Књижевне новине

j

HnjižŽevmost i savrerneno ciruštvo

Rober MARTO

. Mesto poezije MATEMATIČARI i fizičari nisu tokove stvaranja: oni napreduju obraćajući veliku pažnju na dalji razvoj svoga intelekta Zna se da je svaki čovek na vlasti u mogućnosti, u ovom ili onom trenutku, da upotrebi čoveka od nauke u svoje lične svrbe, stavljajući, na primer, na fabričke proizvode jednu od ovakvih etiketa: »Bog je s nama«, »Ni Bog ni gospodar«, »Bog je mrtav«, itd.; ” kako je osobina idolopoklonika da nisu praznoverni odnosno ·da ne obraćaju pažnju na znamenja, oni idu za svojim idolom ili idolima, i ne pitajući kuda ih oni vode (odgovorilo bi im se da ih vode u bolji život), suprotno Gaskonjcima koji su od Montlika dobili ovai odgovor: »U smrt!« Sa oštrinom koja je dobro poznata, Rene Šar objavljuje ovu očiglednost: »Fizičar treba da dobro zna da je desna ruka jednog privremenog samodržca, otupelog i verovatno kriminalnog9«. :

: . Pričali su mi da je nedavno' jedan fizičar izjav'o da je poezija u zadocnjenju, i da je stavliena van upotrebe u odnosu na nauku.

Ali bilo bi promišljenije da je rekao da je

poezija oglašena zastarelom ili da ju je ODOvrgla nauka, ako se, recimo, još jednom,

to poređenje smatra baš neophodnim. U

svakom slučaju, mišljenie toga fizičara osvetlilo je jednu zabludu koju treba po svaku cenu obiaviti: poezija i nauka, pošto su obe od čoveka, istog su porekla i mogu sc Upoređivati prema ne znam' kome merilu vrednosti, korisnosti i usavršenosti. Treba spo-

jiti dve osnove: saznanje i nauku; osnovna razlika između njih je u onome što je saznanje otkrijo u osnovi i trajnosti, dok nauka predstavlja onu sumu znanja koja raste čim

se odlučilo da se pronalaze novi elementi i

dodaju onima koji se već poseduju. Potpuno je jasno da se postupak naših savremenika sastoji u smenjivanju saznanja naukom, i da se to prenosi u beskonačnost ili konač-

nost — u najmanju ruku dvosmisleno — u podudarnosti, istovetnost uzroka i posledica. Tako se došlo do poverenja, pobedničkog optimizma u tehnički progres, koji će, nesumnjivo, dovesti čoveka da bude u čovečanstvu

ono što je svetac u zajednici svetitelja. Vidi se da sc još uzima spoljašnost za unutrašnjost i veruje se da je magareća koža isto što i ona junakinja iz priče »O magarećoj koži«.

odgovorni za

Potpuna nepravda postoji u tome načinu mišljenja jer bi inače trebalo priznati da samo savremenici svetlosti sudeluju u sveflosti, a da su oni koji su živeli pre pojave nove ere elektriciteta zauvek zaveštani tami, tamnim provalijama vekova, mračnjačkim mulemiiumima; u najbolju ruku, to bi trebalo da kaže da su. Homer i Platon mogli istorijski da deluju samo. u zabludama, i da su oni korisni samo ukoliko nas njihove zablude mogu Ppoučiti. Može se veoma dobro sarađivati sa naukom i tehničkim progresom bez potpunog prihvatanja svih onih zabluda koje zavode duhove, zabuna koje pojačavaju varoški brb-

: ljivci svih vrsta. Nijedan čovek nije odbijen

od saznanja,

nijedan narod niti rasa, ai majnemoćnijem

ljudskom plemenu data je iskra otkrića. Sa-

_ vednog opstanka koji

znanje nudi stupnjeve u uspinjanju, ali ne

progres u akumulaciji. Tako isto, neprekidna poema je vertikalnost koja obnavlja mrtve znake kao drvo svoje lišće. Ona sakuplja,

crpe, prenosi znake sveta, i poezija nije na svakom mestu, već u njoj samoj, U „pesmi. Ona je mesto i plod jednog akta sazivanja:

U današnjem broja, na ovo{ strani, objavljujemo odlomke referata koje su

gosti iz inostranstva održali na ovogodiš

njem

Oktobarskom susretu pisaca u

Beograđu na temu »Književnost i savremeno društvo«,

njen stalno menjajući lik ili oblik dokaz je njenog trajanja i njenog neugasivog ognja. Ona nema pctrebe da trči sa naukom u OsVaJanje univerzuma, ona koja je kosmička od uvek i po svojoj prirodi. Kao Salamander i Feniks, ona uzima da bi živela sam život i proizlazi iz samoga grča smrti. Njeno vraćanje početku osigurava joj mjeno delo beskonačne revolucije.

Fric ARNOLD

Veća svest o slobodi

VI ZNATE da književnici ne samo u Nemačkoj nego i u Francuskoj i Americi već duže vremena imaju veoma čudan odnos prema svom zanatu. Vi znate mnogobrojne diskusije o mogucnosti ili nemogućnosti da se napiše TOman, kao i same sumnje književnika u sopstveni rad. Ja mislim da ta formalistička sumnja stoji u uzročnoj vezi s razočaranjem u deistvo književnosti na društvene odnose. Verujem, međutim, da ta sumnja i taj problem proističu iz sužavanja nade u dejstvo na društvo. Ako se književnik nada da neposredno može o aktuelnim problemima, o političkim

. zbivanjima, o aktuelnim društvenim događa-

jima da zauzme svoj stav i da pri tome izazove brzu reakciju, on mora da zna da je to samo u vrlo retkim slučajevima | mogućno, u slučajevima koji nemaju nikakve veze ni s kvalitetom književnosti ni s pravim zadacima literature. Deistvo književnosti je dejstvo na dugu stazu. Književnost može da deluje samo na individuu, pri čemu, međutim, delujući na svakog pojedinca, deluje i na društvo. A nadu da se svest javnosti menja pod dejstvom liričara, dramatičara i romansijera, tu nadu, mislim, ne treba napustiti, uprkos porkim iskustvima poslednjih meseci i godina. Naročito svetao primer za to — a ja mogu to da kažem lično i u ime svojih prijatelja, nemačkih književnika — bila je Čehoslovačka, jer tamo se pokazala takva solidarnost između literata i naroda kao celine o kakvoj smo iedva mogli i da sanjamo. Veliko razočaranje zbog slabljenja te solidarnosti (Kkoliko se to danas možc videti) teško je pogodilo i nemačke književnike. Ali i tamo se moglo videti da je to dejstvo — dejstvo na dugu stazu. Književnost je svest u celini meniala na spor način. Pa ako, kao što sam rekao u početku, nije mogla da spreči bombe i napalm, ona verovatno ipak može i verovatno će uvek moći da menja svest i moći će da održi svest o odgovornosti, što je samo književnost u stanju da čini. Samo ona pesma, samo onai roman, samo ona pripovetka koja se obraća individualnom čitaocu, koja ga vezuje, može se nadati trajnosti, može se nadati da će na njegove predstave, na nicgovu maštu, na njegovu energiju i na mjegovu snagu odlučivanja tako uticati da on, indirektno, deluje povratno na društvo.

. Ovim sam samo hteo da vam ukažem na jedan problem, za koji ne bih mogao da vam ponudim nikakvo teorijsko rešenje, jer se plašim da se isuviše · krutim teorijskim tretiranjem tog uzajamnog. deistva može izgubitiiz vida prava vitalnost literature, A ja

lično sam uvek više sklon tome da spoznam ·

dilemu jedne situacije i nadu da se ipak ide dalje, nego da jednu dilemu prekrijem teorijom. I mada se moji prijatelji u Nemačkoj i ja, kao što sam rekao, nalazimo u jednom stanju melanholije, jer mislimo da nismo Dpo-

To je već

revolucije... vlast koja hoće samu sebe i svOJ opstanak po svaku cijenu da* stavlja ne samo iznad pra-

permanen'*ne

je dostojam ČoVIO 'go i iznad golog ljudskog opstanka. imi Plebiscitarne nekritičnosti »totalitarna demokratija« neminovno završava u terorističkom dekoru spoljnopolitičke agresije, KORSO ai onih logora i ideološke dikta-urč. Uo Saba narodne kontrole borba za vlast dostiže neslućene razmjere pa stoga svaka „promjena na vrhu, uslied »ius comendation1s« ili »hijerarhijske investiture« (kako bi rekao Marx), Sa neminovno dramatičan karakter Jer JČ praćena stalnim poremećajima političke ravnoteže, pučevima, zavjerama i državnim udarima razne vrste ili, što je čest slučaj, preventivnim tajnim procesima. Kada se *o desi — a iZ iskustva razvoja socijalizma sa »političkom dušom« ža poslednjih pola vijeka to se po pravilu „apo valo — onda pouzdano znamo da je. politička vlast progutala socijalističku revoluciju i da je upravo političko otuđenje glavna prepreka svakom nastojanju da socijalizam ispolji svoju dušu i svoj autonomni samocilj. U irenutku ovog preokretajia sredstva 1 samocilj, socijalizam sc. neminovno poistov)c ćuje 53 WigdB{Ućimi političkim režimom. sa interesima vlade, pa se indeks društvenih odnosa pravno ne ogleda u ustavu, već u · krivičnom kodeksu. Kako se interesi vlade poistovjećuju sa socijalizmom prikazao e na neuporedivc sarkastičan način slavni Bert recht u svojoj pjesmi »Rješenje«:

KNJIŽEVNE NOVINE

»Poslije ustanka 17 juna

sekretar Udruženja pisaca je naredio

da se na Staljinovoj aleji dijele leci

u kojima je pisalo kako je narod

proigrao povjerenje vlade, pa ga samo

· udvostručenim radom može povratiti. — · Ako je tako, zar nije kudikamo jednostavnije da vlada raspusti narod

i izabere drugi.«

„Ovo. »rješenje« pokazuje sav smisao one političke perverzije koja »despotizam slobode« sunovraća u despolizam tiranije, u brahijalno nasilje. Da bi socijalizam mogao ispoljiti svoju dušu, socijalistička teorija tvrdi da vlada mora biti prosti sluga naroda i da je ovaj može

u svako doba opozva*i; otuđena praksa politi-

čkog socijalizma, među*im, čini sve da narod stavi u totalnu zavisnost od vlade i da interese vlade i partije uzdigne iznad interesa. naroda (klase). Ova »vaspitna diktatura« ostvaruje svoju pedagošku ulogu tjeranjem naroda batlinom u socijalistički raj. Ona to čini ne samo onda kada iz ministarskih kancelarija nehumano »planira« buduće narodno blagostanje, ili kađa iz sparušene agitropske centrale sudi i presuđuje o istini i ljepoti, već i onda kada nasilje stavlja u službu prevlasti izv. čiste ekonomije. U oba slučaja ova politička pedagogija služi učvršćenju političke vlasti privilegovane manjine, konzervativne elite, nad radničkom Kklasom.

Da bi socijalna revolucija u Marxovom duhu probila levijatanski omotač političke ograničenosti, da sc pravo i moral revolucije ne bi izvrgnuli u samovolju nekontrolisane političke vlas*i, ona mora početi da uvažava pouke opšte istorije a naročito istorije buržoaske revolucije i svojih vlastitih istorijskih iskustava. Ona mora znati da u borbi protiv političkog apsolutizma nema boljeg lijeka od političke slobode zato što je politička sloboda najmanje ogra: ničena od svih vidova političke ograničenosti, Ali politička sloboda ne može se nipošto svesti na partitokratiju, taj institucionalizovani plura.: lizam buržoaskog svijeta, zato što je njen pluralizam okrenut inovaciji i promijeni, Socijalistička revolucija mora odbaciti okoštali pluralizam buržoaske demokratije sa istim razlogom kao i diktatorski monolitizam staljinističkog “pa, Ona to čini sviesna okolnosti da oba mo“dela osiguravaju vladavinu tiranskog konformima, sive saglasnosti u zatvorenoj posudi i bez vovjetravanja. NL \ a

| Ljubomir Tadić

ŽORŽ BRAK: KOMPOZICIJA

stigli ono što smo želeli da postignemo, ipak se može uočiti da nade koje smo mi i drugi polagali u literaturu mogu dati snagu književnosti da na dugu stazu utiče na promenu individue u pravcu veće svesti o slobodi.

Jirži ŠOTOLA Erzami isftirna

sve do smrti

SA OSAMNARESTIM VEKOM u našoj knjiŽevnosti počinje tradicija koja praktično traje sve do danas. Veliki narodi gledaju na svoju egzistenciju redovno kao na samu po sebi razumljivu činjenicu. Za mali narod često sam fakt njegove egzistencije postaje Pproblematičan. Tužno je što to moramo Konstatovati i o dvadesetom veku, ali tako ie. Naš narod je neprestano bio ugrožavan i slalno se morao boriti za svoja majosriovnija prava, za pravo na golu egzistenciju. Tok istorije je zato prisiljavao i naše književnikc da u toj borbi zauzimaju svoi stav i da joj posvete svoju energiju. Ne može se reći da je to najidealniji položaj za literaturu. U periodima relativnog mira veliki deo naše književnosti se uvek i predamo posvećivao specifično literarnim problemima. Ali ni oni misu ostajali izolovani od istorijske problematike. I naša avangarda između dva rata bila je politički jasno i aktivno orijentisana ulevo. Češki strukturalizam počeo je da razmatra odnos književnosti i društva. Nezval, osnivač nadrealističke grupe, javljao je Agitpropu Komunističke partije da će se nadrealizani boriti za proletersku revoluciju. Avangardni »Devjetsile je aktivno stao uz soclijalistički pokret.

Ja sve ovo ne govorim zato da bih vas

učio istoriji naše književnosti. Želeo · sam samo da ukažem na specifičnu misiju naše književnosti i da na nekoliko primera ~ ilu-

strujem činjenicu da su naši književnici oduvek povezani sa svojim narodom i da je njihov bolji deo uvek stajao na strani napretka. To treba posebno naglasiti danas kada se, kao što vam je poznato, u naše književnike često i na mnogim mestima sumnja. Mi nemamo vremena i prilike nam ne dozvoljavaju da upravo sada, pred ovim međunarodnim forumom, govonimo o formalnim ostvarenjima našep stvaralaštva. Hteli to ili ne, naša je era pre svega politička era i zato, možda, i nije nelogično što sam za svoje izlaganje odabrao. pre svega društvene aspektc i što na prvom mestu dajem karakteristiku političkog stava većine naših književnika. Ponavljam da se mnogo puta sumnjalo u politički stav naših književnika, Želeo bih da podsetim ' da je većina književnika kod nas, kako pre drugog svetskog rata tako i posle njegovog završelka, simpatisala s komunistimia. U Savezu čehoslovačkih književnika danas je preko 65 odsto organizovanih komunista. Međutim; ne smemo zaboraviti jednu činjenicu koja je za našu zemlju prilično speci'Ena. Od svih današnjih socijalističkih zemalja Čehoslovačka je jedina koja je prošla duz eriod liberalno-buržoaske demokratije. NIvo obrazovanosti i kulture kod nas prilično ie visok. Humanitarni ideali su kod nas živi, »lobodarske težnje stare i Žžilave, a naši su narodi uvek izražavali spontani otpor 4aDbsowilističkim formama vladay%e, diktaturama i militarizmu, kao i policijskim državama. Ni{e zato čudno što je za nas, isto kao i za ngromnu većinu naših naroda, pojam socija|zma nedeljiv od pojma slobode, od humanosti, od građanskih prava čoveka, koji je subjekt a ne objekt politike. Kao što ie naš narod zauvek zapamtio Husovu poruku: »Brani istinu sve do smrti«, kao što ga je ushitila Masarikova parola: »Istina pobeđuje«, tako.

mu se ove godine urezala u pamćenje i u moTalrm svest formulacija Aleksandra Dubčeka o socijalizmu koji će imati ljudski lik.

Valjda će zato svak da shvati zašto smo mi, čehoslovački pisci, isto kao i naš narod, s takvim oduševljenjem pozdravili januar 1968, zašto su se u nama probudila onakva nadanja kakva pre toga, u deformisanom i često okrutnom socijalizmu, nikada nismo imali. Kod nas se počelo ostvarivati nešto Što je čak izgledalo neverovatno: počeo se ostvarivati sam, sam koji je dobijao realne konture i koji je mogao da mpostane — a to kažem bez šovinizma i bez nekog mesijanskog buncanja — nada čovečanstva. Istina, to je bilo nešto neobično, biJo je tu oštrih litica, nije to bilo lako. Ali tu se rađao socijalizam koji je rehabilitovao humanističku sadržinu tog poima. Rađao se socijalizam koji je ljude izvlačio iz apatije, koji im je pružao perspektivu i budio u njima veru, u ranijim, ne dobrim vremenima malaksalu i zamorenu, i koji je trgao iz sna i racionalnu misao, u ramijim vremenima uspavanu i umotanu u fraze i mitove. Rađao se socijalizam • koji je me deklarativno, već faktički bio stvar svih.

Komunistička partija i vlada Republike sišle su sa svog nekadašnjeg pijedestala neprikosnovenosti i dobrovolino se izložile kritici. One su morale da saslušaju i neprijatna mišljenja, ali su zato stekle takvu ljubav, poštovanje i autoritet kakav nisu imale nikada pre toga i koji je skoro zadivljujući kod našeg ironičnog, realnog naroda, koji po pravilu ne poštuje nikakve autoritete. Da li se može zamisliti da češki i slovački pisci teže povratku natrag — prema nekim smešnim prognozama navodno čak nekud u kapiktalizam? Ne, mi ne želimo da se vraćamo i nama nije moguć nikakav povratak. Mi ne želimo da se vraćamo u' kapitalizam, me želimo da se vraćamo buržoaskoj demokratiji, ne želimo da se vraćamo na staljinizam. Mi želimo da idemo dalje. Putem koji je naš i čiji cilj za nas predstavlja sve.

Želeo bih da od srca zahvalim svima koji su prema nama dobronamemi i koji su nam izrazili toliko mnogo i tako iskrenih simpatija. Mi smo upoznali prekrasno prijateljstvo, imamo prijatelje u svim zemljama sveta, mislimo na njih duboko dirnuti, Ponovo smo i u savršeno pravo vreme saznali kakve hrabre prijatelje imamo u zemlji koja

· je danas domaćin našeg simpozijuma. Verujte

da se to nikada ne može zaboravitfi.

Ali ne može se zaboraviti mi suprotnost ovog prijateljstva — indiferentnost koju smo, na žalost, takođe morali da upoznamo. No, šteta je na nju trošiti reči.

Ja dobro znam da pravi književnici i nc mogu da žele drugo društvo mego pravedno društvo, gde meće biti onih koji bi radi sopstvenog bogatstva eksploatisali druge, gde neće biti straha, gde će nasuprot misli siajati samo misao i ništa drugo, gde neće biti čuvara i čuvanih, ilačitelja ı potlačenih i gde će ljudi biti stvarno jednaki.

Mnogo stvari se može učiniti, ali ne može se misao iščupati iz glave i nada iz srca,

Boris SUČKOV

Socijalistički realizmm je živo shvatanmje

SOCIJALISTIČKI REALIZAM nije metod nego ime nove pojavć u svetskoj umetnosti. On nije ograničen formalnim oznakama ili čvrstim formama. Ovde se ukazivalo na Staljina. Govorilo se da je Staljin umetnost posmatrao utilitaristički. To nije sasvim tako. Mi to znamo. Znate li šta je govorio Staljin Dpiscima kada je sa, njima razgovarao? On im jc govorio: pišite istinu. Eto šta je govorio Staljin piscima.

Naša literatura se nije razvijala u vakuumu, ni u idealnim uslovima nego u atmosferi najvećih jfašističkih pretnji. Sovjetska literatura nije poznavala samo zlatno doba proyvata — dvadesete godine, kada se ona samo najavljivala, ona je produžila svoj razvitak i u tridesetim godinama, a jedan od njenih snažnih uzleta bila je literatura koju su stvorili sovjetski pisci u godinama velikog antifašističkog otadžbinskog rata. Ta literatura je bila dostojna da izrazi podvig sovjetskog naroda, te ideje koje je sovjetski narod branio. Ona je bila prožeta istinskim osećanjem istorijske odgovornosti i osećanjem duga nc samo prema svojoj domovini nego i prema celom čovečanstvu. Naša literatura je oplakala onih dvadeset miliona popije time smo platili njihovu pogibiju. I nije potrebno misliti, nije potrebno predstavljati stvar tako da je ta literatura bila proizvod birokratskog uma. U svakoj literatufi postoje razni ljudi i razni umetnici. Čini mi se da je zadatak kritičara i ispitivača, ako hoće da bude objiektivan, da vidi tu mnogolikost pojava, da ne svodi te pojave u uske, čvrste i neistorijske forme.

Šta je to socijalistički realizam? Ja bih, na primer, hteo da čujem od onih koji se ne slažu sa ovim shvatanjem šta oni pod tim podrazumevaju? Jedino što sam čuo i to ponavljam da je to konkretni birokratski način rukovođenja u literaturi. Za mene ı za moje kolege socijalistički realizam je živo shvatanje. Ono je vezano pre svega za istorizam umelničkog mišljenja, za shvatanje da se istorija menja, da se k”eće bez skretanja. prema našim opštim ciljevima, a opšti cilj za nas ić socijalizam. Put ka socijalizmu je složea. On je u nas utoliko složen što postoje ljudi koji su se umorili od socijalizma, razočarali se u socijalizam. Oni traže pribežište u nekom ideološkom policentrizmu posmatrajući p»policentrizam koji postoji na Zapadu, u visokorazvijenim kapitalističkim zemljama, kao poznatu alternativu socijalizmu. Ja neću Oopovrgavati tu tačku gledanja svojim yečima. Za opovrgavanje te tačke gledanja citiraću iskaz jednog visokoautoritetnog mislioca našeg vremena koji ima veliki ujicaj i koji je daleko od marksizma. Tmam u viđu Herbertla Maypkuzea autora knjige »Čovek jedne dimen-

zije«, 9