojku pomalo setnog lika. Pored Radmilovića jedinu travu šans imao je Uroš Glovacki (Lika), ali ie on uopšte niie iskoristio. zamli ćući se stamo wu gimmastciranim, i niegova imferpretacijm lišena ie svake indiviđualnostiiišsyedema nn trening.

Petar Volk”

Pogledaj. dom svoj Angele

POSTOJE NA TELEVIZIJI one cakane emisijice od desetak, petnaest minuta koje služe da se zapuše rupe između dva važnija događaja. Obično — to je mali mozaik, sačinjen od slatkih, šarenih kookica, koje ulepšavaju veče.

Te emisije retko ko prikazuje. Valjđa zbog toga što o njima nema mmopgo šta da se kaže. Ali kritičari Obično zaboravljaju, da mije veliki hirurg onaj koji ponekad ne secira i žabe.

. Gledao sam pre nekoliko večeri novu emisiju »Nešto staro, nešto novo« ili obratno svaki takav naslov liči na meki drugi takav naslov, pa ga čovek lako zaboravlja. Režiser je bio čuveni Angel Miladinov.

Stvamo, lepa emisija! Prava televizija!

Komponovama u meprestanom smenjivanju tamnog i svetlog, u brzim prelazima iz jedme svetlosne situacije u drugu, emisija „»Nešto staro, nešto novo« svoiom vizuelnom dimen: zilom sasvim se približila modernoj iđeji da televizija treba neprestano da bombarduie očni nerv, da bi ga razbudila i prenula iz blagosloveme letargije.

Kada kažem »prava televizija», onđa umesto sebe pred ekranom zamišljam meku ličnost sa druge planete koju ništa drugo ne zanima sem lepote svetlosnih promena. i

Zatim, ta emisija prođe i čovek ostaje i dalje zavaljen u fotelji. Pošto u to vreme po činje večera, miko čestito ne stime da raz misli o onom što je viđeo maločas.

Zahvaljujući činjemici da ne večeravam, postavih sebi pitanje:

ŽCEEIR i oSol“

onekad ie dobro postaviti takvo pitanje.

Jer, događa se da ako ga s gtehieMa vreme ne postavimo, život prođe kao pod narkozom. Buđimo se isuviše kasno da bismo išta mogli sprečiti. Ne postoji odgađanje. Jer:

»Srećan je samo onaj ko na kraiu dana može reći: danas sam živeo, a sutra neka buđe šta budđel« :

»ŽiVeO...«

Svako iko se bavi ćudnim wmetničkim poslom, manje-više radi što može bolje. I sve dok tako stoje stvari, on mije Kriv za promašaje, za neuspela dela...

„Ali jednog dana stvaraocu dosadi da se suviše napreže, a dan pre toga utvrdi da raspolaže veštinom i izuzetnim vladaniem zanatom i on NAMERNO počne da krčmi svoj zanat, Zašto? lagali

Ko to zna? ı ~ 0

Jednostavno, dojađi mu đa pora onaj kamen koji je onai, nesrećnik Sizif tako unorno gurao u Kamijevoj i u nekim druvim knjigama, i on tu kamenčugu·zameni za piljke. '

(Piliak, lat. — obli kamičak koji kada se baci prema nebu u đeveđeset odsto slučajeva pađa natrag ma zemlju).

Ne bih pisao ove ređove đa veoma me volim televizijski talenat Amgela Milađinova. Možđa bi trebalo đa mu, umesto što pišem tu ovoj rubrici, napišem pismo sa adresom RTZ Jurišićeva 4, ali se plašim da se ono ne izgubi među pismima obožavatelia. Još mešto: ovi redovi odnose se nm nekoliko televizijskih stvaralaca, koji pokušavaju da zaborave zbog čega je stvorena televizija,

Nema u ovoj zemlji toliko mmogo liuđi–

koji wmeju da se služe televiviiskim sredstvima. Zbog toga — svako od njih je dragocen, bar još neko vreme, Nema takođe, mnogo liuđi

koji mopu imati na raspoloženiu televiziiske'

minnte i sate, Zbog tova. svaki mimut koji

utroše ni na šta — zauvek je izgublien i ni

na koji način se ne može nadoknađiti.

Još jednom ističem — emisiia »Nešto staro, nešto novo« izvanredno je napravliena! Ali šta se nalazilo ispođ te ukusne oblande?

Jedna tačka:

Veoma lepa devojka Ispred svetle Venerine školike na tamnoj osnovi noći pevala je neku

pvesmicću. Kamera ie namravila mekoliko meve-

rovatno veštih RKkretanja, pa ipak, sve smo zaboravili pre nego što je otpevan woslednji takt. Bila je to neka vrsta slatke hipnoze.

Još jedna tačka:

. Grupa mlađića sa đugim kosama i clektričnim eitarama kukala je:

Mi smo mlađi, mi smo srećni, ete...

:.kao da niko nije nikada bio mlađ i srećan i imao đugu kosu. Počinie već đa buđe mučno od tog nebrestanoe koketovanja sa mladđošću i nienim prednostima, kojima su se mladi naučili od starijih.

Još jedna tačka:

Nekoliko dama wu crnim i belim večernijm haljinama i mekoliko džentlmena w smokinzima, mešali su se u nekoi besmislenoi koreografiii poput špila karata. Čovek niie mogao da odlepi pogled od njih, sve dok ih nije >zaboravio, I još neke tačke...

. Pošto svaki tekst mora da ima neku poruku, ja ću to shvatiti doslovno!

Poruka:

Angele, pogledajte đom svoj Angele!

Vratite se pre nego što utvrđite da nema povratka.

Imate dragocenu sposobnost da oblikujete svetlo i vreme — iskoristite to na nešto korisno, nešto što treba ispričati,

Tli jednostavno: setite se nekog svog: starog profesora, koji ne aplauđira svemu što napravite i otidite do njega na razgovor.

Svako ko se bavi umetnošću, mora imati iedno takvo lice. Zbog toga da se ne oseti isuviše vešt, isuviše uspeo u životu. ”

Momo Kapor

Z