Ошишани јеж

Muke i nevolje „čovjeka sa stomakom“

Razmlšljanje o fiziološkom ustrojstvu čovjeka dovodi do zaključka da naš organizam ima jedan nedostatak. Velika je šteta što čovjekov stomak nije podešen za ioženje ugljem, nego mora da upotrebljava hranu i uopšte, stvari koje se jedu. Do ovog zaključka došao je jedan skromni građanin koji je svoju radnu mašinu ložio hranom preko stomaka, i u menzi. U Beograd se doselio iz unutrašnjosti. Pošto mu se i žena zaposliia, saglasili su se da je najpraktičnije hraniti se u menzl. Kolega iz preduzeća vodio ih nekoliko dana u svoju menzu. Bili su zađovoljni: hrana ukusna (nisu, istina, dunstane ševe, ali jelovnik raznolik), kelneri Ijubazni, direktor obigrava oko gostiju i pita imali ko kakvu primjedbu. Po stolovima stolnjaci bijeli kao snijeg, tanjiri i čaše se blistaju. u vazama neki zimzelen, po zidovima slike. Stolovi postavljeni za troje-četvoro, sjedneš gdje hoćeš, porazgovaraš, popušiš poslije jela poručiš i kafu. A radio svira laku muziku. Jednom riječju, skromno ali prijatno. Osjećaš da služba u stomaku nije samo grubo podvrgavanje biološkim zakonima hranjenja, već skoro kao neko malo zadovoljstvo. Međutim, jednog dana onaj vodič dobije premještaj i hitno otputuje. Naš provincijalac pođe na ručak, ali nikako da pronađe onu dobru menzu sa zimzelenom. Kao da je u zemlju propala. „Građanin sa stomakom" potražio je najbližu menzu „Objekt državne ishrane broj 13“ i upisao sebe i ženu. Sjutradan otišao na ručak o počeo da traži očima slobodan sto da zauzme i sačeka drugaricu. Gleda; na sredini men" ze stoji pravi pravcati saobraćajac, maše rukama i raspoređuje goste: red je sad na ovom kraju, a malo poslije na suprotnom Stolovi nanizani kao domine. Duž njih dva reda glava, nišu se kao žalosne vrbe kraj potoka. I tako, on u jednom uglu a žena u suprotnom Katkad se ukaže neka pukotina u redovima glava, pa se sporazumijevaju prstima, pomoću azbuke za gluhonijeme. Teoriskoj i idejnoj strani na polju društvene ishrane u ovoj menzi posvećena je velika pažnjaNa ulazu stoji tabla sa grafikontma dnevnog obroka. Toliko i toliko kalorija. Ali zašto te kalorije moraju da budu tako neukusne? To ipak nisu kalorije iz' običnog komada uglja. Zar kalorije masti moraju da budu uvijek u obliku zagorjele zaprške. I kako to da ugljene hidrate pretstavljaju baš neoljušteni krompui, a vitamine nedokuvana šargarepa? Na zidovima parole: ~Ne razmišljaj o uređenju menze, to škodi varenju." ~Ne kritikuj jelo, jer time smanjuješ njegovu kaloričnost." Fiziologija također uči da muzika olakšava varenje, pa stoga i ova menza ima radio-aparat. Ali za vrijeme ručka uvijek je prenos iz vulkanskog grotla Mauna Kea, gdje se priprema emisija lave pa stoga grozno krči. „Građanin sa stomakom" nije imao _ dovoljno razumijevanja za ovakvo tretiranje misije ishrane. I otada počinje njegov beskonačni put iz menze u menzu, iz rejona u rejon. Uporno traži onu svoju bivšu dobru menzu. Raspituje se kod prijatelja za nju, priča im kakva je bila, ali mu niko ne vjeruje, kažu mu da se pod uticajem menzaškog života javljaju halucinacije i fatamorgane. U jednoj menzi, koja je bila Cuvena po čestom kuvanju svinjskih papaka, dobio je jednog dana dlakavi neošureni papak, i to

s rožnatim završetkom, kao dokaz da je žrtvovani objekt „Objekta ishrane" zaista pripadao papkarima. Kelner ga je ipak utješio; bolje to nego da je pasulj bio sa goveđinom, pa da slučajno dobije potkovicu dotičnog bika. „Građanin sa stomakom" čak je pokušao i da protestuje kod uprave menze zbog aljkavog odnosa prema njegovom stomaku, ali su mu ođgovorili: Mora da se ekonomiše, a vaše je da se prilagodite. Sada vas hranimo sirovinama koje smo ušparali prošlog mjeseca. A vašu pretplatu za ovaj mjesec dali smo na uložnu knjižicu, i taj novac sada koristi obnovi zemlje, dragi druže... Ali ne i obnovi moga stomaka! Vodi li o njemu ko računa? Izvinite, ali to su malograđanski nazori. Treba se uzdići iznad ličnih interesa i sitnih strasti. I taj malograđanin nikako da se uzdigne iznad sitnih strasti koje ga obuzimaju u podne i uveče, pa i dalje traga i luta. U svakoj menzi tipizacija je izvedena do savršenstva. Kalorije su u takvoj formi pripremljene za smještaj i fiziološko ložište čovjeka da proklinješ i nauku što je uopšte otkrila kaloričnu vrijed-

nost krompira na uštrb ukusnosti krompir-paprikaša. Svuda su, u cilju štednje, prekrili stolove papirom. A i na nj ih su pazili da se brzo ne uništavaju, pa su služili istovremeno i kao jelovnik i kao evidencija desetodnevnog jelovnika. Svuda se kelnerl uhvatili parole ~Ko neće, neka poIjubi i ostavi!“ pa je tresnu na svaku molbu i primjedbu. I natjeraju čovjeka da dođe do uvjemja da je menza prokleto mjesto na kome je i Ijubaznost umrla od pokvarenog stomaka. Posljednjih. dana „građanin sa stomakom" šetao lolicama već upoznatog grada, šetao s olovom u crijevtma, sa gorušicom u guši i.„ divnog U čuda, ugleda svoju negdašnju dobru menziu Od iznenađenja pođe mu voda na usta (voda iz progutane čorbe). Ali, avaj„ ni ona se više nije ni za dlaku razlikovala od ostalih. Ono nekoliko dana blagostanja, koje mu je ostalo kao san, slučajno se podudaralo sa takmičenjem za prelaznu zastavu. I čim je zastavica osvojena počelo je po starom, kao i svuda. Tuga je obuzela „građanina sa stom£ikom“ kao da je izrečena presuda njegovom blagoutrobiju, ali mu se ipak čini da bi se s malo dobre volje moglo mnogo štošta popravitl. Kada bi se menze takmičfle i duže i češće, ta presuda ne bi bila bez apelata.

V. KOMARECKI

Dovitljivi čovjek

f) D UREDNIKA lista dobio sam nedog da napišem reportažu o početku građevinske sezone. Gdje ću dobiti najbolja obavještenja nego na samom vrelu, kod direktora građevinskog preduzeča. Direktor me primi veoma Ijubazno, šta vlše, obradova se mojoj posjeti: Gdje ste vi, djeliću narodne savjesti! oslovi me direktor. Lijepo je to rečeno; „djelić narodne savjesti". Bi mi nekako milo kad me direktor Ijubazno posadi u ugodnu fotelju, pa izvadi blok i okrenu telefon: Alo! Direkcija!.. Da, da, baš mi vi trebate. Ovog trenutka kod mene je došao novinar đa ispita zašto je zakasnilo liferovanje građe... Druže direktore!.. pobunih se ja, a on mi namignu i dade ponovo znak da sjednem. Glas preko telefona zaklinjao se da će izvršiti obavezu. Direktor je prijetio: Nešto malo krltike u novinama, pa ćete se češati i gdje vas ne svrbik Opet je onaj nevidljivi zakukao na telefonu, a direktor mi namiguje i maše rukom da se smirim. Najzad završi: Hoćete li da vam dam vezu, ili da mu kažem da ćete ispuniti

obavezu, i prema tome, članak će postati bespredmetan? Naravno, onaj daje riječ.. Direktor je spustio slušalicu, zatim otvori notes, nađe sljedeći broj i ponovo okrenu telefon: - Alo! Ovdje direktor... Dispečera, molim! A, vi ste! Yrlo dobro. Kod mene se nalazi novinar sprema se da piše o vašim dispozicijama. Ja sam mu sa svoje strane već predao naše urgencije sa datumima. Opet je nastalo kukanje s one strane telefona, opet sam ja ustajao, sad još više začuđen, opet je direktor namigivao i mahao rukom da se smirim i, na kraju, dobio obećanje da će sve biti riješ.eno u najkraćem roku. Tako, druže novinaru, mora i na taj način da se Ijudima da potstreka. Još nisam nl slova uspio da odgovorim, a direktor je opet dohvatio telefon. Alo, kolega, kod mene se nalazi novinar koji je došao._ Pravdanje, obečanje i na kraju razgovora radostan dlrektorov osmijeh. Ređali su se; kreč, gvožđe, opravka kamiona. Još tri poziva. Kad je sve telefonske razgovore završio, direktor je zadovoljno protrljao ruke; Tako, brate! udruženo po birokratskim njuškama! I zbilja sam dobio želju da udarim ne samo po birokratima nego i zabušantima, makar oni imali izgled šaljivčina i okretnih dovitljivaca koji drugima daju potstreka. Moj sabesjednik, koji mi ustvari nije dao ni bijele da probesjedim, potapša me po ramenu i zamoli na kraju da ga što češće posjećujem. Voli on, kaže, zdravu i konstruktivnu kritiku.

D. CeramHac

BIJELE POKLADE

ŠTEDNJA IZNAD SVEGA

Piije nekoliko dana uprava Doma sa upravom stručne škole za učenike u industriji i zanatstvu ođržale su na Cetinju zajedničku konferenciju i donijele slijedeće zaključke; 1) da učenici uče i dalje bez knjiga i rječnika, jer ni njihovi stari nisu imali knjige nl rječnike, pa su proživjeli svoj vijek: 2) pošto se dosad pokazalo da učenid mogu „uspješno" raditi i bez svezaka i olovki, da se i daIje razvija u tom smislu dub •štednje. Ovaj sistem bi, posllje toga, uštedio truda upravama oba doma oko nabavke udžbenika i drugih učila, a to nije mala stvar.

Gdje miši kolo vode

~Kasina“ u Varešu pravi raj za miševe. Oni uživaju sva prava i slobodno hodaju po hodnicima i trpezariji, a gostu dođu čak i u krevet. Poslije neprospavane noći službenici se sa zahvalnošću pozdravljaju s upravom preduzeća koja im je obgzbijedila tako lijepu zabavu sve do zore. Sa ženom-poslovođom „Kaslne" poveo sam razgovor o miševima i pitao zašto ih ne truju. To je opasno, odgovorila je ona jer miševi mogu da raznesu otrov. A što ne nabavite nekoliko mačaka? Kakve mačke! Treba za njima da se čisti? Nabavite onda mišolovke. A ko će da postavlja mišolovke i vadi iz njih miševe? Nisam znao šta da joj odgovorim. Naš razgovor pažljivo je prisluškivalo nekoliko miševa, i da sam ostao još jednu noć, ko zna kako bih se proveo.

Izdaje Savez udruženja novinara FNRJ Uređuje Redakcioni odbor Glavni urednik Bogdan Pešić. Uredništvo: Terazije 31/111 Cekovni račun 1-906019 ~ Telefon 22-423. Adminietracija; Terazije 31, međusprat telefon 28-451. Stamparija „Omladina", Voj. Mišića 19.. Telefon 50-924—26, lokal 58, Beograd,

13 MA R T 1943