Ритам

preplavljene ovim mladim kvartetom. U glasanju čitaoca New Musical Expressa najbolji singl 1988. je bio njihov "Destroy The Heart", a album “The House Of Love" je zauzeo 3. mesto, odmah iza šampiona R.E.M. (“Green") i vicešampiona U 2 ("Rattle And Hum”). U glasanju kritidara New Musical Expressa (inade najoštrijih piskarala na ostrvu), singl "Destroy The Heart" se plasirao na 5. mesto, dok je album "The House Of Love" dospeo na visoko 16. mesto, liste 50 najomiljenijih albuma predhodne godine. Singl "Destroy The Heart" se našao i na list! 50 najboljih pesama, koje sastavlja najpoznatiji britanski radio voditelj (sa BBC-ja) - John Peel, na kojoj je grupa "The HOUSE OF LOVE" ponovo trijumfalno prva. Svi ovi predhodno izlodeni podaci, Jugoslovenu zainteresovanom za rock muziku, stvarno ne moraju baš ništa da znade, da se (kao što kade poznati filmski kritičar Nebojša Pajkid) zaista ne radi o izuzetnom ostvarenju (tadnije remek-delu). "House Of Love" je ploda, koja predstavlja svojevrsnu kulminaciju interesovanja, za tzv. melodidnu psihodeiiju ill (uslovno rečeno) "pop-pshodeliju". Još od pionirskih koraka s početka 80-ih i legendarnih albuma Echo And The Bunnymena ("Crocodiles", Heaven Up Here, "Porcupine" "Ocean Rain”), The Teardrop Explodesa ("Kilimanjaro", "Wilder"), Comsat Angelsa ("Waiting For A Miracle", "Sleep No More"), pa do najnovijih modernih "fuzija" The Smithsa ("Meat Is Murder") i The Jesus And Mary Chaina ("Psychocandy", "Darklands"), fascinacija melodijom unutar "introvertnog" žanra kao što je psihodelija, neretko je davala zadivljujude progresivne rezultate. THE HOUSE OF LOVE je sastav koji se svesno oslanja na melodičnije (vedrije) muzičke brojeve The Doorsa i The Velvet Undergrounda, a krajnji klimaks doživljava u ponovo revalorizovanoj trilogiji The Byrdsa ("Fifth Dimension", "Younger Then Yesterday", "Notorious Byrd Brothes"). Očaranost The Doorsima se ogleda već u samom nazivu grupe koji je preuzet iz Morrisonove pesme "The Spy" ("Morrison Hotel", 1970.) - ..."I’m The Spy In THE HOUSE OF LOVE/ I Know The Dreamms That You Dreaming On", Stihovi nekih pesama, a naročito stihovi iz pesme "Man To Child" (...Isuse, gde je otišlo vreme/oče, šta ja radim ovde/ majko...gde je nestao smeh?), neodoljivo podsedaju na pojedine delove Morrisonove kultne poeme -"The End" (sa prvog albuma grupe The Doors). Gay Chadwick (pevač, gitarista, kompozitor, tekstopisac, lider), ne beži od motjućih komparacija sa Morrisonom, pa svoju drugu ključnu pesmu (prva je "Man To Child"!) na albumu naziva - "Touch Me” (?) Ova pesma koja zatvara ploču "The House Of Love" poseduje krajnje osobene

stihove, koji definitivno uspostavljaju “intimni transfuzioni most" sa vašim najdubljim tajnama. Ostali naslovi pesama ("Hope", "Road", "Love In A Car”, "Happy", i dr.), nedvosmisleno prikazuju konkretne teme i pristup, koji omogudavaju da se THE HOUSE OF LOVE izdignu iznad ostalih (mladih) britanskih stvaraoca, pretežno "hladnijeg” senzibiliteta. U Gayovoj lirici se ipak najviše oseda uticaj Leonarda Cohena, pa modemo zakljuditi da je Gay jedan od retkih savremenih (rock) pesnika koji (poput velikog Cohena) neguje lepotu jezika, i koji je sklon formalnijoj disciplini i klasidnim temama poezije. THE HOUSE OF LOVE svoju fascinaciju Velvetima ne manifestuju u vidu "blede foto-kopije”, već kao neku vrstu transmisije (izmedu Lou Reeda i Gay Chadwicka), što rezultira čudesnom nadgradnjom. Ovaj neobidni spor (kao i slučaju The Jesus And Mary Chaina) biva rešen u obostranu korist, tj. što su THE HOUSE OF LOVE i Mary Chain popularniji, to su The Velvet Underground I Lou Reed revalorizovaniji. THE HOUSE OF LOVE su majstori prijatne (slatke) depresije. Oni poseduju dramatičnost bez pretenzije, Phil Spectorovski "zvučni zid" bez pozadinskog zujanja (feedback). Oni su mnogo više od Mary Chaina bez "fuzz” - gitare, i "The Stooges minimalizma" infiltriranog u pop. Oni su (kako kaže NMEjev uvaženi kritičar, Len Brown): "Bududi bogovi gitaristidkog rocka", i dodaje pri tom: "Gay Chadwick ima frizuru, srce i (predvodničke) rogove pravog novog mesije". Zašto mu ne bi smo poverovali??

Duško Piljak

DINOSAUR Jr: "BUG" (Blast First)

Bug je tređi album ovog tria iz Amershurta, koji _svoj nimalo nezgrapan hoji podinju ■tamo gdje prestaje melodioznost Sonic Youtha, završavaju u času kada Bob Mould iz pokojnih Husker Du - a odludi objesiti akusfidnu gitaru o vrat. Glazbu i stihove na ovoj ploči baš kao i na prethodne dvije ("You’re Living All Over Me" i istoimenom prvijencu) potpisao je Jay

Macsis (gitarist i pjevač) ostvarivši tako još jedno totalno introvertirano dijelo odjeljeno od cijelog svijeta gustirn naslagama gitarske buke kroz koje se tek povremeno razaznaju neki stihovi. Od početne "Freak Scene", vjerojatno najboljeg singla objavljenog prošle godine u svijetu, koja je samo na površini zapanjujuda ljubavna pjesma sa suludo jednostavnim i upedatljivim posljednjim stihovima : "Sometimes I don't thrill you/Sometimes I think I’ll kill you / /Just don’t let me fuck up will you? /Because when I need a friend it’s still you/" a mnogo dublje je ustvari žaljenje zbog vlastite nemogudnosti skretanja u totalnu mizantropiju, do predposljednje "Pond Song", klaustofobična hermetičnost cijeie zvučne slike ne dopušta ni trenutak nestabilnosti. Kompletna atmosfera albuma je ugodna baš poput valovitog mora pijanom mornaru, ništa nije jasno defmirano i leluja u proizvoljnoj izmaglici sjedanja. "Bug" se ne može prihvatiti kao puki san na javi radi vlastitog eskapizma da bi se saduvala diva glava u vanjskom svijetu. Ovaj album detaljno ocrtava zakodeno stanje svijesti osobe koja je svijesna svoje inhibiranosti ali je isto tako ill nemodana ill užasno, užasno lijena uraditi nešto što bi moglo promijeniti stanje, I stoga se cijela stvar beskrajno kotrlja u jednoj ogromnoj masi distorziranih i fuzziranih melodija nakrcanih do granice zasidenja ušne školjke. Rijedi se uglavnom u taj ocean gitara gubedi zbog nerazgovjetnosti bilo kakav smisao, otvarjudi prostore u koje Macsisov glas, youngovski pladljiv ali istovremeno i lakonski hladan, savršeno uklapa. Sve to lomi se u posljenjoj pjesmi "Don’t" u kojoj kroz mahnito i divlje gitaristidko preopteredenje do krajnje granica eruptira hendriksovska ekspresivnost. Tekst je (reduciran bolje redi) ogoljen na grozan urlik "Why dont you fuck me? "koji neprestano izranja površinu. Divljenje je vrijedna dinjenica da ni prilikom pokušaja zadovoljenje toliko primarno ljudskih potreba Mecsisu ne pada na pamet prvi napraviti pokret, ved bira pasivan totalni stav. Zato se ovo krvavo bombardiranje zvukom na "Don’t " doima još jezivijim.Nevjerojatno je kojim intezitetom se usprkos svemu "Bug" mode zaljepiti za uši, übijajudi pri tom svakim idudim slušanjem ambiciju za bilo šlo drugo, osim za vrludanje Macsiovim svijetom koji se unatod svojoj iskljudivosti, u vedoj ili manjoj mjeri mode doticati svakoga. Nakon razodaravajudeg koncerta u Ljubljani prošle jeseni, nisam ni u snu mogao pomisliti da je predlodak tom koncertu, ovako debar album. Ili da citiramo Dr. Ambrozida "Ljudi de tek kasnije shvatiti što ih je snašlo 2. Dobro je da ima dalekovidnih koji ne nose naodale.

ANTE ČIKARA

13