Књижевне новине

iznad i ispod Zvezdare

Nastavak sa 3, strane.

Ciklična forma Radičevićevog romana, iako nema klasične crte romaneskne tehnike, koja Sve drži Čvrsto i u sadejstvu, omogućila je autoru da u sukcesivnom smenjivanju slika održi i dernonstrira organiku jednog pripovedanja, Radičević se ne libi da to pripovedanje neočekivamo prekine, da tok radnje prebaci u neki drugi plan samo ako taj plan omogućava da se doživi i prepozna ono živo pulziranje egzistencije koje je najiskrenije kada nije zatvoreno urbanim gestovima. Iako prikazuje ljude sa periferije velikog građa, ispod Zvezdare, ti Radičevićevi junaci još misu izgubili svoju grubo-nežnu prirodu: njihova lepota je u njihovoj neposrednosti, njihov jad u sopstvenoj tragičnoj sudbini.

Radičević ima zaista izvanrednu sposobnost da tu tragičnu sudbinu svojih junaka (Arčelova, Petronija Spasojevića, Petra Orovoškog i dr.) oseti i izdvoji iz mnoštva likova kojima je pcriferija, Zvezdara, i iznad i ispod života, tako reći jedini prostor življenja. Ali da svoju umetnost pripovedanja ne bi sveo na puku opservaciiu, Radičević je naročito u pojedinim fragmentima (kao što su »Džokej«, »Petao«, »Prolesor«) nastojao da njegovo saznanje dobije karakteristike univerzalnog simbola; iedna ne Sasvim slučaina životna drama tako je dobijala opštiji karakter, i to ie ovu prozu ne retko spasavalo od priprostih psihološko-socijalnih motiva.

Mada ova broza nije bez neophodnih psihološko-sociialnih senčenja, mada se, kažem, ne ustručava „da ukaže i na prizemni sloi jednog poratnog Života koji sc izgleda odistinski dogodio ı koji se još uvek događa, Radičeviću nije bilo toliko stalo da svoju imaginaciju opterećuje činienicama neostvarenog sna: njega jc zaokupljala i osvojila fantastika tog Života koji se pružio između zemlje i meba, iznad ı ispod zvezdare. Sukob velikog vremena i male egzistencije dobio je razmerc ljudske drame koja ima svoj početak pre rodcnja, a svoj kraj negde posle smrti: SVi, gotovo svi, junaci ovih proza razapeti su između stvarnog i fiktivnog, između banalnog i nedostižnog. Dirljivo svesni svega što ih okružuje, ti mali ljudi naših periferija u ovom romanu imaju razvijen duševni život i navike koje su savršeno prikladne njihovim sudbinama. Realista u opisu, čak tradicionalist u tretiranju izvesnih tipikalnih naših naravi, Radičević je sasvim moderan i savremen ne samo u formalnim rešenjima (ciklična, moza;jkalna forma romana) nego ı u nijansiranju tih ljudskih situacija u kojima su se zatekli demobilisani ratnici, inkasanti, džokeji i ostali. Cela jedna galerija likova, kakvu gotovo da nismo. upoznali u našoj savremenoj prozi, ceo jedan ljudski prostor prikazan je u Radičevićevom romanu, sugestivno i neposredno, baš kao što je sugestivan i neposredan život nmjegovih junaka.

»Grubići ı Nežnići« je roman situacija. To Je proza koja iriksmra Jedno stanje, Jedno doba čiji je sadržaj uvek nepredvidljiv. Opterećeni bivšim životom i uspomenama Radičevićevi junaci nemaju ništa danas osim slobode gesta i zalo njihova priroda izgleda tako haotična, njihov seks tako neiscrpan, a njihovo ophođenje grubo ı nežno, istovremeno. Kao da je život zatvoren oblikom u kome su se zatekli, kao đa nema drugog prostora osim — periferije! U tim svođenjima raznih i različitih sudbina koje imaju jedno te isto vreme događanja i atmosferu događanja, Radičević je izvanredan. Čak i onda kada njegove neke skice i portreti postaju dozlaboga prosti i deskriptivni, nemoguće je ne prepoznati ritam i puls jedme nesvakidašnje proze. Možda bi zato ovoj prozi trebalo i prići bez predrasuda o velikoj literaturi. Jer Radičevićev romansijerski talenat, za razliku od pesničkog, nikada nije mogao na veliko da računa. Njegova ljubav, prozni dar i imaginacija, — Winnašli su svoj smisao u malim oblicima i zato nije mi malo čudno što njegov najnoviji roman nema čvrstu romanesknu formu. On će biti zapamćen više po onomc što donosi (sadržajne novosti) nego po onome kako izgleda, mada ni njegova forma nije nezanimljiva. Jednom reči: Radičević je veći majstor kad misli iz situacija nego kad misli iz stvari, a to je isuviše presudno za jednog romansijera da bismo to mogli previđeti! No bez obzira na ove primedbe roman „»Grubići i Nežnići«, iako više zanimljiv nego značajan, izgleda da predstavlja prekretnicu u Radičević:vom proznom stvaranju.

Miodrag Jurišević

Vidoe Podgorec

Belo Ciganečee »Mlado pokolenje«, Beograd 1968.

VIDOE PODGOREC pripada najnovijoj generaciji makedonskih pisaca za decu koja sve Više kida spone sa tradicijom i priklanja se modernom tretmanu života. Ne samo poezijom već i prozom, Podgorec je dokazao svoj talenat: sposobnost da opservaciju sveta prencse u literaturu; da spoji apstraktno sa realnim i da, svemu da pečat briljantne lirske individualnosti. .. Roman »Belo Ciganče« na autentičan način obelodanjuje vezu ovoga pisca sa detinjstvom i njegovim svekolikim fenomenom. Cilj Podgorca nije bio da kroz bajku da sudbinu dečaka-Cigančeta koji mučeći se prolazi kroz ŽuU vot već da realističkim bojama osenči njegovu životnu stazu. Zbog toga, čitav ishod situ"cila u romanu deluje prirodno i spontano. Pisac nc skicira ništa što bi delu dalo zvuk raznežene jadikovke nad sudbinom malog Toruna; on prati dečakova potucanja po prašnjavim drumovima; dovodi ga u neravnopravne odnose sa ljudima; otkriva · njegove prikrivene komplekse »crnog čoveka«; ali, za sve stavove daje motivaciju. Ima se utišak da je Vidoe Podgorec osetio tkivo ovakvog Života, i da je deo tih istina spretno unosio u roman. ' Slika ciganskog nomadskog lutanja data je u ovom romanu sa svim koloritom drumske čerge: najslikovitije strane romana su „dečakovo prilagođavanje stilu čergarskog tavorenja ı Torunovo lirsko doživljavanje sukoba sa tim svetom: sve je u tim opisima u znaku stvarnosti, one verovatne zbilie, koja deluje. plastično i, dakako, sugestivno. Doduše, pisac Jc gde-gde pojačavao ton poetskog kazivanja, pa je tekstu davao patetičan akcenat čime Je roman gubio od ozbiljne atmosfere. | ' U ovom romanu Vidoe Podgorec je, pored smisla za pripovedanje, pokazao sklonost i prema impresionističkim opisima prirode. Zaista je teško naići na prozu koja se odlikuje takvom perfekcijom izraza i bogatstvom emocionalnih prcliva. Uz to, 1 prevod „Cvete Kotevske išao je na ruku brušenoj rečenici Podgorčeve proze, u kojoj nema ničeg suvišnog što bi poremetilo pažnju mladog čitaoca. ”. Sve to romanu »Belo Ciganče« daje Sigurnost u njegovom putu do dece, koja će ga, Uvereni smo, iskreno prihvatiti. i . Voja Marjanović

Jugana Stojanović

Leomnznrdo da Vinči »Mlado pokolenje«, Beograd 1968.

KNJIGA JUGANE STOJANOVIĆ UPOCRRYIJE zanimljiv pokušaj da se kroz biografiju delo Leonarda da Vinčija približi mladim čitaocima. Kažemo pokušaj, jer ova knjiga teško može biti svrstana u prave romansirane biografije (kojima je ipak najbliža), a ni u neku drugu književnu vrstu. Ovakva, popularna dela u našoj literaturi još uvek predstavljaju priličnu retkost, te je Jugana Stojanović, prihvatajući se zadatka da prikaže Leonardov život (i delo),

i to u obliku dostupnom čitaocima određenog uzrasta, bila donekle bez utrtih puteva i prethodnika (barem kod nas). Zato bi rezultat pos-

tignut ovom knjigpom mogao poslužiti kao putokaz izdavačima koji se bave izdavanjem dečje i uopšte popularne literaturc.

Ova knjiga vodi mladog čitaoca kroz DOojc-

dine epizođe Leonardova života, prikazujući rad

i stvaralačke mapore velikog umetnika i naučnika, a istovremeno pruža i mogućnost da se pojedina Leonardova dela bliže upoznaju. Knjiga je pisana pregledno, sa puno razumevanja za složenu psihologiju. jedne ličnosti, Leonardov lik ne izrasta pred nama bez korena, već sc na njegovom životnom putu uočavaju značajne prekretnice i zvezdani trenuci nastanka velikih dela, ili pak trenuci sumnje i traženja, karaktc-

ristični za ovog umetnika.

Teško je, svakako, obuhvatiti život i delo jedne toliko značajne i toliko svestrane ličnosti i knjigom većeg obima no što je ova. Svesna tog ograničenja, a i intencija koje su sć već sa izvesnim popularizatorskim tonom: namectalc, Jugana Stojanović je mestimično pribegavala idiličnom i uprošćenom prikazivanju Leonordovog lutanja, a pogotovu su pojednostavlicmo prikazani njegovi savremenici, svedeni najčešće na jednu dimenziju. Istorijska zbivanja toga razdoblja takođe su prikazana jednostavno, u osnovnim potezima, tek koliko je potrebno da bi se razumele pojedine epizode Leonardova _ Života (izuzev izvrsnog odlomka o kondotijerima!). Ali, ako se ima u viđu publika kojoj je knjiga namenjena, gornje primedbe dobijaju sasvim drugi smisao i nimalo ne umanjuju značai ove knjige. Jugana Stojanović je očigledno izbegavala da pred mladog čitaoca stavi

više problema nego što ie potrebno, naročito se kloneći da preteranim prikazivanjm istorijske

pozadine ne baci u zasenak lik junaka kome ic

knjiga posvećena.

Ova biografija velikog majstora nema dakle za cilj da pruži definitivan odgovor na sva pitanja u vezi sa Leonardovim životom i delom, već samo da utoli prvobitmu radoznalost mladih čitalaca, izazivajući istovremeno drugu, veću: da se sa Leonardovim delom upoznaju fe-

meljnije, da posegnu i za drugom literaturom

o njemu. Bez preterivanja se može reći da je

ovaj zadatak ju potpunosti ispunjen, Činienica da u knjiizi često nalazimo ı znalno više od

toga rečito pak govori da je pred nama rezultat poštovanja prema velikom stvaraoci,

kao i rezultat visoke književne kulture.

Ivan Šop

ii uni inunupuninuininnnnununniinunuun n nn unuunugurmuunimaueumordeerieEe1 Wmu„A_JA\ADhAAZAAAARAIAA n Imunutip n manu m ILI e Iman nu uninunn nana mnipsa

NJE |PIBIRNIERI IKONICE Marguerite Vourcenar

Loeuvre au noir

Gallimard, Paris 1968.

OVOGODIŠNJI nosilac nagrade »Femina«, Maroerit Jursenar, je veoma poznati plsac beli skog porekla, a njeno najnovije delo, koje slučajno nosi naslov »Delo u crnom«, od strane francuske kritike ocenjeno je kao jedan najuspešnijih romana ovogodišnje književne produkcije. Njeno ime, inače, nije nepoznato ni našoj čitalačkoj publici: pre izvesnog viremena i kod nas je preveden njen veoma značajni istorijski roman »Hadrijanovi memoari. Žiri nagrade »Femina«, koji je OVe godine, u nizu drugih dela, odabrao kmjigu OVE, spisateljice, samo je potvrdio renome koji uživa čitav jedan opus posvećen antičkoi viziji „sveta u kojoj se lako sagledavaju i prepoznaju savremene i veoma alktuelne ipapiacija, Još od njene prve knjige, koja se pojavila 929, godine, a nosila je naslov »Aloeksis, ili rasprava O uzaludnoj borbi«, pa preko »Novc Euridike« i »Hadrijanovih memoara« do studija o Pindarovoj poeziji i prevoda Henrija Džejmsa i Virdžinije Vulf, i, konačno, do »Dela u crnom«, U njenom delu oseća se naglašena ljubav prema, pre SVega, grčkim mitovima, ali i prema Americi u kojoj ona već duže godina živi, služeći se u svojoj literaturi mitologijom kao podsticajem za razmišljanje o ljudskoj sudbini uopšte. | Prema mišljenju književne Kritike, tL delima Margerit Jursenar bitan ie stil koji preko ličnosti njenih romana, unosi red u haotični svet u kome živimo, i to tako što se košma?n savladava realnošću ili tako što se život Oobogaćuje lepotom ili kao u »Delu u crmmom«, na taj način što razum izokreće čitavi egzistemciju jednog umno poremećenog bića. Glavna ličnost ovog romana sasvim slučajno nosi mc Zenon. Od svoje mladosti pa do smrti Zenom, očigledno, doživljava raznč metamorfoze. Ali, ove promene date su nam iz jednog bloka, van određenih povoda ili slučajeva. koji ne mogu da nam objasne njegovu mutaciju, kao i u svim svojim dosadašnjim romanima Margerit Jurscnar prelazi sa najstriktnije analize na slobodno romzmeskno pripoved: nje ili na ironiju, vodeći strogo računa o tome da i najmanji detalj u delu ima svoje posebno značenje i SVOJ smisao. Sredstva koiima se ona pri tom služi ićsu snovi ili vizije, intuicija čak, koja čoveka ćini umiverzalnijim od same prirode. Više nego romaneskno Margerit Jursenar voli dramu, to jest roman koji sam sebe ocenjuje ili sam sebe negira, otkrivajući, istovremeno, nekoherentmost života. Ono što se dešava ličnostima u ŽIvofu sutora ne interesuj.» naročito. Ali ga zato

interesuje ono što oni misle o svojoj egistenciji onda kađa obelodanjuju nezadovoljstvo samima sobom i kada su u situaciji da razmi-

šljaju o istinskoj prirodi onoga što se zove Ja.

Jedna od ličnosti Margerite Jursenar kaže, na primer, sledeće: »Ja verujem da u svakome

životu ima JOE u kojima čovek istinski pou kojima nije ništa drugo do konglomerat odgovornosti, umora i, za ljude sla-

stoji i takvi

GRADA

odzvoni sunčan sat svoje vreme odzvonilo mu ie

grad je poleteo u nebo

za zidom zid je

zid za zidom je poleteo za krovom krov je poleteo

zova pokriva prašinu . prašina pokriva zovu ulica za ulicom je

u prah polefela

jug se rascepio odvalio

na dnu potočnice mogu se ostaci naći

istok se odvalio od srca

ono osta golo i prestrašeno

zapad ie razjeo samoga sebe severa nije bilo ni tada ni kasnije

mir samo priviđ beše mravi su čitavo vreme jurišali

čitavo vreme i prostor

loše njje bilo

čak zabavno beše živelo se u vatri

u agoniji i ekstazi

stvari su se čvarile osećao se vonj gamađ se plodila sustižući svoj čas

te činienice nije dobro previđati

zakonitosti su vladale

po zakonima pisanim ili ne

na kraju krajeva

to je uzgredna stvar

epizođa

isključivo u svrhe za razumevanje

a samo po sebi

to je sitnica

daleko od nervnih eksplozija na kakve smo naučeni odavno

Franci ZAGORIČNIK svet je ostario i žrtve podnosi lako što negda beše uznemiravalo danas su samo znaci za ovo ili ono grad dole ili gore život više boli od smrti rađoznalost nas gane oko bezdana neba

oko vaznesenja neba

oko te rupe neba

be pameti, taštine«. U »Delu u crnom« Marge-

rit Jursenar opisuje jednu fiktivnu ličnost koja je živela u prvoj polovini XVI veka. Ova ličnost koja, kao što rekosmo, nosi ime Ze-

non, rođena je u Brižu i istovremeno je lekar, alhemičar, i filozof. On je prošao čitavu Evropu i susreo se sa mnogim velikim evropskim duhovima, da bi se, posle svega, vratio u Briž i živeo povučenim životom; na kraju, vrši samoubistvo da ne bi umro na lomači, optužen za jeres.

Ova kondenzovana, snažna i duboka knjiga uvodi nas u pravi lavirint zapadne misli, ı to one najsmelije (one jednog Paracelzusa, jednog Kampanele, jednog Da Vinčija), a komponovana je, u izvesnom smislu, kao priručnik asketizma koji nas vodi od istinskog života do fascinacije apsolutnim. Ono što je Margerit Jursenar htela da dš& kao poruku u ličnosti Zenona, jeste to da on, izvršilac velikih dela, lekar koji, polazeći od iskustva i opservacije, vrlo brzo konstatuje, kao i njegov savremenik Parcelzus, da ispitivanje realnog može da se obavi samo pomoću koncepcija koje nas podižu do najviših spekulacija.

Mladen Milovanović

Mile STANKOVIĆ

Damo

kojoi ie nebo rupa kojoi je sve ništavilo kojoi je ništavilo sve i to je zapravo isto

kakav je ovaj ishod kakav je ovaj ishod bilo kakav da ic jeste kakav jeste

grad za gradom podiže termika podloga otpada tabani se odlepljuju

ljuske su još uvek praznc plus ca change

plus c'est la memče chose razlike su svuda neznatne

nije bilo vredno rušenje jie bilo temeljno premda nije bilo vredno vredno nije bilo

~

klovi mačevi

Tiranin koji umre prirodnom smrću produžuje život

pokolebanim dželatima.

Damoklov mač nekom izmaknute.

e visi nad glavom, a pogađa

.. ..

.. •..•

Kada jačem pada kamen sa srca — izmaknite noge.

.. • •..

Ne volim kad mi poznanik dželat popravlja kravatu.

Doktore, izleči se sam! Dobro, ali želimo i druge potvrde: Pope, pokaj se sam! Dželate, obesi se sam!

KNJIŽEVNE NOVINE

Sa slovenačkog: Ljubiša ĐIDIĆ