Ритам

dobrih Swansa, House Of Love izletjeli pred, bez obzira na kišu, zagrijanu publiku. Neposredno pred putovanje preslusao sam debut album House Of Love i prvi je dojam bio korektno, ali ništa što bi zasluživalo frenetične hvalospjeve britanske kritike. Međutim, ovaj je koncert potvrdio kvalitetu House Of Love. lako zvuk nije bio sasim na mjestu (bas je tutnjao), glasan spoj gitarske buke u stilu Jesus And Mary Chain, te melodija ala Smiths, a sve s primjesom psihodelije s kraja 60-ih i vrlo dobrim, osobnim stihovima, obećava House Of Love populamost i karijeru sličnu spomenutim grupama, naravno od pretpostavkom da nakon odliènog débuta preskoče zamku drugog albuma. Taman kada sam pomislio da će prvi dan završiti u sveopćem delirijumu melodija i publike, jedni od favorita ovogodišnjeg Readinga i ne samo njega, islandski Sugarcubes u hipu su me ohladili. Medijski eksponirani do krajnjih granica dostupnih jednom nezavisnom bandu, sa solidnim albumom iza sebe. Sugarcubes su trebalo samo staviti točku na i svoga uspjeha. Umjesto toga, infantilno-stupidan nastup koji se vjerojatno uklapa u njihovu ideologiju u potpunosti me razočarao ispoziranošću i namještenošću. Hinjena razdraganost oduvijek mi se doimaia gadljivom, a Pčelicu Maju prestao sam gledati s otprilike 6 godina, a to je bilo negdje na torn nivou. Hvala, ne. (AD.) Sugarcubes nakon ovakvih House Of Love nažalost nisu imali što tražiti na pozomici. Možda bi to nekako i prošlo da je festival bio u nekoj drugoj zemlji gdje House Of Love nisu toliko populami. Ovako unatoč sasvim korektno odsviranom koncertu, te meni simpa blesiranjem Bjork i Einara ne može se reći da je njihov nastup nastavio uzlaznu liniju prvog dana festivala. (A.Č.)

A, onda rasplet dana, zvijezde večeri New Order o čijem su nastupu naveliko kružile price. I odmah na početku tjeranje crnih misli: „Dobro veče, mi smo New Order i ne raspadamo se!” Show je mogao početi. lako ne spadam u poklonike New Ordern, te mi je ovaj njihov koncert bio prvi dodir s njima

uživo, moram priznati da je set hitova u sprezi s ukusno stiliziranim „sound and vision” pročeljem prepunim lasera, raznih boja i lebdećih tonova morao zadovoljiti sve, a pogotovo fanove New Ordern od kojih nekih tvrde da je riječ o najboljem nastupu ove grupe od njenog postanka. S nadom u bolje vrijeme završio se prvi dan festivala. (AD.) Pojavom prvih taktova New Ordern, nakon uvodnih riječi John peela koji je masi obznanio kako New Order posvećuju svom prijatelju koji čami u manchesterskom zatvoru, smrzao sam se do kosti. Mislio sam da sam ovaj sastav u sebi prekrižio onog trenutka kada su objavili singlicu Procession/Everything’s Gone Green (negdje ’B2. godine). No pojavom Peter Hooka na pozomici shvatio sam da sam podsvjesno cijeK život želio vidjeti tog čovjeka na bird sa

bass gitarom opasanom pozerski nisko. U tom trenutku nayrle su uspomene koje vise nisu mogle čekati. Intenzitet emocija još se vise pojačao kada su odsvirali Ceremony da bi opet nastavili humpa-cumpa svè do bisa na koji su izveli malo acidiran mix „Blue Monday”, što je većinu odvelo u potpuni dehrij. New Order su bili izuzetno komunikativni pa je Barney Summner/Albrecht uz redovno „Hvala” jos stigao provocirati Mission fanove podjebavajući ih zbog naušnica na probusenim nosevima, dok je P. Hock čestitao rođendan svome nećaku. Čim su izašli na pozomicu vidjelo se da su opako nabrušeni na dobru svirku. Kako je koncert odmicao u areni je sve vise i vise kipilo da bih na kraju shvatio da sam odgledao nastup Ijudi koji su ovim nastupom vjerojatno dodimuli vrlo visoke plafone svojih moguénosti. Kakav divan kraj prvog dana!! (AČ.)

2. dan - NADAHNUTI POLIT -PESNIK I piJANi ma

Drugog dana namjemo sam propustio novi irski band Something Happens, Bhundy Boys, Les Negresses Vertes, The Men They Couldn’t Hang i irsku kantautoricu Mary Cughlan. Vjerojatno vam već ovaj kratki uvod odaje namjeru Mean Fiddlera da drugi dan festivala obilježi kao folk-rock, jer i ono što je uslijedilo bilo je manje ili vise na tom kursu. Pojavio sam se na Green On Red i naravno übrzo je počela kišica koju sam stoički ignorirao tokom čitavog programa. lako mi niti poslije ovog nastupa nije dokučiv razlog karizmatske pozicije koju su Green On Red pribavili u Amend još na početku svoje karijere, a albumom „Here Comes The Snakes” i u Velikoj Britaniji, moram priznati da je njihov nastup bio na

razini solidne svirke kakvu obično očekujem od gitarskih bandova američkog novog rocka koji korijene vuku iz blues, rock ili country nasljeđa. Ništa revolucionamo, ali korektno i poetično. (AD.) Mary Coghlan je bila jezivo dosadna, a za kraj je izvela najtraljaviju verziju „These Boots Are Made For Walking” (Lee Hazlewood za Nancy Sinatru) koju je svijet imao prilike čuti. Šetnja do Mean Fiddler šatora otkrila je malu pozomicu na kojoj je divljao veseli etno sastav. Dok smo se tamo prosmucali upoznajuéi altemativni prostor ovogodišnjeg Readinga na kojem je takoder nastupilo tridesetak izvođača od Tom Robinsona preko Jack Rubbies do Frank Sidebottoma, na glavnoj pozomici su se pojavili Green On Red. To je značilo razvlačenje ogromnih zmijolikih gitarskih pasaža u rano poslijepodne. Nažalost ni trunke arizonskog sunca za potpun ugodaj. Jednu pjesmu posveéuju Jeffry Lee Pierceu (The

New Order

READING ’B9