Народна милиција

PRVI PRIPADNICI NARODNE MILICIJE — PADOBRANCI

Ulazak u avion

Među najteže sportove nesumnjivo 8pada padobranstvo, a taj sport nije imao nikakve tradicije kod nas, tj. on se tako reći nije ni gajlo za Vrome bivše Jugoslavije. Nekada se moglo samo čitati kako je taj sport u SSSR-u veoma omiljen i kako se stotine hiljada mladića i devojaka aktvno. bave padobranstvom. Naše 5 kulturne organizacije preduzele su more da se populariše među našom omladinom

Ža vreme pada..,

i padobranstvo uz ostale sportove i јако je došlo do formiranja raznih padobranskih „kurseva, uprkos. svih +eškoća, па koje se nailazilo (pomanjkanje materijala, aparata, itd.). Jodan takav kurs održan je ove godine u Sloveniji, u Cotingradu, na komo su po prvi put učestvovali i pripadnici Narodne milicije. Na padobranskom kursu su se drugovi milicionari pokazali kao vrlo dobri daci koji su uspešno savladali stvo je vrlo koristan sport, jer, pored osftalog, istovremeno razvija srčanost i smelost suprostavljanja opasnosti i kao takav za naše milicionare je od naročite koristi. Mvo šta kaže o svom prvom skoku poruč· nik Koman Stane, jedan od prvih pripadnika Narodne milicije — padobranaca: »U decembru 1947 o. pozvali smo drusa Majnik Staneta, instruktora padobranstva NR Slovenije. da nam održi referat o padobranstvu. Mala, sala u našoj Upravi bila

teoriju .padobranstva. Padobran- ·

je. prepuna slušalaea i mi smo bez daha slušali predavanje druga koji nam jo prikazivao preko skioptika momente skakanja i slaganja, padobrana.

U januaru 1948 g. počeo Je padobranski kurs. Osam pripadnika Narodne milicije redovno je posećivalo taj kurs i završilo ga, sa, odličnim uspehom.

Ali do samog skakanja nije Još dolazilo. Mi smo, strpljivo čekali i tako Je prolazio mesec za mesecom. Ipak je došao i taj dan, 11 august, dan prvog skoka.

Na uzletištu u Leseama sakupilo se oko 2% omladinaca i omladinki. Među njima bili su i svi pripadnici Narodne milicije koji su završili padobranski kurs, osim joednoga koji je oboleo u međuvremenu. Prvi dan smo svi ponavljali teoriju skakanja da bismo se u svakom slučaju snašli u zraku. Nema toga. što se padobraneu može desiti. a da to nije ftooretski predviđeno.

Naredni dan smo ustali u 4 časa u jutro. Određeno je prvih 20 kursista. Među njima i dva pripadnika Narodne milicije, milicionar Siriha Jože i ja,

Lekar nas je ponovo pažljivo pregledao da }i smo zdravi. Počelo je sređivanje i pakovanje padobrana. Od slaganja padobrana zavisi uspeh skoka. Nepravilno složiti padobran znači ići u smrt. Zbog toga svaki skakač mora sam složiti padobran pod stručnim rukovodstvom instruktora.

Dvomotorni avion bio je spreman za start. Sunčani zraci već su sušili rosnu travu. Prva petoriea, obučeni u kombinezone, snabdeveni plavnim i rezorvnim раdobranom sa aparatom koji u određeno vreme sam aktivira padobran, već su spremni. Aparat na rezervnom padobranu liči na veliki sat koji sam otvara padobran ako padobranac nebi povukao ručku iz bilo, kakvih razloga.

Propeleri aviona huče.

Lekar još jedanput kontroliše kucanje srca. Pritisak krvi u tom momentu роја-

„Сама Se za b do 10 udaraca. Ako novi pa-

dobranac ima više od: 190 udaraca u minuti ne sme ući u aVion.

Lekar zadovoljno tapše po ramenu јеdnog za drugim. »Sposobni, svi su Sposobni« — viče istruktorima — »ni 85 nomaju«. Suv, visok i ozbiljan major Vranić prima nas u avion. Još malo i — letimo. Leim BDo prvi put u životu. Divan pogled. Vidimo planine, Bled, Triglav. Vraćamo se nad uzletište, ali još nismo dovoljno visoko za skok. Još jedan veliki krug i opot smo nad uzletištem. Lotimo u visini od 800 motara. Major Vranić otvara „rafa, aviona, gleda oznake na zemlji i daje pilotu pravac letenja. Trebamo lofiti tačno protiv vetra. Major govori:

»Drugovi, držite se kao junaci — bez straha, samo se jako bacite van, nemojte gledati na, zemlju. Jeste }]i spremni?«

Digao sam se i prišao vratima. »Skači!«

Za tren oka, snažno odriven desnom поgom, izbacio sam se napolje. Tako smo skočili svi iz aviona Jedan za drugim. Oko 00 metara ispod aviona, aktiviramo padobrane. Pet tačaka pod volikim belim padobranima, ljulja se u zraku približavajući se polako zemlji. Blizu smo iedan drugome. Jedan viče kao da je na svadbi. Razgovaramo bilo šta i smijemo se. Sad smo na visini od 500 — 400 — 9200 melara, još malo i pristajemo na zemlju.

Oni koji su još čekali na skok okružili su nas. Pitanjima kako je bilo u zraku, nije bilo kraja. Mi smo im, voseli i sretni, odgovarali. Nisu nam dali da nosimo padobrane koje smo strpali u torbu za, nošenje padobrana. Sami su ih nosili, a, mi smo im morali pričali što smo osećali za, vremo skoka.

Dodoh do dežurnog instruktora: »Druže instruktore, izvršio sam prvi skok.«

Dok mi predajemo padobrane, druga атпра од 5 ljudi već je u zraku. Jedan а drusim svih 90 određenih toga dana izvršili su skok.

Primamo značke padobranaca. Čostitaju nam, a mi drhtimo od sreće, ponosa, i veselja. Kad sam saznao da, je svih sedam pripadnika Narodne milicije odlično skočilo 1 da, ih je major Vranić u nekom razgovoru lično pohvalio, mislio sam o tome kako bih organizirao da se na sledeći kurs prijavi što više pripadnika Narodne miliс1је.« „.. 1 пајзаа, аееттапје

2