Књижевне новине

i ft i scınao... Nastavak sa 3. strane

leže Škrebovoj matematičkoj viziji umetničkog. To očito ilustruju tekstovi »Stil Matoševe novelistike« i »Poezija Vladimira Vidrića«. Iako su u svojoj suštini nadahnuto pisani tekstovi, iako imaju čvrste polazne pozicije ada se preispitaju vrednosti dvojice najznačajnijih hrvatskih pisaca sa početka ovoga veka, Frangeš je

ipak isuviše trošio sebe, svoju vitalnu umetnič-.

ku viziju na same ljušture, a ono što je esencijalno — lirski i filozofski potencijali Matoša i Vidrića uglavnom su ostali izvan fokusa Frangešove analize. U interpretaciji Vidrićeve pesme »Pejzaž II« Frangeš konstatuje da je zadatak kritike da što tačnije odredi i čitaocu Dpomogne da doživi i usvoji umetničko delo, Pored toga Frangeš naglašava: zadztak je kritike da dokaže i izloži umetničke vrednosti dela, da pokaže argumente, da ti argumenti budu tačni i svrsishodni. Kritika — konstatuje Frangeš mora da prikaže i otkrije ono što je u pesmi a ne oko pesme. Međutim, sam Frangeš odstupa od principa koje postavlja i njegovo razmatranje Vidrićeve poezije se uglavnom zasniva upraVo na onome Što je oko te poezije a ne u njoj samoj. Analitička, naučna stilistička aparatura koju ie Frangeš primenio da dokaže vidovitu pesničku snagu Vidrićevu izneverila je potrebmo očekivanje — efekat je obmut: ovim je Frangeš pokazao svoju učenost, svoju svestranost, ali ie ona ovoga puta ostala neiskorišćena i neefikasna. Barčeva vizija Vidrića još uvek je neprevaziđena. Frangeš je, čini mi se, to imao za cilj. Međutim, studije i eseji »Evropski romantizam i hrvatski narodni preporod, »Mažuranić klasik«, »Mažuranićev spis »Hrvati Mađarom«, »Cesarčeva »Careva kraljevina« i »Djelo Antuna Barca« — pokazuju svu stvaralačku snagu Ive Frangeša. U ovim tekstovima se oslobodio šema i oglasio se kao femperamentan naučnik i vidovit umetnik, kao supfilan analitičar i kao studiozan vizionar. Ova Frangešova kritika i esejistika krc#ta je mislima, ima naučni fundament, iskusna je, znalačka. sva ie zasnovana na komparaciji i sva je u znaku traženia umetničkog u delu; Frangeš ume da nađe veliko i ume da ga prezentuje. Ove i ovakve kvalitete Frangešove kritike i esejistike naibolie ilustruje izuzetno nadahnuto pisani esej »Mažuranić klasike. Osnovno pitanje koje je kritičar sebi postavio i na koje je pofražio odgovor jeste pitanje: »što je to klasičan pisac i klasično djelo uopće, a što u okviru male knjiiževnosti kao što ie hrvatska, i to u jednom od nienih naidramatičniiih trenutaka, u času njezina preporođa«, Odgovarajući na to pitanje Franeeš se polemički poslužio nekim postavkama Eliot: na primer, on je uzeo ovu misao Eliota: »Klasično se djelo može pojaviti jedino u zreloi civilizaciji, zrelu jeziku i zreloj književnosti: ono mora biti proizvod zrela duha«. Suštinski gledano, sledano kroz umetnost TIvana Mažuranića i kroz vreme u kome se Mažuranić javlia, Ivo Frangeš autoritativno oovrgava ovu Eliotovu tezu i dolazi do zakliučka da se zreo pisac može pojaviti i u nezrelom vremenu, u nerazviienoj civilizaciji i u književno nerazvijenom jeziku, Gledano s tog aspekta Mažuranićev je slučai, kaže Frangeš, iedinstvem, ne samo ı okviru hrvatske nego i drugih kniiževnosti. Jednu od bitnih vrednosti Mažuranićevog aela Frangeš vidi u činienici što je Mažuranić umeo da oseti najvitalnije korene hrvatskog iczika i hrvatske tradiciie i što se prema fradiciji postavio stvaralački — prihvaća, po rečima Frangeša, nien dotad naisavršeniii izraz i obnavlia ga u potpunosti, u najsloženijem zadatku što ga pjesnik može preuzeti: u dopuni tuđega, prije dva stolieća spjevanoga teksta. Tu se Frangeš stvaralački oslania na Eliotov esej »Tradiciia i individualni talenat« i u tome je video jeonu od naisnažniiih komponenti koja ga ie uverila da je Mažuranić klasik univerzalnoe tipa, ali izrastao pretežno sa nacionalnog tla.

Sličnih analitičkih zahvata ima i u eseju »Djelo Antuna Barca«. Kao naslednik Barčev na katedri za noviju hrvatsku književnost Frangeš je osetio potrebu da nastavi veliko Barčevo delo, da se uzdigne na njegovu visinu, pa i da ga u pojedinim momentima umotpuni. Prvi zadatak koji je Frangeš postavio sebi to je da analitički prouči Barčevo delo, da ga određi u vremenu, da otvori njegove kvalitete. Već na samom početku Frangeš donosi zaključak koji kasniie dokazuje. Frangešov zaključak o snazi i veličini Barčevog dela svodi se ma konstataciju da svaki razgovor o Barcu »mora početi od jasne i danas općenito usvojene istine da je tu riječ o najznačajnijem radniku na području hrvatske znanosti i književnosti, bez cijih je sudova nezamisliv bilo kakav pristup povijesti novije 'hrvatske književnosti.« U obrazlaganju svoga zaključka Frangeš jie pošao od činjenice da je Barac hrvatsku nauku o književnosti oslobodio uskog i jednostranog filološkog tretmana i nametnuo joj šira istorijska i estetska merila i na taj način je uspeo da otkrije prave vrednosti, da ih sondira u istoriji književnosti i da oni zaista postanu uzori. Pored istorijskog osećanja, Barac je znači imao i veoma razvijena estefska i etička osećanja, imao je, kako piše Frangeš »rijetku sposobnost uživljavanja u fekst« Dakle, bio je umetnik. Frangeš u svojoj širokoj analizi dokazuje Barčevu veliku

umetnost, dokazuje Barčevo veoma suptilno |

pronicanje »u intimnu zakonitost pjesničke vi8 svijeta koja predstavlja život umjetničkog Jel1a.«

Frangešova kritika, najzad, nije beleška i brza refleksija na određeni umetnički događaj, već je polako, strpljivo i studiozno ispitivanje umetničkih fenomena; ona ima nekoliko bitnih osobina koje je čine specifičnom: po svome metodu je stilistička, ulazi u najdublje procese dela, traži uzroke ı utvrđuje posledice. Time je Frangeš svojoj kritici i kritici uopkte obezbedio trajnu funkcionalnost: da se preko nje, kako reče jedan kritičar, afirmiše sama umetnost, njena lepota, njen značaj, njeno mesto u čovekovom životu. U hrvatskoj književnosti Frangeš je umeo da pronađe vrednosti (doduše u mnogome je sledio Barca i piše uglavnom o onim piscima i problemima o kojima je pisao i Barac iz kojih su proizašli svi tokovi u rasponu od jednog veka, od Mažuranića do Krleže., Time je on dokazao ca njegova naučna kritika i esejistika ima istorijsku dimenziju, da afirmiše umetnost i da Je sama umetnost. dj

Milivoje Marković,

4

- : n JT{TKqVZ”črj. ŽŠJ– –– —zz - >–z . — - —“csČćČı –– I– wmruzenr amuu=unar Omuzuumnuza Inai2535-40:au„I\„|JALA IAA oesEy are ara era Sx me IaaE a ea ar e ua ar ra resi ime KH EE aa ae O aaa a Kea Eye a Oea er er Taa a mr area LITE E ira ri eat NY OfPC ene —enaVVa ZınzBBg*—– ~ – 0 O k—tv

TIOC KNJIĆA

Tode ČOLAK

Portreti iz novije hrvatske KknjiZevrnosti »Sloboda«, Beograd 1968.

AMBICIJA T. Čolaka zavređuje pažnju: dati u mekoliko svezaka kritički pregled naše novije književnosti! O obimnosti preuzete obaveze, o odgovornosti, ali i o korisnosti ovakvog ozbiljnog poduhvata ubjedljivo govore imena Pisaca obrađenih samo u ovoj prvoj knjizi Čolakovih portreta: imena Augusta Šenoe, Ksavera Šandora Đalskog, An-· tuna Gustava Matoša, Vladimira Vidrića, Vladimira Nazora, Miroslava Krleže i Jure Kaštelana. Posao je bio utoliko delikatniji što se radilo o značajnim piscima o kojima postoji vrlo obimna literatura. Čolak je to stalno imao na umu, pa je podvigao kritičkim preispitivanjima ranije izložene sudove i mišljenja. Veoma obavješteni i bezuslovno naučno argumentovani Čolakovi portreti čine živ mozaik koji plijeni bogatstvom opservacija, suverenim vladanjem materijom i prefinjenim osjećanjem za ljepotu izraza.

Gradeći na konfrontaciji gledišta portrete pisaca Čolak je takvim kKritičkim postupkom nastojao da stvori

cjelovite tvorevine koje će u svom fundamentu imati pro- '*

vjerenu naučnu argumentaciju. Tako je u knjizi intoniran zanimljiv spoj književne istorije, teorije i kritike, što je Čolakovom djelu dalo posebnu draž i interesantnost metodološke inovacije. Ovo je kvalitet koji postaje sve dragocJeniji kada se ima na umu Čolakovo nastojanje da u slijedećim Knjigama obuhvati pisce novijeg vremena o kojima ne postoji tako obimna literatura i gdje su kritički sudovi često vrlo nepouzdani i kontradiktorni. Sudeći po jednom eseju o takvom piscu — Juri Kaštelanu — Tode Čolak je pošao putem jedino ispravnim: pridržavanjem tekstu, služeći se, pri tom, interpretativnom metodom u tumačenju teksta. Svakako da je to izvjesno odstupanje u odnosu na primjenjenu metodologiju prema piscima tipa Đalskog ili Šenoe, Naime, u portretu o Juri Kaštelanu i u escju o Krležinim »Balađama Petrice Kerempuha« osjeća se gipkija ritmika Čolakova stila, što narušava temceline postavke smirenc rečenične strukture u portretima o piscima tzv. klasike. Dok je pristup ovim piscima bio apsolutno u okvirima naučne metodologije, dotle je Čolakovo prilaženje Krleži i Kaštelanu bilo neposrednije i otvorenije. Ali, to nikako ne znači da je kritičar prenebregao osnovne parametre naučne metode — ·Qsamo ih je slobodnije primjenjivao.

I u portretu o A. G. Matošu Čolak je izrazitiji kao kritičar i esejista u pasažima koji se odnose na Matoševe pjesme, pripovjetke i putopise, nego li onda kada govori o Matoševim kritikama, ogledima i esejima. To sugerira misao da Čolak inklinira esejističkom tretmanu književne materije bez obzira na neophodnost naučnih argumenata i primjene. naučne metodologije u ovakvim delikatnim istraživanjma, S tim u vezi nije beznačajno spomenuti da je u portretu o K. š. Đalskom Čolak inicirao neke bitne probleme, odavno prisutne ali uvijek svježe po svojoj aktuelnosti, kao što su odnos istorije i literature i fe. nomen realizma kao metode i kao književnog pravca. Utisak je da to nije nenamjerno učinjeno, Jer kada se pažljivije sagleda Čolakova knjiga uočava se zanimljiv momenat: izbor pisaca. Hronološki raspoređen svaki pisac je epoha u razvoju hrvatske književnosti. Hronološka nit Se pretvara u smišljenu, čvrstu sponu međaša hrvatske kulturne istorije starijeg: doba .sa savremenicima (od Šenoc do Kaštelana). Čolakovi portreti tim svojstvom postaju mala panorama i kulturne istorije jugoslovenskih naroda, potvrđujući znamenitu činjenicu o sudbinskoj i neraskidivoj povezanosti naših naroda i o međusobnom prožimanju njihovih kultura i njihovih istorija (Matoš u Beogradu, Nazor u oslobodilačkoj borbi).

Sve to Čolakovu knjigu čini zanimljivom i dragocjenom pojavom u našoj i onako ne bogatoj kritičkoj literaturi.

Ljubomir Cvijetić

Ibrahim KAJAN Arabija ljubavi

»Veselin Masleša«, Sarajevo 1967.

IBRAHIM KAJAN je veoma interesantan i ltalemtovanm pesnik, jedan od onih retkih kojima polazi za rukom da sa malo reči, gotovo oskudnih, kažu mnogo o sebi i svom poetskom svetu. On je prvenstveno pesnik atmoslere, jedne pomalo čudesne, užarene atmosfere juga, iz koje štedro izgreva ljubav, glavna tema i preokupacija ovog mladog hercegovačkog. pesnika.

Isto tako je interesantan i neobičan i njegov postupak; način na koji pravi poetske slike, obrti reči,. kojima stvara specifične, pomalo duhovite jezičke spregove i jedan iskidani ritam. Istini za volju treba spomenuti da Ibrahim Kajan atmosferom i ritmom podseća na Lorku, ali, na njegovu sreću, dublje srodnosti sa Lorkom nema.

U stihovima Ibrahima Kajana jasno se oseća podneblje Mostara, njegovog rodnog grada, čiju atmosferu on

NIEPREVIEDENJE KNJIOJE

Les chemims actuels de la critique

· Union gćnćrale d'ćditions, Paris 1968.

U OVOJ KNJIZI objavljena su izlaganja niza Kritičara sa simpozijuma održanog u Međunarodnom kulturnom centru u Seriziju od 2. do 12. septembra 1966. godine. Većina učesnika pripađa modernim kritičkim školama koje sc oslanjaju na neopsihoanalizu, strukturalizan, itd. _Kritičari koji su podnosili glavne referate polazili su najvećim svojim delom od opšteg stava da književnu tvorevinu treba posmatrati odvojeno od biografske ličnosti stvaraoca i od socijalne i istorijske sredine. To je najbolje izrazio Boris de Šlezer kada je rekao u svom članku »Delo, autor i čoveke da se »naša istraživanja nastavljaju na liniji formalizma čiji su osnivači bili pre pola veka nekoliko mlađih ruskih pesnika i kritičara«, Suštinsko otkriće moderne Kritike uopšte jeste razlikovanje stvaralačkog ja i

' biografskog. ja kome je Sent-Bev pridđavao najveću važnost.

»Kolika je samo bila moja radost, kaže Šlezer, kada sam

Veoma, uspešno transponuje u pesme, dajući im jedno posebno obeležje i sjaj. A najuspelije pesme u zbirci »Arabija ljubavi« nesumnjivo su »Domaća zadaća o mom gradu«, »Arabija ljubavi«, »Irnula su tijela«, »Afrika«, »Rusten u lovu« i »Posljednja pjesma«. ; Vladimir V. Predić

Moris Drion

Aleksandar Veliki

ili roman o jednom bogu

»Rad«, Beograd 1968. Preveo dr Boško Miković

. PRE DVE HILJADE i pet stotina godina, kad se u plani-

nama Himalaja rodio veliki učitelj Buda, i kad je rimska republika počela da se širi Italijom, u Makedoniji, tada svoj u šumama, jedan seljak stvara državu.

Dvanaesti njegov potomak Filip toliko je već moćan da i pored toga što nije Jelin nego Makedonac, postaje hegemon to jest vožd jelinskih država u borbi sa Persijom.

Kad je ostareo, u 54. godini, Filip je oterao dotađanju kraljicu, epirsku princezu Olimpijadu, i posadio kraj sebe na presto jednu mladu devojku. Zbog toga je ubijen na prvoj gozbi.

Olimpijada na glas o Filipovoj smrti pojurila je na konju u prestonicu. Stigla je u Pelu pred noć i upala u sobu mlade kraljice koja je ležala u babinjama. Odrešivši pojas, Olimpijada ga je pružila suparnici: »Naš muž je mrtav. Obesi se; ako nemaš hrabrosti pozvaću stražu.« I ostavi je samu. Kad su malo posle otvorili vrata kraljica je visila isplažena jezika. Tada. Olimpijada uze novorođenče koje su njeni i Aleksandrovi protivnici naumili da proglase naslednikom i predade ga svetom ognju u hramu kao žrtvu. Tako se popeo na presto njen sin Aleksandar u 20. godini života, godine 336. pre naše ere, Još kao dete znao je naizust Ilijadu. Vaspitač mu je bio filozof Aristotel, a uzor Ahil.

Na glas o Filipovoj smrti pobuniše se grčki gradovi. Suviše je poznato kako ih je Aleksandar umirivao, neke milom neke silom. Dovoljno je spomenuti nepokornu i prkosnu Tebu u kojoi su ostali samo hramovi i kuća Pindarova koju je Aleksandar, plahovit i surov ali načitan, poštedeo zbog njegovih pesama,

Posle toga grčke države proglasiše ga vožđom i dadoše mu borce protiv Persijanaca. Pre no što će poći u taj vaseljenski rat Aleksandar je priredio svetkovinu. Devet dana pesnici, muzičari i glumci slavili su i prizivali bogove pred Aleksandrom kome je sa desne strane» sedela majka, blistava u svojoj 37. godini od sreće, lepote i dragulja, a sa leve verni prijatelj kuće, stari Antipatar,

Njih je ostavio kao namesnike u Makedoniji. Kad je,

razdelivši srodnicima, dvoranima i narođu zemlje, zlato i sve ostalo što je imao, Aleksandar je krenuo sa trideset i pet hiljada boraca na Persiju. Imao je zaliha samo za mcsec dana. A ratovao je 12 godina. I nikada se nije vralio svojoj majci.

Moris Drion u svojoj izvrsnoj knjizi »Aleksandar Veliki ili roman o.jednom bogu«, neđavno izišloj u izdanju »Rađa«, i nehotice nas navodi da objasnimo drukčije, dublje slučaj ovoga genijalnog besomučnika koga inače istoričari svakojako tumače.

Duboko prožet jelinskom kulturom i religijom, uveren u njihovo preimućstvo, Aleksandar je želeo da ujedini na jelinskim osnovama ceo tada poznati svet. Zato je pros dužio atinsku borbu sa Persijancima. Ali posle pobede kod reke Granika (334. pre naše ere) i Isa on je odložio pohod na istok i gonjenje persijskog cara Darija skrenuvši na jug da »oslobodi Egipat«.

To su najsrećniji časovi Aleksandrovi ali i najkobniji.

Kad je persijski car Artakserks III savladao Egipat, on je protivno običajima udario i na same hramove. Egipatska religija, puna misterija i simbola, duboka je za posvećene, ali je prostom puku prikazana „uprošćcno kipovima bogova sa ptičijim i životinjskim glavama. Persijanci su sve to prezirali, jer se njihova vera izražavala u trijumfu dobra nad zlom; bog dobra Ormuzd i bog zla Ariman bili su više filozofski pojmovi nego božanstva, Sveti bik Apis, međutim, osobito je obožavan u Egiptu. l baš tu svetinju persijski car dao je svojim ratnicima da je zakolju, ispeku na ražnju i pojedu šaleći se na račun egipatskih bogova! Ceo Egipat pao je u očajanje. A kađ se povratio od užasa zadrhtao je ođ mržnje i besa na Persijance.

Aleksandar je iskoristio ovu mržnju i skrenuo je 5 puta na Persiju da bi što jače uđario na nju u Egiptu. Razumljivo je što ga je Egipat, kad je Aleksandar odao poštovanje tradiciji, primio bez otpora. štaviše, proglasio ga je faraonom i sinom samoga vrhovnoga boga Amona koji je što i jelinski Zevs.

Dalja povest Aleksandrova podvizi su i pobede jednoga ludaka uverenog da je bog. Njegovo je pozvanje da ras· prostre svoju božansku milost na ceo svet i da sve ujeđini u svom biću, Zato je zahtevao od ponosnih brđana makedonskih i Grka, uverenih da su svi jednaki, »proskinesis«, to jest čelobitije pred carem kao pred Bogom. Nošen sve dalje tom zabludom Aleksandar je umro od groznice na krajnjoj granici tada Grcima poznatoga sveta, na međama Indije i Kine. Uveren da ga bogovi pozivaju k sebi kao ravnoga bio je u stvari kažnjen što se kao čovek obožio. Njegovo se carstvo raspalo, a na mudre glave jelinske popela se rimska čizma,

Božidar Kovačević

VV a a AV A A A A AAA

pročitao Prustovu Knjigu »Protiv Sent-Beva« koja je objavljena 1954: u njoj sam našao potvrdu teorije mitskog ja, izložene u mom »Uvodu u J. S. Baha« pisanom za vreme rata, gde sam nastojao da pokažem kako se Bah, komponujući kantate, korale i pasije udvostručavao omogućujući time da se u njemu rodi jedno drugo ja.

Zanimljiv je i članak eminentnog predstavnika tematske orijentacije u francuskoj književnoj kritici, Žorža Pulea, »Kritika identifikacije. Zadatak kritičara je, po Puleovom mišljenju, da se poistoveti sa delom, sa stvaralačkom svešću njegovog ivorca, Ovo podudaranje dveju svesti je fundamentalni zahtev na kome Pule insistira, Analizirajući kritička shvatanja Tibodea, Di Boa, Rivijera, Fernandeza i Prusta, on zaključuje da posao kritičara nije da sudi, ocenjuje, već da prodite u unutrašnjost pisca aktom potpunog razumevanja, intuicije.

Svojom zanimljivošću, informativnošću, ali i rigoroznim stavovima ističu se još članci Žeralda Antoana (»Stilistika formi i stilistika tema, ili stilističar suočen sa starom i novom kritikom«), Rejmona Žana (»Kritička situacija«), Žana Rusea (»Formalne realnosti dela«), i Žan-Pjera Rišara (»Sent-Bev i kritičko iskustvo«),

Treba istaći i polemički intonirani članak na ovom skupu dosta usamljenog Serža Dubrovskog »Kritika i egzistencija«. Zastupajući Sartrova shvatanja o literaturi, inače oštro Kritikovana od strane mnogih »novih« kritičara, Dubrovski vehementno napađa strukturalističku kritiku. Strukturalistička Kritika (čiji je najvažniji predstavnik Rolan Bart) izgrađuje jeđan književni mođel kao čisti lingvistički objekt odvojen od sveg konkretnog, realnog,

Savo JOKIĆ

SMISAO

Sve što imam

i sve što će doći Bolnica to je ranjenih dana O zašto pesma tiho se javlja na dnu života

u smehu rana

al aOiG ato i

ni mladi ni slfari

da prođe jednom ta krvava smena Mi prašnjavi kalendari

bolnih

i živih uspomena

Zlikovci, najgofi

ljubimci su moji e i: što ko voćke čudne na vešalima zrijt' Trovačice nage

čije kose vlažne .. ko alge pod vodom zahosno se ViJu

Korov sam što raste i na gomili mržnje SUH o i za sreću ljubav potrebha mi nije A stvorehje sam nežno

kojeg u detinjstvu F.

othraniše mlekom dve uklete zmije

I tako haoštren

na fočku oluje : . avanture ljupke razdiru mi grudi Moj duh uznemiren

s prostorima bludi . i SN smejem se kad plaču bogovi i ljuđi

Bekstvo u okvir slike

Trula moć herojski Mapušta grad

u žednom vazduhu daljina bleđi

Ne podnosim ovu trulež i, ovaj. smrad nad mojom glavom i ogahj se ledi

Iščupan iz kože kao iz kakve vreće ži pod šmrkom koji me kupa sopstventot krvljt

Čist kao i uvek odlazim iz grada · sobom sam poheo i poslednju mrlju

U predeo bogatstva rahjen kao lav. odlazim ko vetar posle dugog bđenja Nemilosrdno gazeć' „Preko ljudskih glava. telom mnapaćenim od silnog lebdenja ·

Usamljen kao klisura kada. je napusti reka Ktoz velike zabune iskidđdanmog stoleća prostor. me ispraća gde me vazduh čeka koračam tako do poslednjeg proleća

Istrošeh svet iz glave mi se kida svet iscrpen istorijskim dimom Daleko detinjstvo izgubih iz viđa novu smrt ovekovečih riH1om

Kroz rimu i maglu } koje se komešaju u putu za dalj Palac moje već nafrule noge . zakači o vremenom mihirani panj

Govorite mi o nečemu islinu znam

moja istorija nikada meće stati

Begunci zatvoreni u pokajnički hram i klečaće preda mhom kad snaga mi se vrati

Umrtvljeh u okviru već dotrajale slike

u uniformi generala ukradenoj u pozorištu Polomljen kao artista u cirkusu života . sada sam vodeći klovhn tu nebeskom vašarištu

Pesma

Tražio sam te bo ožiljku utisnutom žaocem, krvotoka.

Po veselosti mofa

u fugi palme

Po sprudovima gde sahjalice obilaze svoje

glađi

Prepoznao sam te po sećanju devojke boje suza |

Bila si plava kao smrt tu daljini Kada mi glava klone u skitnji a telo krene kao senka slova T ostaće umorhHi ponos draži Gradim već evo robota

neka te umesto mene traži

egzistencijalnog. Ali ova kritika, koja traži čiste forme i strukture, potpunu autonomiju dela, krajnje je jednostrana, primećuje Dubrovski; »Knjiga, 'koja bi se držala sasvim sama' i jezik odvojen od svega "koji bi govorio sam sobom' u pustinji bića i materije, predstavljaju ·proste mitove moderne misli«. '

Pored referata, o kojima je bilo reči, u'knjizi »Sadašnji putevi Kritike« objavljen je i jedan instruktivni bibliografski izbor najznačajnijih i najzanimljivijih ostva· renja sa područja književne kritike.

Pavle Zorić

KNJIŽEVNE NOVINE