Књижевне новине

VEĆ PRVA PESMA Ujevićevog: »Leleka. sebra« (1920) donosi i sadržajem i naslovom (»Sanjarija«) najbitnije oznake njegovog izmenjenog odnosa prema svetu i poeziji. Dok je za njegove pesmc objavljenc u »Hrvatskoj mladoj lirici« (1914) karakterističan jedam arlističko-parnasovski stav, kojim provejava emotivna hladnoća kao izraz odsustva dubljeg i subjektivno prelomnog životnog iskustva, usled čega pesnik pribegava knjiškoj ili intelektualno-kontemplativnoj inspiraciji, dotle ovde, već iz prvih stihova, progovara autentična emocija ranjena Životom.

Istini za volju, preokret nijc došao sasvim neslućeno i bez ikakvog, makar i samo nominalnog kontinuiteta.\Još u onim majranijim pesmama javljaju se i kruže neki od stalnih i dominantnih motiva karakterističnih za Tinovo pesništvo u tolikoj meri da su se zauvek stopili sa pojmom njegovog pesništva uopšte. Vcć u pe-

smi »Što šapće vodoskok« susrećemo, iako u

jednom banalno-emotivnom kontekstu, reči kao što su: San, sjena, samoća. Ovim su neke od osnovnih Tinovih motivskih preokupacija samo nominalno fiksiranc, i čini mi se da nećemo zapasti u oblast proizvoljnosti ako istaknemo da niic nimalo slučajno što je kip stavljen u središte, što njemu gravitiraju i sa njim korespondiraju osnovni simboli koji iskazuju ništa manje nego bitno pesnikovo opredeljenje i sudbinu: san i samoću:

Iz starog patka rijetki ljudi

odlaze tiho: neće noću

čovjek da budnom nogom budi

san kipa, sjenu i samoću.

Kao da je pesnik iracionalno progovorio i iskazao jednu pesničku istinu o sebi: sve je još bešćutno, nemo, hladno i neiskazivo kao i sam kip, mrtva i ledena materijalna ivar; još mnijc došao čas eruptivnog, silovitog i autentično lirskog i umetničkog izliva; još se nije odigrao unutarnji preokret koji će osloboditi jezgro njegovog pesničkog bića, provaliti branc i fiksirati tokove za duboku lirsku ispovest. Najviše što je ovde, u ovoj pesmi, uspeo jeste pominjanje sna i samoće, ali skoro isključivo kao dekorativnih atributa parnasovske versifikacije, bez dubokog, bolnog i prodornog krika njegovih kasnijih zbirki.

Još se jedna reč ovde samo pominje, u drugom kontekstu, ali je ona van toga vcoma značajna kao dopuna i kao deklaracija pesnikovog :životnog opredeljenja: to je reč sanjar. Ona

· ovde kao da je sasvim uzgredno i na sporednom koloseku dovedena u vezi sa tajnom: I sanjar čuvši u tišini turobne riječi bolnog mlaza krije ih duši u dubini: jer to je Tajna što mu kaza.

U čemu je sadržaj i smisao tajne? Sanjar je čuo reči bolnog mlaza, ali šta mu je rekao mlaz vodoskoka? Vodoskok jeca bol, usamljeni vodoskok na kraju jc izmamio suze usamljenom šetaču, ali ništa nije rekao što bi pesnik eksplicitno preneo i saopštio u stihovima. Zni se samo da su to bile turobne reči i da ih šetač krije u dubini duše. U stvari, smisao tajne je u bolu, u smislu i značenju koje u sebi nosi zagonetka bola, čime će se pesnik pozabaviti u svojim kasnijim zbirkama, naročito u »Leleku sebra« i »Kolajni«. Ali, prema onomc što znamo iz tih zbirki kao i prema osnovnim motivima i elementima pesnikove sudbine koji su ovde nominalno fiksirani, očigledno je da se tajna odnosi na značenje i smisao emocija i simbola bol, sam, samoća, sanjar. Taina je u njihovom međuodnosu i sudbinskoj kobi koju oni sadrže. Naikraće formulisana, odgonetka tajnc glasi: pesnik je u životu OsUđen na bol i samoću, a izlaz iz te sudbinske neumitnosti jeste san, sanjanje, preobražaj samog sebe od pesnika — čoveka u pesnika — sanjara. Ali pesnik će tu tajnu otkriti za sebc tek kasnije. ;

I neke druze temc »načete« su u pesmama iz vremena »Hrvatske mlade lirike« i u tom smislu su veoma značajne za utvrđivanje Psihološkog, emocionalnog i ontološko-egzistencijalnog kontinuiteta Tinovc pOocZIJe, Dve pesmc iz te zbirke, »Ogledalo« i »Dobrina zvona«, nalaze se u kontrastu koji baca svetlost na 'Tinovu unutarnju dramatiku, obeleženu problemom narcisoidnosti i alijenacijc. U prvoj pesmi, Tin je dekadentan, očito je prisutam Tazarački, nihilistički i cinički odnos, parnasovskom uglađenošću i artizmom učinJem JOS hladnijim, objektivnijim, do kraja obezdušen, odnos prema saznanju smr{i, što baca senku na sve ljudske napore i obezvređujc ljudsku taštinu. U drugoj pesmi, odnos prema istom sazna nju postavljen je sasvim drukčije: pesnik se ražalošćuje nad prošlim lepotama, predaje se melanholičnom raspoloženju, podatan Jc OPštoj žalosti koja treperi u atmosferi i prenosi se zvukom zvona, i ta opšta ražalošćenost, sa" mom svojom sveobuhvatnošću, prelazi ı na njega, pesnika, uleće u srce na krilima zvuka. Zvuk zvona olakšava tugu, ali i moralno pre obražava ličnost spajajući je sa ostalim bićima kao sa svojim sapatnicima, budi u njemu solidarnost i podseća ga, skoro da opominje: »sine, misli i na dwugc«. Tako ic izvedena negacija narcisoidnosti u prvom licu, neposredno, osećajino. Dok onamo govori umom, hladnim ı neosetljivim kao što je i površina ogledala, o čije se srebro odslikava neumitna kob prolaznosti i besmislenosti svih ljudskih nastojanja, ali karakteristično uhvaćenih u žiži ljudske taštine, dakle opet jedan oblik negacije narcisizna ukoliko taštinu shvatimo kao jedan od njegovih psihološko-moralnih atributa; ovde pesnik progovara jezikom zajedničke emocije, srcem.

Pesma »Sfinga« simbolizuie stoičko. uzdizanje nad ljudskim mukama. Po odsuštvi cmocija ona je veoma srodna »Ogledalu«, jer je ı

KNJIŽEVNE NOVINE

ih

kao neurotič

e rw

a lič

MILJENKO STANČIĆ:

ovde u pitanju objektivno artističko uzdizanje, jedna hladnoća, nemost, neučestvovanje, ali se u njoj istovremeno pokreće pilanje porekla te nesposobnosti za solidarisanjem, koja je izgleda jednim delom prisutna u svakom čoveku. Sfinga simbolizuje upravo onai deo ili dclić, kako kod koga, te neosetljivosti prema sudbini bližnjih koja je čoveku svojstvena, a što je pesnika mučilo kao psihološki i etićki problem. Treba se setiti da je Tin u izjavama o sebi i svojim pesmama isticao da kroz njih izražava opšti bol i jad ljudski, negirajući tako deklarativno stanje nesaučestvovanja sa opštom ljudskom patnjom. Ovdc je problem doživljen u kontrastu: Sfinga ima u Hristu svoj antipod. Dok se Hristos svuda rasprostire zvucima Zzvona, sfinga je i dalje otuđena od sveta. Hristos sam podnosi muke i saoseća. Kao da je on u svom saosećanju isto tako usamljen kao i sfinga u svom nesaučestvovanju. Kao da bi Sfinga svojom ledenošću htela reći: ima u dnu nas jedan deo našeg bića koji ostaje do kraja neosetljiv na tuđe bolove. Da li Je taj deo, svojom neosetljivošću, očuvano jezgro subjektivne ličnosti, zaloga njene autentičnosti i nepovredivosti? Jer bol vređa, a sapatnja menja. Zar to zrno nehumanosti nije podloga na kojoj se gradi subjektivni svet?

Sve su to pitanja koja se, posredmo ili ncposredno, svijaju u ncprozirnost tajne. Oko njih se spliće tajna, ne izvija se krik. Proces alijenacije ipak nije otišao do kraja jer se pesnik, naglašeno intelektualno, čudi Sfinginoj neosetljivosti samim tim što želi da prodre u tajnu, dakle nc prima ic kao nešto prirodno i po sebi razumljivo. On je još u stanju identifikacije, u stanju participovanja sa ćovekom, prijemčiv za ljudski bol i patnju. Mladđićska neiskusnost i nedovoljna zrelost prinuđuju pesnika na skretanje u kulturno-istorijske kategorije (Nil, Ramzes, stari Egipat), dok poslednji stih (>neodgonetnuta tajna hijeroglifa«) pogađa subjektivnu pesničku istinu, ukoliko taj problem hladnoće u ljudskim odnosima važi i za njega.

U kulturno-istorijskoj perspektivi, kojoj pesnik, kao što rekosmo, pribegava zato što mu sopstveno iskustvo još uvek ne dopušta da sagleda psihološke, emotivne i druge komponente koji ovde sudeluju kao splet okolnosti i uzroka, Sfinga je nema i hladna (u jednoj varijanti značenja) zato Što se našla u stranoj, tuđoj sredini, zato što je okružena mepoznafim bićima sa kojima nema dodira, afiniteta ni mogućnosti da uspostavi simpatije. Kratko rečeno, u

Zoran GLUŠČEVIĆ

li pesnik nost

TIN UJEVIĆ

pitanju su dva sveta Koja se isključuju (Madona olićuje taj drugi, u kulturno-istorijskom smislu i značenju), ali čim se kulturno-istorijska kategorija svede na psihološko-emotivnu, odmah se, za pronicljivog psihologa, postavlja pitanje valjanosti pesnikovog uzročno-posledičnog redosleda. Naime, šta je uzrok a šta posledica, osećanje tuđine ili nesposobnost za simpatije, tj. da ]i se osećam tuđe i strano u svetu zato što sam prema njemu neose{ljiv, što sa njim u napred me mogu da se emotivno slopim, da se solidarišem, ili ne mogu sa njim da saosećam zato što mi je stran i tuđ? U tom smislu, i kao druga varijanta značenja, Sfinga bi bila simbol pesnikove egzistencijalne situacije i položaja u svelu, njegove povučenosti u sebe. Hladnoća uperena prema svetu bila bi samo simptom da je izvršen prekid sa svetom, pesnik se, pogođen i ranjen životom, povukao iz sveta, skupio u samog sebe, stvrdnuo od neosetljivosti prema svetu da bi se što efikasnije zaštitio — od sveta.

U »Sanjariji«, koja je na uvodnom mestu u zbirci »Lelek sebra«, izmenjuju se »turobni« "časovi sa »strasnim« minutima. Ako ta izmena nije mehaničke mego funkcionalno-dinamičke prirode, onda bi njihova uzročna povezanost imala jasno značenje: (nozadovoljena) strast izaziva (svojom mnezadovoljenošću ali i razlogom zbog kojeg ne može biti zadovoljena) turobno raspoloženje. Sanjarija je stavljena u službu devojačke nevinosti, čednosti, neukaljanosti. Pesnik sanja i u snu kao i na javi priželjkuje prisustvo astralno-platonskog, nestvarno-čednog ženskog bića. Obogotvorenje i spiritualizacija ženskog lika izvršena je tri puta ponovljenim atributima devičanstva i netaknutosti. Ova koncepcija žene kao i težnja za platonsko-trubadurskim doživljajem ljubavi prvi je pesnički plod, sazreo kao izraz gorkih iskustava i psihičkih preloma i iz njih nastalih ponora, kojima se najavljuje »Lelek sebra« i sva ona paćeničko-ispovedna kavalkada nepoznata u stihovima »Hrvatske mlađe lirike«. ;

To je taj novi kvalitet koji ima dalekosežna značenja, od psiholoških do artističkih, Šta predstavlja i kakvo značenje u sebi krije ta težnja ka čistoj, neokaljanoj, devičanskoj ženi? U svojim najkonkretnijim prizemnim tokovima ona bi predstavljala introvertnu zaštitu od seksualnih frustracija i eventualnih ljubavnih neuspeha. U tom slučaju. logika stvari bila bi sasvim jasna: iđem na devojku kojoj sam prvi, te ona, još seksualno nmeiskusma, nije u stanju da oceni moju seksualnu podobnost: čovek koji

se zaštićuje ima nečeg od psihologije »Don Žuana«, potreba za sve novim i novim ženama

isto je što i bežanje od žene. To sve može biti

u nekoj meri i svesno prisutno, ali introverzija može da dovede do iracionalnog obrta, do. ifacionalne samoobmane: izigravam čistunca, sVesno sebe u to ubeđujem zaoštravajući do kraja, do apsolutnih dimenzija, kritenijun

stunstva, dok sve to u iracionalnom komt

CO.

predstavlja pokušaj stvaranja mchanizi ia. samoodbraneIracionalna logika stvara, ide ido apsurda: pošto idealno ovaploćenje ženskog

lika ne postoji, pošto ga nigde ne mogu naći sem. u eceterično-mistićnoj sublimaciji, u pcižažu sna i mističnih prostora, ja žene, kao čulna realna stvorenja, izbegavam i tako sebi olakšavam „seksualno-erotičnu apstinenciju koju sam sebi nametnuo, u doživljaju krivice i »nečiste« savesti, kao jedan oblik ispaštanja i samokažnjavanja. . U 0 |

Tako je platonski doživljaj žene doveo do osanjanog, mističnog pcjzaža: sve je u njemu nestvarno, u naslućivanju, u nagoveštaju i plavičastoj izmaglici, na granici sna ı JaVvc, SVC JC slutnja i san. Svoju imaginarnu draganu pesnik poistovećuje sa sestrom, maikom ı bogomajkom, i to magično trojstvo ukazuje na odnos prema ženi kao obliku razrešenja nekih dublje potisnutih problema:

Na livade ljudskim okom negledane

i na zlatna polja što se tekar slule

s prepasti zle svile strijeljaš zjenc sanc u turobne ure i strasnc minute,

zlatna dušo sestre! Koso Viyijane

Oči Moje Zemlje, sve, vrcaju u te,

sve ti ljube ruke još meokaljanc,

ruke djevičanstva, njih, Te netaknute.

Za trubadursko-mistični odnos karakteristično je što pesnik očima a nc usnama, kroz Vizir jednog idealnog tla, ljubi ali nc licc nego ruke svoje idealne dragane, sestre po duši! Neokaljane ruke pesnik upotrebljava u dvostrukom značenju: u erotskom (»rukc djcvičanstva«) i etičkom (»neokaljane ruke«), što pokazuje da je žena kod Ujevića nc samo ecrotički ili na negaciji erotike izgrađeni simbol nego i simbol sa daleko širim spektrom značenja, da je ona izabrani oblik da kroz njega saopšti ne samo odnos prema ženi nego upravo kroz taj odnos i sve druge odnose i mnogo kompleksnije probleme koji se u njima začinju. I baš zato se odnos prema ženi beskrajno komplikuje jer implicira, u sferi potisnutosti i sublimacije, najkompleksnije odnose pesnika prema svetu, životu i svom sopstvenom biću.

Imaginarni predeo ljudske nevinosti izveden je, u linijama i bojama svoga devičanstva. do kraja. U turobnim, ali i strasnim, trenucima vraćaš se nevinosti; elemenat, delić bar neke male životne poraženosti ili ranjenosti životom mora biti prisutan da bi pohrlio nevinosti. Ako taj predeo nije dotakao ljudski pogled, onda sc u ljudskom pogledu, kao višeznačnom simbolu urokljivosti sintetizuju negativna svojstva ljudske prirode: ljudi su prliavi, zli i nedostojni tog neborajskog užitka/ Kroz devičansku koncepociju ljubavi i žene pesnik se u stvari otuđuje od prljavog i rđavog ljudstva. Njemu sc ukazala ta blažena milost da vidi ono što nc videše ljudske oči, on je izabranik. Konccpcija ljubavi pokazuje se kao sredstvo za rafinmovanu ekspoziciju odnosa prema ljudima. Tako se vrši polarizacija: jedni su čisti, drugi prljavi.

Ali odjednom, usred te začarane i devičanske mističnosti, izbija sladostrašće. čitava iedna sladostrasna igra utkiva se u platonski pejzaž i atmosferu:

Ti još možda zuriš mističkome Gradu u sutonu boje što se u zvuk sliva ili sanjaš neku grobišnu arkadu;

a dotle sc prelest srcbrna i siva, kao prah cigare ma pokojnu nadu, na gole dlanove sladostrasno riva.

Pošto je ženu idealizovao u tolikoj meri da jc ona postala nepristupačna i za njega samog, pesnik kao da je postao žrtva svoje sopstvene zamke: sladostrasnost, koja platonskim suzbiJanjem i potiskivanjem samo dobija u snazi potismutog, ponovo se vraća, mada na veoma istančan i rafinovan način; igra sladostrasti jc isto tako fluidna i eterična kao i sama sanjarija o ženi. Pesnik pokazuje izvanredno senzibilnu erotičnost koja se graniči sa perverznom ankoćutnošću: sladostrasni odnos uspostavlja se između „srebrno-sive divote (prelest), što označava eteričnu itvar sutoni, &utonske boje, nešto materijalno neuhvatljivo kao vazduh. vetar ili igra senki, i golih dlanova, tako da se erolični efckti sladostrasnc sccne postižu tarenjem sutonskih boja o gole dlanove! Erotska suptilizacija predstavlia zamćnu za stvarno odsustvo Žene, tc dckadentna scena znači priznanje poraza: prnuđen sam na erotsku suptilizaciju zato što sam lišen s!varne žene. Tim objašnjenjem, međutim, njie razrešen smisao protivrečnosti između dcvičanskc mistike pejzaža i ovog, ma koliko etevično-fiuidnog, ipak sladostrasnog, čulnog titraja ili odsjaja sladostrasti. Gde je smisao ı potpuno značenje te pesnikove raspolućenosti na idealno i čulno, uzvišeno i požudno, koju je i on sim sublimisao u likovima Eve i Mariie, u njihovoj istovremenoj prisutnosti, i koiu jc doživljavao kao mučnu emociiu ı kao izvor bcskrajnih samomučenia i optuživanja?

* Idealizacija ženskog lika do platonsko-trubadurske i mistično-danteovske apstrakcije izraz je potpume Životne poraženosti Tako se

otkriva veza između prikrivenog, potisnutog doživljaja životne promašenosti i karaktera

ljubavne sublimacıje. Ali ako ie pesnik upregao u ovu igru imaginativno-pesnički deo svoga bića, čulima nile uspeo da zagosnodari ı mored sve intelektualno nametnute askeze. Čula sc bune i svojim buntom otkrivaju pravu istinu o smislu erotičke sublimacije, istinu koju sam pesnik duboko potiskuje i od sebe krije. Pošto nije mogao nametnuti svoje idealne zahteve svetu i životu oko sebe, zapleten sa svetom u nerazmrsivo klupko protivrečnosti, pesnik »beži« iz sveta.i javnosti, prenoseći totalitet zahteva na naiintimniji, erotski plan. I tua, mučeći se i kastrirajući, nesvestan da Io čini zato što je u. velikom svetu poražen i da tim namelnutim ispaštanjima hoće da s> iskupi za poraz, bekstvo ı usamljenost, on bi da nad erosom ostvari dominaciju koja mu u širim životnim razmerama nije uspela. Iz tog rascepa između svesti ı čula, između osećanja krivice ı DOmamnc čulnosti, nastala je neodoljiva magija Tinove poezije.

(Odlomak iz studije o Tinu Ujeviću)

)

5