Књижевне новине

Branislav PETROVIĆ

PLAČ ZA MAJČICU NAŠU DRAGU „ALEKSIJU LEKSU SIMEUNOVIĆ

Sad u grobu leži majčica naša draga Aleksija Leksa VO Ra i Simeuhović. Sa starim ako Grcima, Srbima, Turcima i Ciganima. Izmirena sa velikim Zločincima, Filosofima i ici 1. lo“ , a i Pesnicima, koji su, svako na svojoj lomači, stvarali ovaj svet. -

Lažni bi pesnici sa mnogo metafora opevali njenu preblagu

A to je bilo jednostavno kao velika poezija: a

ona je umrla kao da se kod Filipa Vidovito ila sklopila je oči i sama skrstila ruke svoje bldge ai Idbae

Iznad. njenog Lica kao iznad Tajne

sinovi, davno izginuli, nevidljivi, plačt.

Drage u crnini sa porukama svojima, gore.

Sestre lepe, starci, deca, braća iz daleka.

O ništa nije neshvatljivo kao život.

I smrt u ružama, u svetlosti jutarhjoj.

Umrla je majčica, haš vidar i haša intimna pravda. Ne, me pristajemo da se nestaje zauvek.

Molimo vas probudite se, majčice dra ! | 7 » 1 ga, golubice. Uverite nas da nema smrti — da je to Sken tvoraštvo

i zemlje i cveća. Da je fo samo Vaš odlazak po trave lekovite, „BolehaHe, Da je to samo Vaša nova ljubav, matuška.

Uzmite has za ruke, povedite has, prosvetlite, pokažite put.

Progovorite, odajte tajnu, oslobođite nas, darujte mudrost.

Saberite se majčice, učinite čudo, probudite se —

Vaša vas polja čekaju, vaše sunce, vaše zvezde večerhje, vaši sinovi i vaše kćeri.

DAN KADA JE Ivanova majka javila da će doći u posetu bio je kišovit. Duvao jc i vetar. Mi smo otišli da je sačekamo na autobusku stanicu. Autobus je naišao i mi smo istrčali ispod zaklona prema putnicima. Ivanova majka izašla je među prvima. Bila je to žena srednjih ima, očuvana i obučena na način palanačkih žema sredmjih godina. Primetila sam da su joj iz torbe ·virile još jedne cipele. Očigledno je ova žena nekada bila lepa, mada se to si70 za nju govori oduvek. Kada je bila mla-

a govorili su da je u detinjstvu bila lepa, tako ispada da nikada nije bila lepa, ali je imala sve· uslove da to bude. Izgleda da je još uvek poklanjala pažnju svojim grudima. Stajale su vrlo uspravno. Pored toga na njoj je bilo i ome jeftine italijanske odeće. No, sve u svemu, to nije važno kako ona izgleda ... Predložili smo joj da idemo na mansardu na kojoj smo stanovali Tomislav, Ivan i ja. Bili smo kupili saJame a moj muž Tomislav doneo ic i piva. Ona

Te reči nisu nimalo pomerile tišinu koja je

Leti ptica, majčice, leti ptica nebeska!

Cvetovi ma vašem grobu sa zastavama od mirisa! Pala je kiša majčice, kiša iz Tvoje biografije.

I sve je tako zeleno. I sve je tako nestvarno .

Trka za Grobarom Ričardu Hjuzu

Počelo je!

Veličanstvena trka kroz Vreme, Srcem obasjano, prema Zvezdama.

Napred, bodri starče!

Na stazi Pasjeg Vremena

Ti i Grobar

kao dva trkačka konja —

Tvoja munja zaboraviće da se ugasi ·

i Vek će izgoreti u Plamenu.

I kao što More robuje Večnosti

srećno kao Ptica kad je pronašla Vazduh,

i kao što se Žena od Ljubavi prolepšava tako su hrabre tužne ljudske Oči. '

Zemlja, ta Tvoja, koju smrtah voliš, nagrađuje te Besmrthošću. I tako Ti, koji si sejao Ječam i Raž, i tako Ti, koji si izmislio Železnicu, i tako Ti, koji si udisao opasnu Magluštinu, i fdko Gospodin koji je krotio Pustinjske Biljke i : Morsku So.

I tako Onaj koji se tukao sa Trgovcima. I tako Onaj koji je zaspao u Vinogradu. I tako Onaj koji je oshivao Štamparfije. I najzad onaj Lepi brikovah na krstu.

EPIRBICZA KKNI<PDIŽ E-47 NIBEH | N OWIN ZA“

[LJKF

ske smrti. Drugo je onim ljudima koji zabo-

I tako čitavi Narodi i Gradovi pa čak i Kontinenti i · j , Sazvežđa.

I uporedo sa tim Boleštine mudre i slavne.

I tako čuvehi nesporazumi Reči u Jeziku,

i tako-Sunce koje has. je izmislilo.

I tako Vi koji ste sišli sa Vešala. I tako Vi posejani po Ratištima. I tako Vi veliki kao tišina Snežnih Bregova, · i tako sudbina Izgnanika i Gubavaca. |

TI tako Nozdrve razveje vetar po polju. I tako Usne, Pluća i Kapilare.

·1 tako Zenice, Mrežnjače i Dužice oka

svoju Svetlost ostvaruju, svoju Nadu. ·

A Ti si dovoljno mudar brate Ričarde Hjuze da pobedu Grobara primiš kao svoju.

VINJETE EDUARDA PINJONA

— Imam neko predosećanje da će sec vratiti ovih dana. Bože, kako mi praznici teško O ju. Dođe mi da svemu kažem zbogom. Ali nisam toliko hrabra.

Tomislav i Ivan su već zaspali, Ja sam ležala pored nje. Odavno nisam bila u krevetu sa nekom ženom.

I pored sve svoje brige o sebi Ivanova majka zaudarala je na znoj ispod pazuha. Nisam mikako mogla da zaspim. Činilo mi se da i ona već spava. Malo pomalo, svi su me ostavili i ia sam jedina bila budna. Na časnu reč, svc je ovo. ravno pravoj smrti. Poslednji put spavala sam u domu zajedno sa Rebekom. Volela sam da je gledam dok spava. I zaista, Rebeka ije bila dete koje je najlepše spavalo. Gde li sada spava mala Rebeka, pomislila sam.

Nisam mogla nikako da zaspim. Biti budan, u sobi gde ih ima još troje i čuti napolju kišu i vetar stvarno je besmisleno i glupo. Pored toga, nešto me još više razbudilo. Ivanova ma|ka najednom je počela da miluje moje grudi,

je važelela da malo odmori noge i pošto je iša prestala da pada raširili smo novine na jednu mokru klupu i tu smo seli. S vremena na vreme ona nas je gledala.

„.— Pisao mi je Ivan o svemu, rekla je. To su bili vrlo mučni trenuci. Niko od nas nije znao šta da radi,

s Gde .ću ja spavati, upitala jc.

=; Možemo..kod.. nas, rekla sam. Ivan i Tomislavzajedno a ja ću s vama.

· Posle toga smo krenuli. Popeli smo se do mansarde i. konačno odabnuli u našoj sobi. Ona je razgledala sobu a zatim rekla:

— Ivane, trebalo bi i ti da se ženiš. Vidiš kako njih dvoje žive srećno. .

— Čuješ Ji štogod za sestru, upitao je Ivan. „. Mi smo tek tada, prvi put, doznali da Ivan ima. sestru. Nikada o njoj nije govorio. Majka je ćutala jedno vreme, a zaftim rekla:

· — Neka ide dovraga, neću da čujem za nju!

. To je bilo sve što je rekla o njoj. Izvadila

je fotografiju svoga muža i pokazala nam je.

— Tada je imao trideset ı dve godine, reje. · ;

Odista je to bio nekad lep čovek. Nisam htela da pitam gde se sada nalazi. Bilo mi je jako neprijatno zbog svega. Znala sam da ih je ostavio i pobegao s drugom ženom negde sasvim daleko. Niie im se više nikada javljao.

—.Još ga volim, rekla je tiho, sasvim mnešujno. On će se vratiti jednog dana, Mislite da bih mu nešto prebacivala? Bože sačuvaj, on je veliki čovek, pravi muškarac i njemu je sve dozvoljeno. Bila bih srećna da sc vrati, Jer bih želela da mu sve oprostim. i . Naglo je prekinula, pogledala u Tomislava i rekla:

·— Vas dvoje nemate dece. ı

— Ne još, rekao je Tomislav i nastavio da bulji u novine kao kreten.

ašto nije razgovarao s tom ženom? Ja sam pokušavala ali nisam imala o čemu. Da ih prekinula tišinu jednom sam rekla: ~

— Danas sam prvi put videla mrtvu ženu. Ima nečeg strašnog u tome. Ne bih mogla podneti da to opet vidim.

sve više rasla među nama. Naprotiv, to je izazvalo još mučniju situaciju. Pili smo pivo, grickali suve kolače i ćutali. Ovo popodne učinilo mi se beskrajno dugo. Čitav ovaj dan bio je blesav, takoreći od samog jutra. Sve ove stvari, ne samo ovde već i napolju, izgledale su mi tako tužno i odvratno i sto puta sam zaželela da sve ovo napustim i odem negde bestraga. Ni-

sam znala šta me veže za ovaj rad. Ta pro-"

leta kiša stvamo podseća na smrt. Još da znate kako to izgleda ma našoj mansardi. Hladmo, jezivo, pusto. Kapi se slivaju niz stakla, čuje se kiša u olucima, vetar pomera granje koje se vidi sa mansarde, lišće se zalepilo za pločnik, vetar ga samo ponekad pomeri. Za mene je to sve osećanje neke ružhe, periferij-

ravljaju na sve ove gluposti, koji čak i ne primećuju kišu, vetar ili lišće, koji jednostavno imaju svoju porodičnu sreću i sve uslove da ne misle na smrt. Nigde kao ovde dan ne izgleda tako sumoran.

— Mogli bi izaći negde, predložio je Ivan.

— Nemojte, zaboga, rekla je majka, gde ćemo po ovoj kiši. _. i

— Mogli bismo u biskop, rekla sam.

— O, ne, bolje da legnemo, rekla je. Sutra

je nedelja, napravićemo ovde ručak, posle podne možemo izaći, a ja uveče putujem.”

Popili smo i poslednje pivo i legli. Ugasili smo svetlo. U mraku je Ivanova majka nastavila da govori: i j

ILUSTROVAO HALIL TIKVEŠA

To milovanje uopšte nisam izbegavala, Bilo bi glupo da sam uzela njenu ruku i sklonila je. Ne, nisam htela. Nije mi bilo prijatno, ali šta sam ja tu mogla. Valjda mi je jasno da nekoga sanja. Osetila sam i njen dah na mom vratu.

. Ruku je spustila sa mojih grudi na trbuh. Tu

je njena ruka mirovala neko vreme. Zatim ic Tuku prebacila preko mojih leđa i,onda me je čvrsto stegnula. To.me zabolelo, alı sam otnpea. Čini mi se da je tada shvatila šta radi, nešto je promrmijala i okrenula se na drugu stranu. „Ja sam zaspala tek kada je počelo da svanjiva. Ivanova majka, sasvim iznenada, donela je odluku da otputuje. Dugo se češljala i stajala pred ogledalom. Izvadila je svoj Jeftin karmin i namazala usne. Pogledala me, ne znam zbog čega, ali zaista vrlo stidljivo. Gotovo bez razloga, otputovala je.

— Ako nekad opet dođem, pisaću vam. Ivame, nemoj se truditi da mi nešto šalješ, ja Živim dobro.

Nije dozvolila da je pratimo i mi smo troje ponovo ostali sami.

Tomislav i Ivan nastavili su partiju šaha koju su juče prekinuli. Počeli su se prepirati zbog

i Jedne figure.

· — Zašto nikada nisi govorio o sestri, Ivane, upitala sam.

Ivan je ćutao. Tek tada sam shvatila da nije trebalo da ga pitam nešto tako. Tomislav me pogledao strogo. Znam da sam pogrešila, ali sada je to pitanje lebdelo nad nama. Bilo je u svemu tome neke neizvesnosti. Ne znam zašto,

“ali ta slika sestre, o kojoj se ne govori, počela

je da me opseda. Već sam naslućivala da nešto nije u ređu. Ivanova majka nije htela da govori o njoj. Ali zašto o tome misliti. · . ' i — Po podne ćemo u bioskop, rekao je Tomislav. i

' Klimnula sam glavom i nastavila da zurim

kroz i posmatram kišu koja se slivala niz oltke,

) DANA

Nastavak sa 2, strane , /

sveopšte pojmove, koji, pre svega podrazummevaju izvesna konkretna politička sredstva, kojima se trudimo da rešimo neodložive specifične probleme socijalističkog razvoja našč, zemlje. Smatramo da ako nije moguće prenositi naše probleme i teškoće ma druge sredine, da su podjednako neprčnosivi i specifični postupci njihovog 16šavanja. Ne želimo da stvaramo ne kakav »uzorni« socijalizam. Želimo „1 pak da damo ideji socijalizma — koju smatramo jedinom ren!nom nadom čovečahstva. — formu, koja vroističe 17 nainapredniiih tradicija narodmoms 78" zvoja Slovaka i Čeha a koja odgovara

KNJIŽEVNE NOVINE

potrebama njihovog optimalnog raz

voja u buđućnosti.

Shvatamo, da u otvorenim diskusijama i konfrontacijama nazora, ROJE proističu iz brze dinamike društvenih i političkih događaja, a čiji je OSnOVIII smisao traženje i nalaženje odgovara iućeg rešenja za naše vlastite probleme, mogu nastati situacije koje se posmatraču sa strane mogu učiniti! nćčjasne. Molimo Vas, poštovani prijatelji, da pri oceni takvih situacija ne polazite od precenjivanja nekih perifernih pojava, čiji se znacaj preuveličava — istina, sa suprotnim političkim akcentom — Wu jednom delu zapadne buržoaske štampe, već da polazite od razumevanja suštinskog smisla našeg savremenog društvenog pokreta, „od njegovog jednoznačno socijalističkog karaktera i od poznavanja njegovih specilično čehoslovačkih uslova, MNećemo da budemo u položaju nekritikovanih, ne zatvaramo se pred kritičkim i političkim nazornma sa Vaše strane. Čak obratno, nažljivo pracmo i primamo sve odjeke o događajima kod nas, koji su znak dobre volje, priateljsko razumevanje | iskren napor da nam pomognete. Ipak shvatite da du nam mepriiateliski. da nam mita ne pomažu tako polemički glasovi, kakvi se u poslednje vreme pojavljuju

na stranicama novina i časopiša, pa čak i nekih književnih organa u ne kim bratskim zemljama, takođe i polemički glasovi, koji umesto realne kritike operišu proizvoljnim po:ozrenjem i koji u naše diskusije unose ton negirajućeg političkog vrednovanja.

Sa svom odgovornošću moramo u današnjem trenutku podvući da svaki spoljašnji, psihološki pritisak ili pritisak sile, koji cilja protiv procesa preporoda u Čehoslovačkoj, može nančti našim narodima ogromne štete, jer može samo ojačati i aktivirati malu grupu diskreditovanih dogmatika, moŽe probuditi i udružiti antisocijalističke snage i tako prilično oslabiti ne samo nas, već čitav socijalistižki tabor. Dobrovoljno smo izabrali put demokratskog preporoda, koji odgovara najvišim pravima i dužnostima viastite zemlje. Ustima naših političara ne jednom smo izneli javno da nas je na taj naš put uputila upavo noderna istorija; zato bi svako podozrenje i špekulacija, da ie savremen! DOkrer u Čehoslovačkoi inspitisan vladajućim krugovima Zapada, bili očigledni i besmisleni,

Ako Vas, poštovani prijatelji, u Ovom za našu zemlju odlučnom ištorlJskom trenutku molimo za razumćevanje i poverenje, pretpostavljamo, da

ne molimo za kredit, koji bi sa paše strane nečim bio kompromitovan, J]Jza ove želje stoje duge godine naše uzajanime plodne saradnje i izvesne lične prijateljske veze, pri čemu bismo i dalje rado ostali. Ž

U Bratislavi 16. jula 1968. .

Članovi uprdvć Saveza slovačkih ' pisaca: Jozef Kot, Aleksander Matuška, Vojteh Mihalik, Vladimir Minač, Ladđislav Novomeski, Stanislav Šmatlak, Pavol Števček, Ladislay Ćaški, Miroslav Valek, Štefan Žari. ·

IVAN LUČEV ČOVEK 1I SLIKAR

VEĆ DESET GODINA slikar Ivan Lu-

„čev nije među živima.

Bio je slikar, karikaturista i profesor. Iz njegove klase ·izašle su plejade talentovanih slikara, bez kojih se ne može zamisliti današnji srpski likovni život. Svi ga oni pamte kae pomalo čudnog pedagoga, koji je umesto dosadnih pouka umeo đa pruži pomoć duhovitošću, sarkazmom ili svoiim bogatim iskustvom.

Pripadao je onoj vitalnoj grupi Umetnika Beograda, aje je po svoje. slikarske lekcije odlazila do Pariza, da bi vrativši se, u svojoj sredini, mo-

rala izdržati bitku sa nerazumevanjem čaršije, opštim neukusom i kičem. Neimaština, boemski život i teške godine rata, izmorile su ove talentovane ljude pre vremena, Upravo onda kada je trebalo da daju konačni oblik svome delu, ponestajalo im je snage i volje da to učine.

Možda se zbog toga slikar Ivan Lučev okrenuo karikaturi, obogativši ovaj rod izvanredno senzibilnim grafičkim lirizmom. Njegove karikature svedene su na najjednostavniji, dakle, na najteži oblik grafičkog izraza. Sve u njima, podređeno je ideji, koja je kod Lučeva, uvek bila oštra ı britka, ubojita i pomalo gorka. Savremena jugoslovenska karikatura, čiji je rodonačelnik Pjer Križanić, ima Lučevu da zahvali pre svega za unošenje likovnosti i podizanje nivoa, do začuđu-· juće visine. Rođen kao verovatno naš najdarovitiji crtač, Ivan Lučev je godinama smatran za virtuoza. Ova njegova izvanredna veština, provlači sc i kroz slike, koje su na žalost rasute po privatnim kolekcijama, tako đa se mnogima ne zna trag. Ipak, od onoga što. Je sačuvano, može se rekonstruisati izuzetno zanimljiva i bogata ličnost ovog slikata, čije će mesto u srpskom slikarstvu i karikaturi, tek određiti vreme, (M. Ka)