Књижевне новине

Say i u okyirima prikazivanja. Savremeno

· pevano, Pa različitim kriterijumima u antoloje i po:

Relativnost...

WM Nastavak sa 3. strane bijivanja i objektiviziranja po; vih c obje ra pojedinačnih izbo-

puno i nejednako

gi edinačne izbore birano j

mije u toj meri s nama spaslo da bi nam sad medđostajali još samo — jalistički« izbori! Aleksandar Spasov nastavlja jedan posao, Što je sasvim prirodno, prelazi na” je za-

datke, a čitaoci, izrazimo se „Sorativno kojj

· jednog vremena i sredine«,

mišu savladali ni obične jednačine, suočavaju se s diferencijalnim računom. A to, mislim, mije savim prirodno. ; i

. Iako je u pitanju subjektivan izbor, Spasov smatra i takav izbor podrazumeva »kontekst odeđene estetske atmosfere«, oslanjanje na nešto Što se naziva »objektivnim ukusom | Imajući u vidu upravo Ovo shvatanje trebalo bi da iz argume-

mata koji govore o posebnom „donesemo za-

OE ~ opštem, Šta nam, dakle, antologija

_ o kojoj je reč donosi kao celina određena ogra-

ničenim vremenom koie obuhvata, subjektivnim izborom pesnika i ioš subiektivnijim izborom njihovih pesama? Tli, možđa, bolje: tre-

· balo bi, pre svega, da dokučimo šta je to »ObD-

POSLJEDNJI

· iektivni ukus jednog vremema i sredine«, kako

Đismo. utvrdili wrirodu njegove wYelaciie sa »kontekstom određene estetske atmostere«. Jer:ona ie, izgleda mi, za čitaoca značainija od samog ovog izbora, od koncepcije na kojoi je sazdan. Ona je kliuč za razumevanic · opštih osobina makedonske boezije, bez kojeg je nemogućno doći do posebnih.

. Čitalac koji ovu poeziju poznaie onoliko ko liko su mu to prevodioci, antologičari i izda» vači omogućili, a to svakako niie za potceniiywanle, neće moći da sc otmc utisku da ova zftolopiia fiksira onai trenutak u razvoiu makedenskog pesništva kad su se mnoge odlučuTuće osobenosti pesničkih individualnosti izgbile, trenutak u kome dve prve generacije posle ratnih pesnika stižu tamo odakle ie treća WOčela, da bi zajednički ispolile iednu rvafiniramiju vezu sa tradiciiom. delikatnije ispitivamie, pesničke imtime i dubli prodor u egzistencjjalne probleme. Tremutak, naizad, u kome se Oseća doeistvo »iskustva modernom i čak avaj) gardnop” evropskog wesništve, Ukratko, neće se moći oteti utisku da ona fiksira vreme wrćJoma:; vreme wu kome meke temnfske i tehničke osobemosti koic, rekao bih, wostaiu u nas obšta mesta, zamočimiu svoju dominacihiı mad autentičnim osobemostima iedmop mosebnmom vodneblia, tednog izuzetnog istoriiskog i duhovnog

'»Skustva, nad osobenostima koie su makedon-

skom wesništvu. davale toliku oovsesivmu moć. Površni posmatvač bi vekao da antologičar, koji je u srcu iedmog litevmnog zbivania, želi da se otrme ođ elememata koii bi wowdivali na pomisao o bilo kakvoi eozotici, koii želi da p0ezliu koiom se bavi uvede u evropski krug. a da čitaoce, umome od te, takozvane evrovske, kosmomolitske poezije, makedđonskoi woezili, privlače umvavo ti elememti. U vitaniu ie, mcđutim, neštn dwieo: makenonmska vooeziia mas je wrfrvlačila svežimom i ličnim tonom svoiih

„predstavnika, ali to sa ewzotikoni miič imalo nikakve veze. Sasvim suorotno: oduševliavala -rmas ie smosobmost simtefizwvanja iskustva tra-

diciie i modernog semzibiliteta, „oduševliavao was je Đesmički ievik Wkoim ie to simtefizovanic

bilo vealizovano. Jezip koi je vezultiran iz

dvečemaog procesa mišlienia, a Đyoces mišlienja ic, uovkos svim vesmičkim individunlnostima, bio određen weodmebliecm, kolektivnim iskustvom, romzmtičkim nacionalnim duhom i iedwim muhnjevitim razvoiem nacionalne Wulture. Mili smo suočeni sa modernim pesnikom, sa čovekom maše civilizaciic i našee vremena, koii nije doleteo iz neke od evropskih literatur:, nego ie sačuvao sve veze sa tlom na koiem ic wonikao. To su bili vazlozi zbog koi smo makedonskoi boeziii. ako bi se o celinama moglo govoriti, uvek bili spremni da u okvirima say\remene jugoslovenske poeziie damo vrimat. .

To st, veruiem. elementi koie treba tražiti i mw ovoj antologiji. Oni nisu pretežni, ali su dovoljno markantni. Oni su, bez svake summic, pravi argumenti o najvišem kvalitetu Ovc Ppo-

ezije. | Bordan A. Popović

7106 KNJIĆA

Matko Peić Francuski slikari XVIII stoljeća »Zora«, Zagreb 1967. j

KNJIGA MATKA PEIĆA sadrži petnaest napisa ~ cgseja o francuskim slikarima kao i jedan o francuskom “«rtcžu i grafici XVIII veka, Svaki od ovih ecscja posvećen je jednom ili dvojici slikara i predstavlja malu psihološku studiju koja razmatra delo kao iskristalisani socijalmi i sociološki volumen temperamenta slikarskog dela i vremena u kojem je ono nastalo. »Za Peića tradicija biva Ono vrelo na kojem se valja (iz »Bilješke o piscu) obvježiti i koju valja uzeti kao siguran temelj ako se hoće zakoračiti u novo, Instinkt, likovno znanje i Kkuliuru, talenat i iskrenost — lo jc ono Što Peić traži od suvremenika«. Njegova precizna i nc ravnodušna reć nalazi uvek ono što je suštinska odrednica | umetnika o kome · govori, Polazeći od vremena čijc Karakteristike nenametljivo i vVcšto, kao izvrstan znalac onog o čemu bišc, implicira u analitičko-sintetički pristup temi, Peić nalazi pravu meru vrednosti u likovnom, biografskom i 5ocijalnom ostvarivši »posebnu Književnost što obrađuje vizucini fenomena,

Svakom od slikara Peić je našao i suštinski wdredljivi korelativ. Vato je za autora ovih nađahnuto i nadareno sačinjenih napisa — slikar rekvijema: »Strastven a bolestan jcdino jc mogao biti Šopenhauecr svoga dobas. Dakle, Slikar jscrpljenih intelektualaca XVIII veka koji su dezertcri inteligencije i koji bi da se vratc prirodi i senzualmom. Isto tako, Lankre i Pater: oslobođema semzualmost, izvesna suprotnost Vatou, lepršav «rot ski doživljaj, »uživanje slobodne prirode« Liotar — šarm jasnoće, askeza izraza, Kristalno jasan dožiVljaj;; Buše — umetnik d'ćlan vital, Figaro slikarstva; Šardem +—&likar prirođe i veda; FPragonar — slikar ljuljaške; Rober — slikar ruševina itd. Tycba pročitati ove mapise pa videti sa kojom i kakvom lakoćom Pceić osvetljava portrete slikara, kako neosetno ulazi u ono što jc Opredeljenje, temperamenat, strujno kolo slikarskog zanata, odrediljivost veličine, motivisanost jezika Kičicc., U onoj istoj meri u kojoj slike umetnika o kojima jc već čime jedan šarm, ljupkost i treperavu jasmost ideje, istoj meri i Peićevc stranice poseduju istu Jasnost izraza, šarm i ljupkost te ih osećamo kao nadaryeno kazivanje o onom Što je autoru moralo biti ne samo do m tančino poznato i iskustveno, već uz to drago i Pprisno. Osnovna 'toza njegovc Kknjige je suprotstavljanjic dvaju vekova, onog XVIIL a koji je vreme »muškc muelitacije koja sc slikarski očituje u crtežu stuđije« i onog drugog, XVIII-og, koji jc »razdobljc ženskog Yoefleksa Koji se pak odražava u crtežu krokija«. Polazeći i na oko.zadržavši še na razgovorima o likovnom, on nije Pprenćcbregao mi onaj vremenski tretman teme iz Kkojčeg »svć“ potiče i kome, makar i nesvesno, io »svc« teži kao' granici koju treba savladati. da bi je se i potvrdilo. Peić je video u francuskom slikarskom XVIII veku slikarbpko vreme NKojc se iščaurilo iz prethodnog vremena mnegirajući ga po dijalektičkim · zakonitostima, wyraslojavanja, madrastanja, razbijanja. i „prevazilaženja, izvesnu senzualnosšt koja je »unuka« prethodne renzualnosti i koja dolazi kao prethodnica budućim noegacijama kao izrazima alirmacije stalne promcnc. Aleksandar RISTOVIĆ

Aleksandar Blok

DOvamanestorica

»Mladost«, Zagreb 1967;

preveo Grigor Vitez POVODOM »DVANAESTORICH• Blok je aprila 1920. godine zapisao u Dbeležnicu: «U januaru 1918, godine poslednji put sam se predao stihiji... Ža vreme pisanja i pole završetka »Dvanaestoice« nekoliko dama sam, osećao fizički, sluhom veliki šum unaokolo — permanentni šum. Zato oni koji vide u »Dvanaestorici« političke stihove ili su vrlo slepi za umetnost ili seđe do ušiju u bOlitičkom blatu, ili su obuzeti velikom zlobom —R bilo da su neprijatelji hh prijatelji moje poečme«.

Poemn „»Dvanaestorica« mjje crno-belo slikanje Yevolucije, Ona je istovremeno i himna revoluciji i satira ma njenc „ludosti. Svoju viziju vcvolucije, koja se u »Dvamnaestoricia naslućuje, Blok je konkretnije objasnio u escju »Inteligencija i revolucija«, koji je pisao baš u vremce stvaranja poeme: »Kao olujni vihor, kao snažna muećava,

u toj ~

revolucija uvek donosi novo i ncočečkiyano; ODG BUFOVO vara mnoge; lako ovakati dobre u svom vrilogu, Gq 104-

We Često iznosi nepovređenc na obalu; ali to su mwjenc

slučajnosti i to ne menja opšti tok bujica, piti onaj strašni tutanj koji stvara bujica, Taj tutanj uvek najaVljuje veliko. | |

Blok je prihvatio revoluciju kao 'stihiju, kao svetski požare u kome treba da hestane sav stari SVCH,.

U crno-belom pejzažu petrogradsko zimc promiču poklonici stare Svete Rusije: pisac vlatousti, pop, buržuj, gospa u astrahanu i Starica što priziva upomoć Majčicu Zastupnicu: »Oh, boljščvici nas u grob gonela, N kraj njih, kroz vejavicu, dvanaest crvenoarmejaca (dvanaest novih apostola) čvrstim, »državnim korakom« maršira ka daljinama; a pred njima, kao simbol dobra »sa krvavim barjakom, od mećavć nevidljiv, od taneta nepanjive ide Isus Hristos. Pesnik u ovoj koloni vidi iskonsku snagu

'maroda, snagu Rusije, one Rusije koju su veliki pesni· Ći videli u »stravičnim i proročanskim ~

snovima; onaj Petrograd koji je video Dostojevski; onu Ruviju koju je Gogolj nazvao trojkom u letu«, Blokova vizija 16 novć Rusije je maglovita, romantična, Pesnik fizički oseća, da se stari svet mora radikalno mcnjati, da sve. treba da bude novo, »da Jažljivi, prljavi, „dosadni i vužni Život postane istinit, čist, Veseo i divan.

Poema »Dvanaestorica« otkrila je novu ijdcjnu dimenviju najvećeg pesnika Rusšijc s kraja XIX i početka XX veka. Ali ta novina nije samo u ideji već i u formi sijha bliskog narodnim poskočicama i popevkama, u strukturi pesničkog jezika Koja podseća na gzadihani ritam Majakovskog. Pojava »Dvanaestorica« izazvala je burme reakcije. Jedni su tvrdili da jc Blok izneverio šebcć, da poema znači pesnikov pad; drugi — mladi sovjetski pisci šu ga odušcvljenp prihvatili. A sam pesnik jć rckao: »Dvanaestorica« — onakvi kakvi su — O jc najbolje što sam napisao. Zato što sam tada živeo savremcnošću“. lzdavačko preduzeće »Mladoste štampalo ic Ovu počmu povodom 50-godišnjice Oktobarske revolucije u izvrsnom prevodu Grigora Viteza sa ilustracijama Borisa Dogana.

Branko VUKOVIĆ

Vera Kolaković Skinite naočare gospodine Izdanje autora, Beograd 1967.

SASVIM JE IZVESNO da velikim delom u književnosti epzistiyaju. pisci koji su svoje mesto u Srcu široke čitalačkc publike, najprc, izborili i zbog toga što su svojim tVOrGCVInama davali karalitcr »smelog i otvorenoga Pponiranja u najdublju tamu ljudske intime, Ali, to čine prikazujući pončkad onu njenu Spektakularnu sštcanu, koja uvek po-

vršnom ali veštom prezentacijom gorčijih životnih istorija

izaziva jevtina ganuća, kod isuviše Ssentimentalnih i uže. Naravno, tu su utkane nametljive i profana definicije, najčešće o varljivosti ljubavi, ili o životu uopštc, sa kapima ironije koja ima djzmišljeni ukus patnje i iskustva. Tom jatu pripada roman »Skinite naočare gospodine«.

A zatim, hteo bi ovai roman, prividno ležeran, ali Žcstokih ambicija, da ispriča prastaru priču patctičnog zvuka koji uvek nađe odjeka među dobrim ljudima, I wu nioi Sc kaže: kako nova sredina, Wepoznata, svoiom Doezličnošću, hladnoćom, ravnodušjem, i istovremeno skrivenim čarimua, spoljnim bleskom koji zamamijuje i vara, uništava zvczdanc snove onih ljudskih duša koje joj prilaze raširenih ruku,

a odmah potom Strašno brzo se izgube u tom vrtlogu i

katkad se sebc sećaju kao pregaženogp cveta,

To se događa i junakinji ovog vomana studentkinji Vesni, T odmah razočaranje, Kolakovićeva se poslužila sta rim, dobrim Yeceptom, sve Se zna, Sve je tačno dozirano i svega pomalo ima. U početku je nicna Vesna prožeta pomešanim osećanjima mcizvesnosti i nade sa kojima sc dolazi u veliki grad i još prisutnim slikama zavičaja. 1 potom razrada: Ljubay zauzima centralno mesto u Vesninom. životu. Tek što su se pupoljci javili a već gorko is-

'kustvo sa log prvog »izleia u ncbo«, U đaljem toku Kola-

kovićave svoju junakinju dosledno vodi kroz dance i noći, jesen i -— proleće, kao memog i vavnodušnog učesnika daljih avantura, Ona je sada jskusna i mudra, deli savcic, igra sc osedele i primitivne životne lilozofije, Na jednom

mestu ona kaže: aTreba biti bezobziran, izlaziti u susret

samo trenutnim željama“, .

I na kraju, za ovakvu građu · Kolakovićevoj je očigledno trcbalo i nedostajalo autentičnog samostalnijeg prilaza i mnogo, mnogo iskrenosti. Za buduće knjige svakako treba skinuti naočare. Za njihov dugi vek.

čav a njihov „GUBI vek Emilijan PROTIĆ

Milan Stojanović

Pred licem vatre

RU »Đuro Salaj«, Beograd 1968.

KAO .! NJEGOV neposrcdni prethodnik u ovoj ediciji pi. saca radnika, Dragan Žigić, i ovaj Pesnik jc, na izye. stan način, vezan Za svoj rodmi kraj Ali, 5 tom razli. kom Što je om u svojim počtskim traganjima pokušao da ode dalje, odnosno, Što jc imao većih pretcnzija od ž;. giću koji jc, ma sreću, ostao u domenu inopiracija \ćza. nih isključivo za zavičaj. No, istini za voljiu.. Milan Sto. janović jc ipak najviše svoj u tihim, pomalo setnim ras. položenjima onih običnih, prolaznih : trenutaka života (pesma »Dođi«, na primer, koja ic ujcdno i jedna od najboljih pesama u OVO Knjizi). a ne u širim zamašima, kad traga za svojom »plicom boevkraja«, bez obzira da li ta slika otelovljuje ljubav ili ono nepojamno čemu šc on suprotstavlja pesmom. Ili 5 druge strane, kad, mediti. ra o Svojim dalekim precima, LO, islo tako, spada, u manje uvpclc pasaže ovc knjig. U svemu, Milan Stoja. nović ju pesnik jednog 1lihog, kamernog raspoloženja, Koji bi svoj izraz Ivebalo još malo «a kultivišc i obogati ve. ćim poetskim i životnim iskustvom,

Vladimir V, PREDIĆ

Kliford Simak Grad

»Jugoslavija«, Beograd 1967; prevela Mirjana Rajković

OSAM PRIČA o porodici Vebster povezane zu u jedjn stvenu gelinu uvodđopm koji ih programski objedinjaVa i napomenam: Noje wkazuju ma iduijnmu potku ma kojoj je zasnovana svaka od njih, tc predstavljaju {zintastičh hroniku raspadanja ljudskog društva, sagu o čovećap. stvu kojc pnapušta Zemlju w trenutku o9lvarčnja svojih najviših etičkih ideala. Svojom izuzetnošću i Ppootičnošću ova MNnjiga proširujc granicc naučnc {antstihc jer sc izdvaja kako od intelektualnih problemskih dela koja svojom analitičnošću i stvarmim aktivnim ol. nosom prema sadašnjosti predstavljaju majviši domot ovog metoda, tako i od bezbrojnih trilera, avamtuviziič. kih dkcionih romana koji ćesto pripadaju | području šunda, Simakov »Grad« je prc proizvod jedne velike poctskc imaginacije, mogo onog intelektualnog procesa Ko. ji. se maštom služi, uglavnom, samo kao. pomoćnim sredstvom da bi budućnost prikazao kao MKarihiranı %• dašnjost, karakterističnog, na primer, za MHakslija i Or. vela. Fantastika Kliforđa Simaka vrlo je MDlizu toga da izgubi atribut »naučna«, Sloga Slo u njoj eclememtii amalize sadašnjosti, eksponiranja Kkaraktcrističnih činjenica na' osnovu kojih sc vrši predvyiđanje budućnozti, koji su potka svake ozbilinijo naučnc famtaslikc, bivaju zasenjeni

postupka

vizijom epske snage koja čovckovo napuštanje Zemlje približava iragičnosti jednog »Sumraka bogova«. Razvojem maukc čovek jc postigao potpuno blagosta•

nje na Zemlji, ostvario je večiti mir i počeo da zaborav

lja značenje reči »rata, povtao ic sposoban da kažc da se poslednjc mwbistvo odigralo prc mećkoliko vekovažYAli Simak jc otkrio novo značenje Yeči »dehumanizacijav, i nada je u pitanju mjen pozitivni smisao pokazuje da se mjena specifična težina w apsolutnom smislu nčć memja, Jer čovek ma svom vrhuncu polako gubi vezu a čovekom, čovečanstva, napušta ga onaj iskonski magon da se drži na okupu i on wapušta grabude potpuna atomizacija

otuđujc se od

dove, čovek bprestaic da »društvena Žživolinja«, jer

je jak i samodovoljan. Ta ljudskog

društva, koren je, naravno, čovckove dobrovoljnc pro-

pasti. Našavši na Jupiteru ncku vrstu raja u Kkomc \la-

da potpuno «duhovno blagostanje, liudi sc prewaraju u savršenija bića, mapuštaju zemlju i prestaju da budu ljudi. Neckolicina ih ostajč na Zemlji, mo otkrivsi u se-

bi ostatkc zla koje jc oduvek MWwarakterisalo ćoveka pre sc dobprovolinom večitom snu, da bi sami hirurškim čovekova iskustva, mo na bazi

daju ostavili svet

psima koje su zahvatima osposobili da

govore i primaju druga-

plemenifijez duha koji je njima svojstven.

Vlastimir PETKOVIĆ

čijeg,

A AAA AA AA a ea VV VV VV VO VV VV O VV VV VV VV VV VV CAN VV aa VI M #

NIBIPRRIRVIBID NI, IKONJJIKOJE.

Louis Aragon

Blanche OUu Poubli

Gallimard, Paris 1967.

ROMAN lLouisg Aragona (Luja Avagona)

_ privukao jc. zajedno šs Malrauxovim (Malro) »Antimemo-

- ističkog realizma“

| fovremeno njegovim Promotorom, ocem. II sad, odjeđnom, ma pragu sedamdesete godjne,

arima«, mwajveću pažnju fraucuske Mitike u proteklom dijelu sezone. Teško bi bilo veći da li su, u stvari, veći interes pobudili sadržaj i štruktura samog djela, ilj pak 'jedna činjenica koja je izvan Ooyog Yvomana kao takvog: Aragon je godinama nosio u Francuskoj barvjiak »socija(zajedno sa vojom suprugom, YOmoansijerkom ruskop porijekla. Elsom Triolet), bio ie isteoretičarem i branisvježinom wjela kojem po

ob ijzmpmnađujc mladalačkoni

· avangardnosti može pozavidjeti čak i mnogi »novi voman«!

_ Nakon što se, prije nekoliko godina, pojavila Kkmjiga 'istaknutog teoretičara KP Yrancuske Roger Garaudya (Rožc Gayodi) pod naslovom »Realizam bez obala — za koju je sam Aragon mapisao prodgovor i označio je kao v„događaj« — očekivalo sc da sc u taboru pisaca, združenih pod stijegom širc shvaćenog »socijalističkog rea-

' lizma« pojavi djelo koje bi na neki način wtlijelovilo ćs-

tetsku liberalizaciju zacrtanu kako u navedenoj Garaudyjevoj knjizi tako i u nizu vrlo zanimljivih diskusija vođenih nakon XX-og kongresa mcđu francuskom mmark-

· sističkom ljevicom,

Spomenutc činjenice valja svakako imati na Wmu ristupajući ovom vrlo kompleksnom romanu i tražeći uzrokc zanimanju Kkojc jc potakao,

Glavno licc Aragonova posljednjeg ~ djela je lingvista

. Geoffroy Gaiffier (Žolrma Getie): njega Jjc puije otprilikc

dvadešetak godđina napustila supruga Blanchc (Blanš) š zabelješke koje protagonista vođi wu dosluhu 5 autorom predstavljaju u neku vuku pothvat da Pc, kroz koprenc i nagumine »zabovavas. ma neki način ponovno povrati Blancheino prisustvo ili barem da sc ublaži ili objasni

praznina. koja, jc nastala njenim odlaskom. No, Geoffroy Gaiffier nije netko tko bi u ovakvoj prilici jađikovao ili nam očajnički izricao sve što se i kako se zbilo! On jc, čak svjestan da to nijc moguće, — čak i kad bi želio -—. jer kao lingvista smatra da »svc Što jc rečeno prije četrdeset godina nema višc islo značenje« (str, 402), Kronologija je stoga razvedena u bezbrojne meandre memorije i »zaborava«, fabulc praktički | mema, isključena ie svaka psihologija ili radicimalna »karakterizacija« lica (slično kao što se dešava u »hovom romanu«), a sam autor jntewvenira neposredno uz protagonistu i Uupozorava mas da mu jc »stalo da ga čitalac nc pobrka 5 njegovim licem« (str. 470)! Pored Blanche i Gaiffiera javlja sc devojka Marie-Noire i njen ljubavnik... Nakon Što smo skoro povjerovali u »realnost« 1c Marie•Noirc, koja uspijeva da nas opčini svojim »dekontraktiranim« bpaviskim žargonom, Gaiffier mam. povjerava da je on sam »izmislio Marie-Noire da bi, njenim očima, mogao Ubez patnje gledati Blanche« (str 273), da je ona samo »hipoteza čiji je cilj da se objasni Blanche« (str. 318); »dao sam joj život kao pokušaju organizacije pojmova Moje imam ili sam mogao imati o Blanchćae (str, 321),

Tako se postupno, ma mačin danas već prilično {amilijaran modemom yomanu (koji malazimo već u (Gideovim (Žiđovim) »Kovačima lažnog novca), sam roman »demistificira« u toku svog vlastitog rađanja, objašnjava se samim sobom dobivajući još jednu —Č #W.Mmokritičku — dimenziju!

»Poscban fenomen ovog romana jc u tom ŠIO nam POkazuje Blanchc a da Se ona pri tom i ne pojavi« (ona 5C doista i nc javlja, kao što je to slučaj, recimo, 5 glavnim licem Robbe-Grilletove (Rob Grije) »Lubomoreć«)...; međutim, »Blanchc osvetljava ljude oko sebe„. i mi ih vidimo nc onakve kakvi su nego kakve mam ih je ona odvazila i upravo lim, samom prirodom modifikacije kojoj ih ona podvrgava, mi saznajemo o Blanchei nešto bitmo, njeno svojstvo da djeluje kao otkrivalac ma ljudc koji se u nju zaljube« (str, 480)...

Autor idc dalje od Gaiffičra, mada ovaj već i sam govori u prvom licu. On nam povjerava da jc 78 Blanchc posudio imc jz romana »Luna-Park« Svojč Suprugc Blse "Triolet (str, 330)! Da bi ovaj koloplct ako kojeg SG O%OYio sam roman bio još Yrtoglaviji, Saopćava nam SC u uvodnoj bilješci da je (2. Gailfier rođen istog dana kad di sim autor, ali da postoje među njima brojnc razlikc (bon puši lulu, lingvista je, proveć je dvije-tri godinc na Javi 1, zaboravio šam, on nije komunista«!).

»Nitko dosad mije uzdigao toliko visoko apologiju Yomana koliko Gaiffier« —' veli nam također wvodma bilješka. Tako ic na ynogo mjesta viječ e samu romanu kao imstrumentu spoznaje, kao »lingvističkoj strukturi (str, 393), kao »posredovanju između života i menc, ogromnoj semantičkoj edinicje (str. 131), kao »nauci o anom:a4liji« (str. 474),, Ove veoma spretno interpoljranu refleksije daju povod autoru da u obliku kolaža (slično kao što to čini Borges) isprepliće tkivo vlastitog vomana 5 djelima poput MHolderlinova »Iypoeriona«, PFlaubertovor »Sentimentalnog odgoja« (ili, fačnijc prevedeno, »Odgajanja osjećanja«!) i »Salammbo-a«, nekolikih Knjiga samc Else, isječaka iz tekuće dnevne Mtampe ma kojima čitamo o aferi Ben Barka, Vijetnamu, dc Gaulleu, Pokretu otpora, itd.

Brana. CRNČEVIĆ

d- ; Ne mogu da sastavim moj kraj sa nekim tuđim krajem. I stalno tako: čas konj sa konja pada na magarca, čas se

magarac sa magarca penje na konja.

Brak je jedina organizacija koja priznaje da je prošlost lepša

od buducnosti.

TRSTU

Inteligencija ima sjajnu odbranu, ali navala joj je bedna.

lstini za volju, sve ove yragoljaste igyc u kojima da francuskoj MKmnjiževnosti MAragon sigurno nvma bravurozni sfilski pevjodi dostojni majboljih au wepyrispodobiva vještina čovjeka koji u scdamdesetoj godini još može napisati da će mu čitav Život ispasti »jedma velika igra Yiječje (str. 498), sve to kw pa nosi sa sobom dosta MDalasta, digresija koje misu bile neophodne, Yukava koji su predaleko od svježipe ma tice, ogranaka kojc je trebalo potkrecati za Yačum snagć cijelog stabla, Prod nama je ipak nesvakiđašnje djelo o

TOR U premca, tologija,

kojem će se, Sigurno, još osta vaspravljati i koje će možda «{oprinijeti da se tehnika modcrnoz vomana mo dificira, osuvremeni i Ppostame primjcrma traženjima a

še cpohe. Predrag MATVEJEVIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE