Књижевне новине

Mostovi...

Nastavak sa 3, strane

problem individue. Naprotiv, umetnici se trude da ocrtaju svu njenu vitalnost i integritet. Za razliku od matične književnosti, naročito poezije, tršćanska proza izražava otpor prema praznim i nevažnim problemima, i u prvi plan ističe živu, borbenu prirodu čovekovu. Ova literatura je zaokupljena pitanjima sudbine uopšte, traga za osmišljavanjem čovekove suštine, ali i Sumnja i treperi nad njegovim konkretnim životom. Protivrečnost između destruktivnog i humanog principa naročito je uočljiva u prozi Bevka, Bogomira Magajne, Jožeta Pahora, Cieksplicitnom obliku, već kao stvaralački podsticaj i kod ostalih prozaista (Rebule, Milana Lipoveca, Igora Tute). I upravo to istovremeno prisustvo oba protivrečna principa postavlja ovu literaturu u savremene svetske misaone i estetske tokove. ı

Vratimo li se još jednom želji za održavanjem kulturne tradicije, koju tršćanski stvaraoci pomno neguju, videćemo da je komtinuitet prisutan ne samo u tematici (savremena istorijska zbivanja), već da nova generacija stvaralaca nedvosmisleno nalazi svoj etički uzor u prethodnim stvaraocima. U obimnoj predratnoj Sslovenačkoj publicistici i izdavačkoj delatnosti na ovom području nalazimo imena Franceta Bevka, Bogomira Magajne, Jožeta Pahora, Cirila Kosmača; pesmika pomenmimo samo Srečka Kosovela. Savremeni stvaraoci pominju sa pijetetom ova imena i oživljuju u raznim priikama i na razne načine, likove svojih pret-

odnika (u izbor ic ušla crtica Alojza Rebule, »Ura poklica« — »Trenutak pozvanosti«, — koja oživljava etički lik Srečka Kosovela). Čak i kod majmlađih stvaralaca, kod Igora Tute na primer (rođen 1945), već na prvi pogled ie uočljiva sličnost sa tradicionalnom Cankarovom pripovetkom, ne samo po stilu, već i po idealima za koje se obojica zalažu (ljubav, nadanje, čežnja). Čini nam se da je Pogačnik uspeo da Pprezemtira sve važnije tokove i predstavnike tršćamskog književnog stvaralaštva i to na način koji neće koristiti samo đacima viših razreda, kojima je — po?*zbirci u kojoj je izišla (»Sivi kondor«), ı po detalinim napomenama i objašnjenjima — namenjena. Uprkos činjenici da su mnogi od autora zastuplienih u knjizi obiavliivali svoja dela u Sloveniji, i da se niihova dela mogu naći u knjiižarskim izlozima, Pogačnikov izbor je nov i dragocen doživljaj i za već formiranog čitaoca.

.:

Marija Mitrović

San...

Nastavak sa 3. strane

skom neosimbolizmu koja je insistirala na čistoj poeziji. Priznavajući unutrašnju stvarnost za jedinu stvarnost sa estetičkog i gnoseološkog stanovišta, pesnici ove orijentacije postali su zagovornici \ednog novog estetizma koji je afirmaciju poezije video u sublimnim, meta[izičkim spoznaiama vlastite, često tragične subjektivnosti. Ako se prihvati, a mislim da je to neecmphodno, iedno tumačenje da su i simbolizam i neosimbolizam u stvari specijalizaciia romantičkih koncepata, onda bismo u Rakitiću prepoznoli pesnika romantičke inspiracije. Odista, njesova moezija izvire iz jednog: u suštini idealističkoe izvora koji ie koncentrisan u pesnikovom subijektu i sve što se u svetu ove pocziic dešava neodvojivo je od držanja tog subjekta Ako se pažljivo prouči raskošno lirsko gradivo Rakitićeve poezije, nije teško uočiti konzekvence jednog izražajnog subiektivizma. Senftimentalizam koji se u ovim slučajevima očekuje nije dominantan mada u pojedinim pesmama (»Pohvala ljubavi«) preti da preplavi misaoni prostor ljubavi kao ljudskog ideala. Ono što u mnogo primetnijoi meri karakteriše pesnikov misaono-etički habitus jeste njegova težnja za beskonačnim, za uznesenjem izvan prizemnih strasti i suviše očigledne jave. Ta tipično romantička crta, koja uobičajenom daje tajanstveni izgled, a poznatom dostojanstvo nepoznatog, izazvaće u našem pesniku elegična raspoloženja koja su ispunjena retoričkim najavama prokletstva, ostrvljenosti (»Misao je moja lađa na pučini«), prolaznosti i neke čudne viziie sveopšte smrti. Pesnikova apokaliptična predskazanja su, međutim, samo okvir događanja jedne velike scene u kojoj on sam, sem slutnjom, ne učestvuje. Tako biva da se jedna tragična vizija sveta u Rakitićevim pesmama me retko iscrpljuje u retoričkom iskazu ili pak u zavodljivim višesmislenim značenjima mističkog „„oksimoTrona. | U čemu je, dakle, suština pesnikovog: napora, njegove čežnje za beskonačnim? Kada je u pitanju pesnik takve osećajnosti kao što je Rakitić, specifično sociološki aspekt i tretman doživljaja svemira kao begstva od zadate stvarnosti, ne bi bio prihvatliiv. Pre će biti da je u pitanju čisto emotivni odnos, spontan, iracionalan, nepredvidljiv, odnos koji u čistoi 1ikciji jednog sveta izvan čulnih percepcija, ispunjava u potpumosti pesnikov san o SaVvVrŠenstvu. Ponoviti taj san u pesmi, sjediniti se sa večnim tajanstvom azura, doživeti kroz pesmu onaj čudesni zanos koji počinje u dodiru Imaginacije sa nestvarnim čipkama savršenstva, to za našep pesnika predstavlja jedini smisao života i umetnosti. Koliko ovakav pesnikov zahtev ima danas opravdanja teško le zaključiti naprečac. Jedno je sigurno: moćno uporište za pojedine svoje pesničke namere Rakitić je našao u dragocenim lektirama (Njegoševoj »Luči«, Dučićevim poslednjim pesmamn i dr.), : to saznanje možđa bi moglo da nas oslobođi preteranog skepticizma. Narocito ako jednom za svagda preboli nadrealističke bizarnosti kojih u ovoj knjizi na žalost ima ne tako malo (gotovo sve pesme u prozi). No bez obzira na ove primedbe, Rakitićeva prva knjiga pesama »Svetlosti rukopisa«, koju je u besprekornoj umetničkoj opremi izdala »Revija«, delo ić nesumnjive lepote. Ovom knjigom Slobodan Rakitić bespogovormo ulazi u srpsku poeziju.

Miodrag Jurišević

IJI06 KNJIGA

Božidar Mladenović Cadorowvi

Književni klub RU »Đuro Salaj«, Beograd 1967.

BOŽIDAR MLADENOVIĆ se pomalo naivno, gotovo detinje, vezujc za nevinost cveta, za plodotvornu i spokojnu svetlost čiste zemlje, za zemlju dalekih predaka, koja, po nje-

mu, leži van svih nepogoda i koja, neizostavno, mora isce--

liti sve rane i sprečiti sve buduće ozlede i padove. } u tome je osnovna draž ove knjige stihova, ali, ujedno, i njena oskudnost, njeno jednostrano viđenje sveta.

»Čadorovi« Božidara Mladenovića nisu samo apoteoza bilju, u čijem će okrilju čovek jedino biti spokojan i srećan, već su oni i korak dalje, jedna dublja povezanost, gotovo poistovećavanje sa rustikalnim svetom, u čijem izvorištu on vidi neiscrpnu snagu putem, koje će se ne samo isceliti, nego i obnoviti ljudske moći istrošene savremenom civilizacijom i njenim, pogibeljnim tempom života. A osnovno peshikovo osećanje u ovoj knjizi stihova je ljubav koja, u takvom jednom svetu, kulminira do punog sazvučja uzajamnih razumevanja i jednog sveopšteg spokojstva. Božiđar Mladenović ie pesnik mekog štimunga. Sve je u »Čadorovimas utišano,. okriljeno nekom blagom svetlošću, pa čak i gorčina koja provejava kroz ove stihove. Jednom rečju, to je pesnik jedne prigušene, pastelne atmosfere, a pored toga, inventivan, sa osećanjem za hmijanse. Nužna je i ova napomena: prvi deo knjige — »Gozbe«, pisan nepretenciozno, uspešniji je od drugog dela — »Čadorovi«, koji, zbog većeg zamaha, zbog sveobuhvatnije teme, kojoj pesnik još nije dorastao, odiše pomkhlo patetikom.

Vladimir V. PREDIĆ Pero Zubac

Mieverrnomne

Matica srpska Novi Sad 1967. ·

PERO ZUBAC nagoveštava svoj pesnički debi knjigom koja neće izneveriti ni čitaoce ni kritičare, posebno ne one koji vole vedru, ljudski toplu pesmu, sa jarkim tonovima i neobično raskošnim prelivima. Njegova pesma odražava

ritam našeg vremena i. bilo naše životne situacije, sva je

zaveštana otkriću našeg savremenog frenutka i njegovim! magijama. Pesnički svetovi Pera Zupca osmišljeni su žudnjom da se prevaziđe omeđena lepota, da se zađe u nedostižnu i neizrecivu čar življenja, da se uspostavi kontakt sa bićem u strašnom naletu poleta, mlađosti i dinamičnosti. Oni su više izraz duha, nego iskaz praznog intelektualnog naglabanja, više su delo proživljenosti i empirijske oživotvorenosti, nego sučeljavanje sa jalovom zbiljom velikih reči,

Pero Zubac pripada onom tipu naših pesnika koji otkrivaju pozicije ljudske duše i njenih manifestacija u svakodnevnom trajanju stvari, pojava i događaja. Njegove pesme organizuju svoje zdravo jezgro iskazano snažnom patetikom, nenamtljivom senzualnom bujicom, sublimiranom pesničkom slikom. Stoga njegova pesma i nije svdok i saučesnik nego i drugo biće života nastala tamo gde je prestalo prazno · dozivanje vrednosti i gde je počinjao. jedan po svemu sudeći životni tok preveden u ruho lezika: i jezičke tnutrašnje akcije.

T pored izvesnih neujednačenosti u oživliavanju mcčtafore zapaža se taj živi, neuhvatljivi treptaj, titraj, čedni

NJIEPRISVIBIDIRNJE, IKNJJIKOJE,

Armand Lanoux

Miaupassznamt — le Bel — Ami

Fayard, Paris 1967.

SAM MAUPASSANTOV ŽIVOT — mada je kratak (1850—1893) — pruža životopiscu neobično iscrpnu građu: izuzetar mondeni uspjeh i književni uspon, pustolovine s mnogobrojnim ženama (začinjene pikantnim anegdotama) i sportski podvizi robustnog Normandijca {veslanje, jedrenje), u isto vrijeme golišava i golicava kronika nagovještaja framcćuske »lijepe epohe«, s jedne strane pohlepna želja za životom i, s druge, mračni predznaci i nezaustavljiva progresija bolesti (neuropatija i, na kraju, ludilo i opća paraliza, kao posljedica sifilisa) te konačno smrt u najjačim stvaralačkim godinama (43 god)..., mnogo toga protuslovnog kako u životu tako i u djelu ovog klasika francuske proze pruža biografu nadagvve zahvalnu građu, koja sama po sebi plijeni pažnju i budi interesovanje!

Armand Lanoux, dobitnik Goncourtiove nagrađe (i još mnogih drugih) koji se već prije sa zapaženim uspjehom okušao u biografskom žanru (»Dobar dan, Gosp. Zola«, izd. »Naprijed«, Zagreb), radio je godinama na ovom dijelu, nastojeći u prvom ređu da oslobodi portret Maupassanta yvazličitih, manje ili više grubih poopćenja, koja ga — naročito u predodžbama francuske književne publike — svode na nekolike obrasce, poput veselog i mišićavog veslača po Seinei ili Marnei, beskrupuloznog zavodnika, nesmiljenog i podrugljivog posmatrača pariških i normandijskih naravi i sl... Lanoux je stoga usredotočio svoju pažnju na sve ono što u »šlučaju Maupassani« izgleda spornim, pojednostavljenim ili mitologiziranim i trudio se — oslanjajući se na impozaninu dokumentaciju — da izvede načistac čimbenike, svjedočanstva i rješenja koja izgledaju mnajvjerodostojnijim.

Tako se Maupassantov portret oslobađa mnogih, manje ili više ustaljenih pojednostavljenja i postaje složenijim, pa lim i bližim: »romantik preobražen u cinika, koji kroz svoj život, čudnim neženjstvom u društvu majke Laure, produžuje neodgovornost djetinjstva, lovac na žene, književni industrijalac i snažna ličnost francuske Nnjiževnosti« istovremeno je pod svojom tvrđom korom arazmetni idecalist,.. koji sc nije riješio svojih djetinjastosti« (str, 318). Uočavamo, odnose između njegovih prolaznih ljubavi i neprolazne boljke, osvetničkog cinizma i prigušenog, suosjećanja, ubitačne brižnosti u radu i još ubitačnijih razbibriga, neprestanog traženja smirenja i nemira razvrata, odnos između »eteromana | erotomana«, kako ga definira jedna od sretnih Lanouxovih formula, — Uvjerljivo osvjetljavanje ovakvih proturječnosti i sukladnosti u isto vrijeme predstavlja, čini nam e, najveći domet ove biografije.

Naličje Maupassantova života daleko ie tamnije nego Što se čini gledajući taj isti život s lica. Već u djetinjstvu: nesklad i razvod voljene majke i (ravnodušnog) oca;

u mladalačkim godinama, žovijalni i robustni momak pro-

„dodir sa prirodom, sa njenom florom, sa nezajazivim kri-

kovima koji iz njene utrobe dopiru do pesnikovih čula. | Zvezdana sazvučja prožimaju stihove i samo da kapne žar

plodova, opredmećeni glas stvari koje su jednim grlom iskonsku pesmu zapevale. Tu slapovi i gustine ljudskog govora, zaodenuti posebnom: pesničkom aromom i Jepotom, rače svojom neposrednošću, rafiniranošću, harmonijom tonova i boja. ;

Zubac zna šta može stajati u okvirima jedne pesme, šta sačinjava stih kao jezičko-stilsku i logičku tvorevinu, a nije mu daleka ni lirska ekspresija, ni autentični lirski izliv. Ono što posebno imponuje u njegovom pesništvu, to je sočnost, odmerena pešnička egzaltacija, zaokružena i puna simbolika, ideja pesmc rćalizovana do kraja. Da bi Dio osoben i autohton, Zubac govori pesnički vrčdnim, komunikativnim jezikom, jezikom koji pored efekta i Zvučhiošti poseduje i organsko zbližavanje s prirodom ljudskog duha i liudske individualnosti uopšte. Nesumnjivo je, ća je to pesnik medernog senzibiliteta i modernog osećanja

stvarnosti. Siniša RISTIĆ

Rtožin Pavlovski

Miladin od Kinmz — Rozijza - »Misla«, Skopje 1967.

ZA OVAT ROMAN Božin Pavlovski je nagrađen nagradom. lista »Mladost«. Već i sama ta činjenica dovoljna je da nas zainteresuje za ovu knjigu. Pavlovski je mlad čovek. Pa ipak, po onome što je dosad objavio reklo bi se da život, u svim njegovim oblicima, ne predstavlja neku zagonefku za njega. Pavlovski vlađa jednom smirenom, narativnom rečenicom. Po mnogim karakteristikama on je pripovedač »od rase«, posle Živka Činga pisac koji je najviše uspeo da u savremenoj makedonskoj literaturi svakodnevnim. životnim situacijama da izvesnu poetsku simboliku, da ih Uši patetike i banalnosti i da ih obogati jednim dubljim podtekstom.

Svet koji srećemo na stranicama ovog romana jesu svakodnevni ljudi, to jc svet naših poznanika sa svim njihovim svakidašnjim tugama i radostima. Pavlovski se kloni onih situacija u kojima bi spisateljski zanat nadmoćno odnosio pobedu nad dubljim literarnim smislom teksta. On ne želi da njegovi junaci budu opterećeni onom Vrstom tragičnosti ljudske sudbine koja može da deluje kao pomodni rekvizit. Pa ipak, svi su oni opterećeni tugom i bolom. U pitanju je ona iskonska Žal za prolaznošću, nemoć da se zaustavi vreme, da se mladost sačuva što duže i da se prijatni trenuci života učine, ako tako može da sc kaže, trajnijim. Pu, _

Roman se pamti po nekolikim uspelim likovima, To stu, u prvom redu, pop Vasilije, Radovan, Jasmina, Miladin. Pavlovski je uložio maksimum napora da bi nam ih objasnio, približio njihovu psihologiju, ušao u način njihovog mišljenja i njihov svet učinio prisnim čitaocu.

Ono što je još jedna vrlina ovog pisca to je lakoća kojom piše svoju prozu. Dobija se utisak da njegovo pričanje teče prirodno i da je bez ikakvog napora stvorem čitak literarni tekst, Međutim, zna se da takav način pisanja zahteva upravo izuzetne napore i izuzetnu veštinu. Jeđnostavnost pisanja, zna se, obično ie osobina dobrih pisaca. Jer u tom jednostavnom pisanju nema ničega Što bi podsećalo na nečije privatne beleške. Po tim i još nekim osobinama možemo đa zaključimo da je makedonska književnost u Hožinu Pavlovskom dobila jednog darovitog mladog. pisca čije delo zahteva priznanja i van sredine u kojoj je poniklo. Zato roman »Miladin od Kina-Rozija« treba 'što pre prevesti na 6rpskohrvatski jezik.

Rađomir RAJKOVIĆ

WAV VV VV IVV U VV

življava časove leških depresija, osjeća se samim i samotnim; zatim će se javiti migrene, smetnje oko srca, poremećaji centra za vid, bolovi u stomaku i povremene halucinacije...; nakon Što mu poludi brat Hervć, lucidni pisac će sve više biti svjestan vlastite sudbine... T tako će život postati za njeg »očajnički pokušaj da se ponovo đomogne mladosti, da utekne od čudovišta koje nosi u sebi i opet postane zdravo, snažno i pagansko biće kakvim je bio« (str. 245).

Kakva je bila priroda Maupassantove bolesti i što o njoj misle najveći specijalisti, u kojoj mjeri se rađi o posljedicama sifilisa a u kojoj opet o drugim mogućim hereditarnim natruhama (majka mu je također bila neuropat i imala niz srodnih simptoma), da li se može uzeti u obzir pretbostavka da je Maupassant Flaubertov sin (po svemu sudeći ipak nije), da li je doista i on ostavio (nezakonite, naravno) potomke za sobom (jeste), kakav je njegov odnos prema materinstvu i očinstvu (indiferentan), tko je napokon misteriozna »žena u sivom« koja je, navodno, ubrzala piščev kraj, na sva ta doista sporna pitanja Lanoux nastoji dati odgovore svojim iscrpnim i uglavnom tačnim komentarima. On nastoji da ocrta odraz svih ovih životnih čimbenika u Maupassantovu djelu, uspoređujući činjenice koje mu nude dokumenti sa stranicama pojeđinih romana, novele ili stihova autora „Jednog života« i možda najvećeg francuskog movelistc.

To, međutim, ne umanjuje u potpunosti zaslugu A. Lanouxa, kojem dugujemo jedan nov i povjerljiv, iscrpan i nestereotipan portret Guy de Maupassanta.

Predrag MATVEJEVIĆ

žk PIO

CRNČEVIĆ

Ako mogu da biram radije ubeđenja.

“~

Ono što čovek prećuti jedina

~

Tonči P. MAROVIĆ

Očitovanja

Neiskazan glas koji uživaš | neučinjen potez u koji si Sazfio vrt je od sebe sit pričin pun isprika

pa nije li konac uklanjanju pitam te, dopuštenja maćeho, sva u eventualnostima iz kojih smo cilj iščupali merazvijeh usahnuo

zatečeš li me da se guram to je povijest moga ramena razum izgubila

Li ZA T. P;

Ona krv što se cijedila niza zid kuću nije učvrstila toliki svisli ideali toliko puta preprodane košti cvat su previđanja i dosjelosti no prijatelju moj nismo mi tu da manje sudjeluajemo da se mahje očitujemo makar i neuplitanjem na opći načm ja evo bolesno priseban nisam primjer Ti za se i sve mahje ću to biti ali to i jeste oho što bih želio tebi sebi i svima: u sitnini svijetla sve masline mogućnosti da pretpostavimo sebi

III

U tvom sam zaklonu, naravi svjetlosti

cjelove kojima dokrajčuješ zbića obraz moj prima kao nHaklohost

ušica igle tvoje neposustalosti sašiveh mi smisao daje makar se i najžešći život u mehi otparao

dok nadom drugi začipaju rupe

ja prolazim kroza hje i stižem s onu srranu gdje me neki neizdrživ sadržaj bez slike, usporedbe ili izmišljahja uporno pridrževa

tako jesam i tako me nema: ivoj t (i:

svjetlost koja radije umre nego se umori

Tomas Bernhard

. Wiraz

»Prosveta«, Beograd, 1967.

MAJSTORSKI RASPOREĐUJUĆI činove drame u refrospekcijama, katkada neshvatljivim i grotesknim, austrijski pisac Tomas Bernhard u svom romanu »Mraz«, postepeno je doveo čitaoce pred užasni ponor egzistencije slikara Štrauha, duševno rastrojenog čoveka, glavne ličnosti u romanu. Neshvaćen od sredine u kojoj se kretao, odbačen od svoje porodice još u ranoj mladosti, slikar Štrauh se povukao u malo planinsko selo Veng, da bi tu okončao žŽivot, udaljen od laži, intriga i nepoštenja urbane sredine. No, njemu nema spasa, njegova je propast neminovna i potpuna: našao se u »predvorju paklas, među odbačenim i propalim ljudima, gde »svi žive samo jednim, seksualnimy i ne pravim životom«. Nije pomoglo ni prijateljstvo sa mladim studentom medicine, koji jc, činilo mu se u početku, imao sluh za njegove ispovesti i razumevanje za njegove životne i filozofske ocene i stavove, — definitivno je zaključio da u liudima ne treba tražiti oslonca, da »biti shvaćen i želja da se bude shvaćen samo je prevara zasnovana na svim zabludama polova. Po njemu je i priroda svirepa, a »svet je jcdno postepeno narušavanjc svetlosti«. Iako je, na prvi pogled, nosio u sebi nekakvu »bezgraničnu samouverenost«, kojom se, u neprijateljskom raspoloženju, suprotstavljao ljudima, — postao je »prodđukt raspadanja, i samoubistvom završio svoj čudni život,

Mladi student medicine, koji u romanu »Mraz« govori u ime pisca, i Sam pada pod otrovno dejstvo slikareve skrhane egzistencije i duševne poremećenosti. Uplašen da će utonuti u prostačku i prljavu sredinu rashodovanih i suspendovanih ljudi, jer »ma kako čovek bio zdrav, ipak ovde postaje bogalj, obogaljen iznutra i spolja«, — student medicine, u poslednjem poglavlju romana, beži iz Venga, napušta slikara Štrauha.

Karakteristika romana je i u čudnom i tajnovitom značenju koje pisac daje događajima i ličnostima, koji kat· kad zalaze ı sfere paradoksa i groteske. Upečatliivo je nekoliko dramskih čvorišta u fabuli romana »Mraz« {am-

bijent gostionice, krađa i klanje stoke, požar na salašu, smrt i sahrana drvoseče itd.) i nekoliko epizodnih lično• sti (strvoder, Žandarm, gostioničarka, inženjer, itd.); oni pojačavaju snagu umetničke uverljivosti romana; obogaćuju ga punoćom doživljaja i dobro odabranim i raznovrsnim koloritonm koji odlikuje platna velikih majstora,

Roman »Mraz« budi želju da se što pre preveđu i ostaja dva romana Tomasa Bermmharda — »Amaras« (194) i »Pometnja« (1967). Aleksandar PEJOVIĆ

bih bio rob strasti nego žrtva

kid

je istina o onome što je govorio.

kid

Još nisam sreo sredstvo koje je opravdalo svoj cilj.

kid

kd

EO što čovek umre u birokratskoj crkvi već zvoni telefon. Uprkos gramatici istorija se uvek govori na jedan a piše na

drugi način.

KNJIŽEVNE NOVINE