Књижевне новине

KRITI

DOGAĐAJI koji su prethodili prvom svetskom ratu i stvaranju prve jugoslovenske države obrađivani su, ako se izuzmu carinski rat i aneksija Bosne i Hercegovine, pretežno uzgred i usput, Umesto sintetičkog pregleda svih događaja koji bi pokazali kako je došlo do. stvaranja: zajedničke jugoslovenske države, šta se sve događalo u raznim našim krajevima u deceniji koja je prethodila prvom svetskom ratu i kakvi su bili međunarodni odnosi u to vreme, dobili smo u izdanju Srpske akademije nauka i umetnosti jedan zbornik različitih radova, vezan za različite teme, koji pruža, bar donekle, uvid u jugoslovensku političku i međunarodnu situaciju pred prvi svetski rat. „Razumljivo je da je u ovom zborniku majviše prostora dato onim događajima koji su najviše uzdrinali stari red stvari, doveli u suminju. vrednost sistema ugovora ma kojima Je počivala stara Evropa i uz masu novih podataka rasvetlili odnose u jugoslovenskim krajevima. Aneksija Bosne i Hercegovine i događaji koji su joj prethodili, sve njene posledice na ekonomskom i kulturnom polju, zapremaju, tematski, gotovo polovinu knjige. Bila je dobra ideja redaktora ovoga zbornika da zbormik komponuje tako da izvesna poglavlja, mada su ih pisali različiti autori, predstavljaju tematsku i organsku celinu, Kađa se obrađivala aneksija Bosne i Hercegovine, onda se obično u našoj istoriografiji poklanjalo više pažnje diplomatskoj strani problema i insistiralo se, sa dosta opravdanih razloga, na činjenici da ie aneksija Bosne i Hercegovine predstavljala smišlieni udarac Austro-Ugarske i njenih saveznika dvema slobodnini jugoslovenskim državama Srbiji i Crnoj Gori. Isticalo se da su jugoslovenski narodi odneli u tom međunarodnon sporu moralnu pobedu i da je blagodareći ameksiji jugoslovensko pitanie prestalo da bude lokalno balkansko pitanje i delimično, unutrašnja stvar jedne velike svetske imperije ı postalo međunarodno pitanje prvoga reda. Ali. odnosom javnog mnenja prema ameksiji u jugoslovenskim zemljama malo ko se bavio. Kao što ie nekom neobjašnjivom igrom slučai: ekonomska i kulturna istorila Bosne i Hercegovine u vreme koje je prethodilo anceksiji ı neposredno posle nje rađena uzgred i usput,

IHSENAS. kad je bezmalo nepoznati Dragoslav Mihailović, dobijanjem Oktobarske nagra· de Beograda, odjednom privukao radoznale poglede javnosti, »Politikae mu je jedne nedoelje posvctila celu stranicu: imtervju i priču. Izgleda, međutim, da je ta priča (»Ljuba Vrapče zvani šampion«), delujući mepotpuno i nedovršeno, čak usiljeno, mnoge razočarala, pogotovu one kojima je to bilo sve što su od Mihailovića pročitali, U maiboljem slučaju, mozplo se naslutiti da je to odlomak neke duže proze.

Zaista, kako odlomci i »izvadci« mogu da zavaraju! Pred nama je sada cela pripovetka, izišla u prva dva broja ovogodišnjeg »Letopisas, na nekih sedamdeset (časopisnih) stranica, tako da bi se gotovo moglo govoriti ı O pravom malom romanu. S obzirom na bogatu i dramatičnu sadržinu — pogotovu. Meri se, na primer, ovaj put desilo nešto što odavno nisam -doživeo, i što možda poznaju još samo siyasni čitaoci kriminalnih romana: posle brvog broja jedva sam sačekao drugi! A na kraju ja, koji sam bezmalo ceo ŽivOt proveo na selu, neočekivano sam osetio kao da sam, nepde oko 1948. godine, stanovao na beogradskom Dušanovcu ı dobro poznavao Ljubu Vrapčeta, Stoleta Apaša i njihove drugove, roditelje, devojke... Tema naša, ovovremena, OVdašnja, a prica uzbudljiva, upečatljiva, skoro opčinjujuća: nije li to nešto što liči na istinski književni događaj?

Nainovija Mihailovićeva | proza, još više nego ranije, pokazuje njegovo nel!scrpno poznavanje ili bolje rečeno: osećanje Živo-

ta. Za razliku od većine svojih kolega, koil rado traže osobenjake i čudake, Mihailović je uzeo običnog (beo)gradskog gamemi, čak bližeg porodici nego ulici, i čistijeg. srcem nego postupcima, koji, sada u emigraciji, u

ea oeeneyouneuniuewapenzreduranannmaenuznun un nan uzore ere rei ae—a

TAKO SMO VEĆ OGUGLALI na paradokse savremenog sveta, jedan od njih ipak bi mogao da nam probudi pažnju. Posređi je, naime, paradoksalna, pa ipak stvarna saglasnost S ljinovog birokratskog »marksizma« sa današnjim »liberalnim« antimarksizmom. „Ova saglasnost ispoljila se na jednom raskršću današnje misli, to jest u odnosu prcma Hegelovoj filozofiji: i Staljim i liberalni antimarksisti podjednako su ocenjivali "u filozofiju kao apologiju pruske reakcije, pa čak i kao anticipaciju nacizma; pri tom, pucajući na Hegela, ovi antimarksisti su gađali »hegelijanca« Marksa, — a Staljin se ovde našao u istom stroju sa njima kao neočekivan i dragocen saveznik. Međutim, ovakvu ocenu može da opovrgne već i Hegelova mnačelna, nedvosmislena osuda anti-semilizma i kastinskop uređenja: »Ako se, naime, razlika po rođenju pozjtivnim zakonima i njihovim Ya: ženjem pretvori u utvrđenu nepravdu, kao, na primer, kad se neko rodi kao par1ija, Jevrejin itd., onda je... potpuno, ,1Spravno shvatanje po kojem se čovek u, slobođi svoje unutrašniosti buni protiv jedne takve prepreke...« (Hegel: Estetika, TT). Očigledno, Hegel opravdava pobunu protiv društvene i rasne nepravde, — i samo paranoidan duh može to opravdanje izjednačiti sa reakcijom i fašizmom.

Provocirajući paradokse o kojima je reč, besmrtni Hegel ioš uvek deluje kao »demon« koji režira dramu savremene misli. Čime on izaziva tc paradokse? Izaziva ih, u stvari, SVOiom kritikom Francuske revolucije kao jednim izrazom njene autokritike. Oznaćeni paradoksi wrcaju iz sudara istorijskopolitičke misli sa pitanjem: da li autokritika · Revolucije mora značiti potvrdu Reakcije? ie

Prema Rudolfu Haimu, jednom od prvih i najuticajnijih liberalnih kritičara hegelijanstva, ona *o mora značiti. A ukoliko baš i ne znači svrstavanje u front reakcije, ona pobuđuje uti-

sak da zapada u procep »između frontova« (kako veli Riter). Uostalom, iz žablje perspečk-

KNJIŽEVNE NOVINE

| » JUGOSLOVENSKI NARODI PRED

PRVI SVETSKI RAT«, SANU, Beograd 1968.

U ovom zborniku ta praznina u našoj istoriografiji delimično je popunjena. Kada je reč O Bosni i Huercegovini više se govori O tojme kakve su bile ekonomske i kulturne prilike nego O bilo čemu drugom. Neke studije, kao što je na primer prilog Todora Kruševca »Seljački pokret — štrajk u Bosni 1910, godine« ili »Agrarno pitanje u Bosni i Hercegovimi za vreme austro-ugarske vladavine« Hamdije Kapidžića predstavljaju dragocene priloge ištoriji narodne mase u Bosni i Hercegovini i znače ozbiljan pokušaj da se istorijska zbivanja posmatraju kroz kretanja narodne mase, a he kroz najmarkaninije manifestacije tih kretanja.

Makedonškoj istoriji i zbivanjima u Makedoniji u razdoblju od Tlindenskog. ustanka pa co 1912. godine posvećemo je nekoliko priloga. Svakako najinteresantniji, sa masom novih podataka i nizom zanimljivih i neophodnih, objašnjenja, je rad Aleksandra Hristova o principu sutonomme Makedonije u programu VMRO. U toj raspravi Hristov određuje odnos makcedonske revolucioname organizacije i prema Turskoj i prema pretenzijama. ostalih balkanskih država (Srbije, Bugarske i Grčke) prema Makedoniji. Ono na čemu je VMRO insistirao Jeste integralna autonomna Makedonija koja će imati sve uslove za normalan politički, ekononski i kulturni život. Deoba Makedonije među balkanskim državama posle prvog balkanskog rata „predstavliala je težak udarac makedonskom nacionalnom jedinstvu, usvojila objektivne uslove za postepeno odnarođivanje Makcdonaca. ' Dragoslav Mihailović:

| »KAD SU CVETALE TIKVE-«,

»Letopis Matice srpske«,

januar——\februar 1968.

ireniutku iskrenog nadahnuća iznosi SvOjJU Iesvakidašnju ispovest, ono upravo što ga je odvelo u tuđinu. Pričanje ie u dobrom starinskom smislu tečno, protkano određenim živahnimn žavgonom i britko izoštrenim opažanjima; nema lažiih :zvukova nj »pravljenih« rečeniga, od takozvane »literature« ni traga. I mi ni za trenutak ne summjamo da je to samo tako moglo biti, da je povest nastala sama od sebe, da Je to sam Život izronio i izlio se u te štampane redove.

. 1 na kraju, umesto, neke »teze« (kojih se pisac srećno kloni) iz ispričanogr kao da proizlazi: više nego doba, više nego ljudi, sam ovaj život je čudam, nepredvidljiv, neiscrpan u mogućnostima 1 preobražajima. Za Šekspira ie primećeno kako mu je dovolino da jedna ličnost ispusti maramicu, pa da od toga Sstvori veliku dramu. Ovde, najobičniji nesporazum sa jedne igranke koren je sloma jedne, a zatim i druge porodice. Nad tom obesnom igrom slučaja: i njenim glavnim učesnicima koji su 'i inače u svemu »glavni«, lebdi senka vremena i udesa, ironičan epilog »uspeha«: jedan. od njih, umire u samatorijumu dotučem

. Joahim Riter:

»HEGEL I FRANCUSKA

· REVOLUCIJA«,

»Veselin Masleša«, Sarajevo 1967.

Preveo dr Anđelko Habazin

live pipavog, evolucionog maprednjaštva, svaka revoluciomarna. autokritika napretka vazda se videla kao služba nazatku i reakciji: tako su Vukovi, graždansko-sveštenički protivnici optuživali Vuka za službu Beču i Vatikanu, dok su srbijanski liberali prišivali Svetozaru Markoyviću dosluh sa konzervativcima... U svakom slučaju, pa i u pitanju Hegelovog poli:ičkog stava, stvarnom odnosu između revolucije i ıeakcije daje pečat izvanredna pokretljivost i sloŽženost, koja se jogumasto opire podvođenju pod uprošćenu shemu Gvelfi — Gibelini. Doista, ovde se još jednom potvrđuje da je Lenjin bio u pravu kada je rekao da politika nije Nevski prospekt... pra

Posvećena Hegelovom stavu prema HFramcuskoj revoluciji, knjiga Joahima RHitera sadrži izvesna tumačenja 'Kkoja otežavaiu adečkvatan odgovor ma itanje o tom. stavu, — ali ujedmo pruža i mnoga obavcštenja „koja omogućuju da se isto pitanje reši na objektivan i zadovoljavajući način. Jedno takvo obaveštenje nudi nam, između ostalog, i podatak da je Res tauracija za Hegela bila »pr ava opasnost vremena«. Razume se, i la obaveštenja i “a tumačenja odnoše se na Jlegelovu političku teoriju, inspirisanu Francuskom revolucijom. Kako nas Riter informiše, ova. teorija se odsudno obrazovala to kom pet godina od 1795. do.1800. Ona se formirala pod „neposrednim istorijskim uticajem Francuske revolucije, koja je Hegela nadahnul da svoju misao utemelji na, Aristotelovoj deli. miciji i afirmaciji · slobode. I, baš, u ime slobode, Hegel je istovremeno kritikovao. i Restauraciju i ograničenost Revolucije: po njemu,

\

' istorija

Jugosloveni na početku”>X veka

U našoj istoriografiji koja se bavila odnosima, Oustro-Uarako i slobodnih jugoslovemskih država na Balkanu do sada se mnogo više posvećivalo pažnje odnosima između Srbije i Austro-Ugarske nego odnosima između Crne

„Gore i Dunavske monarhije. Ovu činjenicu nije

teško objasniti. Od 1903. godine likvidacija Srbije i srpske državne samostalnosti ušla je u praktični politički program susedne velike sile. Srbija je blagodareći svojoj ekonomskoj snazi, prađanskoj demokratiji i činjenici da iza ekonomske snage stoji i vojnička, Crnu Goru, na izvestan načim, potisla u drugi plan. Beograd a ne Cetinje postao je gpravitaciona tačka kojoi su težili Jugosloveni iz Dvojne monarhije. Otuda i veća pažnja naše istoriografije srpsko-austrijskim nego crnogorsko-austrijskim odnosima. Ali bez obzira na te činjenice koje mogu da objasne razloge prazninama nastalim u maŠoj istoriografiji, bilo je neophodno da se jednoga dana posveti veća pažnja i crmogorsko-austrijskim odnosima. Jedan od, ako tako moZe da se kaže, od najznačajnijih naučnih rezultata ovoga zbornika jeste tai da je diplomatska st 'rne Gore i njeni odnosi sa Bečom prilično sistematski obrađena. Vredan pažnje je prilog Mihaila Vojivodića o pokušajima Austro Ugarske da sklopi carinsku uniju sa Crnom Gorom i na iaj način ovu nezavisnu jugoslovensku državu ekonomski veže za sebe, Prilog Nika S. Martiinovića »Otpor naroda u Crnoj Gori protiv aneksije Bosne i Hercegovine« znatmo upotpunjuje sliku o događajima iz 1908. i 190% godine, kao što rad Novice Rakočevića

Oporo 1 opojno kao život*

od drugog, koji potom tavori u tuđini. Ovaj uz to, negda nenadmašni »osvajač«, tamo sč ženi bogaljastom devojkom sa vanbračnim detetom...

Ima tu mnogo grubosti, nasilja, nesreće, pa i psovki (nije slučajno glavno zanimanje glavnog junaka boks), ali viđenje sveta time se ne iscrpljuje, niti pisac tu njegovu stranu ističe: i patnja, kao i sve drugo, data je nekako ovlašno i »prolazno«, reklo bi se čak —e prozračno, gotovo onako kako ju je, između ostalih, osetio i Bodler: »božanski Jek za na še nečistoće«. Iskre nežnosti, topline, ljudskosti proviruju, prosijavaju ovde poput dalekih, tihih zvezda. Čovek ostaje čovek, iako to uvek nie ispoljava, kao što i zlosrećni Ljuba Šampion, u mnajhladnijoj tuđini, ostaje zaljubljenik svoje zemlje, iako neće i ne može da joj se vrati. Ne, tu ne cvetaju ruže ni lale (kao u mirisnim baštama starih pisaca), ali nešto ipak cveta, makar se to zvalo i tikva; nešto zrači, smeši nam se kroz suze, ostaje iznad svega i svemu uprkos: osobeno »cveće zla«.

Na Homerov mezaboravni susret Hektorovog oca i Ahila koji mu je upravo ubio sima

Autokritika revolucije

obc su videle samo negativnu stranu prevrata, naime revolucionarnu negaciju čovVe' kovih zatečenih društvemih veza; međutim, prevrat ima i jednu pozitivnu stranu koja sc sastoji u potvrdi čovekove prirodc (»sistema potreba«) kao jedinog delokruga društva, — "c samim tim i u emancipaciji svih čovekovih duhovnih, moralnih i sličnih interesa od društva. Ovo Riterovo objašnjenje traži da še dopuni napomenom. da Hegelova kritika bu tžoaske revolucije — uopšte. uZev nije bila usmerena toliko protiv njenog re volucionarnog toka koliko protiv mjenih uskih. buržoaskih »obala«. Obuhvatajući izloženu kritiku, Hegelova politička teorija umnogome zadržava ne samo svoju teorijsku vrednost, već i poli'ičku važnost koja prelazi istorijske okvire Francuske revolucije, protežući se na polie revolucije uopšte, ~

Ovom kritičkom teorijom, Hegel se — izglvda — upinjao da reši protivrečje između dinamike Revolucije i njene ograničene buržoaske forme. Hvatajući se ukoštac sa ocrtanim protivrečjem, autokritika te revolucije mosla se razvijati u dva divergentna smisla: il; kao protivstavljanje samoi revoluciji zarad očuvanja njenog buržoaskog ·karaktera i rezultata; ili kao protivstavljanje ovom rezultatu i karakteru .radi doslednog razvijanja revolucije, Kao što je dobijala divergentan smisao, ista autokritika uzimala je i različite oblike: praktičan i 'teoriiski, — politički ı filozofski. Ako su Grah Babef i Eber (na primer) pokušali da ie sprovedu u prvom obliku, Hegel ju je izvršio u drugom. Magi} „VM · i

'U obliku Hegelove filozofije, autokritiku revolucije dramatizuje, do kraja, njen

o odnosima Crne Gore i Austrije od skadarske krize do prvog svetskog rata donosi obilje no-

Ve, sistematski sređene građe o tom problemu.

U ovoji knjizi objavljeno je trideset i. šest priloga, članaka i rasprava. leki od mjih predstavljaju više nacrte za studije nego konačne ı definitivne istorijske radove, kao što ima i priloga koji mogu da posluže kao koristan podsticaj za dalja naučna ispitivanja i istraživanja. Posvećena je veća pažnja nacionalnim pokretima nego ličnostima koje su. učestvovale u tim pokretima, što je svakako ispravno. Postoji vi- · dan mapor u radovima izvesnog broja autora da se daju volitička i ekonomska objašnjenja događaja i da se sukobi naših naroda sa stranim silama posmatraju bez nacionalne bolećiVOSsiJ i sentimentalnosti, U tom smislu karakteristični su radovi Vladimira Stojančevića o Đusftro-ugarsko srpskom sukobu u kosovskom vilajetu početkom „veka, već pomemuti prilog Novice Rakočevića, Vladimira Dedijera o pla-

'novima Franje Ferdinanda ı Dimitrija Đorđe-

vića ·o Srbiji i Balkanu na početku XX veka, Tu se međudržavni sporovi i sukobi posmatraju kao sukobi određenih političkih imteresa za. koje objektivan istoričar uprkos nacionalnim osećanjima uvek mora da ima razumevanja. A što je u jednom ne tako malom delu naše giađanske i posleratne istoriografije bila prilično. usamljena pojava. ; Izdavanje ovakvih zbornika, dok ne bude konačno izrađena istorija jugoslovenskih narodn, predstavlja zanimljiv pokušaj da še rasvetle pojedina razdoblja naše prošlosti ı istovrem“ć-. no predstavlja i nužnu pripremu za pisanje jedne prave naučne istorije Jugoslovena. Ali da bi ta istorija Jugoslovena mogla da se naučno Obrađuje neophodno bi bilo izdavati i nepoznatu arhivsku građu koja me bi bila samo puki ilustracija događaja u kojima se u rasprava: govori nego 1 osnova od koje bi moglo da se pođe pri daljim ispitivanjima. Bez objavljivanja izvora ma koliko im istoričar kasnije poklanjao poverenja, nema i ne može biti pravč naučne istorije. A sadržaj nijednog dokumenta nijednom razumnom čoveku ne može da smeta.

Predrag Protić

setio me razgovor (i sve Ono eizgovoreno) Ljube Šampiona i ftetke-Ruže, majke upravo preminulog Stoleta. Opet: ničeg suvišnog. Ničeg patetičćnog. Mučnina, prosta i duboka, kao to postojanje u kome se svetlo i tamno netviazdvojno slivaju, i koje već unapred isključuje sve sheme, sve T{eze.

Najnovija, izvršna priča Dragosiava Mihailovića, koja je ovde bila povod za jednu Dpoalo. neobičnu čitalačku »ispravkuć i Pbreporuku, u ovom ćasu nam se ukazuje ı od drukčijeg i šireg značaja. Sva od ovog doba i ovog podneblja, ona se meusiljeno dotiče mnovih naših tema o kojima kao da još uvek radiic pričamo nego što pišemo: počev od one Dprelomne godine 1948. do naših živopisnih sporiskih krugova ıli radnika najamnika po inostranstvu. Izgleda odista da našoj savremeno| književnosti, posle njenih nedavnih mitski biblijskih i sličnih »večnih« naklonost preostaje drugo do povratak našem savfćmie-

mom čoveku i njegovom svetu. Đa i Smo

možda na prapu Jedme nove »socijalne literature« koja bi, za razliku od one predratne, Uzimala u obzir ne samo sociologiju nego i pslbologiju, kao i iskustva sopstvene prošlostiž Takva, ona nam je vec nasušno potrebna, a Mihailovićeva novela, kao njen nagoveštaj, 'postaje još više dragocenma.

*) Ovaj tekst je početkom aprila predat »Politicis gde je, po večima jednog od urednika, primljen i složen za iduću nedelju«. Kako se pak, sve dosad, iz ncpeoZznatih vazloga, nije pojavio, auter je slobodan da ga objavi na ovom mestu, iako je u međuvremenu Minailovićeva priča već doživela više priznania (od Feliksa ' Pašića u »Borbis 16. maja i Petra Džadžića u »Nimu« 2. juna). — Primedba autora. ,

Dragiša Vitošević

odnos prema restauraciji i kontrarevoluciji. U "om odnosu, ona se javlja kao kritika reakcije. Prema Hegelu, i reakcionari | reVOlucionari tvrde da je sa prevratom _ mastao diskontinuitet između prošlosii i sadašnjosti, samo što prvi osuđuju i odbacuju taj diskontinuitet, dok sa drugi pravdaju ı Drhvataju. U svakom slušaju, »ovaj diskonfinuitet — piše Riter — postaie za Hegela odlučam problem vremena«, Upravo u odnosu prema tom problemu, hegelovska 'au:okritika revolucije staje odlučno nasuprot nestauraciji: ova poslednja, naime, veruje da se kontinuitćet može uspostaviti jedino kontrarevolucijom; maprotiv, Hegel misli ı dokazuje da isti kontinuitet ostvaruje baš revolucija (koja ozakonjuje slobodu kao pramačelo i smisao svekolike ljudske povesti). S obzirom na t0, Staljinova legenđa o »reakcionarnom«.“Hegelu mora se raspršiti kao reakcionarma legenda o Hegelu: ona ie zaista reakcionarna, Jer je objektivno podudarna sa tezom »liberalnoge antikomunizma, — koji, napađdajući Marksa zbog njegovog »hegelijanskog« porekla, u Stvari odbacuje Hegela zbog njegovog marksistićkog potomstva. . ?

Sadržinu Hegeloyvog političkog shvatania određivala je tekuća istorija, upravo unutarnja autokritika i dijalektika Francuske revolucije; formu svoga shva*anja prilagodio njegovoj Speia, koja u istoriji nalazi ostvarenje svoje ideje: »Sama povijest Je “lo na kojemu ideja ieste 'žbiljska i djeluje« (kako to kaže Rjter iumačeći Hegela). Uostalom, liberal Haim mnapadao je Hegela baš zbog toga što je ovaj savremenu političku istoriju razmatrao sa gle. dišta »metafizičke« filozofije, umesto sa glediSOROORIM SoS i tehnike. Međutim, da bi ormu svoga shvatania neilapevlio ni gi ČŠMa cifičnoj istorijskoj sadržini, Hegel je svoju fi lozofiju povezao sa političkom ekonumijom, jer mu se o:krilo da. »povijesno r“&-

Nastavak na 4. strani t

:

Radojica Tautović