Ритам

nom happeningu. Stoga sam i na Readingu očekivao sličan razvoj situacije, ali sam se prevario, jer su Butthole Surfers nastupili kao elementarna rock postava (može i nepogoda najbliža orkanu), sa samo jednim ekstraordinamim pomagalom, modulatorom za vokal čiji su rezultati bill potpuno u funkdji cjelokupne predstave, nadopunjujući eventualne praznine sviračke buke. Odmah za početak basist i gitarist su skršili po gitaru što je izazvalo opće oduševljenje da bi do isto takvog, ako nei većeg oduševljenja doveli samo uz pomoć muzike, izvedene surovo, divljacki i brutalno. Predstavivši se kao duhovit i žestok rock band, Butthole Surfers ponovo su osvojili simpatije i pobrali ovacije, digli prašinu kao nitko do tada („Ovo je Texas!”) i završili u najboIjem mogućem stilu, toliko dobro da poslije njih iz principa nisam želio gledati trendovske Wonder Stuff 1 doom and gloom Mission. Butthole Surfers bili su jedini pravi i jedini mogući završetak festivala o kojem će se još dugo raspredati price i polemike o tome je li to bio Woodstock nezavisne scene ili nešto drugo. Bez obzira na sve, treba red da su momci iz Mean Fiddlera doveli najbolje od britanskog nezavisnog rocka i zvijezda koje je izbacila ta scena, a preuzela iz pop mašinerija, s nekoliko izuzetaka zauzetih vjerojatno drugim poslovima (npr. Jesus And Mary Chain snimanjem novog albuma). S obzirom da je festival uspio ne samo medijski i koncertno veé i fmancijski, bit će znirrdjivo vidjeti što će se iduće godine pojaviti na Readingu i da li će ovogodišnji festival biti označen kao velika prekretnica nakon koje je nezavisna scena našla svoje mjesto pod suncem, vise prostora u medijima, vécu zaradu ili je to bio tek trenutak slave. Jer, nakon ovog sve je moguće, кгеаtivan uzlet u još veće visine, ali i pad u bamštinu kreativne nemoéi i ponavljanja. Veliku ulogu u svemu će odigrati novae, ali i svijest pojedinaca koji kreiraju muziku kao i

onih što rade na njenom plasmanu. Sve ove nedoumice postojale su i ranije, ali tek nakon Readinga otvorene su i prisutne u punoj mjeri u svijesti svakog pasioniranog praüoea zbivanja na nezavisnoj sceni. Precizne odgovore ne može nitko dati, no godine izolacije i tek pojedinačnih proboja su prošle, došlo je doba snažnijeg prisustva u medijima i uzimanja većeg komada diskografskog kolača zbog pojačanog interesa publike. Dali će popularizacija naškoditi i idejno übiti nezavisni rock ili ga još vise pospješiti, ostaje da se vidi. Pitanja su otvorena kako za Britaniju, tako i za SAD, Evropu i Australiju. (AD.). Mada su i mene Butthole Surfers vise nego ugodno iznenadili ostavivši dojam grupe koja ipak nije rekla sve što je imala (Ito se, ruku na sree po zadnjem albumu - „Hairway To Steven” - nije dalo zaključiti) odlučio sam se igrati profesionalca na kraju kad to već nisam bio na početku. No nakon trodnevnog izlaganja svakojakim bandovima, morate biti svijesni da vam osjetila pomalo i otupe te vas grupa koja ~nit’ smrdi nit’ miriše” zbilja ne može ničim.motivirati da je izdržite gledati vise od tri pjesme. Wonderstuff jesu populami među otočkom raladeži, ali ni nakon par pjesama koje su izveli nisam stekao dojam da ü prostoru između lijevog i desnog uha imaju nešto barem nadprösjemog, čime bi argumentirali svoj uspjeh. Stoga izmedu „cudesnih stvari” i ovozemaljskih užitaka ponovo izabiram ovo drugo i upućujem se u press šator gdje bfkrivam gomilu istomišljenika što otežava nabavu lagera. Qavni Indikator da su Misson na pozomici je da se za novu turn pića nije trebalo čekati skoro pola sata već minutu i cetmaest sekundi. Perverzan kakav već jesam otišao sam gledati taj nadzemaljski spektakl negdje sat vremena nakon njegova početka. Odmah se zatekoh.među tisućama brace i sestara koji daju „Deliberace”, i tako dvadeset minuta, sve dok gospodinu Husseyu ni-

je puko film: „Fuck it-ninetysixtynineü” bijaše njegova zapovijest, našto njegovi robovi u sekundi iz ravučene mistime trakavice uskočiše u trominutnu verziju The Stoges klasika „1969”. Ali kako uskočili tako su se i vratili doduše, ne ponovo u „Deliberace”, veé u nešto što nema u refenu „brothers and sisters” nego „sisters and brothers”. To je opet trajalo do bisa, a veliko finale Readinga nije moglo bez duha The Culta (naravno da je moglo samo da ove tukee nisu stavili zadnje) tako da smo bill počašćeni Mission yerziom „Rain” (sa The Cult albuma „Love”). Sve je skončano narodnim veseljem; Clin iz PWEI + Mission izvode „Pretty Veacant” (Sex Pistols), a svih 50000 ljudi pjeva. Sutradan je bio takode neradan tzv. Bank Hollyday (ako trebate mjenjati novae ili bilo kakve bankovne usluge na taj dan biti ćete u vrlo gadnoj situaeiji), a na TV-u su vidi iroûije, davali dokumentarac sa Woodstocka, Nisam baš siguran da će se netko 2009. godine uopće sjećati ova tri netom opisana dana, na kraju podgrijanog Ijeta Ijubavi ’B9. Uostalom ako ga se i budu sjeéali na ovako glup način kao što prisjećaju Woodstocka, bolje neka ovaj 28. Reading festival odmah padne u zaborav. (AC)

foto: Diana Jozelić

Buttholc Surfers

The Mission

Ante Čikara

Aleksandar Dragaš

READING ’B9

47