Књижевне новине

IOC KNJIĆA

Mihailo Maletić

Josif Pančić

»Istorijski arhiv«, Kraljevo 1968.

VUK JE UČINIO neizmernu uslugu ne samo malenoj kneŠevini Srbiji nego i svima južnim Slovenima kada je savetovao Josifu Pančiću da pređe u Srbiju,

Ovaj Hrvat iz Vinodolskog primorja u 32. godini života (1846) postao je lekar u Šumadiji i od tada, sve do smrti 139890; preko četrdeset godina bio je koristan našem narodu.

Vredan kao pčela on se stalno prevazilazio. Kao okružni lekar u Kragujevcu obilazeći rudničke planine sakupljao je biljke i menjao iskustva sa botaničarima keloga sveta. Ubrzo je postao član društva Srpske slovesnosti, kako se onda zvala naša Akademija nauka, a zatim i profesor prirodnih nauka u Liceju, tada našoj najvišoj školi.

Sem nekoliko kamenova on u školi ništa drugo nije zatekao, ali je bio sam već sakupio bogate zbirke biljaka

. i minerala. Time je počeo svoj pionirski rad ne samo na botanici nego i na drugim naukama o prirodi. Kad se desetak godina Kasnije Licej razvio u Veliku školu Pančić je njen rektor, da život završi kao državni savetnik i predsednik Akademije. : | Nova domovina prigrlila ga je kao prava majka, a on joj je kao najrođeniji sin vraćao ljubav svojim delima. »Ribe u Srbiji« (1860) prva mu je knjiga, »Flora kneževine Srbije« (1874) najglavnija, ali su mu važna i ostala dela, o pticama, o sisarima i vodozemcima, o insektima, i šumama po Srbiji. Dao je boftanički pregled Crne Gore i Građu za floru Bugarske, a takođe i mnoge udžbenike, da ne govorimo o osnivanju Botaničke bašte u Beogradu i o njegovom · velikom herbarijumu u njoj koji je i danas osnova za proučavanje cele balkanske flore,

Lekar, botaničar, zoolog, fizičar, hemičar, geolog, mimerolog, agronom, šumar, Pančić je obuhvatao ceo južnoslovemski svet. Šta on sve nije znao i radio i sve je to prikazivao stilom književnika. Može se reći da je Paačić u egzaktnim naukama u nas ono što je Vuk u humanističkim. Njegovo otkriće dotle nepoznate vrste četinara, čuyene omorike koja raste samo oko južne Drine; pronalazak preko stotinu biljaka od čega devet novih vrsta u Crnoj Goc:i i dvadeset u Bugarskoj, razneli su njegovu slavu po celom svetu. Pančićeva omorika je četinac koji se širio na zemlji u ledeno doba, pa se zadržao samo kod nas; razumljivo je, dakle, što je ovaj Pančićev pronalazak izazvao senzaciju u svetu.

Nisam stručan da bih podrobnije govorio o Pančićevom naučnom radu. To je već rekla Srpska akademija objavljujući »Spomenicu . Josifa Pančića« (1939), »Pančićev život« od Danke Mitranović (1964) i nedavno »Pančićev zbornik« (1967). Akađemija se time dostojno odužila svom prvom predsedniku (1887—1888). Pisac ovih redova želi nešto drugo: da upravi prosvećenu pažnju čitalaca na knjigu Mihaila Maletića. nedavno objavljenu u Kraljevu, u izdanju TIstorijskoga arhiva, pod naslovom »Josif Pančić«,

nienu vaspitnu vrednost. ari

' „Pančić je u ovoj knjizi opisan kao jedan od najboljih uzora kako valja da se živi, kako da se radi, kako da se služi društvu. »Nisam se razumevao U poslu oko teciva, i ono jedino što sam skućio, a to je moja grobnica, TA mi sigurno, jer taman je kupih, a ono se groblje izmešta« — rekao je jednom prilikom.

ro rMesto „prolazne imovine, Pančić je svoj život pretvarao u jedno mnogo veće i trajnije bogatstvo koje nam je za večita vremena ostavio. To bogatstvo nisu samo njegova naučna dela nego njegov primer kakav treba čovek da bude u zajednici. Jasno za svakoga, Maletić priknmzujući Pančićev život i dela, reljefno ističe i njegove moralne osobine, čestitost, rodoljublje. Opisuje njegovu siromašnu mladost; mučno školovanje; skučene uslove karijere; skroman Život u porodici i mudračko umiranje, a za sVc to vreme rad, Stalno usavršavanje, sejanje dobra na sve strane, ljubav prema ljudima i učenicima.

Ova knjižica završava se Pančićevim predavanjem »O Kopaoniku« koje najlepše predstavlja Pančića. Stoji tu Pančić na vrhu planine i gleda sve oblasti u kojima živi naš narod, ne samo u tada slobodnoj Srbiji i Crnoj Gori nego i pod tuđinom. Žalim što ovaj govor, klasičan i stilom i mislima o nauci i našim narodnim pitanjima, koji

NIEPRIEVIEDIENJE: KNJIOJE

Vladimir Nabokov

Pmim

Doubleday and Company, New Vork 1957.

IME OVOGA PISCA kod nas i u svetu vezano je uglayvnom za »skandalozni uspeh« njegove knjige »Lolita«. Međutim, vreme je da ovu knjigu ostavimo postrani, da je objavimo ili ne objavimo. Jer, čini mi se da je ona, na izvestan način, usredsredila isuviše pažnje na sebe, ukočivši tako da se govori o ostalim „delima ovog neobično originalnog i plodnog pisca, kome više nijedan „agozbiljan američki kKritičar ne osporava titulu vodećeg stiliste u američkoj književnosti.

Delo Vladimira Nabokova deli se na dve epohe: parisku, pre rata, kada je svoje romane objavljivao na ruskom,i američku, kada je, posle rata, počeo da objavljuje isključivo na engleskom jeziku. Zapravo, nas interesuje ova druga epoha u njegovom stvaranju. Kako je, pak, ovaj pisac, rođeni Rus, uspeo da savlada engleski jezik tako da ponese naslov »najboljeg stiliste engleskog jezika ovog trenutka«, ostaje da se objasni samo jednim drugim primerom s ovog područja svetske književnosti. Mislim na Džozefa Konrada, koji je, jako Poljak, suvereno vladao engleskom prozom s kraja prošlog i s početka ovoga \Veka. Čudna je to činjenica da dva pisca, čiji je maternji jezik ruski, odnosno poljski, jedan za drugim vrhume stilističkim oblicima Anglo-Saksonaca! Međutim, to je činjenica, i valjda će nam jednoga dana nekakvi još nekomstruisani elektronski računari i nađahnuta Književno·semantička analiza pružiti neke odgovore.

Roman »Pnin«, jedan od prvih napisan na engleskom jeziku, prethodi »Loliti« i »Bledoj vatri«, nema njihovu grandioznost i umetničku vrednost, ali je zanimljiv i kao štivo i kao dokumenat o svome piscu, koji u ličnosti sirotog prolesora-emigranta Pnina bez sumnje daje sebe, Nabokova bez slave i pre »Lolite«, Za nas koji smo Kroz gimnaziju imali «da se susrećemo sa tolikim Pninovima, uglavnom matematičarima i fizičarima, večito rasejanim i umrljanim od jela, posutim pepelom od cigareta na izli zanim reverima sakoa, koji govore jednim jezikom koji posle čitav razred, pa i škola, uzimaju za svojc viceve i

4

je Pančić kao rektor održao studentima pre sto godina na sv. Savu, ne mogu zbog dužine ovde navesti, ali molim našu omladinu da ga pročita i utuvi.,

Vladan Đorđević opisao je njegovu stoičku smrt. Kad su mu lekari, njegovi učenici, pristupili radi konzilijuma, on im se osmehnuo i rekao: »Telo je već mrtvo«, Zatim je ispričao kako je umro Balzak i ponavljajući njegove reči: »Da li mi se može garantovati bar još tri dana života?« upravio je pogled na započet latinski izveštaj o Botaničkoj bašti za neki inostrani časopis. Zatim je govorio o

Akademiji nauka. Ove njegove poslednje misli sačuvane su

u pismu Akademiji, u kome ostavlja poruka »da se Akademija u svome radu rukovodi samo istinom i objektivnošću; da čuva čistotu našeg lepog jezika; da svoju pažnju posveti naukama koje se srpstva i južnog slovenstva fiču...« i završava ovim rečima: »Tu nam je naša prošlost zakopana, a tu je i naša bolja budućnost, u koju ja čvrsto i nepokolebljivo verujem ...«

Ova knjiga o Pančiću podseća nas da je otadžbina nram u kojem sa precima i potomcima stojimo pred licem večnosti. Stubovi toga hrama najveći su sinovi naroda, ali i drugi čestiti ljudi koji su po nešto učinili da hram bude svetao i čist. U devetnaestom veku najsnažniji su stubovi toga hrama Vuk, Njegoš, Karađorđe, Miloš, Stojan Novaković... ~

I Josif Pančić je među njima.

Božidar KOVAČEVIĆ

Panoramz savrememe furske poezije

Književno društvo

»Rade Drainac«,

Prokuplje 1968,

izbor i prevod dr S. Đinđić

TURSKA POEZIJA u svojoj genezi prolazila je kroz mnoge etape, da bi tokom prošlog stoleća zaplovila u vode evropskog pesništva, a počev od dvadesetih godina našez veka definitivno stekla ncv vid zasnovan na iskustvima i doslignućima evropske lirike, Takva lirika bitno se razlikuje od predstava koje, nedovoljno obavešteni, često imamo o njoj. Po svom osnovnom zvuku, po pesničkoj melodiji i rilmu, ona se uprkos izvesnoj regionalnoj obojenosti ne razlikuje u suštini od savremene poezije drugih naroda, uklapajući se tako u širi spektar književnih vrednosti. Sloga susret sa turskom lirikom jeste otkrivanje jedne poezije koja nam se svojim prizvukom već čini poznata, čiji tembr naslućujemo u svom čitalačkom iskustvu.

Izuzev možda Nazima Hikmeta (1002—193) današnja turska poezija nema jedne centralne ličnosti. Ali zato, kao što nas uverava i ova panmorama, srećemo više autora čiji stihovi đosežu zavidan nivo i koji idu u red stvaralaca vrednih pažnje. Sastavljač je pravio panoramu, a ne aniologiju turske poezije, no u ovoj nevelikoj knjizi nalazimo gotovo sva imena koja u savremenom turskom pesništvu nešto znače i koja ga reprezentuju: tu su Nasim Hikmet, Orhan Veli, Džahit Sidki Tarandži, Fazil Husni Daglardža, Ozdemir Asaf i drugi.

Usamljenost i beznađe predstavljaju omiljene teme turskih liričara, od rodđonačelnika modetnih strujanja u ovoj poeziji pa do najnovijih,

»Noću se

Iz njegove postelje

Čula katkad tutnjava voza.

Počeo je da voli devojku

Iz zgrade preko puta.

I pored toga,

Napustio je ovaj grad

I otišao u drugi« peva Orhan Veli (»Seoba T«), a slične varijacije sumotnih tema i suptilne intime nalazimo i kod ostalih pesnika, od Nazima Hikmeta do Ozdemira Asafa.

Drugi pesnici pored intime prihvataju se i dnevnih tema (Fazil Husni Daglardža piše upečatljive stihove o vijetnamskom ratu).

Prevod dr Slavoljuba Đinđića (sa turskog) melodičan je i jasan, a istovremeno veran originalu. U pojedinim pesmama (»Pesma o 35 godina« Džahit Sidki Tarandžija) postignut je visok stepen prevodilačke veštine.

Ivan šŠOP

a VV VV VV VV VV VV

šale, posebno je za nas interesantan. Jer Pnin je baš takav profesor, baš takav izgubljenik: malo emigrant, malo srođen sa palankom, malo kosmopolit, i pomalo klovn. Toliko o gemusnom kod Pnina!

Timofej Pavlovič Pnin, kako ga srećemo na stranicama ovog romana, mali je profesor, koga niko ne shvata niti razume, groteska od čoveka, emigrant čijim zgodama čovek može da se smeje do besvesti, ali nad čijom sudbinom neka čednija duša može da prolije i dosta suza, On je pravi simbol čoveka koga je društvo slomilo, a koji ioš uvek u svome habitusu nosi »sav šarm. slovenske duše, nostalgiju za svetom majčicom Rusijom, samotnost emigranta zatvorenog u svoje uspomene, koje su sada samo snovi.

Nakon obaveznog itinerera ruskog emigranta: Prag, Pariz, Njujork, i nakon zblanutih peripetija na liniji demokratija u predratnoj Evropi, administracija (čitaj: ko si, gde si i zašto si rođen!), Nanzenov pasoš, itd. — Fnin konačno uspeva da se uglavi na jedan ođ onih dve hiljade anonimnih univerziteta poscjanih po prostranstvima Amerike, na nekakav »Vejndel Koledž«, na 450 km severoza" padno od Sejnt Barda«, na kome je jezik Tolstoja i Dostojevskog, mnogo dalja nepoznata od, recimo, dijalekata na ostrvima Fidži. Tu se naš Pnin, čovek od ukusa i kulture, trudi da dopadne igračima bejzbola i njjhovim ostalim profesorima (i njihovim suprugama, naravno) a jedda postane dobar »Amerikanjec«! Pokušava on at (Bože moj!), da nosi Bermuda-šorts (da li ga vidite?), da pije koka-kolu, itd. Usput gubi Vvozove i svoja napisana pređavanja, očekuje unapređenja i tiho pati. Međutim, cela njegova sudbina odlazi tu Ve dariju, jednoga dana kada shvati da njemu nema mesta pod »ovinis suncem.

Čudnovatom mešavinom anglo-saksonskog smisla za humor situacija i ruskog smisla za humor duševnih stanja, Nabokov je uspeo da stvori jednu nezaboravnu ŠOOO bolnoga Klovna, koja b imogla ća se smesti negde WO 5 čaplinovskih malih ljudi iz epohe nemog filma i b junaka gogoljevske proze, recimo junaka »Šinjela«.

Recimo još i ovo: nema nikakve sumnje da Nabokov danas predstavlja slučaj genijalnog Književnog virtuoza. Ali, ono što ga deli od oreola velikog genijalnog stvaraoca Jeste njegova — kako bi to Francuzi rekli — derasiniranost i PČapejiziranost. Jer Nabokov je, i pored svega, Rus, pored čeg imena, kada bi pisac i živeo u svome pravom ambijentu, ne bi izostao ni onaj nama poznati epitet vezan za ruske piscc: Veliki.

nom reči, da popravi i akcen

Aleksandar STEFANOVIĆ

Miroslav Đurović

Beskraj zavičaja

»Grafički zavod«, Titograd 1968.

OVO JE PRVA SAMOSTALNA knjiga pjesama mladog crnogorskog pjesnika Miroslava Đurovića, Knjiga je Čvrsto tematski strukturirana jer inspiracija od početka do kraja je zavičaj, njegovi nesamjerljivi vidici i njegova jstorija. Pjesnik u mentalitetu i psihologiji svojih seljaka otkriva poeziju. Oni su i tvrdi i mandušićevski romantični, velegrađani viteštva 'i odricanja. Oni su prešoviti i nabusiti i, baš kao zavičajne rijeke, vječito nekuda odlaze i nikad ne mogu doći. Dijete je na tom tlu pojmilo život, sišlo 5 bregova, ostavilo rječne tokove i sada im se vraća putem pjesnika. Ova poezija liči na nalcte zelenila, nosi u sebi duh viteštva. Ona je kolektivna svijest Đurovićevih zemliaka od Ibra do Urala, sva izrasla iz tla tradicije i duboko slovenski nostalgična. Time je otvoren i istorijski i logički ugao gledanja.

Dirljiva je pjesnikova sapatnja sa rijekom kojoj je »neko pokrao kompase«, koja žato »na svoju mušku snagu pljuje«, jer je uhvaćena u ravnici, njome kažnjena i tako ostala anonimna među vodama. Sa puno simbolike prepliće se lirska ponesenost sa epskom uzdržanošću. Pjesnik je zamišljen na glavi rijeke, zagledan u njezin tok kao u ljudski odlazak. Začuđen je njezinom snagom i još brže zapanjen njezinim krajem u makazama, u vlasti bregova. Jer, rijeke su putnici uzaludno »u sjeverna mora: zagleđani«.

Nije ta otrovnica žeška i nogolomna ni šiptarska ni turska ni crnogorska a nemanjićki hirovita i beskućna ilirski divlja i besputna

još sanjari pravo izvorište

cvokoće u ječmovima samoće...

Treba bar pomenuti lijepu i asocijativnu pjesmu »Molba Sutjeskina«. Rijeka moli za malo sna jer je umorna, hoće da plavi jer je crvena, da umre' jer je jedinac, da tuguje jer je grobnica, opet da ljulja jer je kolijevka, da snijeva jer je djevojka i iznad svega da pjeva...

Iz kruga 'u koji je ušao svojom inspiracijom Đurović do kraja nije izašao. Zalo je ova nevelika knjiga stihova i motivaciono i stilski veoma ujednačena i cjelovita. Pjesnik je dostigao zavidnu konciznost i gustinu stiha a da nije izgubio od rječitosti koja nam je poznata iz pjesama prije ove knjige. I u jezičkom pogledu ona nosi osvježenje pa makar i po cijenu izvjesnih nesporazuma u nmastojanju da izraz učini što modđernijim a da pri tom sačuva izvornost. Zato je opravdan napor »Grafičkog zavođa« da, i u skučenim uslovima, koliko može dočeka mlađe. Jer, ova knjiga nije potrebna samo autoru nego i nama.

Momčilo PARAUŠIĆ

Dr Liubomir Durković-Jakšić

„Iarmnmmislizav

— prvi jugoslovenski ilegalni list 1844—1845" | Univerzitetska biblioteka »Svetozar Marković«, Beograd 1968.

UNIVERZITETSKA BIBLIOTEKA »Svetozar Markoviće u Beogradu objavila je ovih dana interesantnu studiju dra Ljubomira Durkovića—Jakšića, naučnog savjetnika, pod citiranim naslovom.

Osnovni cilj »Branislava«, koji se ilegalno štampao u štampariji Kneževine Srbije u Beogradu, u vrijeme zabrane ilirskog imena, bio je, kako ističe autor, »da osudi cenzuru naše knjige i mađarizaciju u Austriji, na prvom mestu u predelima ondašnje Hrvatske i Slavonije«, »Branjslave je ustao »u odbranu prava svih Slovena i Austriji, a maročito u Hrvatskoj«. Na njegovim stranicama »branjena su od tuđina do tada priznata prava građanska, narodnosti, jezika i književnosti; osuđivana je nesloga Jugoslovena, koju su neprijatelji podgrejavali za svoje ciljeve, preporučivana je sloga kao glavno sredstvo kojim su se mogla zaštititi stečena prava i na kraju postići oslobođenje i ujedinjenje Jugoslovena«.

Kod Jugoslovena u Austriji pojava »Branislava« izazvala je oduševljenje. Austrijske vlasti, uznemirene, preduzele su energične mjere protiv onih koji su imali učešća u izdavanju i rasturanju ovoga lista. I pod pritiskom tih mjera on je prestao da izlazi.

O »Branislavu« je dosad malo pisano i to većinom bez konzultovanja arhivske građe. Zato i nisu bile poznate mnoge činjenice o njemu: ko ga je uređivao i gdje, »kako je prebacivan preko Save i rasturan u Austriji«, kako su ga prihvatili rođoljubi i protivnici, koliko je brojeva izišlo i sl. Zbog toga se »nije mogla dati ni ocena o njegovoj vrednosti, niti mu odrediti mesto u našoj oslobodilačkoj i kulturnoj istoriji«,

Uvidjevši značaj rješavanja svih tih pitanja i problema u vezi s njima, autor je, sa velikim trudđom, voljom i ljubavlju, prikupio građu iz domaćih i stranih arhiva i biblioteka, pronašao jedan nepoznati broj lista i »foto-

Brana CRNČEVIĆ

Vladimir V. PREDIĆ

Zlatna ulica

Mladost Stefana Gorskog

Kad se stari Stefan Gorski seća mladosti Uvek ide jednom istom stazom

Čuje udar sekire u tišini šume

Čuje stablo kad se ruši

Kad se stari Stefan Gorski seća mladosti Uvek je među stoletnim krošnjama

Na vrhu brega

Ispod njega diše reka

Jedan crkveni toranj

Jedan prozor

Jedna ljubav koja se diže

Kad se stari Stefah Gorski seća mioeotnoef On još vidi

Ako se udalji daleko o sveta

Kako mu ona žuri iz podnožja

Sa zavežljajem u ruci

1 oseća njehe ruke oko vrata

I usne

Koje su ga držale uspravno

Kad se stari Stefan Gorski seća mladosti To uvek ispadne nekako tužno

1] lepo

U isti mah

Kad se stari Stefan Gorski seća svoje mladosti Borove

Čisto lice greha

1 ko se to

Iz dana u dah

S večeri

Vraća u Zlathu ulicu

Iz dana u dan

Kad mesec izoštrava vid Kroz visoke krošhje Jelenovog jarka

Ko je taj što tako uporno Pokušava da otvori vrata Opustele kuće

Taj što je ogrezao u noći 4 isposnički smeo

Staje pred čisto lice greha Pred nepritvornu mladost Ko je taj što tako uporno Iz dana u dan

Podiže ruku

Na sebe

Memento

Ne To stablo ne dirajte O njega se oslanjam 0 slušam večernja zvona Lorete e To stablo mi he dirajte Njega mimoilazi vreme VV AN 150 OJI a iTV, \ kopiranjem sastavio jedan primerak, pošto nije poznato da postoji na jednom mestu komplet u originalu«. Na osnovu svega toga napisao je opširan rad u kome se, u prvom dijelu, govori o životu i radu urednika »Branislava«, a u drugom o »Branislavu«.

Prvi dio je biografija Pavla (Paje) Čavlovića (1821—1877), urednika »Hranislavas. To je, u punom smisla riječi, posebna studija, rađena pažljivo, pedantno, sa punom maučnom akribijom i dokumentacijom. U njoj je prikazan životni put i rad jednog interesantnog pregaoca, rođom 'z sela Volavja u Hrvatskoj, od mladih dana do smrli, njegove veze i poznanstva, rad na narodnom poslu u Kneževini Srbiji, učešće u buni 1848—1%49, sudjelovanje u borbi za fedđerativnu Jugoslaviju i druge aktivnosti.

U drugom dijelu autor govori o »Branislavu«, njegovom uređivanju i izdavanju,' prenošenju preko Save i rastu. ranju, vremenu izlaženja, brojevima lista, poznatim saradnicima, prvim odzivima i uzrocima prestanka. I ovaj dio obrađen je studiozno i znalački.

»Branislav« je počeo da izlazi oko 15. oktobra 1844, a prestao prije 16. avgusta 1345, Pronađeno je 14 brojeva sa svega 55 stranica štampanog teksta, koji su objavljeni u [otokopiji pri kraju knjige.

Knjiga je ilustrovana brojnim fotografijama koje, uz registar imena na kraju, olakšavaju proučavanje jednog vrijednog i bogatog materijala, koji će korisno poslužiti naučnim i kulturnim radnicima raznih struka, Uz to, knjiga predstavlja koristan prilog i za istoriju postanka, razvoja i širenja jugoslovenske štampane riječi.

| Uzeta u cjelini, ova studija je obogatila našu naučnu literaturu. Ona će, zaista, doprinijeti i »osvetljenju drugih problema sa kojima su se suočavali Jugosloveni u mo: mentu kada su se, možda više nego ikađa do tada, povezi· vali radi otpočinjanja planskog nacionalnog i kulturnog rada za oslobođenje i ujedinjenje“.

Dr Hajrudin ĆURIĆ

Pre rata nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i uništili

su sve.

.. • ..

Ropstvo je jedini izlaz iz slobode.

Pamet bez rada isto toliko je jalova kao i rad bez pameti.

Neprijatelj je budan, vi ste budni, ia idem da spavam.

• ..

Kad čovek padne za jednakost istovremeno je mrtav i za

slobodu.

VV VV VV VV Va Va VA.

KNJIŽEVNE NOVINE