Књижевне новине

MILORAD STOJOVIĆ uredio je sabrana dela vojvođe Marka Miljanova tako da danas može o-delu ovog našeg pisca da se donese celovitiji i;precizniji sud. Pored svega onoga što je MarKo Miljanov napisao u sabranim delima našla su se'i najznačajnija i najzanimljivija mišljenja o ličnosti i delu Marka Miljanova, najzanimljivije OCčles i najkarakterističnije pojedinosti. Tako su pred nama četiri Knjige Marka Miljanova i jedna kniiga o Marku Miljanovu. Kao redaktor”Stojović je svoj posao' obavio brižliivo i umnogom pogledu njegovo izdanje dela Marka Miljanova. može da posluži kao uzorno obavljen naučni Dosao. Naročito ie srećna bila ideja da se pruže i tekstovi koji govore o Marku Miljanovu i da na taj način čitalac na jednom mestu sretne sve ono što je najznačajnije i najvažnije pri upoznavanju sa ličnošću i delom staroga pisca. · 'Kako danas izgledaju dela Marka Miljanova koja su svojevremeno predstavljala prvorazredno iznenađenje i beležila se kao jedma od majzanimliiviiih pojava u našoj književnosti? U: koji se vid naše nacionalne, literarne tradicije ona uklapaju? U svome predpovoru Stojović je dobro uočio da Marko Milianov nastavlia onu brazdu koju su u našoi književnosti zaorali Petar Petrović-Njegoš i Stjepan Mitrov·Ljubiša. U iednom trenutku Njegoš se zapitao: »Što je čovjek, a mora bit čovjek«. U delu:·Marka Miljanova kao da se nalazi odgovon” na pitanje kakav mora da bude taj čovek, da bi za njega moglo da se kaže da je čovek. Za Marka Miljanova čovek je pre svega borac i on na svetu postoji zato da bi se borio. Ali najveću borbu čovek ima da izdrži sa samim sobom i najveću pobedu on odnosi nad samim sobom. Kzda tu borbu izdrži i pobedu nad sobom odnese, on se potvrđuje kao čovek mnozo više nego: kad odnese pobedu nad protivniom'·na megdanu. Ta pobeda je za Marka Miljanova čojstvo kome on nimalo slučajno mne daje mesto pre junaštva u naslovu svoje knjize »Primjeri čojstva i junaštva«. Kada čovek uspe da pobedi svoju želju za osvetom, ono što je u njemu nisko i sramno, onda njegov Dpo-

POKUŠAT prevazilaženja samoce podrazumeva neminovnost. preobraženja. Preobraženje je dug i\bolan proces koji obogaćuje ljudsku svest dragocenim saznanjima o smislu sopstvenog, postojanja u sklopu sveopšteg postojamja. Bez obzira što konačni ishod može da dovede u sumnju svrsishodnost čitavog napora, zrelost stečenog iskustva hrabri i uverava da i u izgubljenim bitkama ima nečeg plodonosnog. Prevedena na jezik intelektualne sinteze, ovako bi mogla da se sažmu iskustva glavnog junaka Hingovog romana »Timonova kći«. Njegovo ime je' Daro Leban; on je kompozitor ı već star čovek; u godinama je kad neosetno počinje da ga opseda pomisao na smrt, jer je postao svestan nesrazmera između vremena koje je prošlo i dana koji su pred njim. Zakasnela strast koiu u njemu neočekivano probudi mlada devojka Ana postaje ne samo prelomni trenutak u' životu, nego 1 znamenje „samoofkrovenja, sudbonosni impuls u traganju za skrivenim vređnostima u vlastitoj prirodi i u postojanju neminovno određenom vlastitom prirodom.

Jednostavnost Lebanove istorije, ili, tačnije rečeno, jednostavnost fabule ovog dela,izobilno je nadoknađena razuđenim protkivanjemi zbivanja reminiscencijama, imtrospektivnim zasecima u ljudsku svest, dnevnicima, piščevim ironičnim komentarima, njegovim veštim- poigravanjem mrežama pgproteske — svim onim što život čini nepreglednom i teško prolaznom šumom: »Svet je šuma i bez ikakvog smisla: u njemu rastemo jedno preko drugoga, raspadamo:se kao kamenje, trunemo kao lišće, unšštavamo ono što je pored nas, a ono što je pored Tlas — nas uništava«. Ovo je metaforična dimenzija značenja Hingovog romana i njomeč se izražavaju konačna saznanja do kojih 'dolaze protagonist:.

: Ostareli· kompozitor susreće mladost u liku devojke Ane i prihvata njen ljubavni mig. On uspeva da u sebi pobedi strah starosti pred miladošću, ali isprva ne primećuje da je strast starosti za mladošću pobedila njega. Ljubavni

·

MADA.OD PESNIKA koji objavljuje tek prvu knjigu. pesama ne možemo tražiti neko odrcđenije estetsko shvatanje, činjenica je da u poeziji Božidara Milidragovića ima ozbiljnih stvaralačko-misaonih IRTEBCIJR, aje OB“ na jedno, svemu sudeći, trajnije | O po Sejo. To opredeljenje, da odmah budem nedvosmislen, nije deklarativno, ne bar u' ovoj knjizi koja je nastala u ambicioznom maboru da se nadličnim i opštim dubaka obuhvati jedan poetskomitološki specifikum, ,Odista, »Carinik« nema skoro. ničeg zajedničkog sa prvom Milidragovicevom. pes-

ničkom. fazom kojom su dominirali volšebna miljkovićevska elokvencija i njen himenični

odjek „u. vremenu; precizna pesnička misao, Sa žefa, u slici ili OKOM izgleda da je uspešno potisnula prvobitne pesnikove sklonosti ka poetsko-filosofskoj referenciji. Ne može 'se, isflna, ni u »Cariniku« prevideti izvesno prisustvo miljkovićevskog spekulativnog načina mišlje nja, ali ono u ovoj knjizi više nema tendenci· ju retoričkih proširenja, verbalnih amplifikacija, čiji je psihološki podtekst uvek veći O njihovog pesničkog značenja. Do e

Ali. pre nego što pokušamo odrediti pojedinačne karakteristike jednog pesničkog .fenomena, neophodno je, čini se, ukazati na praporeklo pesnikove inspiracije koja u „helenskom. mitu ima svoje moćno boetsko-istorijsko „uporište. Obraćajući se helenskom mitu, Milidragović je nastojao da jedan „pnadličnii opšti đuh impostira unutar čovekove današnje nimalo zavidne situacije. Ako kažem da je maš pesnik u tome uspeo, naravno u okviru svojih misaono-stvaralačkih kompetencija, om: da istovremeno dajem načelan sud o njegovoj PRVO) pojavi: potpuno izuzetno u konstćlaciji mlađeg srpskog pesništva, Milidragovićevo duhovno opredeljenje predstavlja prijalno iznenađenje čiji se pravi značaj ne iscCLpljuje u samom primeru. Ovim želim da kažem sledeće: iako ic Milfdragović po šsvojimi pesničkim intencijama jedinstven i, egzemplaramn (bar 'Što se tiče niegove gpeneracijć), rezultati

KNJIŽEVNE NOVINE

stupak dobija posebnu herojsku lepotu i svetli neodoljivim sjajem. Čovek koji jc u stanju da pobedi sebe, da oprosti život zarobljenom protivniku, da ide u susret opasnosti, pobedi svoj strah i pobeđenim strahom savlada Pprotivnika, jedini ima pravo da se nazove ČOVCkom i da pri tom svakome pogleda ravno u oči,

Miljanov ·je čovek koji je duboko uveren u vrednosti herojskog morala, čovek za koga su običaji koji u njegovoj sredini vladaju nepromenljivo pravilo kome svako ima da se pokorava. Postoje neki imperativi koji se prenose sa kolena na koleno, formiraju čovekovu svest i čovek se gotovo rađa sa prečišćenim pojmovima o tome šta se može i šta se ne može, šta se sme a šta se ne sme. A ono što se ne možZc i Ono Što se ne sme, ne proizlazi ni IZ ČOVEkove slabosti, nemoći ili straha, ni iz okolnosti koje to onemogućuju nego iz čovekove svesti da se to ne može i ne sme zbog sebe samog uraditi. Za Marka Miljanova je, dakle, čovek merilo svih stvari i jedino merilo pri oceni ljudskih postupaka. TI u neprijatelju gleda se čovek i u svome, kada pogreši, gleda se nečovek. Praštanje, ta u patrijarhalnom svetu velika stvar,

susret Ane i Lebana Je silan. po dejstvu, ali kratak po trajanju: Ana nestaje i Leban se u pućuje u traganie za njom. Njihov ponovni šusret ostavlja Lebana podjednako samog kao što je bio pre nego što ju je susreo, ali zrelijeg za jedno iskusivo i boga'ijeg za jedan svet koji je otkrio u sebi i oko sebe.

Leban je osobenjak, usamljenik ı samozadovolinik koji je (kako se kaže već na prvoj stranici knjige) bio »vičan majstorijama ptice noja«; uživao je u svojoj slavi i uspehu, u hladnim predelima svojih intelektualnih preokupacija, dalek od života isto toliko koliko od sebe. Zbližavanje sa Anom i njem neobjašnjivi odlazak imaju na njega dejstvo šoka: »Nije želeo ništa drugo sem ljudske blizine, opore, sigume, što svakidašnjije reči, počinka,..« 1 Leban, gotovo nesvesno, sasvim somnabulno, otvara svoja uska vrata : ulazi u svet običnih života, običnih ljudi i običnih strasti od kojeg je uvek bio beskrajno daleko; on ulazi u sadašnjost i prošlost toga sveta da bi o:krio da između njegovog postojanja i postojanja onih koje oko sebe susreće postoje niti kojih nekad

· mije' bio svestan, ali čije prisustvo i značaj Vi-

njegovog pesničkog rada kao da premašuju uslovnosti poetsko-istorijske formule kojoj, po svemu sudeći, ovakva senzibilnost pripada. Još iednom su, dakle, u sPpskom pesničkom iskustvu helenski mit i orfejska simbolika, bili izazov za nova poelska otkrića, i ta činjenica, po.ko zna koji put, aktuelizuje helensku duhovnost u uvek drukčijim ljudskim i pesničkim situacijama.

Mada Milidragović u »Cariniku« samo asocira helenski mit, odnosno neke motivc »Odiseje«, koja je postala simbolska stvarnost mnogih pesnika, prisustvo jednog objektivnog pesničkog duha toliko je očigledna da mi, pri egzegezi njegovih pesama, moramo konsultovati čitav, jedan mitološki i filosofsko-istorijski rekvizitarijum. Sama vrednost pojedinih Ppesšničkih simbola nije, međutim, određena mito: loškim okvirom, koji je u ovoj knjizi reduciran do te mere da on zapravo imponuje kao jedno metaforsko podneblje u kom je smešten pesnikov simbolički sistem. Tntclektualna podloga tog sistema jc znatna i Milidragovića s pravom treba uvrstiti u intelektualne - pesnike. Čitajući njegovu knjigu .»Cari-

Poezija. i orfejska simbolika Božidar Milidragović:

»CARINJIK«, »Nolit«, Beograd 1967.

Poezija herojskog morala”

Marko Miljanov: »SABRANA DJELA«, I—V, Grafički zavod, Titograd 1967.

može se primeniti na neprijatelja kada je svoje ·

'Čoveštvo pokazao, na svoga, kada je pokazao svoje nečoveštvo, ona se nikada ne primenjuje. Onaj koji izda nije kriv što je izdao svoje no što Je u tome činu izdao nešto što je najbolje u sebi. Pak Otuda u pričanjima Marka Miljanova nema mi oštrih reči, ni želje da se o ljudima sudi. Ljudi kojima priča Marko Miljanov imaju dovoljno jasno prečišćene pojmove o dobru i O zlu, o pravdi i nepravdi, ·o' onome šta može uraditi čovek a šta dolikuje samo rđi. Zbog toga Miljanov hoće da sa što manie reči ispriča događaj, da svoju priču oslobodi svih nepotrebnih pojedinosti i svega onoga što bi moglo da odvede našu pažnju u nekom drugom pravcu. Ono što je najbolje u pričanjima; Marka Miljanova to je ta jednostavnost, sposobnost da se u jednoj reći oživi ceo jedan svet, da se kroz jedan postupak osvetli čovekova ličnost.

Ima neke čudne patetike u tim jednostavnim ·

pričama i neke neponovljive lepote u: ogoljenim rečenicama kojima se te priče kazuju. Kazivanja Marka Miljanova svojom klasičnom. jednostavnošću i jednostavnom klasičnošću:nisu. mog-

Vreme prošlo u vremenu sadašnjem Andrej Hing: »FIMONOVA KĆI«,

Matica srpska, Novi Sad 1967. Preveo Gojko Janjušević

še ne odbija da prizna, Kao. što:nmas, zajedno sa Lebanom, uvlači u tajnovite kutke foga sveta, pisac nas uvodi i u one zagonetne predele svesti koje je odredila prošlost, u.uznemirena se-

· ćanja zbog kojih vreme' prošlo postaje vreme

sadašnje. Mi zajedno sa Lebanom (dok slušamo Anu i njenu priču) saznajemo da je sećanje glavni pokretač života, i da su se njih ćivoje susreli ı razišli upravo zato što sećanja misu mogla da se usklade, što priroda jedne realnosti određena uspomenama nije mogla da zadovolj: potrebe druge realnosti isto tako odredene svojom zapamćenom prošlošću: »Moram Drekinuti naše odnose, jer ti ne: možeš gledati mojim očima. Ne možeš mi pomoći jer we možeš u moju prošlost«. Prošlost je ono' što nas određuje (»Da li nam uopšte ikad iste stvaTi ZOVOrC ist*o?«), prošlost je ono čega se me možemo odreći, prošlost je razlog što smo onakvi kakvi ne bismo želeli đa budemo, »Ljudi su tako napravljeni da se počinju oslanjati na metafore koje su sami izmislili«, a, ni te metafore nisu ništa drugo do materijalizovano i oplemenieno sećanje.

nik«, nas je neobično privukla tragična sud» bina pesnika (neimenovanog Ulisa) koji je ne prekidno na putu, jer je put njegov Nečočekivano postao jedina mogućnost EVOM U kontekstu cele Knjige ta ideja je dominantna mada ne i pesnički najbriljantnija. U završnoj strofi jedne, rekao bih, programske pesme hašeg pesnika, kao da je. sažeto prikazan skoro ćitav Milidragovićev misaono-etički napor:, Mi smo na putu i prispećemo „i. . svoje teško iskustvo da iskrcamo n Uzalud kiklop za nama veliko kamenje baca.

Ono što ovaj, Milidragovićev misaoni koncept aktualizuje nije, dakle, mitološki okvir unutar koga sc nešto događa, već je to, rekao bih, samo događanjeć koje u sebi sadrži mitski imeniteli jednog teškog iskustva. Da je to iskustvo sasvim u duhu savremenog evropskog pevanja i mišljeftija n4djbolje pokazuje jedna zaista lepa pesnička ideja koju bi vredelo ovde istaći: »I što je rođenje dje / Teža nam je smrt«, Šteta je Što naš pesnik nije u potpunosti prihvatio: sudbinu' ove

la da ne postanu primerom sažetog govora koji sugestivno deluje. %

Ovako prezemtirano delo Marka Miljanova postavlja pred nas nekoliko problema koji gone, feraju. i inspirišu na dalja proučavanja mnjv·gova dela, na ispitivanje uticaja. koje Marko Miljanov na poseban način imao na čitav miz naših značajnijih pisaca ne samo svojim delom, nego i svojim shvatanjem sveta. Jer možda su te sličnosti sasvim slučaine, ali, na iprimer, izdaja u viđenju Marka Miljanova i izđaja m prikazivanju Mihajla Lalića imaju nešto slično. I kod Lalića je izdaja u prvom redu izdaja čoveštva kao što je to slučaj kod Marka Miljanova. Kod jednog drugog pripovedača, Dušana Đurovića, bar u njegovoj prvoj pnripovedačkoj fazi, shvatanje časti, onoga što se sme i onoga što se ne sme slično je shvatanju časti u Marka Miljanova. Da ne govorimo o. tome koliko je. Miljanov svojim delom i svojim osećanjem sveta posredno uticao na formiranje. skike o Crnogorcima i koliko je doprineo stvaranju jedne istinitije slike o Crnoj Gori i njenim žiteljima no što smo je dobili u romantičarskim viđenjima Ljubomira P. Nenadovića.

. Razume se ovo su samo neke ovlaš skicirane ideje o tome na kakva sve proučavanja može da inspiriše delo Marka Miljanova. Ali ono što je svakako najbitnije, to je da delo Marka Miljanova pre svega inspiriše čoveka da mu sc ponovo vraća, svoiom prostom jednostavnošću donosi čoveku vedro raspoloženje i učvršćuje mu veru u suštinsku dobrotu čovekove prirode. A sve to deluje utoliko sugestivnije što.ništa od svega toga nije direktno rečeno, što nam je Marko Miljanov uvek pružio priliku da domisHhmo njegovu misao, da dosudimo njegovu. presudu, da izreknemo njegovu ocenu o onome što priča. : Postoje pisci kojima verujemo i koji su 'u stanju da nas uvere u ono što žele i ako to nikada izričito ne kažu. To se dešava samo dobrim piscima. Marko Miljanov je takav pisac...

Predrag Protić

Pov:jeni pod teretom uspomena Leban i Ana žive, svako za sebe, u svojoj priči. Leban je vanbračno dete koje nikad nije upoznalo oca. Stroga materinska ljubav i mit o ocu koji za njega nije postojao pomogli su mu da stvori svoj svet iz kojeg je nerado izlazio, iz kojeg niJe mogao da iziđe. Daiek od ljudi, poklonik izmaštanih shema, on je svoj život sveo na svedočenje, ne na borbu. I Anin život je odredio otac — zato Što ga je imala; otac bogataš koji je prokockao sve što je imao — uključujući i rođenu kćer, Mnogo više nego Lebanova, Anina priča ima prizvuk bajke! Ona je priča zato da bi se oslobod'la svoje prošlosti, da bi se preobrazila; ali ne uspeva u tome. I Leban ima SVOJU priču, ali njegova priča nije za pričanje. On se menja iako je ne priča. Ana svojom pričom ı svojom ličnošću pomaže Lebanu da shvati sebe: »Kome ste posvetili samo jednu m'sao kad ste se. ljuljali na krilima uspeha, li bar na onome što ste vi nazivali uspehonmn...? Posle, docnije, na kraju, onda su aam DOtreb? ne žene, potrebna su deca, po*rebni prijatelji, potrebni psi, potrebne su mačke ... Jer ne umete .da budete samil« Ana beži jer shvata da on ne može da joj pomogne, da za njih dvoje zajedničkog puta nema. Leban ostaje, i dalje uveren da »jedino je bol pouzdane, ali to stao sopstveno verovanje je oplemenjeno novim saznanjem: »Bilo da svet ima smisla ili da ea nema, jedno je sigurno: ne vredi se uzdati u božiu ni u ljudsku pomoć sve dok put nisi prešao samo sam. Tek na putu postaie iasno da Ji udari naših koraka dosežu do bližnjib il: njegovi do nas; za sada jie važno samo to; boŽ2JI šator ne propušta glasove. A koračati je verova:no neophodno«.

Retko je književno delo u kojem su kormpozicija i struktura u folikoj meri deo. znače-

Nastavak na 4. strani

Dušan Puvačić

aa aa a ye rar Or —

ideje jer bi, bar se meni tako čini, sugestivnije nagovestio. jedno novo shvatanje vremena u poeziji. Ali i ovako, makar kao simptom ili kao podatak, to shvatanje daje Milidragoviće“vom misaonom konceptu izvesnu, ne tako.malu, ozbiljnost koja njemu može dati nesumnjiv polet.

. »Carinik« je knjiga neujednaćene lepote. Po-. jedini ciklusi, na primer »Hor« ili »Čas oseke«, daleko premašuju ostale ambicioznije zamišljene delove, Pa čak i unutar jednc veće pesničke celine postoje neobično velike razlike i neujednačenosti koje pokazuju da jedan. za· nimljivi. simbolički sistem nije Kkoherentam. Analiza pojedinih misaono-etičkih koncepcija' deskribuje još uvek prisutne intelektualne magline mada mestimično, u fragmentu u slici ili pak u strofi zna da blesne neka od kategorija ontološkogp sistema. Ovo posebno napominjem ı zbog toga što je ciklus pesama »Čas osekeć pravljen sa takvom namerom: da se unutar jedne pesnički guste teksture smesti sasvim određeni simbolički sistem koji neće biti posterioran filosofskom stavu. Milidragovićev odnos prema elementima (simbolički predstavljenim kao kap vode i kap vatre) koji su u večitom kruženju, počiva na pretpostavkama predsokratovaca samo što su te preli- , postavke u ovoj poeziji lišenc diskurzivnog predanja, a to je već, kvalitet na. koji smo. dužni da ukažemo. Simbolički ciklus evolucije, koja. kako bi naš pesnik rekao, i Heraklita primorava da čini istu grešku, kao i Zenon, neće izuzeti pesnike: i njihovu reč će zadesiti ista sudbina da usijano kruže oko sebe!

Negujući. slobodnu poectsku prozodiju Milidragović je u svojim pesmama pokazao i žavidnu formalnu perfekciju. Tako je njegova nazvao bih je orfejska simbolika dostigla i onaj neophodni estetski nivo koji nam: daje za pravo da jedno pesništvo izdvojimo iz tekuće pesničke produkcije. Milidragović je. pesnik čija.će se reč čuti u vremenu! Zak irtbeiaja Miodrag Jurišević·

3 ,