Народна милиција

STO HILJADA DOLARA UŠTEDE

— 'Težeg posla ne može se ni zamisliti — pričao je Jozo Kurtović, majstor na rotacionim pećima u fabrici cementa »10 kolovoz«. — Čim se u pećima pojave crvene usijane mrlje, znak je da treba vršiti opravku oštećenih delova. Inače, ode do đavola. sve. I tu počinje ono najteže u našem radu. ;

Kurtović je zastao neko vreme, očito razmišljajući o nečem i pošto se počešao iza uha, malo povišenim glasom nastavio je:

— Zar možemo mirno čekati da se peć hladi 36 sati, kako je to predviđeno i kako se ranije radilo. Shvatićemo da uprava fabrike nije imala pravo kada me je kritikovala što sam uletao u peć 24 sata ranije.

Teško je oceniti da li je uprava fabrike ili Jozo Kurtvić u pravu, ali nekoliko stotina tona cementa, koliko su Svaki mesec prilikom ovakvih poduhvata Kurtović i njegovi drugovi davali zemlji, pretstavlja dragocen doprinos. Posle 12 sati hlađenja jedva se može kroz otvor peći pogledati, u užarenu nutrinu a kako je Kurtoviću koji u nju uskače, dok još izbija žestoka jara. Tada je temperatura u peći preko 80 stepeni. Pod jakim zamasima čekića oštećeni gornji sloj otpada, a crvenilo ponovo izbija na površinu peći. Od svukud izbija jara; sa poda pod nogama je užasno toplo, kao da se hoda po žeravici, sa strana kao da plamen liže telo; nad glavom kao da se julsko sunce spustilo ispod zemlje. Neizdržljiva toplota probija obuću, oseća se miris spaljenih poplata. Kurtović nikad ne ostaje sam u peći. Drugovi dolaze da mu pomognu. Jedni uleću i uzimaju čekić i ruše oštećene delove šamotnog plašta, irugi pokušavaju da olakšaju rad drugovima, donose daske i bacaju ih u peć, a mokrim vrećama pokrivaju tela radnika da vrelina ne prouzrokuje opekotine. Ali ni to ne pomaže mnogo. Daske se za vrlo kratko vreme toliko užare da ih svaki čas treba polivati vodom, a iz mokrih vreća izlazi vodena para, koja se meša sa dimom i stvara tešku atmosferu u peći. Obično Kurtović odbacuje mokre vreće sa tela, da mu ne smetaju pri radu. Zamasi njegovog čekića moraju biti Sa.

Kroz to vreme vani se priprema maferijal, koji je potreban da se zakrpe oštećena mesta. I tako svaki mesec dana. Odpočetka ove godine Kurtović sa drugovima morao je da uskače u užarenu peć svakih 920 dana.

Ma koliko da je ogroman doprinos ovih ljudi koji umesto za četiri vrše opravku peći za tri dana i ranije, tako česti prekidi u radu otežavali su fabrici da izvršava zadatke. Postalo je očito da je korisnije ako se izvrši generalni remont peći. Istina, biće potrebno zaustaviti rad dva meseca, ali će to doneti neprocenjivu korist za fabriku. Do sada ovim sitnim opravkama, koje su trajale po tri dana, gubilo se godišnje skoro isto toliko vremena koliko će se izgubiti ako se zvrši generalni remont, ali time je rešen problem sitnih opravki za duži period. Nije samo to jedina prednost generalne opravke. Renovirane peći davaće preko 20% produkcije više nego ranije, a. da se ne spominje što će dobiti Kurtović i пјеБоу! drugovi, pošto više meće trebati da uskaču u užarenu peć. :

Radnički savet preuzeo je na sebe zadatak da pripremi i izvede remont, To je istovremeno bio i prvi ozbiljan poduhvat radničkog saveta u ovoj fabrci, na kojem je on položio sa odličnim uspehom ispit da može da upravlja proizvodnjom, ;

Znalački i sasvim detaljno izvršene su sve pripreme za remont. Bilo je za očekivati da će se on izvršiti za

28

najkraće moguće vreme. Devetnaestog juna sve je bilo gotovo za rad na peći. Dvesta pedeset brigadista, svaki pojedinačno, znao je šta treba da radi.

Četrdeset pet dana i noći, koliko je trajao remont peći, radnici ove fabrike ne mogu nikada zaboraviti. Dvesto pedeset brigadista radilo je danonoćno, skladno kao sat. Ni jedan čovek nije izneverio u ovoj grozničavoj trci da remont bude što pre gotov. Određenog radnog vremena nije bilo, jer radnici nisu hteli da čuju za radno vreme. Koliko je trebalo toliko su ostajali ma radu.

Nije slučajno ovaj kolektiv dobio dosada pet raznih zastava za pobede. Dve su Savezne vlade,

Svaki radnik je znao i bio svestan koliku dobit pretstavlja za socijalističku domovinu jedan dan ranije završti remont. Nekoliko stotina tona cementa dnevno više. Hiljade dolara, nove mašine, visoke peći, nove fabrike cementa, zemlja bogatija, bolji život.

Svest je pobedila vreme, teškoće, nedostatak raznog materijala, monopol stranaca da samo oni mogu vršiti ovakve remonte.

Sa starim radnicima radili su i novodošli sa sela. Junski i julski dani najveći radovi u polju, žetva, vršidba, stotine poslova čekalo ih je kući. Mijo Bilić nije jedini koga su zvali od kuće da bez njega neće moći završiti poljske radove.

— Moći će, snaći će se, požnjeće i ovršiće i bez mene — govorili su Bilić i mnlogi drugi radnici sa sela. — Ovde smo potrebniji, gomile opeke čekaju na nas.

Radnički savet ne samo da je umeo pripremiti remont i rukovoditi njime, nego je majstorski mobilisao radništvo na izvršenju zadatka.

Ovo je lep primer svesti i požrtvovanja naših radnih ljudi. Za 45 dana i noći, koliko je trajao remont peći, od 250 brigadista ni jedan jedini nije izostao ni jednog časa sa posla. U rubrici »izostanaka« za vreme remonta nije ubeležena ni zapeta!

Za vreme remonta preko mosta koji vodi u fabriku mogle su se često videti žene kako nose muževima hranu i novi veš, Mnogi radnici nisu napuštali fabriku po nekoliko dana. -

Planirano je bilo da će remont dveju peći trajati dva meseca.

Pogled na jednu od naših novih {abrika cementa