Књижевне новине

|| Branislav PETROVIĆ

PESMA ZA

licu,

SPOMENAR ar-kobjiaiBa mađarskim S boriani

dopalo se krčmarici zavolela patnju džambasku

lepi čujte ove reči i nevešte rime, ljubavne ljiljane i zvek praporaca i praporce

na njegovom ali ne i ruže na njegovom grobu,

Drage ljubavi moje. | Mogu da zamislim bič kojim ga tuku,

Kunem vam se d | Rasute po noćima, po bojištima! L se drage moje Sutra stiglo pismo iz Požarevca Brod „srca: | od | „Stoj razum putovalo pismo preko snežne zemlje imaa MI Ca. orao} Pada Nas su u životu sve guje pečile... vatre sam vas otimao, i lepa krčmarica suzu pustila da taj brat vina Al! skidao sa vešala, šitox čitajući pismo iz Požarevca snega i nepogode Uvek su bile neke dobre drage I ova i kad umrem voleću vas Spazio plamtaš suzu u očima umreti ne sme! OV nas prihvatile a na SS Sreli O RT AJNAA iSRR. PARCO SNAC 3 ; e ZVe: o su ali i o! sam ne — wi kada se budem od svih čuđesa ohladio OBN nije lako sestro lepa o? Gpa velim neće, sve pulnike sveta one su vodile: | i kad od svega šačica pepela bud i Pa nj ino: id i nekog su ljubile ı e biji, 4 | vi ćete, , | e PO ; | da bi drugog rodile. | to: Video džambas. njegovu fotografiju O njega pita šta hoće šta neće. | | Pođimo kroz dim, bez oružja, kroz

lepe robinje. besmrtnosti, · zavoleti neke druge ljude, | i poći s njima u brda 1 za njima na more i đočekivati rumene zore

5 u krčmi lepa krčmarica i a SOBUJĆ QL 20 Oli

. sa robije dobijala nežna pisma ptice — po zakonima starim i oni će biti bolesnici ROSSI a vi njihove vidarice. A kađ budem movo čulo Mlečnog Puta letiti

gledale ga bratske oči nepoznate u ruci posle držao njenu ruku tako đa ie tu ostao da zanoći

Izjuira poranio nacepao drva

unco u naručju založio vatru

bila mećava sneg stresao sa cokula gledale ga najlepše oči u Šapcu.

Vraćao se džambas iz Sremske Nikoli Drenovcu

Mittovice pevaču lepih pesama jabao neku ostarelu ragu Ne pađala kiša duvao vpasji vetar leđilo se srce skitačko

Mogu lepu iskušenicu pred kojom

Balada o džambasu kleči

i krčmarici U šapcu bila mala krčma

Pođimo u Horgoš

Pođimo u Horgoš, u tu selendvu, gde

moja mrtva draga vino toči.

opasnu noć. U Horgošu nam mogu izlečiti

i moli, smerno, za žive i mrtve.

I posle je moli da s njim malo pođe. | Ali ia ne mogu,

nema pravih reči

za to što će i nju i njega da zdesi: izlaz iz svetlosti :

i let na nebesi

bože mi oprosti.

Mogu da zamislim pad đrevnoga Rima! I spavaću sobu jedne kleopatre! I život starog

i srce i oči, i mogu nam, ako hoće, grožđa dati. ,

Pođimo, neznani brate. Poletimo kao poslednja krila sveta. Upregnimo, zauzdajimo preostale nam

mogu đa još sate

zamislim grob kraj

druma. : Napijmo se zore rujne,

Ne mogu grob u vinograđu. sa Aliaske : S a Wioavdj Šš | | Stigao u Šabac ušao u krčmu Ne mogu lovca! a lisa um seo pored peći poručio rakiju braćo Al tako mi pesme u duvaru popca pred licem groba,

dok poljubac traje milicajac iza šanka ni za kakav novac! — i tako mi znanja iz osnovne škole pod bagremom.

setiti, sumnjičavo za ad rađosti —— | pogledao ja ištem besmrtan da je ne mogu mrtvog pevača drenovca U najboljim časovima reči nas izdaju, dSe zveždo Gu'.u jed · bila moć decembarska prvi sneg pađao| i Pevač lepih pesama, | pa da me sva deca i sve Ruže Pesme su prokletstva divnog spojiti i Biči. | taj džambas | mole! | predivnog nestvarnog Yinafakap | Sutradan bio pazarni dan raga bila za vac i | Ja sam taj što puca iz praznog pepeo tek. U Horgošu kiša pada,

iti! prođaju Š ! p Pop: otimarena doterana otišla je za lepe| Mogu da zamislim lađu kojom pplovij TI mogu da pucam iz Poljskogi eyes laju — smrt prolazi sokacima već

U životu ko voleo plakao | makar bio i sim božji | ne gine mu pakao, ~

U životu ko voleo voliti

taj naći će već mekako

ponovo se rođiti.

ponovo džambas u krčmu došao

pare | u Ameriku, Šabac i druge kontinente!

I ženu koja ga ostavlja bez razloga.

I mogu da krenem niz beskraipa polja kroz zlato raži i mir suncokreta...

umorna, Ko država osvetljena prodavnica

krčmarica ga prepoznala Donela mu sela poređ njega upitala za

pričao džambas o putevima bez kroja

Ali ja ne mogu!

bratski život ali ne i smrt

Ne mogu pa da me ubijete, pa da me bacite u tamnicu! u blistavoj mašti ja sve, zbilja, mogu,

Ali ja ne mogu,

ja zapravo ne smem,

ju noćima kislin proleće i jesen

| bez nas da zamislim.

konjiskog meša. NAJBOLJE JE MOJE MESO -— kaže ždrebe u izlogu. U Horgošu zvezda pada niz nebesa. U Horgošu — il to beše u Futogu?

VI SMO SE IZNENADILI kada se pojavio na vrhu ulice: silazio je polako, korak po korak, i zastajkuvao. Verovali smo da na taj način želi da nam se bolje pokaže, i mrzeli smo ga zbog toga. .

Naduvenko — govorio je Časlav, oslonjen na tarabe i jedući jabuku: on je uvek nešto jeo i strašno je mljackao ustima.

Uobrazio se što ima kljuse — odmahivao je Ermin, duvajući u krastu na kolenu, ne bi li nekako stišao bolove.

Kaže da sa kolima zarađuje dosta para dodade freći skitnica. .

Ako — zaključi Akso. — Ni to mu, vala, neće pomoći. Crći će još gore od svoga kljuseta. Kao pseto — reče na kraju i otpljunu.

I nikada neće prestati da smrdi na konjsku balegu! — viknu hromi starac; bio je samohran i činilo se da je malo koga voleo.

I kada bude umirao, njegov grob će VOnjati na komjušnicu! — dobaci vikar, mršav i ušiljen kao crkveni toramj.

Jedna žema se na to zasmeja i poče da se -pljeska po nateklim bedrima: udarajući se,

qnabnito, ·njeno modro meso jc odskakailo i oke az” bija

valo se odozdo ispod suknje kao Ti krljušt. . Ala je to smešno — reče ona; a mi videsmo: iz usta su joj curele bale.

Tada Aron iskorači još jedan korak: približavao nam se. Ulica se pred njim propinjala i ljeskala trbušastom zaoblinom. Asfalt je na tom mestu bio uglačan više nego ma gde u gradu i zato nije čudo što su ga deca zapišavala da bude sklizak: svaki tuđinac koji je dolazio u naš grad poklizao bi se tu i pao, pre nego što bi i uspeo da uđe ovamo, na glavni trg. Tako smo se bramili od uhoda i raznih protuva, prema kojima nikada nismo imali otvoreno srce. Jer, mrzeli smo ljude sa strane, ovejane potukače, one koji se prišunjaju i bez razloga hoće da se ubace u naš Ig. Od, tih ljudi očekivali smo samo zlo, prljavštinu i raskol, a toga nam je, bogme, i bez njih dovoljmo. Zbog toga smo se dosetili da napravimo klopku za sve one koji dolaze u naš grad, da bismo ih prethodno dobro proverili, Doneli smo oblutke sa reke i njima počeli da glačamo asfalt na početku ulice: kamen je škripao 15pod naših ruku i mrvio se, ali mi smo, zgrčeni na kolenima, uporno trljali i opliuvavali gasa donje strane, đa bi lakše prelazio preko pumirane podloge ceste. I kada je asfalt najzad bio 15trugan, dobili smo divnu klizalicu: deca su odmah počela da jure po njoj sankama, kao za vreme najveće vejavice, ali mi im to zabranismo: me — rekosmo blago — ovo je jedina zaštita našeg da. Ona to shvatiše i, čini nam se, uozb:ljiše se više od mas: stvamo, to mam je potrebno — rekoše namrštenih lica ı zatim svoje sanke pobacaše u reku: do zime ćemo druge da nabavimo — objasniše nam ı onda počeše da zajedno sa nama rade na odbrani grada. Od tada je trbušasto mesto na i u Ove ulice svakog jutra osvitalo mokro: mi smo već unapred znali o čemu se fu rađi. Ali, da vidite, to nam doista donese pTavu korist: istovremeno smo ujutru na tom mestu otkrivali i po nekog došljaka, kako se nasukao ma klizavici i zariljao nijuškom u mokraću. Pa sad dahće, skljokan. Zalepljen kao muva. Tako mu i treba, svinji. Hteo je u naš grad nemir da unese. . |

E, zbog toga smo očekivali da će i Aron da naleti: poklizaće se — verovali smo — ı TaScepiće se kao trska. To će mu verovatno biti krai; ionako je oslabio ı obudoveo. Gledaćemo ga kako se nemoćno koprca, ali nećemo Prić! da mu pomognemo. A sa njegovim kljusetom šta će se desiti: o-ho, tu će tek imati šta da 5Č vidi. Prava komedija. Ono će da leži sa podvijenim vratom. raskrečeno kao foka, ı da brekće oznojenim sap'ma. Trebaće kocima da ga mlatimo da bismo ga dotukli. A posle će mo ga odvući izvan grada i baciti u jarugu. Neka ga tamo psi razvlače i neka tamo traži odlutalu dušu svoga gospodara... i Re

T dok smo tako razmišljali, Aron nije pre stajao da korača. Išao je PO ra;

„ kao da je niz stepenice SWazlO, ! kao 'da Sei pakao spuštao. A pri tom jc bio usmravljem, siguran u svom držamiu: visoko zabačeno čelo. oštar umeren pogled, stisnute vilice, Nama se odnekud činilo da nas zbog mečeg ispituje i meri izdaleka, kao da hoće

KNJIŽEVNE NOVINE

'PIRBIC ZA III E 7 NIH EH: NOWIIN ZA

Radoslav PAJKOVIĆ

|| M |iji

da nas napadne. Zato počesmo malo da se uzrujavamo: sabijali smo se u gomilu pred tarabama ma kojima su bili izvešani žuti plakati koji su najavljivali dolazak cirkusa u naš grad i, kao da smo i sami postajali cirkusanti, ı strahu se nismo razlikovali od tih smešnih figura na plakatima! Majko božja, šta se ovo sa nama dešava! Osećali smo kako nam se lica izobličavaju i jskrivljuju u komične grimasc. A tek u grudima kako nam je tuklo! Gospode sveti, spasi nas od te napasti. Preobrati njegove zle namere u krotku poslušnost; od vuka u njemu satvori maleno jagnje. Kao što je to uvek i bio.

Aron je sve to gledao i slušao, ali se nije zaustavljao: išao je podbočem, zakrvavljenih očiju, kao da nas je preko nišana posmatrao. Verovali smo da je gotovo, da nam je presuda potpisana: ta on će nas sve ovako redom izrešetati, on će nas pribijene uz tarabe streljati! Sad će odnekud da izvuče nekakav automat ı da mas likvidira: brrr, po nama! Gospode blagi, zar tako sramno da završimo? Jedan običan nitkov da nas poubija! Šta smo mu skrivili, majčice božja, šta ]i smo mu nažao učinili? |

I toga trenutka razleže se glas hodže sa minareta: hodža halauknu, tako da se i vrapci u platanima poplašiše. Mi pogledđasmo gore, prema njemu: znali smo da nam spas sa neba dolazi. I odmah osetismo otopljenje u SVOJIm žilama: sad smo se komešali, kao ti vrapci, 1 živo čavrljali među sobom. A Arom se trže od iznenadne buke i obori glavu: više nije izgledao onako visok, i prav, i nadmoćan. Sada je bio ono što smo, u stvari, svi znali da je: običan odrpanac, mali kočijaš sa periferije. U levoj ruci je nosio iskiđan ular, a desnom je vukao za ćupu svoje konjče: onako raskoračem i ispalih dronjaka, sa jednom nogoni kraćom od drage, klat'o se u nedoumici kao na štakama. Na glavi nije imao šešir, mada ga niko od nas nije mogao zamisliti bez toga zno)avog i izgužvanog parčeta krpe: šešir je ulazio u opštu predstavu o njegovoj ličnosti, kao što je to bio slučaj sa očima, sitnim licem i klempavim ušima. Ali mi se više iznenadismo kada videsmo koliko je u poslednje vreme ostario: na čelu su mu sađa stajale debele bore, a izokrenuti podočnjaci su mu se treskali pri hodu i pokazivali svoju crvemu izmutricu. Časlav Pri tom dodađe da vidi kako mu se u tm nabubrelim podočnim kesama skuplja jedna „suza, koja neprestano iskri na ivici oka, ali nikako đa iednom naraste i da sec skotrlja niz lice.

Skamenila se tako — reče on — pa n! nazad ni napred. :

To mora da ga boli? — upita žena, otvarajući usta bleskasto, kao rečni rak. Oče — Jok — uzvrati druga žena, Ppljeskajući e ponovo bedrima. — To ga w 3 Pa oka Se onda češe — dodade Akso hlad-

.— Ko mu brani. . -

e Njemu bar nokti nisu mali — pecnu Flažar, prozvan tako što je po smetlištima našez grada skupljao odb: e flaše. .

Th, što će slatko da se ljušti! — pisnu prva žena! i j avi se u glas nasmejaše. A odozgo, sa boja-

· disanog minareta, hodža se naže preko ograde

i teče:

Nemojte da grešite dušu. To nije pred bogom pravedno.

Nas ponovo zahvati pometnja: čim nam neko boga pomcne odmah zamremo i ne smemo ni da pokažemo da smo Živi: u grudima nam nešto zaigra, a strepnja nam stegne srce. To hodža, očigledno, iskoristi, pa reče: vidite li kako je zad han. Ne može taj ni do svoje ispovedaonice da se dovuče.

A mi počesmo da ga žalimo:

Stvarno, tako je — zaključismo. — Još korak-dva, pa će se srušiti.

. Eno posustaje — reče dečko, pokazujući ljubičastim prstićem u pravcu Arona.

Zanosi se pri svakom iskoračaju i prepliće nogama — procedi Ermin, podižući šaku iznad čela, đa bi proverio je li dobro video.

Mora da se negde nacvrckao — zabrunda vikar, razdrljen i gušav.

Pijandura je to kakve nema u dolini Lima — iskezi se Flašar.

Koliko sam ga samo puta zatekao u jarku kako spava — ponovi hromi starac,

Sigurno je i svoj šešir propio — reče Akso. — Zato je sada gologlav.

A hodža sa minareta još jednom nas pozva da budemo smemi i da verujemo tuzi ČOvekovoj. ILUSTROVAO HALIL TIKVEŠA

Amin — uzviknusmo mi u horu.

Tada se Aronovo kljuse pokliza i posmu: nama se učini da će pri tom polomiti Tija. U krstima mu snažno puče i mi videsmo mu zadnja noga osta u zraku da visi, zađihtavši, konjče poče da otresa kopitom i da očajno frkće na nozdrve. Asfalt je pod njegovim udarcima zvonio kao čelik ı taj zvuk se prenosio ovamo do mas: osećali smo kako nam se pod nogama u taktu trese tle. Aron se uhvati za glavu i zakuka: videvši nesreću, on pade na kolena, dohvati uganutu konjsku nogu i priljubi je uz svoje lice; plakao je i ljubio ispruženu golenicu, koja je mrtvo visila u njegovim rukama.

Ljudi, braćo... — zavapi on. — Vidite ee vidite H kakva me je nesreća snašla... — grcao je, gušeći se u nakostrešenim konjskim čekinjama. — Plačite, ljudi... plačite, braćo,.. i sažaljevajte nas... nas nesrećne... nas sirote... nas ništavne... sažaljevajte nas kao braća, kao hrišćani... po srcu.. i molite se za nas.... molite se Višnjem... molite se Svemogućem... on će vas uslišiti... on Ćc tugu našu sagledati... neka vaše molbe nebo paraju... neka zemlju potresaju ... liudi... pomognite nam... ne budite oholi... mi evo... VO...

I zatim još jače pritisnu nogu uz svoje lice i posve se zagrcnu,

Konj je stajao nađ njim kao strašilo, sa isturenim krstom kostiju koji je strav'čno strčao prema nebu, i nije se pomerao: tako olinjao, ispalih rebara, obešene grive i velike

ave, više je ličio na kakvu drvenu figuru nego na živog stvora. Aron mu je puzio između nogu i ljubio mu čas kopita a čas kolena, a mi smo stajali na sred trga i nismo znali šta treba da uradimo. Hodža jc bio nestao sa minareta, tako da smo sada mogli slobodno da se krećemo, ali to nije umanjivalo našu neđoumicu: činilo nam se da ako ma šta pokušamo u takvoj situaciji učin'ćemo nešto neumesno i grešno. Zato smo izgledali zbunjeni i možda čak malo preneraženi: stajali smo kao ukopani i trpeli nesnosnu pripeku sumca na temenima. Gledali smo kukavnog Arona kako pišti ispod provalienog konjskoy trbuha i kako četvoronoške baulja u smešnoj užnrbanosti: onako skupljen, tapkajući rukama po pločniku, ličio je na malog medveda kome su oči iskopali. Aron se zatim podiže, izvuče iz pantalona čistiji kraj košulje, pocepr ga načetvoro, pa ga onada obavi oko bolesnog konjskog zgloba: nežno, očinski. Konj je DPOodrhtavao naježenim hrbatom i nabirao kožu po stomaku; mašući glavom prema nama, valjđa od bola, kao da jc timc tražio pomoć od nas, on sc zatim, ncočekivano, raskreči i — tap, tap — obeleži na sred glavnog trga.

Mi pojurismo prema Aronu:

Kakav ie to bezobrazluk, kakva odvratnost! — povikasmo složno.

Ko je tebi dozvolio da tu ragu vučeš glavnom ulicom!

U štalu sa njim, u konjušnicu! ,

TIH ga bolje prodaj kasapnici da od njega kožne opanke prave! |

Kako se samo usudio da tako nešto uradi?!

Svinjarija!

Zamislite, molim vas, glavnom ulicom! .

Krenuo, čovo, u šetnju sa njim, šta li?

Ta nije bolji od njega! Tu

Globu, globu mu treba razrezati, pa da viđi!

Da zapamti kada je pokušao da povuče vlast za nos!

On time ismejava našu opštinsku upraYvu, naše propise.

A mi od tolikih taksa i poreza ne možemo đa živimo, a on tako...

Tada se Aron uspravi i pruži ruke prema nama:

Ljudi, Ižani... — rečc isprekidano.

Gde si ti viđeo da su Ižani ljudi? — uzvrati stranac, koji je ipak uspeo da se nekako prokrijumčari u naš grad. ;

Mi se okrenusmo: niko ga do tada nije pri: metio među nama i svi smo sada bili besni zato što nas je namagarčio., »Obračunaćemo sc mi i sa tobom, samo pričekaj malo« pomislismo i zavrtesmo plavama. A Aron se na O osmeli, pa nam pođe u susret:

Doveo sam ga da viđite... poče da zamuckuje,

Nastavak na 12. strani

ništa manjc nego

da vidite... —