Књижевне новине

IZUZETNA KNJIGA MATKA PEIĆA

IZMEĐU. NEKOLIKIH izvrsnih knjiga koje su, tokom 1967. godine, objavljene na srpskohrvatskom jeziku, i koje su potpisali i napisali Miroslav Krleža, Borislav Radović, Slavko Mihalić, Milivoj Slaviček, Dušan Matić, Pavle Ugrinov i Ivo Frangeš, izdvojiću ovde jigu koja — kako se meni čini — predstavlja odista izuzetnu, briljantnu ostvarenost: bogatu knjigu putopisa Matka Peića Skitnje (Matica hrvatska, 1967). Pomalo zapostavljeni a ponegde čak i pejorativno tretiram žanr putopisa, vaspostavljen Je u svom blistavom, svežem obličju ovom kKnjigom kojom Matko Peić jandra zemljom panonskom, niz Savu, Kupu, Dravu i Dunav, otkrivajući u bajagi nezanimljivoj, monotonoj i sivoj horizontali panonskih vidika jedan svet toliko bogat ı dinamičan, toliko slikovit i neobičan, toliko iznijansiran i signiran, da se već danas može govoriti o otkrovenju. Jezički i stilski rafinman te knjige nije njen atribut, već je njena bitna strukturalna komponenta. Pejzaži i doživljaji, dojmovi i vidici, asocijacije ı digresije, geografija zemlje slavonske i sremske, podravske i turopoljske, pokupske i posavske, kao i osoben okus vlažnih svitanja i skitnii koje su pustolovne u isti mah kad i otkrivačke, sve se 1o sjatilo na stranicama ove Knjige očevidno dugo i pažljivo pisane, postupno ostvarivane, nadahnuto zamišljene. Ne samo da se putopis ovom knjigom nanovo vraća u domen one literature koja u svom okrilju može da istovremeno, u jednom te istom dahu bude i mali roman (u ovom slučaju tad pre svega roman te naše od mnogih tako surovo prezrene prirode) i Virtuozni esej, i lirska proza, i slikovita evokacija prošlosti, već ovom značajnom knjigom Peić naše ljude i krajeve oblikuje kao iedinstven i upečalljiv putnički doživljaj, pokazujući još jednom da za savremenog putopisca nije bitno da li hodi i brodi egzotičnom, dalekom zemjom, već da li diše i motri sa strašću. U ovo] knjizi je pre svega tim našimljudima i krajevima pruženo njihovih pet minuta, le tako ostavliena mogućnost da se iskažu i ponovo potvrde. Pišući sa predelima, Pelć ic svoi u osnovi slikarski doživljaj oblikovao dinamično i sintaksa te knjige pripada samo njenom vlastitom nemiru, kad i njenoj neumornoj žeđi za novim putničkim kustvom. Tim gustim i po mnogo čemu u nas jedinstvenim stranicama Peić na velika vrala ulazi u najatraktivniju literaturu ovog iezika. Nije bila samo obaveza već i veliko čitačko zadovoljstvo naglasiti i u ovoj anketi Književnih novina kako Panoniji, onoj istoj nazubljenoi i bezmalo kafkijanskoi kategoriii Miroslava Krleže, Matko Peić svojim Skitniama pruža svoj autentičan, naočito vrskav a stilski raskalašan doiam. Nikada uzbudljivije nisam skitao tini našim tobože dobro poznatim panonskim predeloni, kao u ovoj izuzetnoj i tako Žživopismoj knjizi. Draško REĐEP

BOGATA GODINA

RADOSTAN TRENUTAK. za makedomsku ; književnost u protekloj : godini je nesumnjivo pojava dveju knjiga dramskih tekstova. To su izbori iz dramskog stvaralaštva Kola .Cašula (predstavljen sa četiri dramska teksta) ı Tometa Arsovskog (predslavljen sa tri dramska teksta). Ovaj, za maše prilike redak

| izdavački poduhvat (skopska »Kultura«) ima puno opravdanje pre svega u činjenici da se poslednjih godina makedonska dramska književnost pokazala stvaralački veoma vitalnom i da je osobito u gore pomenutim autorima dobila svoje značajnc i zaista savremene predstavnike. Njihova tematska linija kreće se ne samo, kao u većini slučajcva do sada, u prostoru bliže ili dalje makedonske prošlosti, već jedmim primernim delom sve dublje zalazi i u našu najneposredniju stvarnost, Isto tako, očevidno je da se makedonska dramska književnost konačno oslobo:lila folklorizma ı da se smelo, koncepcijski i izraznmo, sasvim uklopila u moderne + živolnc i literarne tokove. Čašule i Arsovski, naime, obeležavaju najveći domet dosamakedonske dram-

dašnjeg rasta posleratnc ske književnosti, : | Roman Mota Foleva »Potomcitc na Kat«

kalendarski pripada 1966. podini. Međutim, on je tokom cele protekle godinc bio u ceniru paŽnje u razgovorima o makedonskoj prozi. Qvaj roman znači još jednu potvrdu mišljenju da se poslednjih sodina u Makedoniji javila jedna grupa mladih, izrazilo talentovanih pripovedača (Živko Ćingo, Petre M. Andreevski, Meto Fotev) koja uzbudljivo, autentično ı JČdnim zaista novim jezikom opisuje makcdonsko selo pre svega u periodu narodnooslobodilačkc borbe i u našim danima. Među proznji knjigama iz 1967. godine uočen je i TOman još jednog makedonskog mladog pripovedaća — »Miladin od Kina« Božina Pavlovskog, koji je dobio nagradu beogradske »Miadosti«. Na pozitivan prijem kritike naišla je i

KNJIŽEVNE NOVINE

-

kontemnlativna broza Blagoja Ivanova »Patuvanja«. ija je u '1967. godini u Makedoniji egzistirala mi glavnom u znaku mladih, čak šta više, možemo reći, najmlađih pesnika. Svojim prvencima javilo se pet pesnika, okupljemih oko časopisa i izdavačke kuće »Misla«: Ikonomov, Janevski, Jačev, Laktinski, Najdoski. Isto tako, zabeležene su i knjige pesama: Taškovskog, Rendžova, Čalovske, Petrovskog, Podgoreca. Međutim, u celoj rošlogodišnjoj bpoetskoj produkciji u Makeđoniji ipak dominira poslednja kmjiga Vlade Uroševića »Leten dožd«, koja ubedljivo govori o stvaralačkoij zvelosti ovog mladog pesnika i o njegovom posebnom lirskom zvuku u kontekstu antologijskih vrednosti savremene makeđomske moeczije. Aleksandar SPASOV

VELIKA JE I GUSTA BILA NAŠA TAMA

U NE MNOGO PLODNOJ literarnoj produkciji tek mile godime, najjači utisak učinila je na mene najnovija zbirka pripovjedaka Mihaila Lalića Posljednje brdo. Ovim. dijelom Lalić je našu književnost obogatio movim viđenjima dramatične, kopfliktme stvamosti Crne Gore u nanmodnooslobodilačkoj borbi i Yevoluciji. Fenomem otpadništva i izdaje — moralne i nacionalne, krize čovječnosti, vječno prisutne u mučnim trenucima opštih gibanja i iskušenja, OSnovni su motiv Ove proze. Egoizam, strah, summje, zla krv, srozavaju ljude do anjijmaljnosti. Jad izdaje i izmećarstva utulili su u ČOVjeku gotovo svaki stid i sram. Osveta i mržnja pokreću u »slabim ljudima« najniže strasti i poroke. Oni su osnovno m»nadahnuće« i Rika Gizdića, glavnog junaka djela, tamne perjanice društvenoga izroda ı nesoja, No, moralno rastočem, i on će ma kraju biti brutalno suočem sa sopstvemim mpromašajem. Kazna nije biinma, ona je prolazna, ostaju djela, odnosno nediela, pramen tame u nama i oko nas: »A velika le i gusta bila naša tama, pa se usput šskidala, pa svud za sobom pramenie vukla i ostavljala dok se sasvim dstanjila.... Pramen tame iz jstoimeme pripovjetke, najbolje u ovoj knjizi, simbol je izdaje, zastava ispod koje se od Kosova ponavlja vojska iza koje ostaje ljaga na zemlji koja ju je dala.

Pisac snažne opservacije, Lalić je u prvi plan knjige stavio odnose jednoga vremema i Jedne sredine, a iz tih odnosa izbijaju mutljazi izdaje i ljudske sramote. Atmosfera jc ispunjena krvavim međusobnini obračunima. Na.jjezivija drama, vjerujem da je to jedno od najupečatljivijih poglavlja naše ratne književnosti, odvija se u vagonu u kojem Relja Savović vraća iza granice četnike koje je kupio od Engleza ne bi li među njima pronašao poznale glavešine i krvopije., U paklenoj bespomoćnos1i, u okovanim »furgonima«, u: morbidnoj-~ftmosfevi u kojoj svako svakoga krivi za poraz, jedna moralna kratkovidost otkriva svoje pravo lice, Pisac je reljefno motivisao pad ovog svijeta...

Posljednje brdo proširuje panoramu vremena za koje je pisac krvno vezan, a koje se bez Lalićeva djela ne može istinski shvatiti i razumijeli. Milorad STOJOVIĆ

ČISTA SVETLOST POEZIJE

NOVOGODIŠNJE NADE kontrastiraju većim ili manjim razočaranjima, doživljenim u minuloj godini. Taj kontrast jc paročito resko ocrtan na listovima našeg kmjiževnog kalendara. Na ovim listovima, godina 1967. zacelo se nile obeležila crvenim slovom. Njeno crno slovo može prikladno simbolizovati njenu · „razočaravajuću prazninu, jer, uopšte uzev, ona jc bila jedan »prazan tremutak« (kako je De Sanktis nazvao takva razdobija literature). U tami te praznine jedva se razabire nekoliko svilaca, među kojima je, u novinskim oglasima, blesnuo i Terićeyv »Grad«, (Ali, ovaj roman sc pojavio poslednjih dana godine, tako reći — lu času rilualnog novogodišnjeg gašenja svetla, pa je stoga nemoguće osmotriti ga u sumračnoj rctrospeklivi protekle godine.) Ukoliko nam pogled nije zasenjen vatrometom književno-knjižarske reklame, moraće mam pasti u Oči čista i trajna svetlost koju zrači Zemaljska trpeza Desimira Blagojevića, Lišena lažnog trgovačko-spisateliskog bleska, ta svellost Je zapravo čistota, nepatvorenmost i celov)tost Blagojevićeve poezije. Ovai pesnik sve obuhvata stihom, ali samo stihom. Pa opet,

NOVOGODISNJA ANKETA

„MNUJIŽEVNIH NOVINA"

iako čista, njegova poezija mipošto mije zalyorena prema Životnoj »prozi«. U takvu prozu zrači pesnikov sponftani humor, kojim se iskri (na primer) pohvala »večernjoj Žžabljoj sonati«. Blagojevićev humop liči na rez nekog dvoseklog noža. U životnu prozu se useca i obratni rez istoga moža, naime pesnikov revolt, inspirisan snom o velikom času »kad će se ucveljeni svetiti bez reda«. Delujući kao tiha voda što breg roni, ovaj revolt se sa društvenmo-istotijskog ila preliva u »metafizičku« ravan, gde podriva graniknmu nužnost smrti, odmoOsno posledicu takozvomog adamskog greha: »Ti besmrtan si besmrtnošću što okleva«. Na 1aj način, Blagojevićeva pesnička simteza integriše socijalnu i »metafizićku« poeziju. Dominjrajući »metafizičkom« pozadinom MBlagojevićeve pesničke vizije, pobunjeni Adam vidljivo se oličava u jednoj istorijskoj figuri: u Crnom Đorđu. Za svoj pad na zemlju, u raku koja mu je ujedno i trpeza, on se sveti svojim jurišom na nebo: »Nek sija povest i san Crnog Đorđa, mek se seče trešnja, nek zasija đorda«. Zamišljena i opevana kao spreg društvene bune sa »metafizičkim« revoltom, revolucija venčava nebo i zemlju: »I prohodaše kljasti, i slepi postaše okati, — i prohodaše iz zemlje i nmebesnog kruga, — i ne znaš ko su anđeli ko gejaci«. Zemaljsku stvamost i »nebeske« vrednosti spaja munja pesničke reči, — a Blagojevićeva reč je čista bez čistunstva, samosvojna bez uvijanja i kreveljenja. (Zato, i kad nije komunikativna u konvencionalnom smislu, ona je sugestivna.)

Blesnuvši u minuloj godini, u vidu Zemaljske trpeze, ta »munja« se strelovito — i nesumnjivo — zabija u budućnost. Ali, njena se linija ocrtavala duž krivulje proteklih decenija, pošto Zemaljska trpeza sadrži i rekapitulira decenije autorovog stvaralaštva. I baš time što nudi svež hleb poezije iz ranijih, čak i davnih žetvi, ova »trpeza« svedoči o književnoj suši i oskudnoj letini poslednje godine. |

Radojica TAUTOVIĆ

NARAVNO: KRLEŽINE »ZASTAVE.«, I JOŠ NEKOLIKO KNJIGA PORED

TEŠKO SE, zaista, opredjeliti za samo jednu recimo: najbolju — za knjigu godine, jer ih ima više vrijedmih, vrijednih ı zanimljivih na razne načine. Pa ipak, na prvo mjesto istavlja se roman u četiri toma Zastave Miroslava Krleže koji je bez sumnje sinteza krležijanske litcrature, u sliva to je dramatična lična istoriia istorije koja Je duboko zasjekla u život i sudbinu svih nas. Knjiga ic velikog obuhvata pojava, krležinske inspiracije, slojevita, dinamična, snažna, tek ponekad ravna i monofona, ali sa takvim usponima da predstavlja u svakom slučaju jedno od raskrsnih djela naše movije literature uopšte. Već nagrađena NIN-ovom i Njegoševom nagradom, objavljena na mađarskom |leziku, ova knjiga, roman Zastave, s pravom obilježava književnu godinu koja je protekla iako je, s druge strane, baš to sporno jer smo isto djelo čitali ranija na stranicama časopisa Forum u nastavcima. Zanimljiva je i zbirka novela Mihaila Lalica Posljednje brdo. Ovaj snažni epičar u pričama s kraja rata i na domak pobjede još Jednom

potvrđuje svoj izuzetni glas rasnog naratora»

ı vpsnog svjedoka mašep vremena ı njegovih drama i trauma.

Misleći na proteklu književnu sezonu, na knjige koje su ostavile po nečemu svojstven dah i utisak, moramo obavezno pomenuti rOman Mreže Eriha Koša — svakako majbolje Koševo djelo; pa zbirku pripovijesi Sveti čovjek Nenada Radanovića — sočno kazivanje o bosanskom čovjeku i njegovim nuždama; Tu je i osobena putopisna proza Matka Peića Skitnie; pa zanimljiva izetsarajlićevska lirska proza Putujem i povorim: ie zbirka pjesama u prozi Anđelka Vuletića: Zimije odlaze s one sirame; studija Midhata Begića: Jovan Skerlić — čovjek i djelo; i nekoliko literarnih debija od kojih su — za mene — dva najmarkantniia: u pripovijeci Dragoslava Mihailovića zbirkoni Fyede, laku noć (i to samo izvmsnom pričom Putnik!) i u poeziji Rajka Petrova Noge plaketom pjc-

sama Zimomora. | Risto TRIFKOVIĆ

»ZASTAVE«

MIROSLAVA KRLEŽE

I »HEROJ NA MAGARCU« MIODRAGA BULATOVIĆA

: U PROTEKLOJ GODINI objavljeno je nekoliko dobrih knjiga proze i poezije. Među njima izdvajam Žastave Miroslava Krleže i Heroja na magarcu Miodraga Bulatovića, dva dela koja visoko nad. mašuju svu ostalu knji ževnu produkciju. lako su ova ostvarenja potpuno različita, međusobno ih približava to što oba autora strasno odbacuju svaki akademizam u piSanju, svaki misaoni šablon u posmatranju sveta. Pobunjenički duh Miroslava Krleže živi u Zastavama više nego ikad. Ceo jedan sistem vrednosti, društvenih, nacionalnih, političkih, moralnih i duhovnih, koji karakteriše evropsku situaciju prvih decenija ovog veka doveden je u pitanje. Miodrag Bulatović prikazuje rat u formi jedne neobuzdane burleske. Doba Tata je za njega doba raspadanja čiji se zadah najjače oseća u domenu erotike. Niko do sada u nas nije foliko mnogo insistirao na erotskim odnosima, strastima i izopačenostima kao Bulatović, Ali taj bolesni, razdraženi, pomahnitali erotizam pisac stavlja u službu svojih umetničkih ciljeva i tako ga lišava svakog pornografskog smisla. On se, osim toga, svemu žestoko podsmeva; njegova jetkost nikoga i nišla ne štedi. Bulatović prilazi ratnoj tematici na neoubičajen način. Njegov pogled na stvari je, iako Ima izvesne sličnosti sa Malaparteovim, originalan, a njegov stil spontan i duhovit.

Zastave možda predstavljaju sumu Krležinog stvaralaštva. Najvažnije teme njegovih YraniJih knjiga kao da su se ovoga puta našle zajedno u novom obliku i dopunjene novim saznanjima: kritika militarizma, konstatovanje propasti građanske kulture, ismevanje nacionalizma... Pored ovih »kritičkih« tendencija srećemo se i sa — koliko samo nadahnutim! lirskim slikama ljubavi i njenog nestajanja. Strasno odricanje i čežnja za lepotom preplicu se u ovom obimnom delu, živom, ustreptalom, strašćću prožetom. Kamilo Emuerički gubi sve ideale svoje mladosti. Žene koje je voleo umiru; smrt odnosi i njegove roditelje; većina prijatelia se udaljavaju. Na kraju četvrte kniige Kamilo je, dvadesetdruge godine, došao u Beozrad da pomogne jednom svom drusu koji jc na dugogodišnjoj robiji. On je usamljen; usvoJio je socijalističke ideje, ali još nije raskinuo sa bogatom građanskom sredinom koioj Ppripada. Šta će dalje biti sa Kamilom? Hoće li ovaj nekadašnji nacionalistički pobunjenik i krajnji inidividualist naći mir, ili će proces usamljivanja jednog modernog intelektualca, koji predstavlja glavnu temu romana, i dalie neizbežno teći? Samo nastavak velikog dela može dati odgovor na ovo pitanje.

Rat kao skup skarednih prizora, o kome govori Miodrag Bulatović, pripada isto toliko stvarnosti koliko i piščevoj razbuktaloj mašti. Da bi dao najveću uverljivost svojoi predstavi o ratu kao nepodnošljivom poniženiu, on smesta radnju u okviru jedne crnogorske varošice. Zbivanja teku uporedo na planu realnog i na planu imaginarnop. Gruban Malić, pukovnik Alegreti, major Peduto, general Basta, vojnik Napolitano, mnogobrojne prostitutke, svi fi junaci ovog tragikomičnog spektakla, sazdani su od krvi i mesa, ali u isto vreme imaju i simbolično značenje. Elemenat čudesnog neprimetno sc uvlači u realistički naslikanu almosleru i oduzima joj logičku sirukturu postupno je preobražavajući u čislu fantastiku! Ali baš u Trenuiku kada pomislimo da smo sc mašli ı oblasti sna, nemogućeg i izmišljenog, Bulatović nas vraća sa pravim majstorstvom u javu, logiku, stvarnost, realizam! Ovo preobražavanje činjenica u simbole i metafore Bulatović prikazuje neobično spontano. Realistički prikaz rata kao istorijske situacije i poetska vizija jednog sveta u rasulu prožimaju sc na stvaralački način. Do koje svranice je Grubam Malić stvamo biće, a odakle on počinic da biva metafora rođena u glavi majora Peduta koji piše roman o ratu kao nenadmašnom bpolnografskom prizoru? Tako Bulatović nije »uUučen« pisac, njemu je pošlo za rukom da ostvari princip »romana u romanu« bez ikakve usiljenosti. Događaji ispričani u Heroju na magarcu su, u stvari, osnovni elementi dela kojc piše major. Peduto.

Umetnost Miodraga Bulatovića je i surovi i ncžna, i cinična } naivna, i Ćista i grubo crolska, To je umetnost koja, nas uzbuđuje, žesti, koja izaziva otpor ı divljenje, · umetnost koja Je jedan neobično darovit izazov.

Pavle ZORIĆ

ODGOVOR ŽARKA WIDOVICA

Nastavak sa 7. strane

6. Ako sam lažno prikazao riječi Kira Hadži-Vasileva, onda je na njemu da me tuži sudu, a na „Mama je da tek informišete o tužbi ili o presudi, ako već ne možete biti informativni svJedoci, (A to ne možete, jer ne znate šta je on gĐOVOTjO!)

7. Ja nisam nigdje identifikovao stav auditorija sa Svojim stavom. Ja sam potpisao svoje buno Ime 1 prezime i adresu. A mnepotpisani cćlankopisci idemtifikuju svoj stav sa stavom uslanove iza koje se kriju, jer snagu argumenata, koje nemaju, zamjenjuju snagom ustanove. (Previšiću se bar može odati priznanje da poštuje osnovne pretpostavke prađanske kulture, tJ. da se potpisuje lično, da se ne krije iza ustanove, redakcije itd. Ali to mu je i jedino priznanje!) |

Š. Previšić je pred sobom imao moj »auten-

tičane tekst, ti. štampan tekst u Književnim.

novinama (a za njega je, kao i za »Komunist«, jedinn štampan lekst autentičan), pa ga je ipak ivmuo, Naime, nigdje ia ne tvrdim da su “'husiju o međunacionalnim odnosima VOdili samo nacionalisti. Naprotiv, i ja bih da je

vodini, mada misam macionalist i mada cak smatram da komunist može biti komunist samo ako prevaziđe svoju nacionalnu pripadnost! Ja sam tvrdio samo to da nacionalisti u tu diskusiju unose zlu krv. A onda, ja ne poživam da se ta diskusija prekine! Gdje je Previšić pročitao da ja pozivam na prekid diskusije? Ko sam ja, ih ma ko od nas, da bi mogao to prekidati ili pozivati na prekid?! Ja naprotiv pozivam ma diskusiju i čitav moj napis jč poziv na diskusiju! ALI SA PRAVIM PODACIMA I PRAVIM INFORMACIJAMA! Dakle, ja kritikujem ono što je Kiro Hadži-Vasiley zaista rekao (mada to nije štampano). a Vi kyitikujete riječi koje mi sami pripisujete (mada

ste pred sobom imali autentičan tekst).

9. Pitanja koja ste mi Vi, Tomislave Preyvišiću, postavili, preuranjena su, jer na njih ću moći odgovoriti lek poslije odgovora Kira Hadži-Vasileva. A dotle, optužbe koje slušam, pa čak i čitam, optužbe koje stvaraju kafkijansku atmosferu krivice jedne nacije (konkretno, mojih sunarodnika) — ostaju i kruže i dalje, sve dok ih neko tako autoritativan kao Kiro Hadži-Vasilev, ili pak neka nemitološki i neidološki

napisana maučna istorija Jugoslavije od 1918.

do 1966, ne demantuje. Predavanje Kira Hadži-Vasileva nije demantovalo takvc optužbe (ši-_

rene od nacionalista), A pošto je Kiro Hadži-Vasilev član najvišeg rukovodstva partije kojoj pripadam, fo me njegovo odsustvo koncepcije o centralizmu i samoupravljanju revoltira

isto onoliko koliko mc revoltira prisustvo izri-

čite negativne koncepcije nacionalista i anlisocijalista, antidemokrata, antikomunista! Jer je dan član SKJ treba od člana najvišeg rukovo-

dećeg tijela partije (koia je »ideino jedinstvo« )

da očekuje pomoć, a ne zbrku. Pitanje »Ko stvara zbrku oko naciona!nog pitanja?« ostaje,” dakle, ioš uvijek otvoreno i postavlieno kao” izazov, ili, ako hoćete, kao »provokacija«. (Pro-

vocaftion znači upravo izazov).

Napomena: Dijelove cilata iz teksta u »Komunistu« i »Studentskom listu« podvukao Ž, Vidovic. . U Zagreba 19. decembra 1967.

Žarko Vidović

pr