Књижевне новине

e _- | RR ——_— | PREVEDENI ESEJ |

— OD MOJE PETNAESTE GODINE, mislim da je to bilo od moje petnaeste godine, tj. od trenutka kada me je ono što mi je ostalo od detinjstva napustilo, tj. od trenutka kada Više nije bilo sadašnjosti već prošlost koja je jurila u budućnost, tj. u provaliju, „od trenutka kada sadašnjost beše mrtva i kada ju Je zamenilo vrcme, od tada sam potpuno postao svestan vremena, osetio sam se starim i hteo da živim. Trčao sam za životom kao da želim da uhvatim vreme, a hteo sam da živim. Toliko sam trčao za životom da mi je on stalno izmicao, trčao sam, nisam kasnio, niti stizao pre vremena, pa ipak nikada ga nisam stigao: kao da sam trčao pored njega.

— Sta je život? neko će me upitati. Za mcne to nije Vreme; nije to ono postojanje koje beži, koje nam izmiče između prstiju, koje nestaje kao utvara čim zaželimo da ga uhvatimo. Za mene, to je, to mora da bude sadašnjost, prisustvo, punoća, Toliko sam trčao za životom da sam ga izgubio.

_ — Pitam se kako još mogu da me zanose ili bar zaokupljuju ekonomski, socijalni, politički problemi kada znam 1) da ćemo umreti; 2) da nas razvoj ne spasava ni od života ni od smrti; 3) da ne mogu da zamislim konačan svet, beskonačan svet, svet ni konačan ni beskonačan.

. Živimo da bismo umrli. Smrt je cilj postojanja — to je, reći ćete, banalna istina. PoneKad iz otrcanog izraza banalno nestaje i pojavljuje se, ponovo se pojavljuje, sasvim nova istina. Nalazim se u jednom od trenutaka kada mi se čini da po prvi put sebi kažem, otkrivam, da je jedini cilj postojania smrt. Tu ništa nc možemo da uradimo. Tu ništa me možemo da uradimo. Tu ništa ne možemo da uradimo. Tu ništa ne možemo da uradimo. Ali šta znači ta uslovljenost lutaka koje konci pokreću, kojim pravom mi sc rugaju?

. ~ Onaj starac koji se plašio smrti... ječao je nad svojom bliskom smrću od jutra do večeri. Svaki put kada bi video neki pogreb bila je to porodična tragedija: potištenost, krici, očajanje, I tako sve do dana kada je, videvši kako prolazi još jedna pogrebna povorka, jednom od njegovih unuka palo ma pamet da mu kaže da je pokojnik imao šesnaest godina. Zatim, svaki put kada bi pitao: ko je umro. Jedna devojka od osamnaest godina, odgovarali bi mu. I tako je to trajalo svc do trenutka kada je poverovao da samo mlađi umiru. Pogrebne povorke ga više nisu plašile; kađa bi video kako neka prolazi uzvikivao bi: opet je neko od osamnaest godina umro! Ah ti mladi, ne znaju da žive!

— Patim što živim. Toliko hteti živeti je neuroza; lepim se uz svoju neurozu, navikao sam ha nju, volim svoju neurozu. Ne želim da ozđravim. Odatle mi dolazi onaj plavi strah, ona panika čim padne noć.

— Za nama je prošlost, pred nama je budućnost. Ne vidimo budućnost, vidimo prošlost. To je čudno jer nemamo oči na leđima. — Ne umreti. Niko ne bi više nikoga mrzeo. Niko više ne bi bio ljubomoran ni na koga. Voleli bismo se. Mogli bismo ponovo da počinjemo u beskraj, s vremena na vreme nešto bismo i uradili. Jedanput na stotinu ili hiljadu — uspeh. Broj bi to dozvolio. Znamo da nemamo vremena da bezbroj puta pokušavamo sreću. Mržnja Je izraz naše potištenosti, nedostatak vremena. Liubomora je izraz straha da ne budemo napušteni: napušteni u smrtnom životu, napušteni u životu, napušteni u smrti. Da bismo mogli preći put postojanja treba ga preći sa nekim, ruku pod ruku. Bar to! Kažu da je svakom biću potrebna nežnost, da se ne može živeti bez nežnosti, da je velika nesreća ne osetiti se voljen. To svaki psiholog zna. Ljubav ie naša životna atmosfera naš nasušni hleb. Ali jao! atmosfera je pokvarena, hleb je otrovan.

— Mi smo smešni. Trebalo bi da se pod takvim aspektom vidimo, Samo humor, ružičast ili crn, ili okrutan, ali samo humor može da nam donese vedrinu.

Neću više da pišem drame. Pisaću samo da bih se zabavljao. Zapravo, ne bi trebalo uopšte da pišem, ali ja moram da se bavim pozorištem, sastavljam priče, zato što sam profesionalni pisac, zato što je to moja funkcija. Ali, u stvari sve to nc vredi bog zna šta. Literatura — derivat. Šta sam uradio u onom snu u komc sam primetio zid: nisam ga Pprešao. ni razrušio, ni pokušao da razrušim zaobišao sam ga; ia govorim, govorim i to Mi omogućava da ništa više ne učinim. Literatura me rastcrećuje, ona ic alibi, ona opravdava moj nerad. Neću više da pišem.., osim da bih konstruisao predmete, prividnost malih svetova.

— Umiremo od gladi. Umiremo od žeđi, Umiremo od dosade, Umiremo od smeha. Umiremo od želje. Umiremo od straha. Umiremo u ratu, maravno, Umiremo od bolesti. Umiremo od starosti, Umiremo svakog dana.

— Izuzev u rcisim trenucima ekstatične culorije, u mome delinistvu, kada sam verovao da osećam apsolutno prisustvo, kada mi se činilo da je sve bilo opravdano — 3VISĆ od toga: spaseno — izuzev punih trenutaka moz detinjstva provedenog ı SŠapclAtenzu, nikada nisam doživliavao velike radosti. Naravno tuga, bez vidljivog razloga, očaj, sva moja beda,. bejahu često prekriveni trenucima sreće (sreća nije veselie) koji su manje ili višc ispunjavali moi unutarnji bezdan: moja veridba, i mojc venčanje, očinstvo, lična zadovoljstva, ona vrsta poluprijatne i polunenodnošljive poznatosti, da, sve to bejaše važno, sve mi le to pružalo prolazan zaborav, ali ne i mogućnost da bilo šta rešim, da se ižešim zbog ncsreće Što se osećam izgubljcnim u ovom svetu žrtvovanom smrti. Nikada nisam mogao da savladam, onai mučan zamor, onaj ogroman psihički i fizički zamor, koji sam Kroz ceo Život nosio na ramenima, koji mc je sprečavao da budem Veseo: OSććao sam se neprijatno u životu, čitavog Života, nc kao u svojoi kući, okružen nesrećom drugih isto kao što sam bio i zasićen svojom, sa svešću da je život užasan, nedopu-

stiv. Uzajamno se mrzeći ljudi se smiruju kada se samo međusobno ubijaju, kada se podižu icdni protiv drugih, kada lažu i pate u drupima da bi pokušali da izbegnu patnju u sebi samima. Pošto nisam ni mazohista,

8

,

ni sadista, ni politički fanatik, verujem da sam uvek bio luciđan, lucidnošću pomalo jednostavnom, možda nedovoljnom, ali sam, Oopšte uzev, tačno opažao. Razumem zašto vodc ratove, zašto se bore, razumem da ne žele da razumeju, savršeno znam da su ideologije, filozofije, ostali razlozi koje stvaraju, samo alibi i opravdanja, nesvesna, polusvesna, za njihove strasti, za skriven očaj... Znam, znam i to da oni nikada ovo neće priznati i da će uvek odbijati da se sami demistifikuju uprkos tome Što se danas jedino i govori o demistifikaciji. Jedna viša lucidnost bolje bi shvatila ne samo razloge bezumlja već i bezumlje razloga. Takva jedna viša lucidnost ismejava moju ograničenu empiričku lucidnost: ja nemam tu višu- lucidnost koja bi. mi donela vedrinu. Ipak bolje je biti osrednje lucidan nego nikako i biti prvorazredna budala kao što su svi oni koji se bune, govore, misle da misle.

Ne, nikada nisam mogao, ni u jednom tre-

nutku, da se osećam prijatno u ovom svetu

nesreća i smrti za koji sam bio nemoćan da

bilo šta učinim: svaka akcija propada. Godi

ne su povećale moju tugu, moj zamor, moje gađenje, moj strah. Onda sam radio svoj posao, rekao sam da nema šta da se kaže, »Ppisao« sam, da upotrebim ovaj mučan izraz, Dpisao sam gotovo nesavladivom mukom i Što je ono što sam pisao izgledalo veselije, sve više je pojačavalo moj očaj. Postalo mi je nemoguće da pišem komedije, ili gotovo nemoguće: dobro je dakle, što sam, da bih se utešio, počeo da pišem crnje drame. O bedi ı nespokojstvu pišem sa zadovoljstvom: kako se može pisati o drugim stvarima kada je čovek svestan da će umreti? Užas i bes zbog smrtnosti čini ljudstvo onakvim kakvo je. Mazohizam, sadizam, „uništenje i samouništenjc, mržnja jednih prema drugima, svesno ili nesvesno, izazvani su samo strahom, osećanjem

BNEVNI

pronalaženju: o nepromenljivom u sasvim privremenim promenljivostima jednog mene izmešanog u svetu, Ljudi su skloni da brkaju promene stanja i situacije sa nekom imagina!nom bitnom promenom. Bilo da se nalazim u stanju razdraženosti, bolesti, zdravlja, blagostanja ili nemaštine, sve je to, konačno izval mene. Da sam zemljoradnik, zanatlija, radnik itd. bio bih sasvim različit od nekog drugog zemljoradnika, zanatlije, radnika. Kao i glumac koji ostaje isti pored različitih uloga. Mačka ne postaje mačka, ona je od SVOg TOđenja mačka, ona će se ponašati kao mačka, ništa neće moći da izmeni njenu mačju PDpri“rodu. Ona neće naučiti da postane mačka, ona zna kako da bude to. Ja verujem u ideju mačke pre mačke. Verujem u »apriornu« mačku. 1 ja sam upravo zbog toga, možda nelogično, sklon da veruiem da mi nismo otrgnuti od besmrtnosti. Ovo mi dozvoljava da se nadam da će vedrina, izvesna ravnodušnost, konačno biti jače od mog besa i mog beznađa.

— Filozof misli filozofiraiući. Slikar misli slikajući; slika je oblik niegove misli, njegova misao. Arhitektura ili nauke predstavljaju druge specijalizovane oblike misli.

Ovo jednostavno dokazuje da se “realnost,

· svet, pojavljuje u mnogostrukim vidovima, 5 mnogostrukim ili različitim temperamentima, „da ti, dakle, temperamenti oscćaju svet prema njihovoj prirodi i da pa oni vraćaju, ponovo stvaraju, rckonstruišu prema sredstvima svojstvenim svakom od tih različitih poziva, tom mnoštvu ljudi koji se različito izražavaju i izražavajući se (jer stvaranje je izražavanje i obrnuto) daju realnosti ovakav ili onakav oblik. konkretan ili apstraktan, filozofski ili litcraran, matematski ili arhitektonski ili muzički. Zbog toga postoje različiti sistemi izražavanja, zbog toga postoji mnoštvo jezika, \:

Kada filozof filozofira, kada slikar sljka, prvi filozofira o filozofiji, drugi sebi postavlja

| IUR}

Ežen JONESKO

našeg neizbežnog kraja i, drugim rečima, Dposredno ili ne, smrću. Mi se ovde ne osećamo dobro, ne osećamo se kao kod svoje kuće. Sve dok nam ne obezbede besmrtinost nećemo biti zadovoljni i mrzećemo se uprkos potrebi da se volimo. Avaj! kako bi stvorenja nesreće mogla da se ne pribojavaju svega od drugih stvorenja nesreće? Svako mrzi sebe smrtnoga u drugome. Pouka: deco moja čuvajte se jedni drugih.

Pa ipak, ipak postoji učenje onih divnih hasidskih rabina koji su znali šta je ljubav, koji su znali kako do nje doći, koji bi nas mogli ponovo poučiti — da nismo gluvi i slepi. Nauka o ljubavi, Ne uništavati meprijatelje, jer u stvari neprijatelja nema, neprijatelji postoje samo greškom, ne bežati od zemlje već pročistiti je, tj. vratiti ljudima budnu savest. Ujediniti relativno i apsolutno, učiniti da zaslepljenost stekne poverenje u jednu mudrost. Ali zaslepljenost ne može biti drugo nego zaslepljenost: sadističke ubice su osuđivali nevine koji su propovedali ljubav, ubijali decu hrišćana.i pili. njihovu krv; pohlepnici, projektujući na ove mudrace sopstvenu sramotu, prebacivali su im pohlepu, a imperijalisti su im prebacivali što žele da osvoje svet.

— Čovek se ne menja, menja se situacija. Ja mogu da se nađem u boljim ili gorim uslovima, ali uvek se ja nalazim u središtu, jsti u mojoj intimnoj suštini. Iznosite biljku na suncc, ona sc razvija;dajte joj samo malo vode, ona venc; pa ipak, žuta je i zelena ili sasušena ili razvijena ona ista biljka uprkos tome što se njena reagovanja razlikuju prema uslovima u koje je stavljena. Kameleon

RE. wo bibmici

Statistics

menja boju svaki put kada treba da se zaštiti; prestaje li on zbog toga da bude kameleon? Postaje li on sredina s kojom se stapa, postaje li list koji podražava? On uvek ostaje

isti..kameleon.. L.-tako..oduvek,-čovek..jeste; on. .

ne postaje; suština prethodi postojanju; reakcije se razlikuju al ne menjaju tu suštinu. Istorija ne čini nas, Ponekad čak mi činimo nju. Stvari nas ne čime, mi smo već učinjeni. Stvari nas teraju da menjamo stanja, ali svaka stanja ja prihvatam kao svoja. Ja nisam mogao niti bih mogao da budem neko drugi. Ja mogu da učinim nešto dobro ili loše, ali ja ne postajem to zlo, to dobro, to izveštačeno, to pravo, Ne radi se dakle o menjanju već o

pitanje o slikarstvu. Filozofiranje i slikanje su postavljanje pitanja O oblicima misli. M,

Za mene autor je onai koji misli pišući svoje drame ili svoje komedije, isto kao što filozoF misli filozofirajući. Istovremeno, dramsko delo je razmišljanie o dramskom delu uopšte. Pozorišni dijalog i kretanja njegov su način istraživanja realnosti, istraživanje sebe samog, shvatanja i shvatanja sebe samog. .

Jezik literature, posebno jezik dramske literature, ne ilustruje drugi Jezik koji bi bio superiorniji od njega i čija bi on bio vulgarizacija. Jedna konkretna misao, misao, slika, misao događaja i pokreta takođe je važna, ti. ona je instrument istraživanja ni VIŠĆ TI manje prihvaćen od pojmovnog, diskurzivnog Jczika. Hoću da kažem da se često veruje da se za pisanje jednog pozorišnog komada ima ili je potrebno imati ideju, ili neke ideje, ili određen niz ideja koje treba pretvoriti u scenske slike da bi se te ideje ili doktrine ilustrovale, da bi ih bolje shvatila publika koju treba poučiti. U stvari, događa sc da je najkompleksniji jezik, jezik najbogatiji značenjima, često

jezik umetničkog stvaranja; daleko od toga”

da bude određen ne znam kojom misli koja bi stajala izvan i iznad njega i kojoj bi on morao da se potčini, jezik umetnika je često onaj koji izbacuje, stvara misao drugih, onaj koji takođe stvara nove načine gledanja, dakle nov mcntalitet. Ideologije, sociologije i estetike brane se umetničkim delom. Nema filozofije kulture, bez. same kulture. Nema teorije filozofije bez živih primera psihologije, a to su umetnička dela čiji autori nisu morali da poznaju ili nisu morali da vode računa O Zatvorenim iskustvima prošlosti. Inače, ničeg novog ne bi bilo. A to novo koje je saznanje O nečemu je i konstrukcija, naravno, Jer“ svako saznavanje, svaki susret između mene i sveta jeste projekcija mene u toj vrsti materije koja je svet, projekcija tj. figura, oblik, arhitektura.

Da rezimiramo sve ovo recimo da umetnik nema, možda, iza ili iznad glave ideje koje bi morao da demonstrira. ep

U stvari, pesnik ima ideje u glavi i onč su kao neke mogućnosti ili žive klice koje se pojavljuju, razvijaju na svoj način, prema ?njihovoj prirodi, prema oblicima svojstvenim stvaranju koje je konkretna, autonomna mlisao istovremeno istraživanje i konstruisanje sveta, jer svako saznanje je projekcija. ”

Pišući ili razmišljajući o svetu, umetnik ga stvara ili otkriva.

Ali, Rejmon Keno je sve ovo već rekao na jedan precizniji, jednostavgyiji i veseliji način: »Kujući se postaje kovač, pišući se postaje pisač«.

— U naše vreme sve više i više se čini da kritika ima jedan cilj: da negira, uništi delo. Svodeći delo na psihologiju ono postaje samo psihološki materijal; kada ga sociolog svede na njegov socijalni kontekst, delo je samo matezijal za sociologiju, Ili, delo svode na opšte ideje koje ono sadrži i koje ilustruje; ili pak, od njega žele da naprave instrument nekog

_ političkog,.ideološkog sistema: marksizma, . na

primer, ili nekog: drugog...

U stvari, delo ne može da se svede ni na šta. Jedno delo je upravo ono što od njera ostane posle ili uprkos sociologiji, ekonomiji, ideološko-političkom sistemu, filozofiji itd,

TI tako, umesto da osvetle delo, kritičari ga, osvefljujući njegov kontekst, ostavljaju u senci.

Nije važno ono s čim se poistovećuje jedno delo; važno je, bitno je da ono bude baš nešto drugo; jedno delo je vredno zbog onoga

S

po čemu se izdvaja od svog konteksta. Današnja greška kritike je što ponavlja grešku Tena. Ali, kritika se više ne oslanja na Tena već na Marksa, koji se, u krajnjem slučaju, možc donekle smatrati drugim Tenom. Delo je proizvod jedne sredine, Jedne cpobe, jedne rasc — govorio je, kao što znamo, Ten. Delo je proizvod jedne klase, jednog društva, jednog vremena — kažu marksisti, ti TecOtenOVC1; 1mmoga dela, zapravo sva dcla, proizvod su SVOg VIemena (i drugih stvari, i jednog izvanvremena, ali to je drugo pitanje) naravno, pa kako to da se dela razlikuju? To je primvedba stavljena Tenu koja se može staviti i današnjim tenovcima, sadašnjim kritičarima. Proučavati kom tekšte, uslovljenosti — to je naravno Zanimljivo; ali kontekst je jedno, a delo drugo. Oni bi hteli da potope delo, žele da ga yrastope 1 njegovom kontekstu, žele da ga unište. Čovek bi poželeo da vikne »Drž'te lopova« kađa ne bi znao da je delo neuništivo. Posle izvesnog Vremena konteksti nisu više važni, konteksti se proširuju — ostaju spomenici umetnosti koji su neuništivo samo oni i ioš »njihov kontekst« koji oni spasavaju od ništavila, |

O novom romanu ı

Romanopisci ove škole izmišliaju ili pišu umesto mene. Ja sam njihov zarobljenik, kao u bioskopu (pozorište, na primer, ostavlja mi jedan deo imaginativne slobode).

Opis predmeta lišava me, dakle, svake slobode, ja nemam više šta da radim, pošto nemam šta da zamišljam, postaiem zarobljenik stvari, predmeta, pokušavaju da me zatvore u čudan romantičan svet, imaginativan, Opsenarski, Kada čitam: to su vrata, ja sasvim jasno vidim vrata. Kada mi kažu: ruka okreće ključ u bravi vrata da bi ih otvorila, ja sasvim jasno. vidim jednu ruku, jedan ključ, jednu bravu/jedan kliuč kako se okreće. Reći više — suvišne · je. Štaviše, to sprečava da se vidi. Sve je predđ nosom: nema više perspektive: perspektiva u ovom slučaju je slobodna imaginacija koja jec stvara.

— Učešće, poistovećenost: Breht u pozorištu ne voli magično, afektivno učešće, on ne VOli, ili pre kaže da ne voli, da se poistovećujemo sa njegovim ličnostima, on hoće da ih mi shvatimo, on zahteva to shvatanje, U stvari, njegova ideologija, njegova misao postaju magične. On hoće da učestvujemo, da se poistovećujemo sa njegovom misli, hoću da kažem sa njegovom verom ili onim što on smatra verom. Svi angažovani pisci žele da vas siluju, tj. ubede, vrbuju.

Kada mi jedan takav pisac pokaže u Ppozorištu policajce koji pucaju na izrabljivane radnike, on to čini da bih, magijski, postao radnik, da bih učestvovao u njegovom bolu, da bih se svrstao pored njega, poistovetio s njim.

Nedavno su u pozorištu pokazivali kako Jevreji korumpiraju svet svojim subverzivnim demoralizatorskim idejama, novcem itd. itd. i hteli da se gledalac poistoveti sa ličnošću naciste. Sada — pošto je lako, pošto se niko ne buni, pošto nekada nije bilo dozvoljeno biti protiv fašista, a sada je dozvoljeno i preporučljivo — kada vidim u pozorištu kako nacisti ubijaju decu, žene, stare Jevreje, ja se bunim i očito, želim da kaznim, ja sam Jevrejin... I tako dalje, al: manje opasno: poistovećujemo se sa ženoni muža tiranina kada nam pokažu muža firanina; poistovećujenio se sa mužem kada nam pokažu ženu sa svim njenim manama.

Svaki tzv. objektivan ili pravičan pisac, razuman, tcalista, ima jednog zlog koga treba kazniti, jednog dobrog koga treba nagraditi. Zbog toga je svako realističko i angažovano delo samo melodrama. Ali ako umesto da govorim o rdavom nemačkom i! }apanskom ili ruskom ili francuskom ili amicričkom plaćeniku, ili rđavom građaninu, ili kriminalcu potpaljivaču ili omraženom muilitaristi, ht vojniku izdajici i dezerteru itd., ako umesto svega ovoga ja svlačim sa čoveka nehumanost njegove klase, njegove rase, nijegovc praćanssxe ili druge sudbine; kada iza svega ovoga govorim o onomc što je intimno moje, u mom strahu, u mojim željama, u mojoj strcpnji, ı mom veselju da postojim; ili kada puštam na slobodu moju razuzdanu maštu, moje maštovito konstruisanje, ja nisam samo Ja, Ja nisam pristalica, ja nisam ovaj protiv ovoga, nisam više onaj protiv onoga, ja nisam više samo ja već sam svi drugi u onome Što jc ljudsko u njima, ja nisam više onaj rđavi, nisam više onaj dobri, ja nisam više

· građanin, ja me pripadam više toj klasi, toj ra-

si, ovoj ili onoj vojsci.

— Ja sam tek čovek lišen svega onoga što u njemu zDači pristalički mentalitet, izdvajanje, dehumanizaciju, čoveka otuđenog izborom ili pristajanjem, i ja više ne mrzim drugoga. U tome i leži duboka poistovećenost i to jeste način da sc do nje dođe. '

||

Prevela Maristela Matiulić

KNJI?T KVNE NOVINE