Књижевне новине

Marijan ŠTANCER

GLE! ČOVEK!

Gledajte noć! — Pao sam iz praha međ a Zar ne čujete? — Bronza? INE e ćilanle Zar ne čujete tišinu? U paučini kamenje prede moje goloruke sanje koje odzvanjaju

; — izgažem, u vatri tame. BREE

O, gde sam ja, kuda me je zaveo Šumor

granja šio trune; mrtvački kovčezi — svi beli samo je moj vatrenocrn... Zašto ste poludeli? Ecce homo! — Ja jesam, živ kao voda u steni ne postojim — nema me! ı

Šta, je to dđahnulo u mene — zašto? što ste naduvani mirom? Ja ludim kad

· mirujsan!

Budalim? — Možda sie se oprostili i vi, e Živi CFrVI,

i ne pijete više moj pepeo — a zašto?

Ko sam ja? Niko, na koga je lajao pas

“, propale noći!! Ja — pa Živ?! E Ah, samo se vi smejete, samo... ko gunđa,

— vi? Ko smo bili, no, jeste — na vrhu zajedno? Ah, da petnaest hiljada godina... Vidite slene? Nije to list s ognjišta peščanog žbunja na platnu moje duše što ima u mramor uklesane kaplje mrtvih očiju. — Vi — vi — svi ste vi pijanci

svetlosti; pijete, jedete u slavu časti.

Danas je dan, moj dan, moj poslednji dan što živim kao čovek; — sutra ću biti smaragdni Duž. Ta ništa nisam: — Kkosiur sam šio je pao među vas i — Šta?

Ne mrtvački kovčeg, maiko, ne kovčeg, ioš nisam dovoljno živeo!

„LA KK. JLRKKGGG PD -- —– e IKvIII IK –– – BČ ––J _”'M—

ČITELJ VERONAUKE je tražio od nas U nemoguće: da izgovorimo u jednom dahu očenaš a da ne prsnemo u smeh do kraja molitve dok gledamo jedni druge u potiljak. Samo su najtupaviji uspevali da izvcCdu taj ceremonijal u prostoriji gde su zujale muhe a ruže otvarale usta ka prozorima u kojima je plovilo tanko sunce kao kašičica meda pažljivo nošena kroz cveće. Onda ie jednog dana primetio da ie moj udžbenik ukrašen nepristojnostima svake vrstc i duvajući mi u lice rekao da će me {užiti ocu. Na to sam zaplakao i rekao mu da moj otac nije tu, da je u zarobljeništvu, i on me je onda pomilovao po ruci 1 kasnije ispričao majci da sam ga jednostavno, dimuo u srce jer sam plakao za ocem. Susedi, u kuhinji gde je cvetalo zmajevo semč, pričali su da imam dobro srce i da ću, svakako, biti divan.i plemenit čovek, a ja nisam razumeo to njihovo nastojanje i nisam uspevao da ih razuverim: suze su bile izazvane povređenom sujetom, poniženjem koje sam doživeo. kada se učitelju to što sam učinio sa ilustracijama nije svidelo i postalo uzrokom njegovih prekora.

*

“Uveče smo rano gasili lampu. Samo Je Petar drhtao šunjajući se između postelja i njcgove plašljive usnc dodirivale su devojačke grudi koje su se ravnomerno dizale i spuštale pod košuljama od čistog platna. Zore su otvarale okna Sa snegom na licu i plamenom! nekog drugog dana koji bi doneo pakete preko kojih su bile vezane vrpcc od, tamne svile i odakle su, nakon rezanja, bušenja, sečenia i, premeštanja, ispadale knjige rumenih korica i začaranč duše. Usne su se skupliale kao ujedene, zubi su cvokotali, kreveti su leteli prema nebu zviždeći i šumeći kroz vazduh sa svom posteljinom i rubljem što je mirisalo na sunce i karmin. Tamo je stajao učitelj veronauke. Otkopčavao Je skije i skidao sneg sa štapova kuckaiući njima O gvozdenu ogradu iza koje su strčala gola granata stabla jabuka.

Ponekad bi do nas doprlo, nemilosrdno zujanje jedne mašine za bušenje zuba. U blizini nalazila se ordinaciia do koje Je vodio trag od crvenih ispliuvaka i vate, prostorija kojom sec šetao zubar Glođajić vešto baratajuCL 'kleštima i pedalom koja jc stavljala u pokret čitav onal sistem bolova zbog, kojih sam obilazio tu kuću sa zastakljenom terasom Slo JČ gledala na VIsoke borove u parku. Izgubio sam 17 vida SEC no stvorenje, ružičaste kože na licu 1 PROS a nogu, koje je krasilo dvorište nekog proleća | da spo svi bili saterani u. mišje TUpc SVOJ rasklaćenih mlečnjaka i probdevenih noći sa oblogama i nikotinom u ustima, 1 odakle ic put vodio ka tom nemilosrdnom 1 raspevanom vrtu kojim ·je išla ona zadižući svoju tirolsku, haljinicu da pokaže što je imala pokazati jedna Takca -- da)ia — od tamo, -~ nekih — 05aB\ ili — devet — godina. stidljivim probisvetima koji su još uvek Daitisali na pastu istisnutu pr ko bolnih nateklih desnl. .

Onda smo pronašli prozor „odakle su ORO gipsani komadi vilica, kajupi 1 VEC Gore T jj ei uzorci, čitavo groblje, čitavo grobljc lo TECa tlu, među perunikama i ljuticem. Ovi Prada, bili su, i pored gađenja koje bi nas Oi i spopalo, odlični za ispisiVanjc imena Pi ot dova susednih kuća, betonom Optočcni.i 0, šta, klozetskih vrata ili školskc tablc. GoSPiteH jedan takav primerak držao Jc i ruci u ei veronauke jednog dana One sedmice kada 3 ja upravo bio redar,i dah mi je zastaJao o cet kada bi nečijim zubima stao da ispisuje ra božjih zapovesti, a oni su Sc krunili pod prš i ma i poslušno ostavljali za sobom sitne Zan o grehu, oceubistvu, lažima i čovekovo] PO vrfljivosti,,o svemu OnoIč čemu bismo, i : mogli da se izložimo ako ne budemo tu i ta . kakve želi da nas vidi on, neposredni zastupn!

samoga gospoda boga. *

Sneg ic zasuo ulicu, išli smo kroz uzane ! čiste hodnike prokopanc od škole do kuće, | svuda kroz grad, a nad glavama su nam EI e telefonske žice pod belim i lakim teretom. Hermina je iccala u svom stanu jer je radio javio rodoljubima da” je nemački korpus »unscre

Freude« stradao pod

KNJIŽEVNE NOVINE

Moskvom od silnih, tamoš-

Ja, ja sam — ludak, maloumno ždrebe koje bije mrivim kopitama o grob živih mrtvaca. Majko!

Bacakam se, bacakam...

— Sran me je — zato ćutim.

Pet gavranova Pet gavranova nose mrtivački kovčeg moga | i detinjstva iznad voda i ne znaju gde da ga ostave.

Pet gavranova s crnim kovčegom nad pepelom ugaslih ognjišta, bez krila udaraju u noć usijanim pandžama.

Pet crnih, ogolelih gavranova.

Drveta golih kestenova su izrasla

da nliosnet' m rukama pritisnu nebo

uz sive stene;

mrtvi gavranovi povazdan nose prazan kovčeg izgublienih koraka moga detinjstva

nad raskopano kamenje prezira...

Među gavranima i paucima

Kad gledam u sebe, vidim vas, truloga grania razbijene hrastove i samo usamljeni brestovi krai puta još stoje uspravno.

Svakoga dana lomim sebi krive grane, a ptice crne i crvene

gnezne se u dračama

mojih utruđenih kostiju.

Noću me obavijaju zmije

da korenje grozničavo | sahranjujem u zemlju;

pod korom misli pauci . dd omotavaju konopce,

Kako cinično drhte u tami debeli i tanji...

Svakog jutra gavrani odnose

izleženo jaje u siva polja,

dok se crne i crvene vrane

sa graktanjem

osipaju : između ugljenisanih kuća...

Zakasneli stranac

To što ste mi strani

za mene nije iznenađenje: ja volim noć, maglu i dim u samoći.

Sva cola drveta su napuštena, zato ih cenim.

U meni je večno traženje nečega što slutim da nikad neću naći.

Bežanje je u meni

iza koraka

koji jie uvek korak napred

i koji neću uhvatiti,

ne mogu ga uhvatiti, ali trčim još uvek u iraženju.

Ko tka

Neko,

ne znam mu imena, Kkrastavim prstima tka fanku tkaninu ubeđenja

u duši ječanja.

EFRICZ. PIKINI<DBZ E 7 NIBH-H: NI OS BINI Za

njih mrazeva. Bila je to zaista porazna vest, za trgovce i nemačke kurve, i Hermina se svojim suzama najednom odala, ali jc histerija nastala tek uveče kada je baka izvukla komad naše zastave ispod jastuka i prikačila ga sa četiri pribadače na prozor kao da je sve već bilo gotovo i kao da se već smelo tako javno i OtVOreno ispoljiti ono što je ljudima podizalo srcc u grlo, i od čega su baki plamteli šuhi obrazi. Nemačka patrola je izrešetala zastavu pucajući ravno u prozor dok smo Ježali na dušecima što su za tu priliku bili bačeni na pod, tiskajući prste u uši i držeći usta otvorena da ne bismo ogluhnuli. Hermina je buljila u prazno, čak je ni milosrdna ruka našeg učitelja verohauke

nije mogla izvući iz stanja u koje je zapala. Uzalud je tom rukom on prelazio preko uzanih joj bedara koje je isticala vunena suknja, ona je te večeri, i nckoliko narednih, govorila nevezano, crvenih Zapaljenih očiju i mokrog lica pominjući ncprestano stotine plavokosih mladića čije senke prelaze preko nedoglednop polja dok im tela bacaju u zajedničku grobnicu.

Pričalo se po gradu da ti ljudi icdnostavno nisu mogli ni nuždu da vrše jer čim bi to pokušali slindarivši gaće niz sare kratkih čizam4, a ono pošlo iz njih, mraz bi im napravio ledcnicu u stražnjici te su umirali uzalud tražeći pomoć. Mama Nemačka nije — podsmevali su se susedi — snabdela svoje sinčiće grejalicam:aspecijalkama koje se dadu upotrebiti i u tako delikatnim situacijama jednostavnim zagrevanjem debelog creva.

Baka je od ovih događanja napravila nekoliko dobrih šala koje su kružile po gradu podižući duh u ljudi koji su stajali u redovima za konjsko i magareće meso, i onesvešćivali se od dima, iznenadne toplote ili mirisa skuvanog

jela. MM

Još jednom je granulo proleće kao da je neko ogromnom metlom uklonio žute gomile

iLUSTROVAOD HALIL TIKVEŠA

Aleksandar

RISTOVIĆ

snega iz dvorišta. Još jednom su strehe zazveckale od ledene kiše koja je strujala niz oluke i terase gde će cvasti geranijum, gde ćeš ti, srce, biti meta za vešte strelce sa praćkama, sa vitim prućem i drvenim bodežom. Još jednom i još jednom učitelj veronauke, sad već progrušane kose i sa anđelom na ramenu, stajao je na doksatu verujući da je Hermina izvesila svoj veš: rupčiće, gaćice, prslučiće i tampone sa pantljikom i dugmetom, da ga iznenadi, zaludi i opčini dok se sama kupala u čađavoj vešernici gde su i vrapci crkavali od dima što ga je vetar vraćao svojim naletima preko krovova na kojima je nicalo cveće u drvenim sanducima. U toj pocrneloji prostoriji, iza probušene

peći pronašao sam, dok sam trapgao Za Hermininim mirisima, par cpoleta. Baka jc videla i onog koji ih je zderao sa ramena na prvc glasove o kapitulaciji zemlje, navlačeći tuđe odelo preko glave, skraćujući dužinu vitkih j glatkih

oflicirskih čizama. Zvao se Zvonko i, nakon tog

delimičnog prerušavanja iščezao jc između krivudavih plitkih rovova koji su opsedali grad i presecali ga na nekoliko mesta, Niko ga više nije video, niti se više čulo za njega, među Pprvim ratnim žrtvama ga nije bilo, jedino su ruže ostale klateći svoje teške glave nad jendecima, ostavljenim oružjem i zamkama za „odbeglc vojnike. Epolete sam pokazao učitelju Vcronauke i on ih je uzeo nasmejavši se ali mi ih nije vratio. Samo sam ga jedne večeri video kako stoji pred ogledalom i stavlja ta dva zlatna dlana na svoja ramena, a onda Se. okreće i zagleda ih kao da je hteo da proceni njihovu vrednost prema tome kako mu pristaju, iako čitava njegova pojava nije imala ničeg vojničkog. Svakako da je Hermina čula za njih čim su tako nepovratno nestale kao da ih je vetar odneo, ali su joj ruke ostale zlatne 1 lepršale su neko vreme u mojim snovima kuckajući o sta-

zu muzu emu IA uuu una uuu nu uu wuninua

Sušićav razboj

menja glas

hronične sudbine.

U paučini sobe

raste prah samoće; pauci saznanja

obešeni za tanke vratove mrtvo pipaju

po ugaslim žeravicama u kaminu srca.

U večnom tikanju trepere svetovi.

...

Neka niko ne muti tišinu

Ako ie nekom neki đavo, ako je prepun demonstva: niko neka ne muti tišinu.

Pustite ukletome čelični bič da ga zdrobi: ja tumaram tako i hoću

da ćutite, potamneli ste, u noć oslepljenih očiju zaronili

i opekli ih,

ćutim. U sebe zatvoren, uništen — ništavac!

Okamenjenim plamenoni

izbičevani vraćaju se u ćelije. Tišina. Mir. Cvetovi su preivoreni u pepeo.

Sa slovenačkog preveo Petar Vujičić

klo, prelazeći preko livadskog cveća ili su trzale končić na čijem se kraju, visoko u nebesima, trzao zmaj načinjen do nepoderive hartije i drvenih umetaka.

*

Onda je došao red na mene da izgovorim molitvu i ja sam stajao pred učiteliem dok se razred iza mojih leđa podgurkivao jedva savlađujući smeh. Zastao sam već kod prvih reči i nasmejao se, ali to je više ličilo na plač jer sam prigušivao sve ono što ie toplo, grgotavo i peneći se naviralo kroz grlo i nosnice, pa ic učitelj stavio ruku na moie rame pomislivši da mi je zlo, i to je bio nov podstrek, te sam kikoćući se, sav u grčevima, potrčao u dvorište i pao na travu sa koje ie snep bio tek okopnco. Za mnom je jurilo odelienic razviicno u strelce i praskalo, žuborilo, stenialo bacaiući uvis majice, bluze, šarene trikoe i džempmerčiće. Zao duh proleća, kao mačak sa tigrovim krznom, protežući se od—do i ispred zgradurine — magacina, slao je svoje glasove kroz naša orla i mi smo to znali jer nije bilo nikog unnokolo sem rovovskih starešina i dobrovoljnih davalaca krvi za bodež i ružu. Sve vatre, plamičci, rasprskavanje boja gruvisali. su se odnekud i zoni dečačkog trčania kroz zovu, šimšir i m3aiški DOtočnjak. Sada je bio red na učitelia veronauke. Saterao nas je u odelienie nekim gotovo blagim povikom da odustanemo, da ostavimo njemu svoje duše koje će, ipak, kad-tad biti sa niim, sa njegovim, uznesene i privržene svetoni duhu, ali je u učionici kojom ie dominirao čunak, crn kao ruka odžačara, pokazao svoju mrzovolju, neku vrstu detiniastog durenia i DOŠAO jc Dprcma nama sa podignutim rukama što su sc Znojile pod pazuhom, a onda, iznenada, pretvoren u gimnastičara naredio nam da ustanemo, zaltini da sednemo, i opet da ustanemo i sednemo, dok nam stražnjice ne zabride. Koliko se bio uneo u to svoje »ustani-sedi«, i sam je činio nešto slično tome izdižući se na prste ı spuštajući se na pete, crven u licu i goropadnog izgleda. Naše gimnasticiranje koje ie neke činilo apsolutno smešnim dok su se sa očainičkom revnošću bacali na klupe i dizali sa njih, bio je nov povod za veselost. Smeiali smo mu se u lice, onako zajapureni i napregnuti, tako da niie izdržao nego je pobegao iz učionice. kroz širom otvorena vrata u kojima je anđeo milosrđa blagosiljao naš napor.

*

Hermina je stisnula pesnice i udarila ga u grudi. On je rekao: »Ne, mi ne pripadamo njima. Oni su mrtvi i niko im više ne može pomoći.« Bilo je čudno što to on govori kada se znalo da je neprijateliu već bio ustupio malo imanie u blizini grada koie ie pretvoreno u vOjno vežbalište Nedićevih mlitonia koji su jeli i pili zeleno polie kroz vraške nausnice igrajući se trubača i kurira dok ie narod osluškivao povoljne vesti sa istočnog fronta o broju mrtvih, poraženim armijama i o pomanjkanju svesti Hitlerovog oficirskog kadra.

*

Mi smo bili narod. Baka sa veštačkim zubalom, sa izvorčićima suza, sa svoiilm platnom i dotrajalim jastučnicama, ja koji sam urlikao od smeha bojkotujući časove u školi, a onda moja maika i uiaci, stričevi takođe, i moja sestra koja je vodila dnevnik i oni koji su silavili niz gimnazijsko stepenište koristeći se uglačanom ogradom. Na kraju, narod ic bio i moi učitelj veronauke kome je zvono oduzimalo dah i čije sam prste osetio među zubima kada je razumeo da ga uhodim po svim pravilima ratne veštine. Pao sam na kolena. Hteo sam da se zahvalim za ono što nisu učinili za mene, da se zahvalim za krstiće-medalje, drvenc cipele koje su tako vešto proizvodili Slovenci — izbeglicestolari, za strah čija su kosmata krila šumela s večeri, za epolete i rumen-jagodice, za mišiće, svetlu rosu i dve stotine streljanih pod bedemom koji je okružavao grad i branio ga od voplave. Za vojsku, gramofonske ploče, igle pribadače, za čeze koje me odnose, ioš sanjivog, prema selu gde sam imao ujaka čija kuća uvek miriše na sveće i med, na orahov list i dunje, za klompe, takođe, kašiku supe, za zvono i ptice koje naterujem u bekstvo sakriven ispod ba-

grema. (Odlomak)